Alumil Exl1

Eko hotel

KOMPLEKS EKO HOTELA SVOJIM OTVORENIM KARAKTEROM PRUŽA SAVRŠENO UTOČIŠTE SVIM POSETIOCIMA KOJI BI DA SE U NJEMU POPUT PTICA SELICA UDOBNO UGNEZDE I PREDAHNU U PRIRODNOM OKRUŽENJU.
Ovaj eko hotel nalazi se u Ukrajini, na obali reke Orel, pritoke Dnjepra, na šumovitoj parceli površine 3 hektara. Udaljen je 30 km od grada Dnjepropetrovska, što ga čini savršenim izborom za kraći beg od urbanog okruženja i odmor u prirodnom ambijentu sa svim savremenim elementima komfora. Hotel je koncipiran kao prizemni sklop različitih celina paviljonskog tipa, otvorenog karaktera, organizovanih uz maksimalno poštovanje uslova lokacije.
Prema rečima arhitekata iz biroa RYNTOVT Design iz ukrajinskog grada Harkova, pri pozicioniranju kompleksa, radi što boljeg uklapanja hotela u prirodno okruženje, u analizu lokacije bila je uključena i analiza energetskog polja parcele. Ako bi se ovakav pristup projektovanju, kao što to i sami autori navode, mogao okarakterisati kao holistički, onda rezultat u ovom slučaju svakako prevazilazi osnovne postulate holističkog učenja, odnosno ne predstavlja prost zbir dobro pozicioniranih sastavnih delova, već njihovo organsko jedinstvo i harmoniju. Osnovni principi organske arhitekture, onako kako ih je definisao Frenk Lojd Rajt, ovde su u potpunosti ispoštovani. To se pre svega odnosi na celovitost kao princip jedinstva svih delova (okruženja, građevine, enterijera, nameštaja), kao i na  jedinstvo konstrukcije i estetike, odnosno, u ovom slučaju, materijala i formi.

Takođe, organsko jedinstvo sa okruženjem postignuto je poštovanjem principa vernakularne arhitekture ovog podneblja, veštim transponovanjem motiva tradicionalne seoske kuće: jednostavne geometrije i ujednačenog odnosa volumena prizemlja i krova primenom tradicionalnih materijala.
Prožimanjem sa ambijentom parka na obali reke, funkcionalne celine hotela grupisane su oko glavnih komunikacionih pravaca, povezane samo krovnim ravnima i materijalizovane u prirodnim materijalima (zemlja, trska i drvo). Na taj način kompleks postaje neodvojivi deo šume koja ga okružuje. Pažljivim dimenzionisanjem različitih celina kompleksa i izbegavanjem njihovih spojeva, tj. konceptom otvorenog plana, izbegnuto je formiranje dominantnih motiva i volumena, tako da kompleks odaje utisak neprestanog smenjivanja prirodnih ambijenata, povezanih linijom krovnog venca i izborom ekološki neškodljivih materijala (zemljani zid, drveni zid, trščani krov).

Svi elementi enterijera (nameštaj, svetiljke, dekoracija) dizajnirani su i proizvedeni u arhitektonskom birou RYNTOVT Design, u čijem sklopu postoji i radionica za proizvodnju nameštaja, uglavnom od drveta, koji je prepoznatljiv deo njihovih projekata. Koncept total design-a nije samo deo dobro osmišljenog biznis plana ove grupe autora predvođenih Jurijem Rintovtom, već deo šireg, holističkog pristupa projektovanju.

Po rečima arhitekata, ekološki pristup projektovanju podrazumeva i poštovanje svakog živog bića, poznavanje istorije mesta, ljubav prema zemlji i sagledavanje sveta kao celine. Svaki objekat vide kao rezultat sprege duha i materijala, koji nastaje kroz kulturu proizvodnje, uz zahvalnost materijalu i poštovanje prirode. Njihova fascinacija svetom prirode i njegovim međuzavisnostima stalni je izvor inspiracije, a ubeđenje da svaka akcija u prirodnom svetu ostavlja naročit trag, navodi na pažljivo promišljanje svakog poteza.//ek Bojana Stanković – Više u EKO KUĆI No13

Eko hotel

KOMPLEKS EKO HOTELA SVOJIM OTVORENIM KARAKTEROM PRUŽA SAVRŠENO UTOČIŠTE SVIM POSETIOCIMA KOJI BI DA SE U NJEMU POPUT PTICA SELICA UDOBNO UGNEZDE I PREDAHNU U PRIRODNOM OKRUŽENJU.

Ovaj eko hotel nalazi se u Ukrajini, na obali reke Orel, pritoke Dnjepra, na šumovitoj parceli površine 3 hektara. Udaljen je 30 km od grada Dnjepropetrovska, što ga čini savršenim izborom za kraći beg od urbanog okruženja i odmor u prirodnom ambijentu sa svim savremenim elementima komfora. Hotel je koncipiran kao prizemni sklop različitih celina paviljonskog tipa, otvorenog karaktera, organizovanih uz maksimalno poštovanje uslova lokacije.
Prema rečima arhitekata iz biroa RYNTOVT Design iz ukrajinskog grada Harkova, pri pozicioniranju kompleksa, radi što boljeg uklapanja hotela u prirodno okruženje, u analizu lokacije bila je uključena i analiza energetskog polja parcele. Ako bi se ovakav pristup projektovanju, kao što to i sami autori navode, mogao okarakterisati kao holistički, onda rezultat u ovom slučaju svakako prevazilazi osnovne postulate holističkog učenja, odnosno ne predstavlja prost zbir dobro pozicioniranih sastavnih delova, već njihovo organsko jedinstvo i harmoniju. Osnovni principi organske arhitekture, onako kako ih je definisao Frenk Lojd Rajt, ovde su u potpunosti ispoštovani. To se pre svega odnosi na celovitost kao princip jedinstva svih delova (okruženja, građevine, enterijera, nameštaja), kao i na jedinstvo konstrukcije i estetike, odnosno, u ovom slučaju, materijala i formi. Takođe, organsko jedinstvo sa okruženjem postignuto je poštovanjem principa vernakularne arhitekture ovog podneblja, veštim transponovanjem motiva tradicionalne seoske kuće: jednostavne geometrije i ujednačenog odnosa volumena prizemlja i krova primenom tradicionalnih materijala.

Iako bi se i na prvi pogled, prvenstveno zbog izbora materijalizacije i karakterističnih formi, ova arhitektura mogla definisati kao organska, detaljnijom analizom se samo potvrđuje suštinsko razumevanje ovog pojma. Prožimanjem sa ambijentom parka na obali reke, funkcionalne celine hotela grupisane su oko glavnih komunikacionih pravaca, povezane samo krovnim ravnima i materijalizovane u prirodnim materijalima (zemlja, trska i drvo). Na taj način kompleks postaje neodvojivi deo šume koja ga okružuje. Pažljivim dimenzionisanjem različitih celina kompleksa i izbegavanjem njihovih spojeva, tj. konceptom otvorenog plana, izbegnuto je formiranje dominantnih motiva i volumena, tako da kompleks odaje utisak neprestanog smenjivanja prirodnih ambijenata, povezanih linijom krovnog venca i izborom ekološki neškodljivih materijala (zemljani zid, drveni zid, trščani krov).

Primarna konstrukcija je od drveta i kamena, dok su karakteristične „čaure“ sa privatnim sobama napravljene od mešavine zemlje, peska i pleve. Još jedna zanimljivost u programu ovog hotela je bašta – voćnjak jabukovog drveta, koja je postala deo hotela na osnovu lokalne legende po kojoj domaćini obavezno pozivaju goste u voćnjak dvaput godišnje: u proleće, kada je voćnjak u cvatu i u leto kada se beru jabuke.

Osim simbolike lokalnog gostoprimstva, ovaj voćnjak predstavlja prelaz između intimnog ambijenta privatnih, začaurenih soba, i šumskog prostranstva koje okružuje kompleks. Svi elementi enterijera (nameštaj, svetiljke, dekoracija) dizajnirani su i proizvedeni u arhitektonskom birou RYNTOVT Design, u čijem sklopu postoji i radionica za proizvodnju nameštaja, uglavnom od drveta, koji je prepoznatljiv deo njihovih projekata.//ek Bojana Stanković – Više u EKO KUĆI No13

Privatne sobe, nalik na čaure, ili gnezda, grupisane su ispod jedinstvenog drvenog krova, koji osim što ih objedinjuje, takođe štiti od padavina.

