Alumil Exl1

Skriveni vrt

DOK SAVREMENI ŽIVOT U SVE VEĆOJ MERI SMANJUJE DIREKTAN KONTAKT ČOVEKA I PRIRODE, U JEDNOM TIPIČNOM, GUSTO NASELJENOM JAPANSKOM PREDGRAĐU KRIJE SE MALA I NEOBIČNA ZELENA OAZA PRIVATNOSTI.
Okružena planinama sa severne, i prelepim gradskim pejzažom sa južne strane, ova lokacija je bila idealna za eksperiment u stambenoj arhitekturi, što postaje sve veći trend u Japanu. S obzirom na to da se nalazi tik uz stambenu četvrt, bio je pravi izazov sačuvati netaknutu prirodu, životni komfor i privatnost. Ma-style architects, talentovani arhitektonski duo iz Japana, otkriva nam svoja razmišljanja o procesu projektovanja Skrivenog vrta: Privatnost je bila ključna za dizajn. Na početku smo mislili da izgradimo kuću sa unutrašnjim dvorištem. Međutim, tako se ne bi zadržala privatnost oko dvorišta, niti cirkulacija vazduha. Želeo sam kuću sa unutrašnjim dvorištem na rubu objekta. Tako sam i došao do zamisli plutajućeg zida.
Spoljni zid visok 2,4 m i izdignut skoro jedan metar od tla, omogućava potpunu privatnost, a ujedno i prodor svetlosti i odličnu ventilaciju. Ta potpuna zatvorenost minimalističkom belom fasadom podseća na ono Loos-ovo načelo koje kaže da bi arhitektura trebalo prema spolja da bude suzdržana, a unutra prostorno bogata.

Dok se ostali stambeni objekti direktno povezuju sa ulicom, Skriveni vrt se od nje ograđuje. Na taj način imate mogućnost da se izolujete od spoljnog sveta i ušuškate u svoj intimni kutak. Zelena ivica i plutajući zid spajaju prostor i u isto vreme pokazuju unutrašnju i spoljašnju granicu, koristeći staklo koje doprinosi osećaju otvorenosti.
Autor objašnjava: Odlučio sam da jedina granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora budu stakleni paneli, kako bi se prostor dnevnog boravka zajedno sa zelenilom sagledavao kao jedna celina.

“ARHITEKTURA BI TREBALO DA PREMA SPOLJA BUDE SUZDRŽANA, A UNUTRA PROSTORNO BOGATA.”
– ADOLF LOOS

Skriveni vrt postao je nejasno područje koje se prostire duž ivice celog objekta. Toj neodređenoj granici doprinosi i promenljivost zelene ivice tokom godine, gde biljke menjaju svoj karakter u skladu sa godišnjim dobom, i tako neprekidno osvežavaju enterijer čineći ga zanimljivim i nikada istim. Unutrašnjost kuće ispunjavaju svetle prostorije otvorenog tipa, što je čest pristup japanskih arhitekata u tretiranju enterijera porodičnih stambenih kuća. // ek KATARINA TOMIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Uski prostor između objekta i granice parcele pejzažno je uređen.

Besprekorno bela boja je prolivena po celom enterijeru stana.

Reciklirane kreacije – lampe

Veronika Lamar je inovativni industrijski dizajner koji od samog starta brine o životnoj sredini. Nakon završetka studija na univerzitetu u Montrealu, nekoliko godina radi kao programer proizvoda za manju proizvodnju. Shvatajući kolika je količina industrijskog otpada, odlučuje da stvara reciklirane predmete dobrog dizajna i dobrog kvaliteta. Od 2008. godine, u kontekstu održivog dizajna otvara svoju  radionicu u kojoj dizajnira i izrađuje inovativne lampe koristeći reciklirane materijale. Konstantno  traga za velikom količinom otpada i neiskorišćenog materijala. Njene kolekcije se sastoje od lampi proizvedenih od predmeta za svakodnevnu upotrebu, kao što su staklene tegle raznih veličina, CD kutije, delovi bicikla, kao i razni drugi predmeti. Ne postoji limit u njenoj inspiraciji. Njene lampe su izvedene pedantno, u čvrstim materijalima, i predstavljaju inovacije jedinstvene originalnosti i kvaliteta.

Gradski vrt

KOMBINACIJA PRIRODNIH USLOVA I ONOGA ŠTO JE ČOVEK DODAO I STVORIO, U POTPUNOSTI JE ODREDILA JEDINSTVEN IZGLED OVOG MALOG VRTA.
Gradski vrt originalnog naziva Urban Spring deo je jedne porodične kuće u San Francisku, sagrađene još davne 1930 godine. Na prvi pogled, ovaj vrt izgleda kao bilo koji lepo uređen vrt, ali je ustvari jedinstven po tome što se u njemu nalazi izvor, po čemu je i dobio ime Urban Spring, odnosno Gradski izvor. Uređenje vrta predstavljalo je deo glavnog projekta kompletnog renoviranja ove porodične kuće, koji je uključivao ojačanje konstrukcije kuće, uređenje enterijera i izgradnju vrtne radionice.
Želja klijenta bila je da se u potpunosti iskoristi potencijal vrta u odnosu na njegov položaj, postojeće zelenilo i prisustvo izvora u prvom redu. Vlasnici, po profesiji pejzažni arhitekti, sarađivali su sa arhitektom u razradi idejnog rešenja. Zamisao vlasnika bila je da vrt sadrži prostor za vežbanje, deo za prijem gostiju, deo za igru dece i vrtnu radionicu za rad na umetničkim projektima.

Parcela je smeštena na nagnutom terenu, u gusto naseljenom delu San Franciska, gde su kuće poređane jedna uz drugu, čime je pristup vrtu moguć samo kroz kuću. Vrt je okrenut ka severu, pravougaonog je oblika, i  zauzima površinu od 116 m2. Većina postojeće vegetacije je uklonjena jer se usled nebrige nalazila u rđavom stanju, ali je zadržano veliko prekrasno drvo leptospermum (Leptospermum scoparium), koje je bilo zdravo i bujno.
Arhitekti su iskoristili nagnutost terena ovog placa tako što su izdvojili dva nivoa, međusobno povezana stepenicama i stazama napravljenim od recikliranih materijala.  U gornjem delu vrta nalazi se patio od brodskog poda, sa koga polaze interesantne drvene stepenice koje vode do travnjaka smeštenog u donjem delu placa.

Čitav plac je u senci, a jedini osunčani segment nalazi se u donjem delu, sa koga se pruža pogled na San Francisko i planine nadomak grada. Zato su vlasnici i arhitekti odlučili da upravo na tom mestu postave patio, odnosno deo za sedenje.  Kako  bi se omogućila privatnost, čitav plac ograđen je drvenom ogradom uz koju je puštena puzavica klematis. Na nekoliko metara od kuće, u gornjem delu vrta, izvire voda iz pukotina glinovitog zemljišta. Kako se voda  ne bi nekontrolisano razlivala, izvor je ograđen iskopanom glinom u vidu bazena.

BUJANJE VEGETACIJE U VRTU OMOGUĆENO JE ZAHVALJUJUĆI DOVOLJNOJ KOLIČINI IZVORSKE VODE, ŠTO JE ARHITEKTE NAVELO DA OVU GRADSKU OAZU NAZOVU URBAN SPRING, ODNOSNO GRADSKI IZVOR. KROZ CEO VRT SPROVEDEN JE SISTEM KANALA KOJI SE NAPAJAJU VODOM SA IZVORA, TAKO DA ONA STIŽE DO SVIH DELOVA BAŠTE, ČINEĆI DA VEGETACIJA IZGLEDA BUJNO U TOKU CELE GODINE.

