Alumil Exl1

Hortikultura

HORTIKULTURA U OKVIRU DVE GLAVNE SEKCIJE OBUHVATA OSAM OBLASTI PROUČAVANJA: ARBORIKULTURU, CVEĆARSTVO, PEJZAŽNU HORTIKULTURU, POVRTARSTVO, VOĆARSTVO, VINOGRADARSTVO, ENOLOGIJU I POSTHARVEST FIZIOLOGIJU.

Hortikultura je umetnost (veština) ili nauka gajenja cveća, ukrasnog drveća i žbunja, voća i povrća, posebno u vrtovima i na plantažama. Koreni hortikulture sežu duboko u istoriju i vezuju se za početke civilizacije. Prvo poznato korišćenje reči hortikultura, međutim, datira iz 1631. godine, kada je Peter Lauremberg objavio raspravu pod tim imenom. Reč u današnjem značenju beleži i engleski rečnik E. Filipsa “The New World of English Words” iz 1678. godine. Reč je dobijena spajanjem dvaju latinskih reči, imenice hortus – vrt i glagola colo, colere – gajiti. Paralelno nastaju i poljoprivreda, agricultura (agros – polje) i šumarstvo sylvicultura (sylva – šuma). Ova podela odražava koncept toga doba: vrt uz kuću, žitarice u poljima po obodu naselja, šuma van naselja.
Danas hortikultura može da se definiše kao grana biotehnike koja se bavi intenzivnim gajenjem biljaka koje ljudi koriste za ishranu, u medicinske svrhe ili zbog njihove estetske vrednosti. Aktivnosti su obično podeljene u zavisnosti od vrste proizvoda i primene. Proizvodnja jestivih biljaka (utilitarna hortikultura) pripada voćarstvu i povrtarstvu, a proizvodnja ukrasnih biljaka (ornamentalna hortikultura) cvećarstvu (cvetno i lisnodekorativne zeljaste biljke) i pejzažnoj hortikulturi (drveće, žbunje i pokrivači tla). Ovi termini nisu striktno razgraničeni i ne nameću previše strogu podelu: mnoge jestive biljke (jabuke) koriste se i kao ukrasne, a mnoge biljke svrstane u dekorativne (bulke), imaju upotrebu u farmaciji.
Aktivnosti u okviru pejzažne hortikulture podeljene su na proizvodnju, održavanje i dizajn. Proizvodnjom biljaka za pejzažnu arhitekturu i hortikulturu bave se rasadnici, mada je po široj definiciji rasadnik mesto gde se proizvode i održavaju sve mlade biljke pre sadnje na stalno mesto. Pejzažno baštovanstvo (landscape gardening) je umetnost (veština) ili čin podizanja travnjaka, sadnje drveća, žbunja itd. na delu zemljišta da bi ono izgledalo privlačnije.