Fasadni otvori u skladu su sa logikom materijala i konstrukcije zemljanih zidova.

Motiv „pozajmljenog“ pejsaža prirode na lokaciji dominiraju enterijerom većih jedinica.

Turistički centar Klekovača

MEĐUNARODNI KONKURS ZA URBANISTIČKO I ARHITEKTONSKO REŠENJE TURISTIČKOG I SKIJAŠKOG CENTRA UVODI REGION KLEKOVAČA NA TURISTIČKU MAPU EVROPE.

Proglašenjem pobednika Konkursa za idejno arhitektonsko i urbanističko rešenje Turističkog centra Klekovača započeto je ostvarenje vizija investitora za izgradnju globalno kompetitivnog mesta prepoznatljivog identiteta, koje na autentičan način usklađuje zahteve ekonomske isplativosti i ekološke i socijalne održivosti korišćenjem najnovijih tehnoloških dostignuća u skladu sa važećim standardima u oblastima planiranja, izgradnje i održavanja turističkih kompleksa. Turistički centar Klekovača trenutno predstavlja najveći projekat ovakvog karaktera u regionu i obuhvata veliku površinu planiranu za letnje i zimske sadržaje, a nalazi se u zapadnom delu Bosne i Hercegovine. Investitor je postavio ključne zadatke da se konkursno pronađu rešenja sa prepoznatljivim imidžom i da se u projekat internacionalnog karaktera uključe timovi arhitekata iz regiona i sveta, kako bi se duh i tradicija ovog područja uneli na ovu značajnu buduću turističku destinaciju.

Ottmar Schmidt, predstavnik grupe Mahler project international, jedan od investitora i član žirija ovog izuzetnog i trenutno najvećeg projekta turističkog karaktera u Bosni i Hercegovini, kaže: ’’Turistički kompleks Klekovača nije samo budući centar zimskog turizma. Predviđeno je da se pored staza za alpsko i nordijsko skijanje, snoubord parka i terena za biatlon izgrade i dvorana za letnje dvoransko skijanje, tereni za golf i tenis, ’adrenalinski park’ i manjež za jahanje, a gosti će moći da uživaju u planinarenju i šetnji po zaista fantastičnoj prirodi i šumama Klekovače. Za projekat smo saznali preko našeg partnera poreklom iz ovih krajeva, sa kojim smo saradjivali u nekim drugim investicijama. On nam je predstavio svoju zamisao i odlučili smo da uđemo u ovaj poduhvat. O vrednosti projekta trenutno je teško govoriti, ali je okvirno reč o 350-400 miliona evra. Drago nam je što su se arhitekti iz raznih krajeva sveta odazvali na ovaj konkurs i što su posetili lokalitet tokom kolokvijuma koji smo organizovali da bi se i oni uverili u vrednost i potencijal mesta i videli prelepi krajolik Klekovače.- Više u EKO KUĆI No13

U sedlu prirode

PROJEKAT ALONI HOUSE PREDSTAVLJA JEDINSTVEN REZULTAT STUDIOZNOG ISTRAŽIVANJA TOPOGRAFIJE I ISTORIJSKOG NASLEĐA LOKALITETA. NASTAO KAO INSPIRACIJA IZ PRIRODE, TEŽEĆI DA SE STO MANJE NAMETNE U AMBIJENTU, SVOJOM ARHITEKTUROM ON JE U POTPUNOSTI PODREĐEN PRIRODI I NJENIM ZAKONITOSTIMA.
Kuća Aloni izrasla je u udolini između dva uzvišenja u brdovitoj regiji na ostrvu Antiparos u Kikladskom arhipelagu (Grčka). Po svojoj graditeljskoj koncepciji, ona pripada podzemnoj arhitekturi, ali je mnogo više od toga. Njene površine i volumeni oponašaju forme okolnog terena, nastavljajući ono što je započela Priroda. U isto vreme, istorijat razvoja poljoprivrede, kao ključne delatnosti ovog ostrva, utkan je na vrlo osoben način u koncept projekta. U tom smislu, objekat je i svedočanstvo istorijskog razvoja, ali i najsavremeniji korak u nastavku tog istorijskog iskustva.

Lokacija porodične kuće za odmor Aloni najslikovitije bi se mogla opisati kao sedlo između dve padine. Pravac sever-jug upire se između ta dva brda, dok se u osi istok-zapad, na kojoj prirodno opada kota terena, otvaraju impresivne vizure na more. Dva duga kamena zida, koja snažno asociraju na zidove nekadašnjih terasa, flankiraju padine, premošćavajući ih i povezujući, i omogućavaju da se kuća smesti u prostor između njih. Na taj način zadržan je kontinuitet pejzaža koji postoji, koji teče iznad kuće. Ova u suštini vrlo jednostavna koncepcija potire ivice i granice kuće, čineći da njena masa ostane neprimetna u okviru šireg horizonta ostrva.

Postojanje kuće u ambijentu se otkriva uvođenjem četiri dvorišta koja usecaju kuću. Po jedno dvorište postoji na svakoj od četiri strane, i sva se međusobno razlikuju po formi i koncepciji – dva su atrijumskog, a dva poluotvorenog tipa. Kada se ima u vidu da se radi o podzemnom objektu, jasno je da su ovi prostori od najvitalnijeg značaja za kuću. Osim što uvode autentičnu prirodu u prostor kuće, oni je snabdevaju i neophodnom svetlošću i vizurama.

U funkcionalno-organizacionom pogledu, dvorišta diferenciraju jedinstveni prostor (“open-space”) kuće na pet nezavisnih enterijerskih jedinica, što u simboličkom smislu predstavlja petu stranu kocke. Enterijer u celini nastavlja preovlađujući duh jednostavnosti i minimalizma. Vajan je krupnim potezima i baziran na prirodnim efektima prostornosti (uloga svetlosti, jednostavna geometrija, forma kao ukras sama po sebi, i sl.). //ek  MARE JANAKOVA GRUJIĆ      – Više u EKO KUĆI No13 

U sedlu prirode

PROJEKAT ALONI HOUSE PREDSTAVLJA JEDINSTVEN REZULTAT STUDIOZNOG ISTRAŽIVANJA TOPOGRAFIJE I ISTORIJSKOG NASLEĐA LOKALITETA. NASTAO KAO INSPIRACIJA IZ PRIRODE, TEŽEĆI DA SE STO MANJE NAMETNE U AMBIJENTU, SVOJOM ARHITEKTUROM ON JE U POTPUNOSTI PODREĐEN PRIRODI I NJENIM ZAKONITOSTIMA

Kuća Aloni izrasla je u udolini između dva uzvišenja u brdovitoj regiji na ostrvu Antiparos u Kikladskom arhipelagu (Grčka). Po svojoj graditeljskoj koncepciji, ona pripada podzemnoj arhitekturi, ali je mnogo više od toga. Njene površine i volumeni oponašaju forme okolnog terena, nastavljajući ono što je započela Priroda. U isto vreme, istorijat razvoja poljoprivrede, kao ključne delatnosti ovog ostrva, utkan je na vrlo osoben način u koncept projekta. U tom smislu, objekat je i svedočanstvo istorijskog razvoja, ali i najsavremeniji korak u nastavku tog istorijskog iskustva.
Glavni metod kultivisanja zemljišta tokom istorije u ovom regionu bio je formiranje terasa. Na taj način se od neiskoristljivog strmog područja dobijalo ravno zemljište pogodno za sadnju svih kultura. Terase su formirane pomoću tzv. “suvih zidova”, odnosno vertikalnih površina dobijenih slaganjem neobrađenih masa kamena uz veznice od blata.Ti delovi od blata su vremenom iščezavali ispiranjem vodom, a ostajale su samo solidne i živopisne površine od kamena. Kamen je bio najrasprostranjeniji građevinski materijal na ostrvu, pa se na taj način on samo premeštao iz jedne uloge u prirodi u drugu, uz promišljenu intervenciju ljudske ruke i oka. Nizovi ovakvih terasa davali su ostrvu novu sliku, likovno bogatiju, u svakom smislu praktičniju, ali povrh svega – kultivisaniju. Njima je čovek pripitomio divlju prirodu ostrva ne izlazeći iz okvira same Prirode i njenih zakona. Danas smo svedoci ponovne metamorfoze ostrva. Preoblikovanje terena se vrši ponovo, ali je taj proces ovoga puta uslovljen potpuno drugačijim ciljevima – intenzivnim razvojem turizma i potrebom za izgradnjom kuća za odmor.