Upravo je ovaj izvor bio najveća inspiracija za kreiranje konačnog izgleda vrta. Vlasnici su želeli da dočaraju tropske šume koje obiluju biljkama i vodom. Zato je kroz ceo vrt sproveden sistem kanala koji se pune vodom sa izvora i omogućavaju da voda stigne do svih delova bašte.// ek Aleksandra Radinović – Više u EKO KUĆI No12

Razne životinjice koje su svoje stanište pronašle u ovom vrtu.

Pampur lampa

Dizajner Stiv Gejts, iskoristivši stare staklene flaše, osmislio je interesantno rasvetno telo. Nalik običnom zatvaraču flaša za vino, ova lampa se sastoji od LED rasvete na donjem delu čepa a kao i na klasičnom pampuru, gornji deo joj je od plute. LED osvetljenje unutar boce se uključuje i isključuje zavrtanjem i odvrtanjem jednog dela čepa, čime se stvara nežan sjaj u unutrašnjosti flaše. Takođe se može grupisati nekoliko flaša, kako bi izvor svetlosti bio jači. Da bi se napunila baterija lampe, jednostavno se odstrani gornji deo od plute u kome se krije USB adapter i pomoću kompjutera se može dopuniti. Jedan sat punjenja je dovoljan da obezbedi dva i po sata svetlosti.

Metafizika putovanja

GODINE PROLAZE, ALI SE NAŠE PUTOVANJE NASTAVLJA. AKO BOLJE RAZMISLIMO, SVE ŠTO JE ZAISTA VAŽNO I STVARNO UZBUDLJIVO U NAŠIM ŽIVOTIMA NEKAKO NAJVIŠE LIČI NA PUTOVANJE… PA KAD SMO VEĆ KOD TOGA, NE BI BILO ZGOREG DA SE, UOČI JEDNOG MOG KONKRETNOG PUTOVANJA, SVI ZAJEDNO PODSETIMO LEPRŠAVE SUŠTINE OVOG NEOBIČNO VAŽNOG POJMA…

Žurim ka autobuskoj stanici.
Čeka me putovanje za Novi Sad.

Bez nekog posebnog razloga, odlučio sam da pokušam da živim u oba najveća srpska grada, tragajući tako za idealnom formulom zemlje koju mi je sudbina odredila rođenjem. Sa radošću hitam ka glavnoj beogradskoj saobraćajnoj raskrsnici, sav ispunjen idejom putovanja koje mi predstoji…

„Nije toliko važno živeti, važno je ploviti!“, rekao je za večnost (pre skoro hiljadu godina) čuveni rimski naučnik Plinije Stariji.
Ova rečenica je postala moto svih kasnijih svetskih putnika, eto sve do danas.
Kao da je u svakom od nas ugrađen neki čudan metafizički žiroskop, koji nas tera da stalno menjamo pravac i ritam svojih koraka.
Kao da zaista živimo tek kada smo pokrenuti, kada idemo ka nečemu.

Dokaza za obnoviteljsku i isceliteljsku dimenziju putovanja ima na pretek. Od velikih putnih ekspedicija (u potrazi za Zlatnim runom, za povratkom u Itaku, za biblijskim Zavetnim kovčegom i arturijanskim Svetim Gralom, za molitvenim obilaskom Svete Zemlje, za vizantijskim Carigradom Kavafija i Jejtsa, za Miloševom uokruženom nebeskom Plavom zvezdom), pa preko svih onih osvajačkih putovanja (na vrhove Alpa i Himalaja, u dubine Atlantskog i Tihog okeana, do obala Amerike i Ognjene zemlje, u amazonske džungle i užareni pesak Sahare, „kroz pustinju i prašumu“)… Sve do onih malih, ličnih putovanja, koja nam po pravilu donose uzbuđujuću radost promene i svet još neotkrivenih šansi za moguću sreću.

Dovoljno je da se podsetimo samo naših osnovnoškolskih i gimnazijskih ekskurzija, pa nam ne treba boljih i upečatljivijih dokaza o važnosti putovanja.
Kad god smo se spremali za ekskurziju na kraju godine, osećali smo se kao da nam čitav život zavisi od toga.
Mnogi među nama su se očajnički borili za što bolji uspeh, samo da bi nekako privoleli svoje stroge roditelje da ih puste na ekskurziju, „sa društvom“.
I ne može se nikakvim rečima opisati ta naša radost dok smo se smeštali u autobus, raspoređivali po sedištima (što više pozadi, to bolje) i grickali nokte u očekivanju Velikog Početka naše avanture.
Uostalom, na ekskurzijama smo bolje upoznavali i svoje drugove iz razreda, i profesore koji su išli sa nama, ali i same sebe.
Tako ja nikada neću zaboraviti jedno ovakvo srednjoškolsko hodočašće, kada sam braneći svoje drugarice od primorskih siledžija zaradio duboki ožiljak na bradi (koji, eto, i danas sa jednakim ponosom nosim baš kao i tada).
Mnoge važne inicijacije smo doživeli i preživeli upravo na ovim ekskurzijskim životnim ispitima. Sa izuzetkom „Vrzinog kola“ Brane Ćosića i Vitezovićevog „Lajanja na zvezde“, ova tema skoro da uopšte nije obrađena u našoj lepoj književnosti, kao da su srpski pisci odrasli u inkubatoru ili na Mesecu, a ne u pauzama između spektakularnih školskih ekskurzija.

Putovanje je najsuštinskiji razlog ljudskog postojanja, sve tamo od isterivanja iz Rajskog vrta.
Neprestano smo, putujući, pokušavali da dospemo do idealnog pejzaža svoje sudbine, do nečega što nam onako tragično i melanholično nedostaje.
Zato nije nimalo slučajno što se nekada do svetih mesta obavezno putovalo, i to dugo i opasno, kroz najrazličitije prepreke i iskušenja.
Jer samo ako se zasluži cilj putovanja, putovanje ima smisla.
Otuda i onaj srećni pojam „bogotražiteljstva“, koji nam rečito kazuje jednostavnu istinu kako za Bogom možemo samo tragati, a ne i trajno posedovati nekakvo egzaktno, faktičko znanje o njemu.
Iz istog razloga smo dobili i onaj antologijski primer alegorijskog razgovora dva mrava.

Jedan od njih jedva nosi na leđima poveći kamičak, pa ga onaj drugi pita:
„Gde si krenuo?“
Ovaj odgovori, ne zastajući ni trenutka:
„Idem ka Svetoj Zemlji“.
Prvi mrav ga zaprepašćeno pogleda, pa ga upita:
„Pa ti ne možeš za života stići do tamo! Znaš li ti koliko je to daleko?!“
Sav pogrbljen pod svojim teretom, mrav-hodočasnik mu spokojno odgovori:
„Verovatno si u pravu. Ali, to me nimalo ne plaši. Umreću putujući ka Svetoj
zemlji, a moj život će tako dobiti smisao“…

Da, čitav naš život i jeste putovanje ka najvažnijem cilju koji smo sami odabrali.
Od izbora našeg životnog putovanja zavisi sve ono najvažnije što će nam se usput dogoditi.
Tako da bismo slobodno mogli da kažemo: „Reci mi gde putuješ i reći ću ti ko si“.