Predmet izučavanja
Hortikultura u okviru dve glavne sekcije obuhvata osam oblasti proučavanja: arborikulturu, cvećarstvo, pejzažnu hortikulturu, povrtarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, enologiju i postharvest fiziologiju.
Arborikultura
Arborikultura (od latinskog arbor – drvo i colere – gajiti) je naučna i praktična disciplina koja se bavi proučavanjem, sadnjom, negom i gajenjem drveća, žbunova i drvenastih povijuša (višegodišnjih drvenastih biljaka) prvenstveno u urbanom prostoru i iz estetskih razloga, tako da čovek i biljka koegzistiraju u održivom okruženju. Arborikultura je u bliskoj vezi sa urbanim šumarstvom, koje se bavi ozelenjavanjem gradova i naselja kako bi se postigla zdrava i održiva životna sredina u njima. Nauka arborikulture proučava kako se ove biljke razvijaju i reaguju na mere nege i okružujuću sredinu. Praksa arborikulture obuhvata sve mere koje se preduzimaju na stablima i oko njih da bi im se očuvao vitalitet i sprečile pojave koje negativno utiču na njihovu kondiciju, i uključuje tehnike gajenja kao što su izbor taksona, sadnja, formiranje, đubrenje, zaštita od bolesti i štetočina, orezivanje, oblikovanje, ispunjavanje šupljina, ankerovanje, i kada je potrebno, uklanjanje – seča.
Cvećarstvo
Cvećarstvo se bavi proizvodnjom i primenom cvetnih i ostalih ukrasnih zeljastih biljaka za bašte, vrtove i ostale kategorije otvorenih zelenih prostora, kao i biljaka različitih dimenzija za enterijere, zavisno od mesta primene (stan, radni prostor, hotel, restoran, holovi aerodroma itd.).
Cvećarske kulture uključuju biljke otvorenih prostora (perene, jednogodišnje i dvogodišnje biljke), sobne biljke, saksijske biljke (lončanice) i rezani cvet (cveće i prateće zelenilo). Za razliku od rasadničke proizvodnje, koja se bavi produkcijom sadnica drvenastih biljaka (drvećem, žbunjem i puzavicama), cvećarstvo obuhvata uglavnom zeljaste biljke, mada se bavi i malim brojem drvenastih i poludrvenastih vrsta koje su po svom habitusu, niskom rastu, raskošnim cvetovima ili po tehnici gajenja i razmnožavanja, nalik zeljastim perenama. Takve su naprimer ruže, koje su drvenaste biljke, a ipak pripadaju cvećarstvu. Biljke u posudama za enterijere obuhvataju cvetnodekorativne i lisnodekorativne biljke koje su često drvenaste biljke tropskih i suptropskih područja, kao što su fikusi, filodendroni, palme. Pojedine povrtarske kulture, kao naprimer kupus, imaju dekorativne sorte koje su predmet proizvodnje i primene u okviru cvećarstva.
Pejzažna hortikultura
Pejzažna hortikultura uključuje proizvodnju, marketing i održavanje biljaka za predeo. Način proizvodnje sadnica ukrasnog drveća i žbunja je mnogo složeniji u odnosu na proizvodnju u šumskim rasadnicima, iako se ponekad radi čak i o istim biljnim vrstama. Proces proizvodnje sadnica ukrasnih taksona obuhvata dva segmenta: razmnožavanje i formiranje. Veliki je broj metoda razmnožavanja (pored semena, tu su različiti tipovi reznica stabla i korena, poleganje, zagrtanje, deljenje, mnogobrojne metode kalemljenja, mikropropagacija i sl.) Formiranje sadnica obavlja se u odeljcima za formiranje (školama), gde se tokom dva, tri ili više presađivanja orezuje koren, stabalce neguje pinsiranjem, a kruna orezivanjem. Asortiman je raznovrstan, a taksoni su u manjim serijama. Prostorno dominiraju odeljci za formiranje (škole) sa mrežom puteva i staza, dok u odeljku za razmnožavanje postoje objekti u kojima vladaju veštački uslovi (plastenici, staklenici, ograđene leje).

Sledeće oblasti pripadaju utilitarnoj hortikulturi i predstavljaju posebne naučne i praktične discipline:
– povrtarstvo, koje se bavi proizvodnjom i marketingom povrća
– voćarstvo, koje se bavi proizvodnjom i marketingom voća
– vinogradarstvo, koje se bavi proizvodnjom i marketingom vinove loze
– enologija, koja uključuje sve aspekte vinarstva i tržišta vina
– postharvest fiziologija, koja se bavi održavanjem kvaliteta i sprečavanjem propadanja hortikulturnih produkata.

Na Univerzitetu u Beogradu, hortikultura postoji kao predmet izučavanja na dva fakuleta, na Šumarskom i Poljoprivrednom. Na Šumarskom fakultetu proučava se ornamentalna (pejzažna) hortikultura zajedno sa pejzažnom arhitekturom (Odsek za pejzažnu arhitekturu i hortikulturu osnovan je 1960. godine), a na Poljoprivrednom je to utilitarna hortikultura.//

Pogled u pejzažnu arhitekturu

NAJJEDNOSTAVNIJE REČENO – PROSTORI PEJZAŽNE ARHITEKURE SU ŽIVI. ČAK I KAD JE U NJIMA SAMO JEDAN ČOVEK, ON VIDI ŽIVOT OKO SEBE. TO JE MOŽDA OSNOVNA SPECIFIČNOST I RAZLIČITOST PEJZAŽNE ARHITEKTURE U ODNOSU NA ARHITEKTURU GRAĐEVINA I DRUGE PRIMENJENE UMETNOSTI.

Pejzaž koji nas okružuje je dinamičan i čudesan. On je izvor života, boja, mirisa, hrane, vode, lepote. On je došao od Boga ili od Majke Prirode (kako ko više veruje), ali on može i da se oblikuje. Može da se kreira na mikro nivou, pa da sebi napravimo mini pejzaž – vrt oko kuće, vrt za uživanje, ili da se stvara na nivou grada, pa da kreiramo park, zeleni trg ili čitavu zelenu mrežu koja može da provetrava grad, ublaži buku ili letnju žegu, smanji napetost ljudi, umekša oštre ivice grada. Pejzaž može da se kreira i na nivou regiona, vodeći računa o očuvanju prirodnog, ili očuvanju sklada između prirodnog i stvorenog – kulturnog predela. Ko se bavi takvom kreacijom okruženja? Pejzažna arhitektura je struka koja teži tome.