Sredstvo je ostalo isto – kameni zidovi kojima se dobijaju kaskadne terase sa platoima pogodnim za jednostavnu i brzu arhitektonsku izgradnju. Lokacija porodične kuće za odmor Aloni najslikovitije bi se mogla opisati kao sedlo između dve padine. Pravac sever-jug upire se između ta dva brda, dok se u osi istok-zapad, na kojoj prirodno opada kota terena, otvaraju impresivne vizure na more. Dva duga kamena zida, koja snažno asociraju na zidove nekadašnjih terasa, flankiraju padine, premošćavajući ih i povezujući, i omogućavaju da se kuća smesti u prostor između njih. Na taj način zadržan je kontinuitet pejzaža koji postoji, koji teče iznad kuće. Ova u suštini vrlo jednostavna koncepcija potire ivice i granice kuće, čineći da njena masa ostane neprimetna u okviru šireg horizonta ostrva.

Kuća Aloni izrasla je u udolini između dva uzvišenja u brdovitoj regiji na ostrvu Antiparos u Kikladskom arhipelagu (Grčka). Po svojoj graditeljskoj koncepciji, ona pripada podzemnoj arhitekturi, ali je mnogo više od toga. Njene površine i volumeni oponašaju forme okolnog terena, nastavljajući ono što je započela Priroda. U isto vreme, istorijat razvoja poljoprivrede, kao ključne delatnosti ovog ostrva, utkan je na vrlo osoben način u koncept projekta. U tom smislu, objekat je i svedočanstvo istorijskog razvoja, ali i najsavremeniji korak u nastavku tog istorijskog iskustva.

PO SVOJOJ GRADITELJSKOJ KONCEPCIJI, OBJEKAT PRIPADA PODZEMNOJ ARHITEKTURI, ALI JE MNOGO VIŠE OD TOGA. NJEGOVE POVRŠINE I VOLUMENI OPONAŠAJU FORME OKOLNOG TERENA, NASTAVLJAJUĆI ONO ŠTO JE ZAPOČELA PRIRODA.

Postojanje kuće u ambijentu se otkriva uvođenjem četiri dvorišta koja usecaju kuću. Po jedno dvorište postoji na svakoj od četiri strane, i sva se međusobno razlikuju po formi i koncepciji – dva su atrijumskog, a dva poluotvorenog tipa. Kada se ima u vidu da se radi o podzemnom objektu, jasno je da su ovi prostori od najvitalnijeg značaja za kuću. Osim što uvode autentičnu prirodu u prostor kuće, oni je snabdevaju i neophodnom svetlošću i vizurama.//ek Mare Janakova Grujić
– Više u EKO KUĆI No13

Nekada je primarna delatnost na ostrvu bila poljoprivreda, a danas je to turizam koji zahteva ubrzanu izgradnju kuća za odmor.

Luksuz od rođenja do smrti

Dio programa 49. zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti i dizajna/ Pomicanje granica – komunikacija i nova mobilnost predstavlja realizaciju 1. nagrade koju je ova autorica osvojila na prethodnom zagrebačkom salonu primijenjenih umjetnosti 2011. Riječ je o izložbi jastuka i posteljine interpretiranih na humoran, pomaknut način, izvedenih u njihovoj „luksuznoj“ i „socijalnoj“ inačici, kao kritički osvrt na društvene obrasce i stereotipe te sve izraženije raslojavanje društva.
»Vanjkuš, jastuk, kušin, blazina, uzglavlje, podglavač, podglavnjak, jastučić, jastuče, Wangenkissen (obraz-jastuk). Krevetni, foteljni, oltarski, ordenski, posthumni, baldahinski, ljubavni, kurtizanski, bolesnički.Smišljeni za uskrsnuće, za životni uzdah, jecaj, grcaj, smijeh, plač, san, javu, drijem, maštanje, cjelivanje, čitanje, opuštanje i konačni odlazak. Nijemi ljubavni saučesnik, pomagač u zavođenju, znalac u nježnosti, ljubavnik u dodiru, strpljivi odmornik i vječni prijatelj.Stvoren za život, od dolaska do odlaska, za svakodnevno uskrsnuće. Obraz ga ljubi, kosa ga miluje, uši ga osluškuju, nos fazonira, šapat se iščekuje, u nježnosti utapa, mrak predočuje, tišinu šalje, intimnost prima.
Bucmasti, asketski, valjkasti, okrugli, ugaoni, pernati, krpeni. Najpovjerljiviji naš prijatelj, intimus, supatnik, saučesnik u smjehu i plaču, blizak mislima i tajnama u glavi našoj, doušnik uhu, ljubavnik obrazu, za šaptanje otvoren, utjehu nudi, cjeliva i sakriva o svjetla, mračnu sigurnost daje, sestrinski brižan, očinski pri ruci. Iz noći i sna odmorne i svježe u život nas vraća a umorne i teške k sebi prihvaća.»//ek  ŽELJKO SLIJEPČEVIĆ  – Više u EKO KUĆI No13 

Kazališni kostim između performansa, instalacije i objekta – vizualno kazalište

Izložba je umjetnički projekt u formi izložbe kostima koji postaju kazalište u izložbenom prostoru.
Likovnost lišena okvira uz želju da se «ograničenost kostimografije» (kostima kao odjeće) prevlada ili zaobiđe te stvori novo kazališno uprizorenje kroz performans kostima, osnovni je cilj.
Drugi je analiza odnosa glumca i kostima, objekta i instalacije kao vizualizirane glumčeve osobnosti.Izložba se sastoji od realiziranih 5 kostima-instalacija, raspoređenih u 3 prostorije izložbenog prostora. Ulaskom publike, uz zvučnu kulisu (autor glazbe Stanko Juzbašić), kazališnu rasvjetu i projekciju slikovnih materijala – skica i etapa nastanka umjetničkog rada – započinje performans kostima.
Radom se želi naglasiti i interdisciplinarno i multimedijalno u vizualnom kazalištu te problematizirati mogućnost(i) preobrazbe kostimografa u multimedijalnog umjetnika i dramaturga i redatelja predstave, posebice u kontekstu prinosa kostimografije gradnji dramaturgije predstave i kompletne inscenacije predstave te u kontekstu ideje o kostimografu kao društvenom kiparu ili u – vizualnom kazalištu – dramaturškom kiparu (na temelju parafraze ideje J. Beuysa o društvenoj skulpturi).
Osnovna je misao vodilja slika kao dramaturgija predstave. Radom se želi pojasniti umjetnička uloga slikara/kostimografa u vizualnom kazalištu te otvoriti mogućnost daljnjih umjetničko-znanstvenih nadogradnji na temu likovnosti vizualnog kazališta te dati prinos suvremenoj likovnoj umjetnosti uopće. //ek  IVANA BAKAL      – Više u EKO KUĆI No13 

Pa ti nemoj da dojiš!

Multimedijalna izložba Milane Paunović Rajšić ” Pa ti nemoj da dojiš! “koja je održana u galeriji SINGIDUNUM se sastoji iz dva dela. Prvu celinu sačinjavaju fotografije, fotoprintovi i slide show projekcija nastali u periodu umetnicinog održavanja trudnoće. Kao i u svim njenim predhodnim ciklusima, telo ostaje kao glavna tema i fokus. Serijom fotografija autorka je prikazala fizičke promene kroz koje je prolazilo njeno telo tokom devet meseci trudnoće.Ovi radovi predstavljaju neku vrstu vizuelnog dnevnika koji je umetnica vodila na ovaj specifičan način. Pitanje subjekta determinisanog stabilnom, jedinstvenom i nepromenljivom strukturom, destabilizovano je iskustvom buduće majke koja proživljava različita osećanja, od sreće i uzbuđenja, preko neizvesnosti, do strahova i strepnje. Najveću pažnju publike je fotoprint nastao uklapanjem dve fotografije na kojima je predstavljen trudnički stomak i velika količina kutija lekova koje je Milana morala da popije tokom održavanja trudnoće.
Drugi deo izložbe su instalacije i skulpture koje uz predstavljene fotografije čine jednu jedinstvenu i kompaktnu celinu. Monumentalna skulptura sastavljena od velikog broja konzervi adaptiranog mleka za bebe se proteže od poda do plafona i svojom veličinom privlači pažnju posetilaca čim kroče u prostor galerije. Tu skulpturu prati zidna instalacija sa tekstom ” Pa ti nemoj da dojiš ! ” ispisana kašičicama tj. mericama koje se nalaze u konzervama adaptiranog mleka.
Ovom duboko promišljenom pričom i porukama koje radovi emituju o značaju i efektu dojenja i bliskoski koja se stvara izmedju majke i bebe, umetnica se obraća i majkama koje imaju mogućnost da doje, a ipak se odlučuju da sopstvenoj deci uskrate iskustvo dojenja majčinog mleka radi komfora i fizičkog izgleda grudi.
Ovom konceptualnom postavkom Milana je dotakla i osvrnula se na ekonomski momenat i sve teškoće sa kojima se roditelji susreću u periodu trudnoće i kada im se rodi dete. Ovim putem se obraća i državi koja godinama priča o beloj kugi i kako nam je natalitet nizak, a pritom ništa ozbiljno nisu učinili kako bi olakšali svojim građanima i omogućili roditeljima da uživaju u tim divnim malim stvorenjima . Finansijski, administrativni i birokratski problemi su sve veći i predstavljaju ogroman teret za roditelje.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ       – Više u EKO KUĆI No13 