U potvrdu toga, sve od 17. veka imamo na raspolaganju jednu od najčitanijih knjiga u istoriji čovečanstva: legendarni „Put hodočasnika“ engleskog pisca Džona Banjana u kome se ljudski život prikazuje kao put povratka prema Nebeskom Gradu, tamo odakle smo svi potekli.
Na osnovu ovog prvorazrednog evropskog bestselera kasnije je nastalo i danas nam mnogo poznatije putovanje male Doroti u Čarobnjaku iz Oza Frenka Bauma i Alisine avanture u Zemlji čuda Luisa Kerola.

Razmišljajući na ovu večiti temu (koju neće iscrpsti ni ovaj mali priručni esej o putovanjima), stigao sam do autobusa za Novi Sad.
Tačno na vreme.
Uskoro ću krenuti na sever, ka panonskoj ravnici usred koje je podignuta lepa varoš kraj Petrovaradinskog šanca, oivičena mističnim fruškogorskim manastirima, nostalgičnim sremskokarlovačkim uspomenama i raskošnim bačkim salašima.
Sedam i nestrpljivo čekam da pođemo…

Uživam, baš kao da sam na nekoj svojoj davnoj gimnazijskoj ekskurziji ili kakvom krstonosnom hodočašću mojih krajiških predaka.
Počinje još jedno putovanje u mom životu…//

ek Dragoslav Bokan

Drvene lampe Lampemm

Studio ’’LampeMM’’ proizvodi lampe i nameštaj od punog drveta, uglavnom oraha, trešnje i hrasta. Proizvodi su kompletno ručno izrađeni i zaštićeni prirodnim lakovima koji ističu i štite prirodnu boju drveta. Dizajn prati i inspirisan je teksturom konkretnih komada drveta, kojima čiste linije i jednostavni oblici omogućavaju da dođu do izražaja. Cilj dizajniranja ovakve lampe je da se stvore funkcionalni i svedeni komadi, pod uticajem estetike nameštaja iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Nova kolekcija se zasniva na kombinovanju trouglastih elemenata od drveta i kružnih zaobljenih oblika od ručno rađene keramike i betona.

Levijatan lampa

Inspirisana Levijatanom, najčešće prikazivanim  kao divovski kit, koji je predstavljao gospodara mora, ova lampa je napravljena od izuzetno ekološkog materijala, bambusa, koji je dostupan u dve nijanse, karbonizovana smeđa i prirodna natur boja, sa LED trakama kao izvorom svetlosti. Voluminozna forma lampe čija se svetlost  probija kroz prepletene romboidne oblike stvara utisak pokreta u uslovima bestežinskog stanja. Dimenzije lampe su 125x50x50cm, a njena težina je 4,5kg.
Ova lampa će učestvovati avgusta meseca ove godine na manifestaciji i izložbi ’Globelight 2014’ u Australiji, gde se prezentuju novi talentovani dizajneri u domenu umetnosti i dizajna svetlosti i rasvete, u saradnji sa galerijom Anita Traverso.

Kuća za ljubimca

Arhitektonski biro JVA dizajnirao je ovu kućicu za pse za časopis Wallpaper. Izgrađena je da bi bila deo njihove ’Hand Made’ izložbe u Palazzo Brioni na Milanskom sajmu nameštaja 2012.godine.
Ova kućica je inspirisana narodnim tehnikama norveške gradnje, mada je projekat rezultat savremene proizvodnje, sa korišćenjem ekoloških materijala, prvenstveno drveta sečenog na kompjuterski upravljanim CNC mašinama. Kebony je specijalno obrađeno drvo odličnih karakteristika, modifikovano u procesu pod nazivom kebonizacija (kebonization). Ovaj proces smatra se ekološkom procedurom koja pospešuje karakteristike drveta uz pomoć primene biootpada industrije šećera. Proizvodi se u istoimenoj norveškoj firmi, Kebony, koja proizvodi ekološko drvo sa svojstvima sličnim tropskim vrstama kao što je tikovina.
Projektovana je tako da se lako transportuje i montira. Krov se sastoji od čistog polikarbonata koji pruža zaštitu od vremenskih uslova, ali u isto vreme je izuzetno lagan i proziran materijal koji ističe i naglašava samu strukturu kućice koja je napravljena od elemenata koji svojim oblikom predstavljaju imitaciju psećih kostiju. Kućica je  prozirna i propušta svetlost u svoju unutrašnjost.

Letnjikovac u Danskoj

ARHITEKTONSKI BIRO JVA IZ OSLA, ČIJI SU VODEĆI ARHITEKTI EINAR JARMUND I HÅKON VIGSNÆS, PROJEKTOVAO JE U DANSKOJ PO MNOGO ČEMU INTERESANTAN OBJEKAT LETNJE KUĆE. EKOLOŠKI MATERIJALI, OPŠTA JEDNOSTAVNOST I ČOVEKOMERNOST PROJEKTA, DUHOVITO KOMPOZICIONO I FUNKCIONALNO REŠENJE, SAMO SU NEKE OD POSEBNOSTI OVOG PODUHVATA.

Ovaj letnjikovac se nalazi  u lepom i vetrovitom seocetu nadomak ostrvskog grada Sjelanda, poznatog po brojnim kućama za odmor. Namenjena je petočlanoj porodici koja ima kućnog ljubimca, psa. Na ovim činjenicama zasnovan je koncept projekta koji se dalje razvijao poštujući klimatsko-geografske uslove lokacije, specifičan ukus investitora, kao i osobeni autorski stav projektanata.
Projekat predstavlja u arhitektonskom smislu skup od pet malih objekata organizovanih radijalno. U njihovom središtu je na taj način formirano dvorište, potpuno zaštićeno od vetra. Koncept ovakvog projekta predstavlja zapravo stilizovano minijaturno selo, pri čemu je organizacija prostora preuzeta od lokalnog tradicionalnog tipa seoske kuće sa farmom. Pet objekata predstavljaju: kuhinju, roditeljski, dečiji, gostinski i komunalni blok. Pored stvaranja prostorne barijere od vetra, ovakva funkcionalno-organizaciona koncepcija zahvalna je u mnogim drugim aspektima. Pre svega, ona je omogućila ukidanje komunikacionih međuprostora u unutrašnjem prostoru (predsoblja, hodnika i sl.) i usmerila odvijanje porodičnog života prema spolja.

Time je znatno smanjena bruto korisna površina, te ceo kompleks zauzima površinu od svega 123 m2. Radijalnim rasporedom funkcionalnih jedinica smanjena je razdaljina među njima, a samim tim korisnici su postali međusobno bliži u prostornom smislu. Na kraju, između objekata kompleksa formirani su novi spoljašnji prostori sa namenom prolaza, prostora za odlaganje, predbašti, bašti, do kojih se direktno i lako dospeva iz središnjeg dvorišta, a koji ipak ostaju zaklonjeni onoliko koliko je korisnicima potrebno.
Pet objekata su formirani tako da imaju istu visinu, dok širine i dužine varijaju, i uslovljene su samom namenom. Tako su dobijeni različiti uglovi među krovovima, što je stvorilo razigranu i nadahnutu kompoziciju u odnosu na okolne letnjikovce urađene po klasičnom, uobičajenom modelu.

Kompoziciona shema petokrake zvezde nejednakih krakova doživljava se sa svake strane posmatranja kuće različito, a autori su posebno vodili računa o „perspektivnosti“ vizura. Materijalizacija objekta predstavlja još jedan interesantan detalj. Spoljašnjost je izrađena od talasastog aluminijumskog lima, često korišćenog materijala na severu Evrope. Materijal je potpuno ekološki, izvanredno pogodan za reciklažu, a takođe i vrlo zahvalan za primenu u ovakvim klimatskim uslovima.