Pejzažna arhitektura je profesija bazirana i na nauci i na umetnosti i kulturi. Odnos prema pejzažu je pokazatelj kulture jednog naroda ili razvijenosti vremenske epohe. Istorija nas uči tome. Uklapanje čoveka u prirodu je stvorilo predivne kulturne predele Toskane i veličanstvene vrtove italijanske renesanse. Još pre toga, mističnost mesta je inspirisala čoveka da stvori neke neobične pejzaže, kao što je npr. čuveni Stounhendž. Kineska kultura je uzdizala prirodu na nivo božanstva i divljenje prema prirodi je iskazano u kineskom vrtu, koji je svetsku slavu dobio kroz modifikovane kopije oličene u japanskom vrtu. Kamen u tim vrtovima je simbol prirode, mudrosti. Na drugoj strani sveta, Francuzi su stvorili pravilne geometrijske parkove. Englezi su kopirali kineski stil i stvorili pejzažne vrtove koji odišu pitoresknošću i romantikom, a period XX veka je stvorio varijacije pejzažnog (engleskog) pristupa kombinujući zeleno i građeno. Savremeno doba stvara nove pristupe i nove kombinacije građenih i prirodi bliskih struktura, i uključuje u taj proces najsavremeniju tehnologiju.

Osmišljeno ponašanje prema okruženju i izbalansiran odnos čoveka i prirode je neminovnost. Predeo koji nas okružuje je ranjiv: fizički, vizuelno i na svaki drugi način. Zato mora s njim da se postupa oprezno i da ga uređuje neko ko ga poznaje, ko pravi sintezu. Upravo je to zadatak pejzažne arhitekture, jer se greške vraćaju kao bumerang koji pogađa čoveka.

Kako pejzažna arhitektura deluje?
Pejzažna arhitektura utiče na prostor na različitim prostornim nivoima, od širokog planiranja predela i regiona, preko osmišljavanja otvorenih prostora grada, do dizajniranja vrtova i malih zelenih balkona. Na širokom prostornom nivou, aktivnost pejzažne arhitekture je planiranje i upravljanje predelima. Ono naročito obuhvata ekološko planiranje, zaštitu predela, prirode i životne sredine, kao i planiranje rekreativnih područja. Planiranjem predela stvaraju se mesta koja čuvaju prirodne i kulturne vrednosti, vodeći računa o izbalansiranom odnosu ljudskih i prirodnih procesa.
Na detaljnijem nivou, deluje druga oblast pejzažne arhitekture – pejzažni i vrtni dizajn. Ova oblast se bavi detaljnom kreacijom različitih tipova prostora: parkova, izletišta, memorijalnih prostora, otvorenih prostora stambenih blokova i ustanova, zelenih trgova, privatnih vrtova, zelenih krovova, balkona. Pejzažni i vrtni dizajn teže da u prostoru stvore kompoziciju koja ima strukturu, funkciju, oblik i značenje. Najčešće funkcije otvorenih prostora su odmor, rekreacija, relaksacija, vizuelno uživanje, zaštita. Čine ga raznoliki elementi prirodnih struktura (reljef, voda, biljke) i stvorenih komponenti (male građevine, zastori, mobilijar, skulpture, ali i arhitektonski objekti sa kojima je potrebno uspostaviti najpovoljniji odnos). Pejzažni dizajn kreira prostorne oblike, ali je često potrebno da saopšti i primerenu skrivenu poruku, ideju, metaforu ili simboliku (npr. kod memorijalnih prostora).

Jedna od oblasti pejzažne arhitekture je i pejzažno inženjerstvo, koje treba da realizuje (izgradi) zamišljeno u prostoru, kao i da vodi brigu o održavanju i negovanju pejzaža kojeg koristi čovek. Stvoreni pejzaž treba da živi svoj život i vremenom da dobija na značaju, naročito zbog biljaka koje svojim rastom postaju sve važnije. Od svih primenjenih umetnosti, dinamika i višedimenzionalnost su najizraženiji u pejzažnoj arhitekturi. Vremenska dimenzija vrta i pejzaža je izrazita, naročito ako strukturu prostora čine voda i biljke. Promenljivost se sagledava na dnevnom nivou, kroz igru svetlosti i senke, kroz promenu meteoroloških uslova (kiša, sunce, magla), a isto tako je izražena dinamika sezonskih promena (cvetanje, listanje, žuto lišće, zimske krošnje pod snegom). Posebnu dimenziju pejzažne arhitekture čini i aktiviranje čula mirisa (miris cveća, četinarskih biljaka, trave), kao i čula sluha kroz dinamiku zvuka (žubor vode, cvrkut ptica). Najjednostavnije rečeno – prostori pejzažne arhitekure su živi. Čak i kad je u njima samo jedan čovek, on vidi život oko sebe. To je možda osnovna specifičnost i različitost pejzažne arhitekture u odnosu na arhitekturu građevina i druge primenjene umetnosti.//