PLANETA ZEMLJA -OKEAN

Izložba “Planeta zemlja” koja se četrnaesti put održava u galeriji SINGIDUNUM u organizaciji Sekcije za umetnost i dizajn keramike i stakla ULUPUDS je jedna od retkih postavki koje iz godine u godinu privlače sve veći broj učesnika . Izložba se organizuje kako bi se obeležio 5.jun – Dan zaštite životne sredine (World Environemnt Day – WED). Obeležavanje ovog datuma usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1972. godine radi podizanja svesti o neophodnosti preduzimanja aktivnosti u cilju zaštite životne sredine i same planete Zemlje i od tada se održava svake godine sa različitom temom i drugim domaćinom centralne manifestacije. Ove godine glavna tema je ” Mala ostrva i klimatske promene sa sloganom ” Podignite svoj glas, a ne nivo mora ” (“Raise Your Voice Not the Sea Level”).
Na temu koju je inicirala Sekcija za umetnost i dizajn keramike i stakla ULUPUDS -“Okean” se odazvao veliki broj umetnika , a Savet izložbe je odabrao trideset izlagača za ovogodišnju postavku. Koliko je “Okean” bio inspirativan i izazovan za autore, govore raznorodni eksponati (keramoskulpture, slike, tapiserije, podne i zidne instalacije,skulpture, fotografije, mozaici, digitalni crteži, plakati…), najrazličitih tehnika i materijala izrade ( kamenina, porcelan,raku, metal, drvo, staklo, ulje na platnu, tekstil, akvarel, akril…) naših keramičara, vajara, slikara, fotografa, mozaičara, dizajnera, kostimografa, članova Sekcije za tekstil i savremeno odevanje…
Nazivi radova “Deep blue”, “Tajna vode”, “Talas”, “Morsko oko”, “Sasa”, “Morski ljudi”, “Živelo plivanje”, “Dole,pri dnu mora…”, “Pukotina”, “Parenzo,oluja na moru” , “Fosili gastropoda”… i ovoga puta šalju i emituju otvorene poruke upozorenja, nade, opomene… Različiti umetnički senzibiliteti i autorski rukopisi svih izlagača su se na ovoj postavci spojili u jednu kompaktnu celinu ujedinjeni u zajedničkoj misiji- slanje apela o značaju očuvanja životne sredine i naše Planete.
Izlagači:
Ana Stipsić, Gordana Kitak, Ivana Davidović Ivezić, Miloslav Pavelka, Marija Radovanović, Ivan Tanović, Jelena Miletić, Dragana Vasiljević Marković, Saša Montiljo, Biljana Rakić, Mia Kešelj, Bojan Savić, Maja Sole, Sanja Sremac, Sanja Dević, Divna Milivojevic, Ana Lazić, Ljiljana Rivić, Ines Janjić, Katarina Radović, Miona Stefanović, Dominika Morariu, Nataša Vasilić, Daniela Morariu, Olga Uzelac, Vladimir Kovač, Elizabeta Perić, Marica Jovićević Petrović, Vladimir Ćurčin.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ       – Više u EKO KUĆI No13 

Kuća u polarnom krugu

TEREN NA KOME JE OBJEKAT LOCIRAN NALAZI SE TIK UZ POLARNI KRUG I VEOMA JE SPECIFIČAN – ISTOVREMENO SUROV I VELIČANSTVEN, OGOLJEN U VEGETACIJI, ALI BLISTAV U GEOMORFOLOGIJI. POSTOJEĆI PEJZAŽ JE OD AUTORA PROJEKTA ZAHTEVAO NEPRETENCIOZNA ALI DOMIŠLJATA REŠENJA.
Vega cottage je kuća za odmor smeštena na jednom od mnogobrojnih ostrva Vega arhipelaga u Norveškoj. Impozantne i široke vizure na Norveško more i oštre planine koje izranjaju iz njega, učinili su ovo istraživanje vrlo zanimljivim. Vikendica je koncipirana kao jedinstven odgovor na sve uslove njenog prirodnog okruženja, ali je još jedan presudan faktor uključen u poduhvat – tradicionalni lokalni arhitektonski uzorci koji su pronađeni nedaleko od lokacije, u neposrednoj blizini okeana. Radi se o kompleksu starih ribarskih koliba pod nazivom „Naust“, kroz čije je forme i materijalizaciju dokumentovano dugogodišnje iskustvo neimarstva u ovim uslovima i podneblju.

Baza kuće je granitna stena. Iz tog nivelisanog postolja razvija se razuđeni gabarit koji oponaša prirodne nepravilnosti okolnog pejzaža. Dve dominantne mase su denivelisane, što stvara poseban kvalitet u funkcionalnoj organizaciji unutrašnjosti. Da se ne bi ometale dominantne vizure prema moru, pristup kući je dat u formi uske prirodne jaruge, uvale gusto obrasle šipražjem i posute morskim peskom sa obližnje obale. Nakon pojave ove kuće pejzaž je ostao netaknut i divlji, čime su zadovoljeni i polazište i cilj autorske vizije.

Osnova objekta razvijena je na dva nivoa da bi se prilagodila terenu. U celini, prostorni plan je kompaktan. Znatan deo prostora prizemlja namenjen je društvenom životu, dok je na spratu razvijen sistem manjih spavaćih i porodičnih soba. Prizemlje je koncipirano nalik galerijskom prostoru – jedinstvene, centralno organizovane prostorije u čijem centru je smešteno funkcionalno čvorište kuće, kamin. Ognjište kao centar okupljanja duboko je urezano u ljudskoj svesti i vezuje se za same početke civilizacije.

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom kao glavnim upotrebljenim materijalom. Posebno su interesantni okviri oko staklenih zidnih površina koji tretiraju pejzaž kao štafelajnu sliku ili pak kao televizijski ekran. Od vrsta drveća zastupljeni su bor i breza, koji su suptilno kombinovani tako da se njihove taktilno-koloritske različitosti nadopunjuju. Izraz celokupnog enterijera je naturalan i takav da izgleda kao da ga je sam vlasnik ručno napravio. Potenciranje taktilnih vrednosti i patine koja se na kući razvija uporedo sa protokom vremena, predstavljaju poseban kvalitet projekta.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom.

Kuća u Polarnom krugu

TEREN NA KOME JE OBJEKAT LOCIRAN NALAZI SE TIK UZ POLARNI KRUG I VEOMA JE SPECIFIČAN – ISTOVREMENO SUROV I VELIČANSTVEN, OGOLJEN U VEGETACIJI, ALI BLISTAV U GEOMORFOLOGIJI. POSTOJEĆI PEJZAŽ JE OD AUTORA PROJEKTA ZAHTEVAO NEPRETENCIOZNA ALI DOMIŠLJATA REŠENJA.