ENTERIJER KARAKTERIŠE POTPUNA SVEDENOST I ISKRENOST U PRISTUPU. GARDEROBERI, PLAKARI, KUHINJSKI ELEMENTI ZA ODLAGANJE, POLICE – SVE JE DIZAJNIRANO BEZ FRONTALNIH ELEMENATA, KAO SUVIŠNIH, NEPOTREBNIH DETALJA KOJI IMAJU TENDENCIJU PRIKRIVANJA. STOLOVI, STOLICE I KOMODE POČIVAJU NA NAJJEDNOSTAVNIJEM DIZAJNU, I SVE OVO VRAĆA ČOVEKA PRAVIM, SUŠTINSKIM VREDNOSTIMA.

Potpuno je neutralne boje, i ta neutralnost, jednostavnost i minimalizam karakterišu projekat u celini. Fasade objekata sa zabatima (one prema centralnom dvorištu i one prema selu) izrađene su od vodootpornog drveta – sibirskog ariša, koje zrači toplom, kućnom atmosferom, zahvaljujući kojoj se i samo unutrašnje dvorište doživljava kao deo doma. I unutrašnjost objekata je izrađena od drveta, zastupljenog u beloj (zidovi, obloga krova) ili natur boji (podovi, mobilijar).// ek Mare Janokova Grujić – Više u EKO KUĆI No12

Letnjikovac u Danskoj

Arhitektonski biro JVA iz Osla, čiji su vodeći arhitekti Einar Jarmund i Håkon Vigsnæs, projektovao je u Danskoj po mnogo čemu interesantan objekat letnje kuće. Ekološki materijali, opšta jednostavnost i čovekomernost projekta, duhovito kompoziciono I funkcionalno rešenje, samo su neke od posebnosti ovog poduhvata.
Ovaj letnjikovac se nalazi  u lepom i vetrovitom seocetu nadomak ostrvskog grada Sjelanda, poznatog po brojnim kućama za odmor. Namenjena je petočlanoj porodici koja ima kućnog ljubimca, psa. Na ovim činjenicama zasnovan je koncept projekta koji se dalje razvijao poštujući klimatsko-geografske uslove lokacije, specifičan ukus investitora, kao i osobeni autorski stav projektanata. Projekat predstavlja u arhitektonskom smislu skup od pet malih objekata organizovanih radijalno. U njihovom središtu je na taj način formirano dvorište, potpuno zaštićeno od vetra. Koncept ovakvog projekta predstavlja zapravo stilizovano minijaturno selo, pri čemu je organizacija prostora preuzeta od lokalnog tradicionalnog tipa seoske kuće sa farmom.

Pet objekata predstavljaju: kuhinju, roditeljski, dečiji, gostinski i komunalni blok. Pored stvaranja prostorne barijere od vetra, ovakva funkcionalno-organizaciona koncepcija zahvalna je u mnogim drugim aspektima. Pre svega, ona je omogućila ukidanje komunikacionih međuprostora u unutrašnjem prostoru (predsoblja, hodnika i sl.) i usmerila odvijanje porodičnog života prema spolja. Time je znatno smanjena bruto korisna površina, te ceo kompleks zauzima površinu od svega 123 m2. Radijalnim rasporedom funkcionalnih jedinica smanjena je razdaljina među njima, a samim tim korisnici su postali međusobno bliži u prostornom smislu.

Na kraju, između objekata kompleksa formirani su novi spoljašnji prostori sa namenom prolaza, prostora za odlaganje, predbašti, bašti, do kojih se direktno i lako dospeva iz središnjeg dvorišta, a koji ipak ostaju zaklonjeni onoliko koliko je korisnicima potrebno.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Origami tašna Facet

Yingxi Zhou je dizajnerka iz Kine koja u velikoj meri ceni modu, funkciju i lepe stvari. Njen rad je specijalizovan u oblastima modnog i grafičkog dizajna i brendiranja. Trenutno studira na Institutu Merilend, na odseku za umetnost i dizajn.
Svojim idejama preuzela je tradicionalnu tehniku i transformisala je u jedan izuzetno interesantan i funkcionalan dizajn. Stvorila je liniju tašni pod nazivom ‘Facet’ koji po svom izgledu asocira na presavijeni komad drveta koji se pretvara u torbu.
Vođene idejom origami oblika, ove tašne su dizajnirane tako da se sastoje od ugaonih drvenih struktura od javorovog furnira koji se lepi na tkaninu. Svaki element se može sastaviti u jednu tanku ravan,  izuzetno su pogodne za nošenje kao i za skladištenje, ne zauzimaju mnogo prostora. Ovakav modni aksesoar dostupan je u pet različitih modela, boja i veličina.
Ova torba može da se koristi i u razne druge svrhe. Pored toga što je zgodan modni detalj, čak je idealna za praktičnu primenu u smislu jednostavne kutije za organizovanje stvari u ormaru.

Planeta u menopauzi

13. maj 2014. Nebo se otvorilo, lije kao iz kabla, spojilo se nebo i zemlja, pljušti, padaju sekire, udario dažd, iznad mene provala oblaka. Pomislim, da nije kiše, ne bi bilo poezije. Krenem da preturam po rečniku srpskog jezika, tražeći izraze za razne oblike kiše i padavina. Od sitne rosulje do ovog dažda, naš jezik pažljivo i precizno opisuje sve pojave na nebu. I nije tačno da ovo što se dešava iznad nas ima veze sa Harpom, i da nije prirodno. Gde je bio Harp u vreme biblijskog potopa? Prebiram po sećanju kada sam ovo već jednom doživela.

1978 godina, velike poplave u Srbiji, krovovi vire iz vode, po njima sede ljudi očajni i skrhani. Ja pišem scenario za dokumentarni film kao ispitnu vežbu. Dok to radim, sa nekog televizora dopiru reči tadašnjih političara: „Neće više biti poplava u Srbiji….ova vlada će učiniti sve da se gradovi obezbede….“ Istražujem bez interneta, tako što razgovaram sa studentima meteorologije. I jedan mi kao iz puške recituje: „Prva poplava na našim prostorima zabeležena je 1580. Godine, kada su u dolini Zete u nekim naseljima nestali ispod talasa i zemlje ljudi. Godine 1731. od poplava je stradao Novi Pazar i tom prilikom je odneto 9 mostova i 36 kuća. U međuvremenu se desio značajan broj velikih poplava, kao kad je 1963. voda  prodrla u 13.619 zgrada, od čega je srušeno 1094, najviše u leskovačkom, niškom, kragujevačkom i kraljevačkom kraju. Katastrofalna poplava 1965. godine oštetila je 16.000 kuća u 150 opština Republike Srbije. Stanovnici najugroženijih sela u okolini Čačka mogli su da se evakuišu jedino helikopterima. Tisa je sa pritokama 1970. godine poplavila delove teritorija 14 opština, u kojima je bilo zavedeno vanredno stanje u preko 100 naselja sa više od 400.000 stanovnika. U njima je porušeno ili oštećeno 7.500 zgrada”.

AKO NAM JE PLANETA U MENOPAUZI, ŠTA ĆE ONA DA URADI PO TOM PITANJU? DA LI NAŠA PLANETA UMIRE ILI PROLAZI KROZ PRIRODNU FAZU RAZVOJA I PROMENE?