Einar Jarmund

EINAR JARMUND I HÅKON VIGSNÆS SU ARHITEKTI-OSNIVAČI ARHITEKTONSKOG BIROA JVA ČIJE JE SEDIŠTE U OSLU(NORVEŠKA). OVAJ IZUZETNI DVOJAC KROZ SVOJ DUGOGODIŠNJI RAD NA PROJEKTIMA NAJRAZLIČITIJEG IZRAZA I KONCEPTA, POSTALI SU STRUČNJACI U PRODUKCIJI KREATIVNIH ODGOVORA NA NEPOGODNU NORVEŠKU KLIMU, KAO I ZA JEDINSTVENI SPOJ OBJEKATA I KARAKTERISTIČNOG SKANDINAVSKOG PEJZAŽA. ZAJEDNIČKO ZA NJIHOVE PROJEKTE JE UTEMELJENJE NA DRVETU KAO OSNOVNOM MATERIJALU GRADNJE I INOVATIVNA KONSTRUKTIVISTIČKA ŠEMA. O SPECIFIČNOSTIMA FILOZOFIJE I METODOLOGIJE OVOG BIROA, GOVORI EINAR JARMUND.

Vaš arhitektonski biro odlikuju jedinstvena filozofija i veoma zanimljiv pristup održivim arhitektonskim rešenjima. Možete li nam reći nešto o metodologiji vašeg rada?
Mi smatramo da svaka specifična okolnost treba da generiše svoju sopstvenu arhitekturu. Stoga radije prihvatamo definiciju Žaka Hercoga koji arhitektu poredi sa detektivom, nego Le Korbizijeovo veličanje arhitekte kao gospodara volumena u senci i na svetlu. Ishodište detaljnog istraživanja treba da bude rešenje koje se samo po sebi nameće kao očigledno najbolje. Takođe smo potpuno svesni da se arhitektura događa u glavi onoga ko je doživljava, a ne na našoj tabli za crtanje ili u našem kompjuteru. U tom smislu, mi volimo da stvaramo arhitektonska dela koja se mogu razumeti na različite načine, koja su višeznačna i “teška za čitanje”.

U poslednje vreme u Evropi postoji sve veća tendencija pravljenja zelenih i energetski efikasnih zgrada. Da li je taj trend prisutan i u Norveškoj, i koliko je ovo usmerenje prisutno u vašim projektima?
Mi smatramo da arhitekti imaju posebnu odgovornost kada se govori o efikasnosti, u svakom smislu i značenju ove reči. Sa¸druge strane, mislimo da na stvari treba gledati kritički i da treba biti odmeren kada je u pitanju “greenwashing”, gde se autori često retorički pozivaju na postupke u koji pretenduju da budu “zeleni”, a ustvari nemaju nikakvo realno uporište u eko arhitekturi.

Često i mnogo koristite drvo u vašim projektima eksterijera i enterijera. Koje ste načine i tipove tretmana drveta koristili do sada? Primenjujete li tehnološke procese u zaštiti drveta ili ga prepuštate prirodnom starenju?
U našoj praksi smo istražili mnoge vrste drveta i primenili mnoge načine tretmana drveta, najčešće u okviru i u skladu sa ukupnim konceptom svakog pojedinačnog projekta. Najvažnije je dopustiti materijalu da diše i slobodno rešavati detalje. Na taj način, dobar drveni materijal može najčešće ostati netretiran. Da, mi verujemo da uticaj vremenskih prilika ulepšava zgradu i da dimenzija vremena obogaćuje iskustvo.

Koliki uticaj na vaše stvaralaštvo ima tradicionalna norveška arhitektura?
Ponekad veliki, ponekad nikakav. Mi se divimo prirodnosti tradicionalne arhitekture i pokušavamo da postignemo tu očiglednu vrstu jednostavnosti i u našem radu. Istraživanjem možete otkriti razloge za regionalne specifičnosti, koje i danas mogu biti značajne. Sa druge strane, takozvane “regionalne arhitekture”, kako mnogi ističu, imaju jednu neobičnu osobinu, a to je da su međusobno vrlo slične, gde god da se nalaze u svetu.

Gde je po vašem mišljenju mesto norveške arhitekture na globalnoj lestvici održive ekološke arhitekture?
U Norveškoj važe veoma stroga pravila gradnje, verovatno stroža nego u većini drugih zemalja. Veoma je teško reći bilo šta više od ovoga i teško je dati pouzdan i valjan odgovor na ovo pitanje.

Sem u Norveškoj, radili ste i na projektima u inostranstvu, u Engleskoj i Danskoj. Kako su ova iskustva uticala na vaš lični umetnički pristup arhitekturi?
Nova mesta izoštravaju naš pristup, preispituju ga, postavljaju nove izazove i dodatno nalažu da arhitektura postane sveobuhvatna.