Vega cottage je kuća za odmor smeštena na jednom od mnogobrojnih ostrva Vega arhipelaga u Norveškoj. Impozantne i široke vizure na Norveško more i oštre planine koje izranjaju iz njega, učinili su ovo istraživanje vrlo zanimljivim. Vikendica je koncipirana kao jedinstven odgovor na sve uslove njenog prirodnog okruženja, ali je još jedan presudan faktor uključen u poduhvat – tradicionalni lokalni arhitektonski uzorci koji su pronađeni nedaleko od lokacije, u neposrednoj blizini okeana. Radi se o kompleksu starih ribarskih koliba pod nazivom „Naust“, kroz čije je forme i materijalizaciju dokumentovano dugogodišnje iskustvo neimarstva u ovim uslovima i podneblju. Nesvakidašnji, neeuklidovski uglovi koji postoje u geometriji ovih kućica delimično su posledica praćenja konstitucije terena, a delimično – puka slučajnost. Drvene fasade odlikuju se čvrstom tektonikom, likovnom živopisnošću i snažnim vokabularom u aspektu materijalizacije, i karakteristično je da sa njih vrlo često izostaju prozori. Sve se to uklopilo u umetnički kredo autora, arhitektonskog dueta Kolman-Boye, koji je zasnovan na verovanju da dobra arhitektura treba da prečišćava svakodnevni život, bivajući pri tome hrabra, radoznala, evokativna i empatična. Tako su oni sebi postavili zadatak da sagrade „Savremeni Naust“ koji bi imao nepretencioznu pojavu i prepoznatljiv karakter, uz poštovanje narodnog jezika graditeljstva.

Plod njihovog razmišljanja, zalaganja i istraživanja oličen je u objektu koji kao da izrasta iz samog terena, i u tolikoj meri je srođen sa njim da se čini da od vajkada na tom mestu postoji. Ako ambijent shvatimo kao izvesnu melodiju, novi objekat je postavljen kao ton koji se prisno uklapa u nju, obogaćujući je i poštujući. Baza kuće je granitna stena. Iz tog nivelisanog postolja razvija se razuđeni gabarit koji oponaša prirodne nepravilnosti okolnog pejzaža. Dve dominantne mase su denivelisane, što stvara poseban kvalitet u funkcionalnoj organizaciji unutrašnjosti. Da se ne bi ometale dominantne vizure prema moru, pristup kući je dat u formi uske prirodne jaruge, uvale gusto obrasle šipražjem i posute morskim peskom sa obližnje obale. Nakon pojave ove kuće pejzaž je ostao netaknut i divlji, čime su zadovoljeni i polazište i cilj autorske vizije.

Nedvosmisleni derivati savremenosti kao neophodne vremenske atribucije kuće, vidljivi su u tehnologiji gradnje i primene materijala, stilu enterijera i posebno koncepciji prozorskih otvora. Dok na pojedinim fasadama i dalje nema prozora, frontalne fasade objekta snabdevene su širokim staklenim površinama koje su pri tome izgubile funkciju prozora i postale stakleni zid-zavesa. Kao na velikoj zidnoj slici, njima su obuhvaćena tri glavna elementa, odnosno prostorna pravca: okean, planinski obrisi i stenovito tle same lokacije.

AUTORI SU SEBI POSTAVILI ZADATAK DA SAGRADE SAVREMENI OBJEKAT KOJI BI IMAO NEPRETENCIOZNU POJAVU I PREPOZNATLJIV KARAKTER, UZ POŠTOVANJE LOKALNOG TRADICIONALNOG GRADITELJSKOG UZORA.

Osnova objekta razvijena je na dva nivoa da bi se prilagodila terenu. U celini, prostorni plan je kompaktan. Znatan deo prostora prizemlja namenjen je društvenom životu, dok je na spratu razvijen sistem manjih spavaćih i porodičnih soba. Prizemlje je koncipirano nalik galerijskom prostoru – jedinstvene, centralno organizovane prostorije u čijem centru je smešteno funkcionalno čvorište kuće, kamin. Ognjište kao centar okupljanja duboko je urezano u ljudskoj svesti i vezuje se za same početke civilizacije. //ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No13

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom.

Solarna govornica

ORGANIZOVANA ZAJEDNICA KOJU FORMIRAJU STANOVNIŠTVO, UPRAVA, STRUČNJACI I INVESTITORI VODI SE EKOLOŠKIM, MORALNIM, EKONOMSKIM I KULTURNIM VREDNOSTIMA. ONA KORISTI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE UMESTO NAFTNIH DERIVATA. ONA IMA VIZIJU I PRIHVATA ODGOVORNOST ZA ZAŠTITU ONOGA ŠTO KORISTI.
Grad čine ljudi, građevine, slobodni prostori,saobraćajnice… ali ne samo to. Tu su i sekundarni slojevi, gradska oprema koja nas informiše i olakšava nam orijentaciju u prostoru. Oni su kao nameštaj u kući – oprema ulice ili trga čini da urbani ambijent dobije na kvalitetu ili izgubi na atraktivnosti.

Zbog sve veće popularnosti obnovljivih izvora energije, a u cilju stvaranja održivog i originalnog načina, komunikacije u jednoj modernoj urbanoj sredini, dizajner Hakan Gursu, direktor Designnobis-a, kreirao je telefonsku govornicu Solbooth, koja svoje energetske potrebe podmiruje korišćenjem solarne energije. Za njenu realizaciju korišćeno je kaljeno staklo i nerđajući čelik, a dizajn same govornice je potpuno transparentan, pa se proizvod skoro utapa u urbani prostor, naglašavajući svoju pristupačnost. Ova govornica, pored toga što ima, osnovnu funkciju da omogući obavljanje telefonskih poziva, takođe je i neka vrsta ’info-pulta’ gde svaki turista može da dobije najosnovnije informacije o gradu. Ovaj proizvod je osvojio drugu nagradu na konkursu ’’A’Design’’ u kategoriji Dizajn uličnog mobilijara 2012-2013. godine.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Santorini večni sjaj Atlantide

SANTORINI, OSTRVO OBAVIJENO MITSKOM TAJNOM NESTANKA ATLANTIDE, DANAS JE SVETSKI POZNATA TURISTIČKA DESTINACIJA KOJA POSETIOCE ODUŠEVLJAVA SVIM OVOZEMALJSKIM ČARIMA – IZUZETNOM KLIMOM, SPECIFIČNOM I PRELEPOM ARHITEKTUROM, CRNIM PEŠČANIM PLAŽAMA, NEZABORAVNIM TIRKIZNIM PLAVETNILOM EGEJSKOG MORA I ČAROBNIM ZALASCIMA SUNCA.

Ostrvo Santorini je najintrigantnije i najjužnije ostrvo u grupaciji Kiklada. U prošlosti je bilo poznato kao Kalista, Najlepša, i Tera, po legendarnom doseljeniku Terasu iz Sparte. Današnje ime je dobilo po Agia Irini (Santa Irini), zaštitnici ostrva. Santorini danas poput broda plovi sredinom Egejskog mora, ponosno podignutog pramca i sa svim ožiljcima koji su ga obeležili na dugom putovanju kroz istoriju, nestvarnom lepotom prirode izaziva strahopoštovanje i pokreće večno pitanje: ’‘Da li je u tom vodenom prostranstvu oivičenom kalderom, strmim liticama vulkanskog grotla, na čijem horizontu je zalazak sunca jedan od najlepših na svetu, zaista potonula i zauvek nestala legendom ovenčana civilizacija Atlantide?“

MIT O ATLANTIDI
Hronika biblijske katastrofe urezane u memoriju ovog ostrva vraća nas u praistoriju sve do kosmogenijskih preokreta u utrobi Planete, geoloških promena u Zemljinoj kori i do naknadne evolucije ostrva u sadašnji oblik, koji je rezultat dugoročne aktivnosti vulkana. U novijoj istoriji bilo je nekoliko erupcija vulkana, ali je najpoznatija ona iz 1550.godine p.n.e, nazvana Minojskom erupcijom, koja se po svojim katastrofalnim razmerama i posledicama smatra jednom od najvećih u ljudskoj istoriji. Današnji izgled ostrva je upravo posledica ove ogromne vulkanske erupcije od koje je zapadni deo ostrva progutan u dubinama Egejskog mora i koja je sa sobom, prema mnogim teorijama, odnela sve tragove visoko razvijene, najzagonetnije civilizacije čovečanstva – Atlantide, koja je nepovratno nestala u trenutku kada je bila na svom vrhuncu. Misterija o civilizaciji Atlantide može se naći i u Platonovim dijalozima, u kojima je opisano kako je ova katastrofa ogromnih razmera odredila sudbinu Atlantide, velike i divne države superiorne u odnosu na ostala ostrva, koja je svoju nadmoć dugovala izuzetnoj civilizaciji i koja je nestala pod morem u toku jednog dana i jedne noći.