Prebiram dalje po sećanju. 1987. godina, Sidnej. Ne mogu da se setim da li je bilo naše leto, njihovo leto, proleće, na kontinentu gde je sve izvrnuto u odnosu na našu hemisferu, ali pljuštalo je kao danas, četiri dana za redom. Izlile su se podzemne vode, bujice su krenule gradom, nestalo je preko stotinu ljudi. Šteta je procenjena na 4 miliona dolara. Radio je stalno upozoravao stanovnike šta da rade, kuda smeju da se kreću, kuda ne. I pamtim bizarnu priču o mladom bračnom paru sa dvoje dece koji su krenuli u toj nezamislivoj subotnjoj noći na kockanje, i kako su izašli iz kuće, bujica je odnela jedno, pa drugo dete. Oni se nisu bacili u vodu za njima, jer su videli da nema nade. Užasnuta, buljila sam u televizor, vičući: koja se to majka ne bi bacila u talase da spase svoje dete, makar umrla u pokušaju!? Tada sam i rešila da se vratim u domovinu, jer nisam mogla da razumem tu logiku „Bog dao, Bog uzeo“  i pomirenost sa takvim nerazumnim Bogom.

Idemo dalje, novi podaci mi izviru iz sećanja. Poplava Vlasine 26. juna 1988. godine, gde su padavine obrazovale visoku vodu kakva do tada nije zabeležena u koritu ove reke. 2002. godina, Prag. Sećate li se kadrova poplavljenog grada na televiziji? Sećate li se straha sa kojim smo čekali da talas stigne do Beograda, ali se srećom usput razlio i oslabio…? Moj prijatelj iz Jagodine tada mi je pričao kako mu je kuća u selu Loćika bila poplavljena, a on je hrlio da spase iz kuće moja pisma koja sam mu, devojački nadahnuto, pisala dvadesetak godina ranije. „Ušao sam u kuću, a tamo, reka čita tvoja pisma. Popeo sam se na krov, i sušio ih, list po list.“   Ja ne znam šta je bilo u tim pismima. Znam samo da je tada služio vojsku u Bijeljini, a da sam mu ja pisala  i po dvadeset stranica. Da, sadržina je bila jubavne prirode. Govorio mi je: „Ti si vežbala stil na meni.”

Dakle, pljušti kao što rekoh, kao iz kabla, a ja nisam meteorolog, niti imam sofisticirane uređaje za detekciju zemljinih promena, nemam satelit, niti sam učila modele predviđanja razornih prirodnih pojava. Ali sam žena koja je prošla menopauzu. I primećujem da ova naša mučena planeta, koju smo toliko iscrpli svojom nerazumnom glađu, pohotom, egomanijaštvom, glupošću, takođe prolazi kroz menopauzu. Poplave, drhtavice, talasi vrućine, nagle promene, nesanica… Zar to nije prevremena, hirurškim zahvatima izazvana menopauza? Počupali smo joj jajnike mi, njen rak, nekontrolisano podivljalo divlje meso, mi, kancerogene ćelije planete, i sad nam nešto, kao, nije jasno… Ali, da se zadržimo malo na pitanju menopauze, te vrlo zdrave i prirodne pojave, koju su lekari proglasili bolešću, kao i sve drugo što ne razumeju, poput trudnoće. Zašto se pominju „simptomi“ i govori o prirodi kao nečem patološkom, ili još strašnije, kao o greškama prirode? Zašto je pubertet greška? Zašto je trudnoća greška? Zašto je prirodni porođaj greška, i konačno, zašto je menopauza greška prirode? U kulturama gde se starost ceni (konačno, pogledajte kakva nam je planeta bila kad je bila mlada, pa tamo niko živ ne bi opstao od onolikih erupcija, tektonskih poremećaja, ili , kako bi rekli lekari, „divljanja zemljinih hormona“) ljudi i žene nemaju neprijatne simptome, niti im promene tako teško padaju, jer ih niko ne osuđuje, niti im time kaže da je smisao izgubljen i da su stari i da treba da umru. U sredinama kao što je naša, žene u menopauzi bi trebalo ili da se podvrgnu doživotnoj hormonskoj terapiji i umru od moždanog udara, srčane kapi ili kancera, ili da čitaju knjige o unucima i pripreme se za groznu starost. Ako nam je planeta u menopauzi, šta će ona da uradi po tom pitanju? Da li naša planeta umire ili prolazi kroz prirodnu fazu razvoja i promene?  I kako to utiče na njene parazite i bakterije, koji se zovu – ljudi? Kada bi svi insekti nestali sa lica Zemlje, život bi zamro. Kada bi svi ljudi nestali sa lica Zemlje, život bi procvetao… Znam da se ponavljam, ali ovu rečenicu treba svi da istetoviramo na ruku kao opomenu.

Pljušti i dalje, i ja kažem svojoj kćeri: sine moj, ovo sam za svojih 55 godina doživela samo jednom, u Sidneju, i tada je bilo stotinu mrtvih. Kažem to ja koja nisam meterolog, niti znam modele za predviđanje poplava. I kažem joj: znaš li ti da ispod Terazija leži veliko Terazijsko jezero koje bi moglo kao u nekom apokaliptičnom holivudskom filmu jednog dana da se izlije i potopi grad? Govorim to dok se opštinari iz Obrenovca neprimetno iskradaju iz svojih stanova, ne pokucavši na vrata komšija da ih upozore na ono što oni znaju. Govorim to dok sve sirene ćute po srpskim gradovima, kažem to i ućutim. Dalje, svi sve znate. I granuće sunce posle potopa, i sve će se zaboraviti, zakopano u kolektivnoj nesvesti. I dalje će samo dva grada u Srbiji imati metalne oplate na bedemima, Golubac i Novi Sad. I dalje će se apelovati na ljudsku samilost i saosećajnost, pričati priče o nesebičnim herojima. A oni koji su videli kako spasiocu iz ruke ispada dete i odnosi ga voda dok on nastavlja da spasava druge, pokopaće tu sliku u svoju podvsest. Kao i oni koji su videli kako nestaje ciganmala u Obrenovcu sa svim žiteljima koji, eto, nemaju lične karte pa se ne računaju u živa bića, i oni će jednog dana zaćutati. Pomoć koju ćemo dobiti od Evropske unije završiće kao one silne stvari koje smo donirali kao pomoć i koje, kao na đubrištu, leže razbacane na parketu beogradske Arene. Tako rade svi paraziti u prirodi. I sve bakterije. Oni samo misle na sebe. A kako priroda uništava parazite, bakterije, mikrobe? Pa čisti se tako što izbacuje to đubre kroz sve otvore koje poseduje. Povraća, bljuje, krvari  ili ima dijareju. Naša planeta se samo čisti od bolesti. Mi smo uspeli da uništimo ono za šta je prirodi bilo potrebno milion godina da strvori. Uspeli smo da postignemo globalno zagrevanje i izazovemo klimatske promene koje neće uništiti planetu, već samo parazite na njoj. „Spasimo planetu!“ Kakva patetična misao! Planeta će se spasti, kao i uvek, ali nas neće biti. Nas treba spasavati od nas samih.//EKO KUĆA No12

Numen / For Use

NAŠ POČETAK JE BIO ČISTO „DIVERZANTSKI“. SA 5-6 PROTOTIPOVA, PROFESIONALNOM FOTOGRAFIJOM I TVRDO UKORIČENIM PORTFOLIOM, U PAROVIMA SMO PRISTUPALI MENADŽERIMA I VLASNICIMA KOMPANIJA KOJE SU STVARALE I JOŠ UVEK STVARAJU ANTOLOGIJSKE KOMADE DIZAJNERSKOG NAMEŠTAJA. SVI SU ODVAJALI PO 15-20 MINUTA DA POGLEDAJU NAŠE PROJEKTE I IZ TOG AGRESIVNOG NASTUPA SU I PROIZAŠLE PRVE REALIZACIJE. POSLE JE SVE, NARAVNO, IŠLO PUNO LAKŠE.