Vaši objekti se nalaze na specifičnim i teškim terenima. Kako ste se prilagodili ovakvim uslovima? Da li ste morali da primenite neka inovativna rešenja po pitanju konstrukcije i materijala?
Mi u našem birou pravimo mnogo fizičkih modela, što se danas smatra staromodnim, i na taj način istražujemo preduslove i predloge rešenja. Početni modeli, gde se sklapaju mase, praćeni su strukturalnim modelima. Znamo da moramo da predložimo strukture koje imaju smisla i koje je sigurno moguće izgraditi.

Da li su ova inovativna rešenja uticala na formu vaših objekata, koji evidentno prkose zakonima Euklidovske geometrije?
Apsolutno. Mi smo stalno u potrazi za tom neobičnom, skulpturalnom i evokativnom formom koja nikada ranije nije viđena, a opet je na neki čudan način veoma bliska i poznata.

Koliko su princip važnosti životnog komfora i princip neophodnosti postizanja ekoloških uslova uticali na značajno korišćenje drveta u vašem dizajnu enterijera i predmeta za svakodnevnu upotrebu?
Nama je komfor najznačajniji. Postizanje komfora je glavni cilj arhitekture. Volimo da radimo sa materijalima koji daju čulna iskustva. Gipsane ploče obojene u belo to najčešće ne mogu. Drvo može. Na različite načine.

Kako gledate na razvoj održive arhitekture uopšte? Da li verujete da je budućnost arhitekture u održivoj arhitekturi?
Budućnost mora biti održiva, i tačka! Mi verujemo da aktuelno postavljanje fokusa na ekološku i održivu arhitekturu ustvari najavljuje skori neminovni preporod arhitekture.
//za ek razgovor vodile  MARE JANAKOVA GRUJIĆ I NATALIJA OSTOJIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Kuća krater

POŠAVŠI OD IDEJE DA SE OVAJ STAMBENI PORODIČNI OBJEKAT KONCIPIRA KAO KRATER, KAO ODGOVOR NA PRAISKONSKU POTREBU ČOVEKA ZA SKLONIŠTEM, AUTORI SU DALJE TRAGALI ZA OBLIKOM I KONCEPTOM KOJI JE U NAJVEĆOJ MOGUĆOJ MERI OČIŠĆEN I OSLOBOĐEN PEČATA CIVILIZACIJE.
Objekat je lociran na vrhu brda na živopisnom ostrvu Antiparos (Grčka), i u svojoj prostornoj koncepciji iskoristio je sve prednosti najviše tačke pejzaža. Pred njim se pružaju neograničeni vidici prema ostrvu, obali, moru i Kikladskom arhipelagu, a sama arhitektura objekta, nenametljiva i nepretenciozna u opštem izrazu, zasnovana je na strogom poštovanju vizura i zatečenog prirodnog konteksta. Divljenje genijusu prirode protkano je kroz projekat od početka do samog kraja, i podjednako zastupljeno i kod investitora i kod projektanta.
Proces projektovanja diktirali su pažljivo proučeni prirodni uslovi, pre svega oni klimatskog karaktera (kiše, sunce, jaki vetrovi sa Egejskog mora), kao i pažljivo istražene vizure. Druga važna okosnica bila je namera da se volumen kuće sakrije od očiju stanovnika naselja smeštenog u podnožju brda.

Tragajući za rešenjem koje bi zadovoljilo oba zahteva, došlo se do forme objekta koji je ukopan u teren i formirana je na taj način Kaldera – podzemni prostor koji je u potpunosti zaštićen od vetrova. Pored toga, uveden je još jedan element kompozicije – dvospratni kameni volumen koji je namerno na udaru prijatnih severoistočnih letnjih vetrova. Od svih delova objekta, iz ostrvskog naselja vidljiv je jedino drugi, završni sprat kamenog volumena. Istraživanje duha mesta, jedinstvenog identiteta lokacije na kojoj je trebalo sagraditi dom za isto tako jedinstvene vlasnike, bilo je polazište u razmišljanju i projektovanju. Važan udeo u inspiraciji imao je, prema tvrdnji samih projektanata, antologijski film Mikelanđela Antonionija, Tačka Zabriski, sa nadahnutim prikazima predela “Doline smrti” i interpretacijom ideje uništenja materijalnih granica. Upravo čovekov spontani, senzualni odnos prema prirodi i okruženju predstavlja lajt-motiv kod oba umetnička ostvarenja. Rezultat je bio projekat jedinstvenog karaktera, sa tendencijom minimalnih antropogenih intervencija u prirodi.