ISTORIJA OSTRVA
Santorini svoju jednostavnu topografiju eliptičnog oblika duguje vulkanskim aktivnostima u davnoj istoriji, a katastrofalna Minojska erupcija je definisala arhipelag od pet ostrva: Fira, Tirasija, Aspronisi, Palea Kameni i Nea Kameni od kojih su poslednja dva, usled snažnih tektonskih promena i vulkanskih aktivnosti doslovno izronila iz dubine mora u centru kaldere, ne tako davne 1707.godine. Istorija, geologija i arheologija nam nude niz činjenica vezanih za stvaranje i evoluciju ovog neverovatnog mesta. Na liticama nekadašnjeg vulkanskog grotla koje okružuju kalderu u visini od 150-300 metara, horizontalne paralelne trake crvenih, čokoladno braon, oker, žutih i crnih stena i lave, formirane su tokom ponovljenih erupcija i predstavljaju jedinstven dokaz o burnoj istoriji ostrva.Arheološki nalazi na Santoriniju ukazuju da je u doba Minojske erupcije na ostrvu postojala bogata pomorska kultura sa razvijenom privredom.

Nađeni su dvojni sistemi cevi, što sugeriše da je jedan sistem cevi bio za toplu vodu verovatno geotermalnog porekla, i što predstavlja izuzetno naprednu tehnologiju za ono doba. Nalazište Akrotiri predstavlja jedinstvenu arheološku celinu gde su na velikom prostoru saèuvani. Pogled na kalderu i vulkan sa ivice Fire Među belim hotelima ušuškana je kupola pravoslavne crkve Sv. Jovana kompletni infrastrukturni delovi nekadašnjeg velikog i bogatog grada. Kuće su bile prave male palate očigledno prebogatih stanovnika. Iskopavanje u Akrotiriju verifikuje postojanje Minojske civilizacije pre velike erupcije, i iz ovog vremena očuvane su freske, keramički elementi, nameštaj, napredni drenažni sistem i trospratna zgrada.

ARHITEKTURA
Arhitekturu Santorinija nije lako opisati, jer nigde na svetu ne postoji takva igra i odnos oblika i boja. Ono što je specifično za ovaj otok su grozdovi belih kikladskih kućica prošarani plavim kupolamana vrhovima crnih vulkanskih stena, a na plažama preovlađuje crveni i crni pesak.
Na ovom ostrvu naselja su graðena na visokim liticama daleko od mora, a većina kuća su mali beli objekti, uglavnom sa kupolama na nekom delu krovne konstrukcije, dok je celo ostrvo ispresecano uskim, krivudavim, kamenom popločanim ulicama. Santorini je poznat po mestima Fira i Oia, čija arhitektura i panorame predstavljaju glavnu atrakciju za brojne posetioce iz celog sveta i čije su fotografije najčešće objavljivane u svetskum medijima.

Firu karakterišu kuće ofarbane u belo, sa lukovima i plavim svodovima, koje se protežu po ivicama nekadašnjeg vulkanskog kratera i koje na suncu bljeskaju poput školjki. Mesto se kaskadno spušta prema morskoj obali strmim stepenicama koje povezuju terase vila i restorana. Oia je poznata po tradicionalnim kikladskim vetrenjačama koje dominiraju panoramom i sastavni su deo pejzaža ovog mesta. Svojim neoklasičnim vilama, šarenim kućama, malim crkvama i uskim kaldrmisanim ulicama nudi najromantičnije prizore i otkriva mnogo lepih mesta koja treba posetiti. O sakralnoj arhitekturi, crkvicama kojih ima više od tri stotine, najbolje svedoče fotografije. Na vrhovima crnih vulkanskih stena izviru brojni zvonici ičine pejzaž jedinstvenim na svetu.

SANTORINI DANAS
Iako je već godinama na listi deset najposećenijih svetskih destinacija, Santorini ostaje čudesno divlji dragulj Mediterana, ostrvo kontrasta gde se podjednako uživa u ludom noćnom provodu i u tihovanju na prelepim plažama, uz pogled na moćni vulkan koji stalno upozorava da se veličanstvena priroda ne može ukrotiti.
Fira je glavni grad Santorinija, izuzetne arhitekture, sa jednim od najlepših pogleda na morsko plavetnilo. Grad se nalazi na 260 metara iznad površine mora i sagrađen je na ivicama i obroncima nekadašnjeg vulkanskog kratera. Tokom leta, u večernjim i noćnim satima grad ne spava, terase svih kafića i restorana su ispunjene turistima koji dolaze da uživaju u prelepom pogledu, opuštenoj atmosferi i muzici i uz izvaredan zalazak sunca nad dubokim plavim morem degustiraju čašu dobrog domaćeg vina.

Po lepoti ne zaostaje Oia, koja je proglašena za najlepše turističko selo na planeti. Oia je jedna od najvažnijih atrakcija Santorinija, a šetnja po mermernim pločama u njenim uličicama je apsolutno jedinstven doživljaj. Oia je stecište svetskog džet-seta, čiji pripadnici po astronomskim cenama kupuju i iznajmljuju kuće na najatraktivnijim pozicijama i sa najlepšim pogledom. Ostala naselja su male ribarske luke, od kojih su najpoznatiji i za posetioce i turiste najinteresantniji Kamari, Emporio, Perisa, Pirgos, Terasija i Akrotiri kao glavno arheološko nalazište Minojske civilizacije iz perioda pre velike erupcije. U podnožju ostrva nalazi se stara luka, u koju danas pristaju samo kruzeri, luksuzna plovila kojima turisti krstare Mediteranom. Od luke do Fire treba se popeti uz 566 veoma strmih i uglačanih kamenih stepenica, a kao alternativni prevoz postoje i žičara i čuveni Santorini taksi – magarci.
Danas Santorini uživa ugled najpoznatije svetske turističke destinacije koju svake godine posećuju hiljade turista iz celog sveta, opčinjeni tajnom nestanka jedne od najvećih civilizacija savremenog čovečanstva, ali isto tako i svim ovozemaljskim čarima ovog izuzetnog ostrva sa specifičnom klimom i nezaboravnim plavim morem.

OBALA I PLAŽE
Obale Santorinija spadaju u najlepše na Mediteranu, a ono što ovo ostrvo već na prvi pogled čini jedinstvenim, jesu plaže od vulkanskog peska. Kada se tome doda beskrajno tirkizno plavetnilo Egejskog mora, Santorini zaista izgleda kao raj na zemlji. Vulkanska lava je u dodiru sa morem stvorila fantastične oblike i boje koje predstavljaju glavno obeležje plaža Santorinija. Poznate plaže nalaze se uglavnom duž istočne i jugoistočne strane ostrva, a svaka od njih ima posebne karakteristike. Ako krenemo iz Oie prema istoku ili jugu, prvo su tu plaže Bakedes, Koloumbus i Rajska plaža. Ne vide se najbolje sa glavnih puteva, pa ih koriste uglavnom poznavaoci ostrva. Potom slede Monolithos, Avis I Kamari, jedna od najbolje organizovanih plaža na ostrvu, sa brojnim hotelima, barovima i restoranima. Iza njih su Perivolos i Perisa. Na jugu ostrva je Vlihada, Crvena plaža i Bela plaža dostupne su samo sa morske strane.

VEGETACIJA, HRANA I VINO
Zbog sušne sredozemne klime, vegetacija je ovde veoma oskudna, sa malo zelenila. Prema jednoj od najstarijih legendi, na ovom ostrvu je rođen grčki bog vetra Eol. Severoistočni vetar meltemi ovde ne prestaje da duva, pa tokom vrelih letnjih dana posetioci imaju utisak da je u ostrvo uperen veliki
fen. Na ostrvu vlada umereno mediteranska klima, sa suvim i toplim letima i blagim zimama, a posetioce svakako raduje podatak da od maja do oktobra kiša ne pada gotovo nikada.
Klima sa 350 sunčanih dana godišnje oduševljava česte goste ovog ostrva i omogućava im da tokom cele godine uživaju u tajnama ostrvske kuhinje i vina. Turizmu danas konkuriše gajenje vinove loze, koja zbog povoljne klime i mineralnog sadržaja vulkanskog tla daje verovatno najbolja vina u Grèkoj. Uzgaja se oko 40 sorti grožđa, a zbog nedostatka vode i stalnih vetrova, loza je polegla po plodnom tlu. Najpoznatije i najskuplje vino je Vinsanto, jako i slatko vino koje se posle odležavanja od pet godina služi kao aperitiv.