Nikola Radeljković iz Hrvatske, Sven Jonke iz Nemačke i Kristof Kacler iz Austrije, poznati su kao trio dizajnera i umetnika koji čine kolektiv pod nazivom Numen. Polje delovanja ove izuzetne grupe kolega, prijatelja i profesionalaca  ne fokusira se samo na industrijski dizajn, iako im je to primarna profesija, već se širi preko urbanog dizajna, prostornog dizajna i scenografije do konceptualne umetnosti. Njihov brend Numen proslavio se radom u Hrvatskoj za kompaniju KVADRA. Ne samo da su uspeli na lokalnom tržištu, nego se i uspešno bore  za razvoj proizvodnje kvalitetnog, dobrog i ekološkog domaćeg dizajna.
Ova tri različita kreativna autora konstantno sebi postavljaju nove izazove i tako nas iznova iznenađuju svojim neobičnim pristupom u različitim poljima umetnosti i dizajna. O značaju dizajna i njihovim iskustvima  na domaćem i svetskom tržištu govore nam članovi ovog izuzetnog trija.

>> Kako je došlo do vašeg zajedničkog rada i kako je Numen nastao?
Upoznali smo se tokom studiranja i kao mladi dizajneri koji su u zajedničkom radu nalazili mogućnost realizovanja multimedijalnih konceptualnih i industrijskih projekata, formirali smo grupu pod imenom Numen. To je vrsta kolektivnog identiteta koji pokriva sve projekte aktuelne izvan sfere industrijskog dizajna.
>> Poznato je da ste odmah na početku karijere počeli da radite u oblasti industrijskog dizajna. Kako ste se upustili u tu avanturu?
Inicijalni brend  koji smo osnovali pre Numena zvao se ForUse. Osnovna namera tog pomalo nespretnog imena je negacija važnosti autorstva za upotrebni predmet. Želeli smo da nesigurni potrošač pri proveri svog instinkta za kupovinom „dizajna“ pogleda ko je autor tog produkta i suoči se sa činjenicom da bez obzira da li je neki objekat dizajnirao Starck, Ron Arad ili neki anonimni inženjer, taj objekat ipak mora zadovoljavati svoju funkciju i da je to njegova najvažnija karakteristika. Početak je bi čisto „diverzantski“. Sa 5-6 prototipova, profesionalnom fotografijom i tvrdo ukoričenim portfoliom, u parovima smo pristupali menadžerima i vlasnicima kompanija koje su stvarale i još uvek stvaraju antologijske komade dizajnerskog nameštaja: B&B, Ycami, Kartell,Cappellini, Magis, Porro, Desalto Svi su odvajali po 15-20 minuta da pogledaju naše projekte i iz tog agresivnog nastupa su i proizašle prve realizacije. Posle je sve, naravno, išlo puno lakše.

>> Najveći svetski proizvođači nameštaja kao što su Cappelini, Magis, MDF, Moroso, Interbucke, Zanotta, proizvode ono što ste vi dizajnirali.To je potvrda vašeg uspeha na globalnom tržištu, međutim relativno malo ljudi je upoznato sa vašim radom na našim prostorima. Zašto ste se okrenuli lokalnom delovanju i osnovali kompaniju za dizajn nameštaja ELEMENT u Hrvatskoj?
Navedeni evropski proizvođači imaju jako dobro razvijenu metodologiju korišćenja dizajna i dizajn menadžment, jedina prepreka za realizaciju proizvoda je ogromna konkurencija dizajnera iz celog sveta. Međutim, realizacija u Hrvatskoj podrazumeva ne samo razvoj proizvoda, već i konstrukciju celokupnog mehanizma koja je ekonomski višestruko zahtevnija od same industrijalizacije dizajna. Ono što u Hrvatskoj najviše nedostaje su preduzetnici koji su spremni da razvijaju nezavisne brendove koristeći proizvodne potencijale starih proizvođača, kao što su stranci. ELEMENT smo osnovali sa ciljem da napravimo platformu gde grupa može nezavisno da deluje ne samo u dizajnu, nego i u produkciji prototipova i modela, i time da proširi lokalno tržište industrije nameštaja. Fokus je bio na korišćenju pristupačne domaće sirovine – hrasta lužnjaka, te na kvalitetnoj izradi i minimalnoj reduciranoj formi.

>> Pominjete preduzetničke projekte kojima bi se napravio iskorak u smislu inovacije i razvoja lokalnog tržišta. Da li je jedan od takvih projekata i onaj sa kojim sarađujete već 4 godine, i kako KVADRA doprinosi razvoju hrvatske industrije nameštaja, odnosno šta znači domaćim dizajnerima?
Da, KVADRA je hrvatska kompanija koja sarađuje sa mladim domaćim dizajnerima, sa ciljem stvaranja kvalitetnijih i dugotrajnijih proizvoda, što je ne samo ekonomska i društvena, nego i duboko ekološka obaveza. Jer kontinualna potrošnja stvari niskog kvaliteta i cene dovodi do opadanja  kvaliteta života, najpre u ekološkom smislu. Gledajući vrednost strateških odluka u Hrvatskoj, smatram da bi trebalo ići u tom smeru i koncentrisati se na kvalitet uz korišćenje lokalnih resursa i tehnologije.

>> Nakon desetak godina delovanja u sferi produkt dizajna, počeli ste da delujete interdisciplinarno. U pozorištu ste pri izradi scenografija primenjivali dizajnerski pristup, a iz njega iznosili ideje za industrijske proizvode. Da li je interakcija ideja u različitim sferama rezultirala nekim novim diskursima?
Segment dizajnerske metodologije koji se pokazao najutemeljenijim u scenografskom poslu je apstraktno konceptualno promišljanje komunikacijske uloge likovnog faktora u sinestetskom doživljaju kakav je pozorište. Taj pristup pomaže nam da se odmaknemo od strogo narativne funkcije scenografije preuzete iz didaskalija i da se posvetimo traženju koncepta koji će biti dovoljno jasan i pročišćen da postaje vizuelni nosilac predstave. Moglo bi se čak reći da je dizajnerska edukacija vrlo pogodna za bavljenje scenografijom, što znači da se „problem-solving“ kao osnov dizajnerskog diskursa može svugde aplicirati. Rad u pozorištu nam pomaže više u smislu oslobađanja od nekih samonametnutih načela kojih smo se u jednom periodu slepo pridržavali.

>> Vaš rad u pozorištu i istraživanje tipologije materijala i svetla rezultirao je projektom Numen- Light , koji je prvobitno realizovan za predstavu Inferno reditelja Tomaža Pandura. Kakva je bila sudbina ovog međunarodno nagrađivanog inovativnog projekta, i da li je zaživeo kao proizvod?
Po svemu sudeći, ideja da Numen-Light pretvorimo u proizvod bila je zabluda koja je posledica opsesivnog dizajnerskog stajališta: proizvoditi, proizvoditi, proizvoditi. Zaključak koji smo iz svega izvukli je da nije ni nužno ni dobro forsirati neprirodnu industrijsku proizvodnju nečeg što zapravo nije proizvod. Numen- Light ima budućnost kao artefakt bez definisane funkcionalne vriednosti i barkoda sa cenom..