Lepota prirode je u svakom koraku oduševljavala autore, i te impresije ugrađene su u projekat čvrsto i iskreno, isto kao slogovi kamena na kući. Najveći uspeh projekta je taj da se kuća svojim izrazom čini i svojim prostorom doživljava kao da je izrasla iz samog terena, ili da je gotovo oduvek na njemu postojala. Autentičnost, izvesna primordijalnost u stilu, potčinjenost prirodi i njenoj moći, suverenost prirodnih zakona, i čovek kao tek jedan od njenih blagodarnih korisnika – neke su od ključnih reči projekta u celini.

Kamen kao dominantni materijal gradnje nosi ključnu ulogu u saopštavanju fabule i simbolike projekta. Lokalno dostupan, istorijski uslovljen, on je opravdan i u opštoj ideji održive gradnje materijalima prirodnog porekla. Gledajući iz bilo koje tačke, kuću vizuelno definiše kamena forma koja se nadvija diskretno nad terenom u visini dva sprata. Ona sa severne strane štiti ostatak prostora od naleta vetra. U njoj su smeštene spavaće sobe i dnevne prostorije različitih sadržaja.////ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ   –   Više u EKO KUĆI No12

Kuća Krater

POŠAVŠI OD IDEJE DA SE OVAJ STAMBENI PORODIČNI OBJEKAT KONCIPIRA KAO KRATER, KAO ODGOVOR NA PRAISKONSKU POTREBU ČOVEKA ZA SKLONIŠTEM, AUTORI SU DALJE TRAGALI ZA OBLIKOM I KONCEPTOM KOJI JE U NAJVEĆOJ MOGUĆOJ MERI OČIŠĆEN I OSLOBOĐEN PEČATA CIVILIZACIJE.
Objekat je lociran na vrhu brda na živopisnom ostrvu Antiparos (Grčka), i u svojoj prostornoj koncepciji iskoristio je sve prednosti najviše tačke pejzaža. Pred njim se pružaju neograničeni vidici prema ostrvu, obali, moru i Kikladskom arhipelagu, a sama arhitektura objekta, nenametljiva i nepretenciozna u opštem izrazu, zasnovana je na strogom poštovanju vizura i zatečenog prirodnog konteksta. Divljenje genijusu prirode protkano je kroz projekat od početka do samog kraja, i podjednako zastupljeno i kod investitora i kod projektanta.
Proces projektovanja diktirali su pažljivo proučeni prirodni uslovi, pre svega oni klimatskog karaktera (kiše, sunce, jaki vetrovi sa Egejskog mora), kao i pažljivo istražene vizure.

Druga važna okosnica bila je namera da se volumen kuće sakrije od očiju stanovnika naselja smeštenog u podnožju brda. Tragajući za rešenjem koje bi zadovoljilo oba zahteva, došlo se do forme objekta koji je ukopan u teren i formirana je na taj način Kaldera – podzemni prostor koji je u potpunosti zaštićen od vetrova. Pored toga, uveden je još jedan element kompozicije – dvospratni kameni volumen koji je namerno na udaru prijatnih severoistočnih letnjih vetrova. Od svih delova objekta, iz ostrvskog naselja vidljiv je jedino drugi, završni sprat kamenog volumena.

Istraživanje duha mesta, jedinstvenog identiteta lokacije na kojoj je trebalo sagraditi dom za isto tako jedinstvene vlasnike, bilo je polazište u razmišljanju i projektovanju. Važan udeo u inspiraciji imao je, prema tvrdnji samih projektanata, antologijski film Mikelanđela Antonionija, Tačka Zabriski, sa nadahnutim prikazima predela “Doline smrti” i interpretacijom ideje uništenja materijalnih granica. Upravo čovekov spontani, senzualni odnos prema prirodi i okruženju predstavlja lajt-motiv kod oba umetnička ostvarenja.

KAMEN KAO DOMINANTNI MATERIJAL GRADNJE NOSI KLJUČNU ULOGU U SAOPŠTAVANJU FABULE I SIMBOLIKE PROJEKTA. LOKALNO DOSTUPAN, ISTORIJSKI USLOVLJEN, OPRAVDAN I U OPŠTOJ IDEJI ODRŽIVE GRADNJE MATERIJALIMA PRIRODNOG POREKLA. KLJUČNI ELEMENT, VODA, OVAPLOĆENA JE U FORMI BAZENA DUGAČKOG 25M.

Rezultat je bio projekat jedinstvenog karaktera, sa tendencijom minimalnih antropogenih intervencija u prirodi. Lepota prirode je u svakom koraku oduševljavala autore, i te impresije ugrađene su u projekat čvrsto i iskreno, isto kao slogovi kamena na kući. Najveći uspeh projekta je taj da se kuća svojim izrazom čini i svojim prostorom doživljava kao da je izrasla iz samog terena, ili da je gotovo oduvek na njemu postojala. Autentičnost, izvesna primordijalnost u stilu, potčinjenost prirodi i njenoj moći, suverenost prirodnih zakona, i čovek kao tek jedan od njenih blagodarnih korisnika – neke su od ključnih reči projekta u celini.// ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No12

Najveći deo objekta je “nevidljiv” iz naselja u podnožju brda.