Nikteri je još jedno vino popularno na Santoriniju, nazvano po praksi berbe grožđa noću da bi se izbegla oksidacija i kvarenje. Vina ima za svaki džep, prodaju se na točenje, i to najčešće crveno i belo desertno vino koje meštani jednostavno zovu gliko – slatko. Vinarije su takođe jedan od zaštitnih znakova Santorinija, od kojih su neke pretvorene u prave muzeje sa tradicionalnom opremom za vinarstvo, i u kojima možete uživati u degustaciji razlićitih sorti vina.

Na ostrvu takođe uspevaju pistaći i masline, i za naše pojmove neobično sitno povrće – minijaturne, preslatke lubenice, beli patlidžan, čeri paradajz i posebna vrsta graška od koga se pravi specijalitet grčke kuhinje, fava. Jedna od legendi o ovom ostrvu je da na njemu ima više vina nego vode, više magaraca nego ljudi i više crkava nego kuća. Samo prvi deo ove turistima namenjene bajke u potpunosti je tačan, jer na ostrvu ne postoji ni jedan izvor niti bunar, a sva voda koja se koristi donosi se brodovima i skupo se plaća. Santorini, ostrvo obavijeno mitskom tajnom nestanka Atlantide, danas je svetski poznata turistička destinacija koja posetioce oduševljava svim ovozemaljskim čarima – izuzetnom klimom, specifičnom i prelepom arhitekturom, crnim peščanim plažama, nezaboravnim tirkiznim plavetnilom Egejskog mora i čarobnim zalascima sunca.//Više u EKO KUĆI No13

O sakralnoj arhitekturi, crkvicama kojih ima više od tri stotine, najbolje svedoče fotografije.

Design by Hakan Gursu

ONO ŠTO PRESUDNO ODLIKUJE DIZAJNERA I ČINI GA JEDINSTVENIM I NEPONOVLJIVIM , ONO ŠTO ČINI NJEGOVU JEDINSTVENU FILOZOFIJU I ODRE ĐUJE NJEGOV LIČNI PRISTUP DIZAJNIRANJU JESTE SPOSOBNOST UMETNIKA DA IDENTIFIKUJE PROBLEM.
Dr Hakan Gursu, izuzetno nagrađivan dizajner iz Ankare je od samog početka svog kreativnog života bio fasciniran dizajnom i mogućnošću da sve što vidi prenese na papir. Akademski obrazovan u Turskoj i Japanu, iz oblasti dizajna, arhitektura, enterijera i urbanizma, svoje profesionalno delovanje je proširio na međunarodnom planu, posebno u Rusiji, a redovnu akademsku karijeru je obavljao na Tehničkom Univerzitetu u Ankari. Svoje poznavanje održivih materijala i inovativnih načina za njihovo korišćenje ga ne ograničava samo na dizajniranje proizvoda, već kroz holistički koncept obuhvata sve njegove pojedinačne delove, i svaki proizvod posmatra kroz njegovu namenu odnosno širi kontekst. Kroz delovanje vlastitog studia DESIGNNOBIS, uvodi inovativna rešenja u dizajniranju proizvoda, sa ciljem da olakša proizvodni proces i poveća efikasnost proizvodnje, za šta je, uz svoj tim, višestruko nagrađivan u poljima arhitekture, enterijera i dizajna.

>> SEĆATE LI SE KAKO STE I ZAŠTO ODLUČILI DA POSTANETE INDUSTRIJSKI DIZAJNER?
Detinjstvo sam proveo pored same morske obale, u Istanbulu. Sam sam sebi pravio igračke i tako sam stalno nešto dizajnirao. Sem toga, voleo sam da sve što vidim prenesem na hartiju. Moji roditelji su očekivali da ću postati arhitekta, jer bi arhitektura najbolje spojila tu moju izuzetnu moć percepcije i moju crtačku veštinu. Srećom, otkrio sam industrijski dizajn, ne baš tako popularan u to vreme, i tada definitivno odlučio šta će mi biti profesija. Dizajn mi nije samo davao prostora da usavršim svoje već postojeće sposobnosti, nego mi je dopuštao da ih razvijem do neslućenih visina i da ih u budućnosti podignem na vrlo visok nivo. Osnovne studije sam završio kao jedan od najboljih studenata u klasi, master studije sam završio na odseku za arhitekturu, a doktorat sam uradio u oblasti urbanog dizajna.
>>RADITE NA KREIRANJU DRUGAČIJEG ŽIVOTNOG STILA, NEGUJETE EKOLOŠKI I ODRŽIVI DIZAJN. KAKO STE ODLUČILI DA SE ORIJENTIŠETE NA ODRŽIVI DIZAJN I U KOJOJ MERI TAKAV PRISTUP KARAKTERIŠE VAŠA AKTUELNA DIZAJNERSKA REŠENJA?
Kako se naše potrebe menjaju, tako se menja i svet. Masovna proizvodnja i potrošnja veće su nego ikad. Trošimo i prirodu, pa su ekološki problemi svuda oko nas. Toliko su izraženi da ih nikako ne možemo ignorisati. Dizajneri imaju zadatak da smisle šta da se uradi sa proizvodom nakon što se upotrebi. Toliko su nam promenjene životne navike i toliko je evoluirao industrijski svet, da dizajneri moraju u svoj rad da dodaju mnogo novih dimenzija. Održivost, tehnike proizvodnje, novi materijali, lokalni izvori i neophodnost reciklaže, sve su to odrednice u procesu dizajniranja na koje bitno utiču sami dizajneri.
>> ŠTA BI VAMA KAO DIZAJNERU I INOVATORU POMOGLO DA STVARI UČINITE ODRŽIVIJIM?
Odgovor je prilično jednostavan. Svesnost, i to odozgo na dole, kao i odozdo na gore. Prvi oblik svesnosti odnosi se na kompanije, koje treba da shvate činjenicu da je dugoročno smanjenje troškova moguće zahvaljujući upravo održivom dizajnu, i da treba da budu spremne da u to ime prihvate kratkoročno povećanje troškova. Sa druge strane, i krajnji korisnici moraju da naprave razliku između održivih i neodrživih proizvoda i da svesno donesu odluku o tome koje treba da kupuju.
>> ŠTA NA VAS NAJVIŠE UTIČE KADA TREBA DA OSMISLITE JEDNO SVOJE DELO? DA LI NA VAŠE ZAMISLI UTIČE I VAŠE ZNANJE IZ DOMENA ARHITEKTURE I KOLIKO?
Industrijski dizajner vremenom sazreva. Zato na moj rad utiču mnogi faktori, poput novih životnih iskustava, stečenog znanja iz različitih oblasti – sociologije, kulture, filozofije,kao i svakodnevnog posmatranja ljudi iz moje okoline. Na moj stvaralački proces svakako utiče i sve ono što se aktuelno dešava u arhitekturi. To je pre svega potreba za multifunkcionalnim dizajnom zbog trenda smanjivanja veličine prostora i broja prostorija. Takva ograničenja su uticala na dizajn mog stola i stolice pod nazivom Otto set.