>> Sa druge strane, projekat Tape je bio isključivo prostorno eksperimentalnog tipa, a opet je privukao veliku pažnju publike, kako starije tako i mlađe. Kako na vas utiče ova reakcija?
Prostorne instalacije od selotejpa nastale su inspirisane konceptom scenografije za izmišljenu plesnu predstavu. Kada bi iza svakog plesača ostajao trag njegovog kretanja kroz prostor, konačna scenografija plesne predstave bila bi mapa koreografije. Korisnike prvo fascinira činjenica da je tako veliki objekat izrađen od selotejpa, dok ulazak predstavlja drugi korak fascinacije osećajem lakoće i sigurnosti koje proizvodi organska opna. Ono što nam  u celom projektu predstavlja problem je inertnost proizvođača i legislative u vezi sa ekološkim uticajem selotejpa. Činjenica  da ne postoji bio-razgradivi selotejp i da to nikome ne predstavlja problem, otvara sasvim novu perspektivu projekta koju bismo želeli posebno da naglasimo. U ovom trenutku imamo nameru da maksimalno iskoristimo popularnost projekta i da pokrenemo pitanje tehnološkog razvoja bio-razgradivog selotejpa.

>> Poslednja vaša prostorna struktura bila  je instalacija STRING. Koja je ideja ovog projekta?
Ideja je da budeš potpuno u prostoru, da se krećeš i osećaš svoju nesigurnost i onda da se opustiš. Telo zarobljeno u 3D gridu, lebdeći u neprirodnoj poziciji preko belog prostora, podseća na Dadaističke kolaže.

>> Iako ste po profesiji industrijski dizajneri, vaše polje delovanja u velikoj meri karakterišu i umetnički projekti kao i prostorne instalacije. Odakle ta potreba da radite čisto umetničke projekte?
Mi naše prostorne eksperimente ne smatramo umetničkim instalacijama. Najbliža definicija do koje smo došli za te strukture su „privremena arhitektura“ ili „kolektivni nameštaj“, pa su i ti projekti određeni svojom funkcijom, konstrukcijom i tehnologijom, baš kao i projekti iz sfere industrijskog dizajna. Kada ustanovite da su temeljni problemi čoveka i društva međusobno povezani, teško je ograničiti kreativno delovanje zbog apstraktno povučenih granica između disciplina.

>> Vaš timski rad je uspešan, sudeći po mnoštvu nagrada koje ste osvojili. Pored umetničkih instalacija i urbanog dizajna, uspeli ste da delujete i na lokalnom tržištu u poljima industrijskog dizajna. Gde vidite ulogu dizajnera danas?
Hibridizacija je deo duha vremena koji se odrazio i na sferu rada, granice između disciplina postale su vrlo propusne i meke, virtuoznost u specifičnoj veštini više nije važna, bitan je konceptualni okvir, eksperiment i ideja, što omogućava lako migriranje kroz razne kreativne domene. Na globalnoj razmeri, dizajneri se sve više odvajaju od industrije, očajnički pokušavajući da izađu iz sektora vođenog konkurentnošću. Dizajn kao disciplina je zapravo devalvirao, njegova uloga više nije u transformaciji društvene svakodnevnice, već na stimulaciji prodaje i konzumerističkog erosa. Dizajn je izgubio svoju ontološku bazu, koja je etička i koja je nama lično uvek bila ključni motiv za delovanje.

>> Koja bi po vama bila smernica i savet za mlade dizajnere?
Mladi dizajneri trebalo bi više energije i pažnje da posvećuju stvarnom, opipljivijem svetu. Sve ideje, čak i one najbanalnije, treba u što ranijoj fazi projekta proveravati u razmeri 1:1, u pravom materijalu i tehnologiji iz koje se planira izvodjenje. Estetika, statika i funkcionalnost proizvoda će proizaći iz tih datosti, i zato je neophodo stalno ih proveravati, bez obzira  što to nije ono što vidimo na monitoru. A još važnije od toga je shvatanje da je sve tehnologija i sve proizvodnja. //za ek razgovor vodila NATALIJA OSTOJIĆ – EKO KUĆA No12

Vidikovac

VISOKO IZNAD PRELEPOG PEJZAŽA NA ZAPADNOJ OBALI JEDNOG OD NAJVEĆIH NORVEŠKIH FJORDOVA NALAZI SE ATRAKTIVNA PLATFORMA, VIDIKOVAC NALIK VELIKOJ SKAKAONICI, KOJI JE PRIVUKAO IZUZETNU PAŽNJU TURISTA I STANOVNIKA OVE ZEMLJE.

Najpoznatiji simbol Norveške su fjordovi, krivudavi morski zalivi smaragdnozelene boje, duboko usečeni u kopno, sa rečicama koje se ulivaju u njih. Kao prava umetnička dela prirode, našli su se i pod zaštitom UNESCO-a. Norvežani čuvaju lepote i blaga koja imaju, a država je uz to propisala i visoke poreze na sve vrste odavanja porocima ili bilo čemu što nije u skladu sa pravilima zdravog načina života i očuvanja okoline.
Lepota norveških fjordova oduvek privlači pažnju turista, posebno onih koji  obožavaju avanturistička putovanja. Običaj avanturista da iskoriste svaku priliku ne bi li se neometano divili jedinstvenim panoramama, postao je deo savremenog avanturističkog turizma. U Norveškoj su odlučili da avanturistima podare najlepše mogućnosti da uživaju u pogledima na fascinantnu lepotu njihovih fjordova.

Organizacija
Vođeni tom činjenicom, arhitekti Tod Saunders i Tomi Vilemsen projektovali su ovaj neobičan objekat koji je finansiran od strane norveškog Ministarstva za saobraćaj. U pitanju je veoma originalan vidikovac koji se nalazi iznad grada Aurland, u jednom od najvećih norveških fjordova na zapadnoj obali, na tri sata vožnje od Bergena, drugog po veličini grada u ovoj zemlji. Realizacija projekta započela je u jesen 2005.godine, dok je svečano otvoren u leto 2006.godine.

VLADA NORVEŠKE JE ANGAŽOVALA ARHITEKTE I DIZAJNERE DA OSMISLE ODMORIŠTA PORED PUTA I VIDIKOVCE KOJI ĆE U NAJBOLJEM SVETLU PRIKAZIVATI IMPRESIVNE NORVEŠKE PRIRODNE LEPOTE.

U skladu sa tradicijom skandinavskog dizajna, arhitekti su se odlučili za minimalan broj elemenata u samoj konstrukciji ovog vidikovca, kao i da izbor materijala bude sveden na minimum, što je rezultiralo činjenicom da ova forma ne zauzima previše mesta u netaknutoj prirodi, a nudi sasvim nove mogućnosti njenog istraživanja.// ek Ivana Nikolić – Više u EKO KUĆI No12

Zeleno skrovište

JEDINSTVENIM VRTOM SA LETNJIKOVCEM U ČIJEM PROJEKTOVANJU SU SARAĐIVALI VLASNIK, PEJZAŽNI ARHITEKTA I ARHITEKTA, FORMIRAN JE SOFISTICIRAN PROSTOR KOJI INTEGRIŠE POSTOJEĆU STAMBENU ZGRADU SA POTPUNO TRANSPARENTNIM, I PREMA BAZENU I BAŠTI, EKSPONIRANIM PROSTORIJAMA.
U okviru imanja/lokacije na kojoj se nalazi postojeća porodična kuća, u Dalasu, Teksas, dograđen je letnjikovac, i uređena je jedna neobična i jednostavna bašta, čime je postignut harmoničan odnos između građevine i prirode. Projekat za ovaj vrt radila je kompanija Hocker Design, poznata po interesantnim i savremenim rešenjima u kojima se uočava prirodnost, što je, pored dobrog dizajna, bio jedan od razloga da za ovaj vrt 2010. godine dobiju nagradu od američkog udruženja pejzažnih arhitekata (ASLA).
Prema željama vlasnika, koji su intenzivno sarađivali sa pejzažnim arhitektom kompanije Hocker Design group, formiran je sofisticiran prostor koji integriše postojeću stambenu zgradu sa potpuno transparentnim i prema bazenu i bašti eksponiranim prostorijama letnjikovca, koji je projektovao arhitekta Gary Cunningham, FAIA.
Klijentov zahtev i sklonost da se nijanse plave boje inkorporiraju u neke dominantne elemente vrta, arhitekti su veštim rešenjima uspešno realizovali kroz izbor materijala i svetlolsne efekte, i tako kreirali vrt koji izgleda kao da se oduvek nalazio na tom mestu, a koji sada predstavlja mesto porodičnih okupljanja i druženja.