Na južnoj strani objekta smešten je letnjikovac – “zatvorena” terasa izrađena u kamenu.

Dodirni Nebo – Nepal

NEPAL JE PRESTONICA AZIJSKE SREDNJOVEKOVNE KULTURE, ZEMLJA ZA KOJU KAŽU DA IMA ONOLIKO BOGOVA KOLIKO IMA STANOVNIKA, ONOLIKO HRAMOVA KOLIKO IMA KUĆA I ONOLIKO FESTIVALA KOLIKO IMA DANA U GODINI.

Nepal je zemlja koja se nalazi na veoma važnom strateškom položaju između Indije i Kine. Kroz veći deo svoje istorije bio je monarhija, kojom je od 1768. vladala dinastija Šah. U vreme britanske kolonijalne vlasti u Indiji, Nepal je zadržao nezavisnost, ali je bio izolovan od spoljnog sveta, privredno nerazvijen i feudalno zaostao. 1951. godine završena je monarhistička vladavina i uveden je tzv. kabinetski način vladavine. Nakon reformi 1990. uspostavljena je višepartijska demokratija u okviru ustavne monarhije. 1996. godine maoistički ekstremisti su organizovali pobunu. Usledio je desetogodišnji rat između pobunjenika i vladinih snaga, za koje vreme su raspušteni Parlament i kabinet, a apsolutnu vlast preuzeo je kralj. 2006. godine potpisan je mirovni sporazum i donet privremeni Ustav. Nakon nacionalnih izbora 2008. novoformirana Ustavotvorna skupština proglasila je Nepal za federalnu demokratsku republiku i ukinula monarhiju. Od 2008. do 2011. bile su na vlasti četiri različite koalicione vlade maoista i nepalskih komunista.

U Nepalu živi više od 60 različitih etničkih zajednica i kasti. Najbrojnije četiri grupe su: kšatrije, bramani, Magar i Taru. U zemlji postoji kompleksan sistem kasti koji diktira živote stanovnika. Svaka kasta ima svoj jezik. U Nepalu postoji oko 140 jezika. Mnoga sela govore sopstvenim dijalektom, koji međusobno nisu razumljivi. Najzastupljeniji jezici su: nepali, maitili, bodžpuri, taru, tamang, nepalski basa, magar, bađika, bantava, gurung/tamu, limbu. Zvaničan jezik u Nepalu je nepali, dok su ostali jezici nacionalni jezici manjina. Drugi najrasprostranjeniji jezik je maitili.
Oko 80 procenata populacije u Nepalu su hinduisti, 10 procenata su budisti, a ostatak čine druge religije. Tradicionalno, hinduizam i budizam nikada nisu bili izdvojeni u društvu koje duboko veruje da ove dve religije imaju svoje istovetne korene. Slični su obredi u manastirima i hramovima, zajednička su hodočašća. Nepal ima brojne verske grupe, koje vekovima žive u miru i slozi. Ne postoji primer ni zapis verskog sukoba u Nepalu, a stanovnici poštuju nacionalni osećaj jedinstva u različitosti veroispovesti.

Nepal je prestonica azijske srednjovekovne kulture. Glavni grad Katmandu danas ima status najbogatije budističke svetske ikone. On je jedan od najvećih i najznačajnijih živih svetskih muzeja. U vreme kada u Americi još nije formirana nacija, u Nepalu su podignuti najfiniji spomenici koji se danas nalaze na listi svetske kulturne baštine. Arhitektonski stil pagode nastao je na nepalskom tlu u davnom XII veku. Prema legendi, kineski vladar Kublaj Kan pozvao je nepalske arhitekte da grade njegovu palatu Ksanadu. Nepal je zemlja gde je rođen Buda. Ujedinjene nacije su se složile sa predlogom da Budin rodni grad Lumbini dobije status Grada svetskog mira. Nepal je poznat kao zemlja u kojoj boravi Živa Boginja Kumari. U ovoj zemlji slave se praznici češće nego bilo gde na svetu. Dolpo u Nepalu je poslednje uporište religije bonpo. Za Nepal kažu da ima onoliko bogova koliko ima stanovnika, onoliko hramova koliko ima kuća i onoliko festivala koliko ima dana u godini.
Nepal je zemlja sa najvišim planinama i najdubljim klisurama na svetu. Na površini ove zemlje nalazi se osam planinskih vrhova visine preko 8.000m i najviši vrh na svetu Mont Everest, visok 8848m. Pored Mont Everesta, najpopularnija treking staza je na vencu planine Anapurna.