>> ŠTA JE PRVO – IZBOR MATERIJALA ILI ZAMISAO DIZAJNA? KAKO ODABIRATE MATERIJAL ZA SVAKI VAŠ PROIZVOD?
Najčešće prvo ide ideja za dizajn, a onda razmatram izbor materijala. Ponekad imam različite verzije dizajna za različite materijale. Desi se ponekad da me materijal vodi i da on predstavlja srž projekta. Primer za ovo je projekat Infinite Light. Osnovna zamisao je bila da se ponovo upotrebe i ožive plastične boce, tako da je dizajn bio okrenut svojstvu PET boca da dobro izoluju zvuk i toplotu i da su trajne i otporne na oštećenja. Na taj način je materijal odredio dizajn.
>> KOLIKO VREMENA PROTEKNE OD ZAMISLI DIZAJNA DO REALIZACIJE PROIZVODA? KOJI DEO TOG PROCESA JE ZA VAS NAJUZBUDLJIVIJI?
Od zamisli i stvaranja opšteg koncepta do materijalizacije prototipa nekog proizvoda najčešće protekne šest meseci, a za složeniji dizajn potrebno je ponekad i dve do tri godine. Najzanimljiviji deo je onaj kada prve skice sazrevaju i pretvaraju se u konačni projekat, a pri tome se razmatraju različiti faktori i donose odluke koje bitno utiču na krajnji rezultat, izgled i svojstva projekta. Uzbudljiv je ceo razvojni proces, i najsitniji detalji donose radost. Proces razvoja projekta je uvek uzbudljiviji od finalizacije, jer kad je gotovo, onda je gotovo, a to znači pristupanje novim projektima.
>> KOJIH VREDNOSTI I KOJE ETIKE SE DRŽITE KADA JE REČ O DIZAJNIRANJU? ŠTA VAS ČINI JEDINSTVENIM I DRUGAČIJIM U ODNOSU NA DRUGE DIZAJNERE?
Ono što presudno odlikuje dizajnera i čini ga jedinstvenim i neponovljivim, ono što čini njegovu jedinstvenu filozofiju i određuje njegov lični pristup dizajniranju jeste sposobnost umetnika da identifikuje problem. Problem koji ja odlučim da razrešim, drugi dizajner možda i ne vidi ili ne smatra da zavređuje trud. Ja se hranim mesom i kostima života i kulture. Za mene je od najveće važnosti da moj dizajn ima ulogu i da daje doprinos u oblikovanju svih budućih vizura i perspektiva. Sem toga, uživam u tome da razvijam takve projekte koji će motivisati korisnike da razmisle o konceptu njihovog oživljavanja. Drugim rečima, jedan od mojih ciljeva je da korisnika podstaknem da razmisli o proizvodu pre nego što ga konačno odbaci kao otpad i da tako produži njegov životni vek.
>> ŠTA JE PO VAMA NAJVEĆI USPEH KOJI STE DO SADA POSTIGLI U KARIJERI, I DA LI STE SE ODLUČILI ZA NEKO POSEBNO POLJE UNUTAR VAŠE PROFESIJE?
Ima više uspelih projekata i postignuća koja su mi dragocena, ali su mi ipak najveći izazov one nagrade koje još nisam osvojio. Trajno i održivo postizanje uspeha je najbolje. Dizajner ne može da uživa u luksuzu da se opredeli samo za jednu oblast stvaralaštva. Naprotiv,ako dizajner u svom portfoliju ima raznovrsne oblasti i raznorodne projekte, garancija je da je sposoban da iznedri dobre ideje i predoči značajne inovacije.

>> DA LI SE VAŠE AKTIVNOSTI U OBLASTI INDUSTRIJSKOG DIZAJNA ŠIRE I NA DRUGE OBLASTI, POPUT ARHITEKTURE, UNUTRAŠNJEG DIZAJNA, URBANOG DIZAJNA I URBANIZMA?
Moje poznavanje održivih materijala i inovativnih načina za njihovo korišćenje nije ograničeno samo na dizajniranje proizvoda. Dizajn predstavlja jedan holistički koncept koji se ne može deliti na pojedinačne delove. Naprimer, kada dizajniram jahtu, uradim do detalja i dizajn njenog unutrašnjeg prostora. Ponekad se dizajn radi obrnutim redosledom: prvo unutrašnjost, a onda spoljni deo koji će biti u skladu sa njom. Ne može se jedan proizvod odvojiti od njegove namene i konteksta. Kada dizajniram kućne aparate, prvo proučim kuhinjski prostor. To se odnosi i na nameštaj. Pre nego što pristupim dizajnu nameštaja, pozabavim se prostorom u koji će biti smešten. Urbani dizajn je tema moje doktorske disertacije. Zaista volim da radim na urbanom mobilijaru i na interakciji proizvoda i korisnika u urbanom okruženju. Svim predmetima iz oblasti urbanog dizajna koje sam uradio veoma sam zadovoljan. Tu su nagrađivana ekološka telefonska govornica SolBooth, taksi stanica, klupe, i još mnogo toga.
>> RADILI STE I U DRUGIM ZEMLJAMA, U JAPANU I U RUSIJI. DA LI SU ISKUSTVA IZ TIH ZEMALJA UTICALA NA VAŠ PRISTUP DIZAJNU?
Svakako! To je neizbežno. Nisam tamo stekao samo globalnu perspektivu, nego sam dobio i priliku da usvojim posebnu percepciju i interpretaciju modernih tokova u različitim kulturama.Posebno je Japan snažno uticao na moje dnevne navike. Usvojio sam Zen učenje i smatram da je ono veoma blisko mom konceptu dizajna, toliko da se sa njim čak i preklapa u mnogim aspektima.
>> DOBITNIK STE MNOGIH NAGRADA ZA DIZAJN.ŠTA VAS VUČE NAPRED DOK RAZVIJATE SVOJA DIZAJNERSKA DELA?
Sila koja pokreće dizajn je želja da stvarate i da se izrazite. Produktivnost i sposobnost kreacije daju smisao životu, tako da se osoba razvija i menja zahvaljujući stvaranju. Planiram da stvaram sve dok dišem, dok sam živ. Da budem iskren, sve te nagrade koje dobijam samo su izgovor. Pravi cilj je osetiti radost u procesu stvaranja dizajna.
>> KOJE VAM JE VAŠE DELO NAJDRAŽE?
Do sada je svaki moj dizajn imao za mene posebno značenje i bio je vezan za mene posebnom pričom. Ipak, ako baš moram da izaberem jedno delo, to je jedrenjak od 66 metara Snow, koji ima posebno mesto u mom životu zbog dužine vremena koje smo proveli na njegovom projektovanju, a još više zato što me uvek iznova zadivljuje njegova poetska priroda.

>> DO KOJE MERE SU INDUSTRIJSKI RAZVOJ I STANDARDIZACIJA U RAZLIČITIM OBLASTIMA UTICALI NA POMERANJA U UMETNOSTI DIZAJNA I NA ORIGINALNOST DIZAJNERSKIH REŠENJA?
Moj pristup dizajnu uvek je imao za cilj da olakša proizvodni proces i poveća efikasnost proizvodnje. Stoga verujem da najnovije tehnike i standardi ne predstavljaju nekakvo ograničenje. Naprotiv, oni sigurnom rukom vode dizajnera i oživljavaju pojedine projekte. Ako potpuno ovladate proizvodnim procesom i materijalima, dobijate priliku da ovladate upotrebom resursa na ispravan i odgovoran način. Jedan naš proizvod, Living Pots, napravljen je od otpada u industrijskoj preradi drveta i pretvara taj otpad u funkcionalne i dekorativne posude raznih veličina. Ponavljam, mi oživljavamo otpadni material i stvaramo održive proizvode.
>> KOJE SU PREDNOSTI, A KOJE SU MANE PROFESIJE INDUSTRIJSKOG DIZAJNERA?
To zavisi od regiona u kojem radite. U industrijskim društvima, uloga dizajnera je jasno definisana i jedina mana je postojanje velike konkurencije. U našem društvu ostaje još mnogo toga što treba rešiti, jer se dizajn još uvek na skali vrednosti doživljava kao nepotrebni luksuz. Tako misli većina vlasnika malih i srednjih preduzeća, a takođe i većina potrošača. Trebalo bi edukovati i poslovne ljude i potrošače da bi shvatili da je dizajn neophodan u procesu industrijalizacije, a posebno u masovnoj proizvodnji. Po meni je dizajn važno oruđe u procesu kombinovanja tehnologije i nauke. Pozitivističke nauke se baziraju na posmatranju i donošenju zaključaka. U tom spoju dizajn obuhvata zapažanja kao razultat posmatranja i transformiše ih u konkretne proizvode. Zato ja sebe ponekad doživljavam kao naučnika. Ako bih morao da se opredelim za neku drugu profesiju, bilo bi to nešto u oblasti biogenetike, što je jedan oblik dizajna, jer se tu dizajniraju kodovi prirode. Biti pravi laboratorijski genijalac u priznatoj laboratoriji, to mi zvuči uzbudljivo.
>> KOJI JE NAJBOLJI SAVET KOJI STE OD NEKOGA DOBILI?
Ne sećam se takvog saveta. Ja lično verujem u predanost radu i učenje tokom celog života. Život je putovanje, kao i dizajn. Priroda je najbolji učitelj, škola u kojoj možete sve da naučite. //ek IVANA NIIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No13