Dizajn vrta može se opisati kao savremen i elegantan, zbog primene jednostavnih formi i pažljivog izbora biljaka. Neprimetan prelaz između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora bio je za arhitekte i vlasnika izuzetno važan, i zato je uređenje vrta bilo u skladu sa enterijerom letnjikovca, čime se postigao lagani prelaz iz kuće u vrt.
Centralno mesto okupljanja predstavlja bazen postavljen ispred letnjikovca, kome je pri uređenju poklonjeno najviše pažnje. Bazen je 3 cm izdignut od betona, a njegove ivice vešto su prikrivene vodom koja se sa njih sliva, tako da izgleda kao da lebdi u prostoru. U tom delu smešten je i mali vodeni element, koji ima ulogu da stvara nežni žubor, kako bi se ublažila eventualna buka iz susedstva.

Za postizanje privatnosti vrta, pejzažni arhitekti najviše su se služili sadnjom biljaka, poput drveća bambusa (Phyllostachys rubromarginata) koje su posadili na granicama parcele. Kako bi se u potpunosti obezbedila privatnost, na sredini vrta postavljen je stakleni zid visine 2 m, koji predstavlja odličnu odbranu od radoznalih pogleda. Stakleni zid sastoji se od rešetkaste strukture od nerđajućeg čelika, u koju su ubačeni veći grumeni recikliranog stakla plave boje. Čitava strukutra je iznutra osvetljena, što čini da staklo noću treperi neobičnom plavom tinjavom svetlošću. Prirodnost vrta postignuta je korišćenjem prirodnih materijala, poput ploča od lomljenog kamena koje povezuju različite vrtne celine.

NAGLAŠAVANJE DIZAJNA POMOĆU BILJAKA PRESUDNO JE ZA PRIRODAN I PREFINJEN IZGLED VRTA.

Ipak, najveći doprinos prirodnosti vrta dao je pravilan izbor biljaka za sadnju. Pejzažni arhitekti želeli su da u prvi plan postave formu i teksturu biljaka, zbog čega su određene vrste, poput obične nandine i božikovine, sadili u gustim masivima. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Mali vodeni element daje elegantan izgled i žuborom maskira eventualnu buku iz okoline.

Osvetljenje unutar strukture staklenog zida čini da staklo noću zrači neobičnom plavom treperavom svetlošću.

Baštensko bilje za senovita mesta

KOJE BILJKE DA ODABERETE ZA SADNJU NA SENOVITIM MESTIMA UZ RUBOVE VRTA
Učili su me da pravu biljku treba posaditi na pravo mesto. Ipak, kada se nađete u rasadniku ili garden centru usred leta i vidite ceo onaj vatromet boja, ponese vas impuls da ipak pokušate sadnju biljaka koje vas osvoje lepotom, uprkos tome što znate da je mesto gde to treba da uradite zahtevno i nezahvalno. Očekivanje potisne iskustvo, pa posegnete za nečim što znate da ne može uspeti.Kada vam je zadatak da ozelenite senovito mesto, budite posebno obazrivi u planiranju i odabiru!
Senovito mesto ne mora da bude tmurno. Treba se pozabaviti teksturom, jer ona poboljšava izgled zasada, ali pre nego što predložimo biljne vrste, treba da procenimo ceo aspekt. Senka postoji. Dok se sunce kreće visoko na nebeskom svodu, tu i tamo probije zračak svetlosti, ali posle nastupa duboka senka – suva, tamna, gusta, neprobojna. Jasno je da je u ovakvim uslovima teško i nezahvalno gajiti biljke, pa je potrebno veoma stručno planirati sadnju. Izvestan stepen zasenčenosti se podrazumeva, ali kada je senka uglavnim duboka, posao je zaista težak.
Najčešće su rubovi vrtova zasenčeni zato što se po njima nalazi i drveće čije krošnje sprečavaju prodor sunčeve svetlosti, ali i padavina. Zasenčenim delovima vrtova nedostaje i sunce i voda. Odgovarajuća priprema zemljišta se podrazumeva naročito onda kada se započinje nova postavka vrta. Ako to činite na parceli koja je u senci, moraćete da uložite mnogo znanja, rada i truda. Organsko đubrivo, čiji je pH odgovarajući za zemlju na vašoj parceli treba nabaciti oko same jame i na njeno dno u koju ćete posaditi biljku.

Sama jama treba da bude dovoljno velika, bar dva puta većeg prečnika nego što bi bila saksija za tu istu biljku, a pre sadnje je treba obilno naliti vodom, sa dve ili tri kante zapremine deset litara. Kada tle upije vodu, ubacite biljku, vratite zemlju koju ste iskopali, dodajte kompost, đubrivo, još vode i konačno pospite malč koji će sprečiti isparavanje i isušivanje.
Mladim biljkama zalivanje je neophodno tokom suvih meseci. Ako su iznad njih krošnje zimzelenih i četinarskih biljaka, onda ih treba zalivati redovno, bez obzira na režim padavina i temperature. Guste iglice četinarskog drveća, naime, sprečavaju pristup i sunčevoj svetlosti i padavinama, pa se to mora nekako kompenzovati. Kada formiramo novi vrt, često padnemo u iskušenje da kupimo veće, odraslije biljke, kako bi nam očekivanja što pre bila nagrađena, a vrt dobio svoje obličje što približnije finalnom. Treba se uzdržati od ovakvog postupka, jer po pravilu mlađe biljke imaju bolju mogućnost prilagođavanja i imaju bolje izglede da opstanu u nepovoljnim uslovima koje im pruža vaš osenčeni vrt.

SENOVITO MESTO NE MORA DA BUDE TMURNO. TREBA SE POZABAVITI TEKSTUROM, JER ONA POBOLJŠAVA IZGLED ZASADA, ALI PRE NEGO ŠTO PREDLOŽIMO BILJNE VRSTE, TREBA DA PROCENIMO CEO ASPEKT. SENKA POSTOJI. DOK SE SUNCE KREĆE VISOKO NA NEBESKOM SVODU, TU I TAMO PROBIJE ZRAČAK SVETLOSTI, ALI POSLE NASTUPA DUBOKA SENKA – SUVA, TAMNA, GUSTA, NEPROBOJNA.

Boje koje će najbolje prividno osvetliti zasenčeni vrt su bela, plava i ružičasta, kao što ste i očekivali.Ove svetle nijanse mogu donekle da nadoknade odsustvo sunca i čine lep kontrast sa svim zelenim nijansama lišća, pa i najtamnijim, svojstvenim žbunju koje voli hladovinu. Žuta boja je takođe dobar izbor za početak i kraj sezone cvetanja i uvek se lepo slaže sa plavim i ljubičastim tonovima ostalih cvetnica..// Više u EKO KUĆI No12