Mada površina Nepala zauzima samo 0,1% Zemljinog kopna, Nepal predstavlja genetski najraznolikije mesto na svetu. Klima zemlje je u rasponu od tropske do večnog snega i leda. Nepal nazivaju Amazonom Azije. Skriveno blago bogate biološke raznolikosti ove zemlje još uvek nije dovoljno istraženo, a tu je moguće naći veliki broj novih biljnih vrsta. U Nepalu se nalazi 5.980 vrsta cvetnica, sa velikim brojem endemskih. Runolist je cvet koji je u Evropi skoro izumro, a u Nepalu raste u izobilju, pogotovo u dolini Langtang. Nepal ima više od 360 vrsta orhideja i obuhvata 6% svetskih vrsta rododendrona. Više od 250 vrsta cvetnica su endemske. Tu je moguće pronaći neverovatno bogatstvo lekovitog i aromatičnog bilja za pripremu tradicionalnih ajurvedskih lekova.

Nepal je zemlja sa izvanrednim geografskim potencijalima za proizvodnju električne energije. Međutim, nestašice struje su svakodnevna pojava, koja utiče na život u ovoj zemlji. Struja ovde nestaje deset i više časova dnevno, pa je vrlo teško isplanirati radni dan. Istovremeno, veoma je rasprostranjena upotreba solarnih kolektora, koji se koriste za zagrevanje vode i punjenje akumulatora. Solarne kolektore, generatore i akumulatore moguće je kupiti na svakom koraku, po pristupačnim cenama. // Više u EKO KUĆI No12

Volitan – Solarni Brod

KADA SE GOVORI O ECO-FRIENDLY PLOVIDBI, VEĆINA LJUDI OBIČNO POMISLI NA JEDRILICE ILI KANUE. MNOGI NE ZNAJU DA POSTOJI NIZ INOVATIVNIH REŠENJA PLOVNIH OBJEKATA KOJI NE UGROŽAVAJU ŽIVOTNU SREDINU. JEDAN OD INTERESANTNIH EKO PROIZVODA JE SOLARNI BROD VOLITAN, DIZAJNIRAN OD STRANE TIMA GURSU I DOGAN IZ STUDIJA DESIGNNOBIS, KOJI SU DOŠLI DO KONCEPTA BRODA NA SOLARNI POGON KOJI VIŠE LIČI NA AVION NEGO NA BROD.

U težnji za višim i boljim standardom života, društvo ne preza ni od čega kada je u pitanju iskorišćavanje svega što nam priroda daje. Zato je važno zaštititi okolinu koliko god je to u čovekovoj moći, posebno u brodskom prometu, jer upravo on često uzrokuje velike ekološke katastrofe.
Volitan je novi futuristički koncept broda, jedrilice koja koristi čvrsta jedra, a pokreće se snagom vetra i solarnom energijom. Ime joj potiče od latinskog imena jedne ribe toplih mora, Pterois volitans, i simbol je podizanja svesti o održivom korišćenju resursa na moru. Cilj ovakvog dizajna bio je stvoriti alternativnu jedrilicu koja će imati laganu strukturu, visoke jedriličarske performanse, kao i kapacitet navigacije u svim vremenskim uslovima, i odlikovati se nultom emisijom.
Pored toga, uslov je bio da se koriste tehnološki inovativni materijali i nove građevinske tehnike kako bi se smanjila težina i hidrodinamički otpor, a sa druge strane, poboljšale performanse i izdržljivost samog broda. Ovi tehnički uslovi su inkorporirani u novu formu koja je omogućila slobodu svih dinamičkih delova.

Planirano je da njegove dimenzije budu: dužina 32m, visina 7.5m, širina sa solarnim krilima 28m i širina korita broda 7.5m. Volitan je jedan od najznačajnijih ekoloških koncepata solarne jedrilice na svetu. Sistemi rada broda su kontrolisani i optimizovani putem računarske mreže. Dok se jedri, upregnuti su alternativni izvori energije kao što su vetar i solarna energija, koji se skladište u baterijama koje kasnije omogućavaju pogon broda tokom dana i noći.

Dinamička stabilnost je ključ u dizajniranju krila ove jedrilice koji su pod uticajem različitih vremenskih uslova (vetar i sunce), istovremeno ili pojedinačno. Krila se pokreću automatski tako što prate sunce i uz pomoć solarnih fotonaponskih panela obezbedjuju optimalnu količinu solarne energije. Motori su postavljeni sa obe strane broda tako da se na taj način povećavaju performanse navigacije. Prilikom pristajanja i u povoljnim uslovima plovidbe, krila se mogu lako povući i sklopiti. Rotaciona ’’peraja’’ koja se nalaze na bočnim stranama krila služe da se u ekstremnim klimatskim uslovima uspostavi ravnoteža glavnog tela broda sa ostalim delovima.// ek Ivana Nikolić