Alumil Exl1

Triptih

Za likovnog umetnika fotografije, i najmanja promena koja se dešava u prirodi – pokret lista, vodene površine, cvetanje divnih latica čudnovatog bilja, budi oko njegovog/njenog foto aparata i nama posmatračima otkriva tajnoviti svet koji možda u nekoj od šetnji nismo primetili. Upravo je taj svet nama približila Jelena Vemić svojim objektivom, precizno beležeći sveprisutnost boja različitih godišnjih doba, ali i boja sa svojih putovanja.
Priča izložbe je osmišljena spajanjem dve i tri fotografije u diptihe i triptihe, koloristički od sivo-plave ka toplim tonovima jesenjeg lišća i zeleno žutim nijansama skrivenih mahovina. Jelenina posvećenost likovnosti pri izradi fotografija i njena veza sa prirodom, dobijaju karakter dokumenta koji čuvamo sa njom. Gradeći sopstveni umetnički izraz, približila nam je svu dinamiku kojom stvara, istraživački raspoložena, radoznala i vešta u rukovanju kamerom. Fotografije Jelene Vemić odlikuje skladan odnos boja, svetla i specifične atmosfere. Njena zamisao je da nas ovom izložbom povede u neka zaboravljena mesta i da kroz njene radove doživimo svu lepotu koju ona želi da podeli sa nama. //ek ZORICA ĐERMANOV – Više u EKO KUĆI No11

Izložba posudne keramike

Vanredni profesor na Odseku keramike, predmet Keramički dizajn, Miroljub Dramićanin, i docent na Odseku keramike, predmet Posudna keramika, Igor Milićević, priredili su interesantnu postavku posudne keramike. Konceptom ove izložbe, na kojoj su prikazali utilitarne predmete, tanjire i činije većih dimenzija, umetnici su želeli da ukažu na sve manju zastupljenost ovakve vrste eksponata na velikim izložbama. Kolege na samostalnim i kolektivnim izložbama se više baziraju na instalacijama i keramoskulpturama, a sve ređe se vraćaju bazičnim formama na kojima se zasniva umetnost i dizajn keramike.
Istraživački rad i stvaralaštvo na keramičkom kolu, kao i razumevanje ove specifične oblasti keramike, navelo je Miroljuba Dramićanina i Igora Milićevića na zajedničko izlaganje i objedinjavanje nastalih radova u celinu. Rotacione forme sa jasnim autorskim stavom, ova dva autora obogaćuju dodatnim likovnim sadržajem, rešavajući površine različitim pristupom.
Interesovanje za, uslovno rečeno, dekor, jeste još jedna zajednička tačka u njihovom radu u domenu posudne keramike, gde je sve manje aktivnih izlagača. Namera autora je bila da ovom izložbom približe široj publici ovu oblast primenjene umetnosti. //ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Hilandarski svetlopisi

Nakon tačno deset godina od velikog požara u Hilandaru, koji je zadesio ovu svetinju u noći između 3. i 4. marta 2004. godine, ni velike ni male godišnjice, ali sasvim na mestu da se nekakav rezime sačini, održana je samostalna izložba fotografija našeg poznatog autora Rajka R. Karišića posvećenih ovom manastiru. Manastir je prikazan u dve faze, pre i posle požara 2004. godine. Fotografijama na kojima su prikazani najvažniji delovi manastira, enterijer i eksterijer, umetnik je posmatraču dočarao svu lepotu, veličinu i značaj svete srpske lavre manastira Hilandara.
Gospodin Rajko Karišić već se pridružio velikoj koloni darodavaca darujući dela svoja, ali i okupljajući veliko jato prijatelja koji su, zaslugom njegovom – darivali dela za obnovu Hilandara. Više od stotinu dela je prikupljeno i čeka se zgodna prilika da se ona i predaju manastiru. Možda bi najbolje bilo slediti njegov primer i prema moćima svojim, pridružiti se ovome plemenitom naumu i poslanju.
Otvaranju izložbe prisustvovao je i predsednik opštine Čukarica Zoran Gajić, koji je pozdravio sve ljubitelje umetnosti i rekao: „Gledajući fotografije Hilandara sećam se svoje posete 1997. i 1998. godine, kada sam kao deo tima radio na sređivanju manastirske biblioteke. Ove fotografije nam pokazuju kako može da se kao feniks ponovo oživi i digne iz pepela. Čestitam autoru na ovako lepoj izložbi, a posebno nas raduje što je Rajko naš Čukaričanin i komšija.”//ek DUŠAN MILOVANOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Dodaj svetu malo boje

Dejan Babović svojom izložbom pod nazivom ’’Dodaj svetu malo boje’’ podržava priču o arhitekti crtaču, koji nastavlja tradiciju velikih arhitekata koji su se bavili crtežom kao zasebnom disciplinom. Dejan Babović projektuje, crta i slika, i verujemo da ćemo jednog trenutka ispod njegovog radnog stola naći i svesku sa zapisima o umetnosti ili pesmama posvećenim damama koje se kreću plavim prostorima naših snova.
Nije nimalo čudno što on na svojim crtežima lepotu traži u arhitekturi, a emocije u ženskoj figuri i ženskom pokretu. Potpuno je logično da se na ovim crtežima i slikama nalazi arhitektura, od antičke do futurističke. Ali kakva arhitektura? To je građevina u kojoj je Babović našao ventil da sebi da slobodu za projektovanje oblika i prostora koji ne podležu zakonima fizike i matematike.
Žena je ta koja unosi svetlost u prostor, u kuću. Ženska figura je smeštena na pragu, potreban je još samo jedan korak da uđe u prostor, da postane svetlost, ona svetlost koja afirmiše pobedu ljubavi nad mržnjom, pobedu života nad smrću, pobedu nade nad beznađem. Te devojčice, te Lolite u crtežima i slikama, takođe su na pragu zrelosti, na raskršću. Mogu biti neme, mogu voditi dijalog ili pričati bez sagovornika. One uspostavljaju kontakt među sobom, sa posmatračem iz stvarnog sveta, ili se povlače u samoću svog bića koje egzistira na granici nestvarnog i realnog. One su zamišljene, otuđene, tužne ili melanholične. Gledajući ove crteže i slike, ne možemo se oteti utisku da Babović brine o ovim ženama, da je zaštitnički nastrojen prema njima. Ovog puta je Babović svoje motive obogatio bojom. Poželeo je da svoje dame oplemeni kolorom, da ih obuče, a da i dalje budu izložene našim rendgenskim pogledima i pretvori nas tako u voajere.//ek ŽELJKO ĐUROVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Actionart

U Domu kulture Studentski grad, od 16. januara do 1. februara održana je izložba crteža „Actionart“ umetnika Ariona Asllanija. Ovaj projekat kontinuirano traje od 2011. godine i ispoljava se u različitim aspektima rada i života mladog Asllanija, ne samo u smislu materijalizovanih kreativnih fenomena, već i stalnog, povratnog, mentalnog ispitivanja procesa sopstvenog umetničkog stvaranja. Umetnik otuda ima potrebu da svesno definiše i izgradi pojmovni okvir kojim promišlja i osvešćuje svoj rad, uvodeći i koristeći se pojmovima kao što su actionart, konkretizacija, metapejzaž, terenski crtež, robotizam.U kristalizaciji pojma actionart važno je shvatiti da je u pitanju fenomen koji predstavlja stanje koje nastavlja da postoji, kao što sam Asllani naglašava, i bez rada, bez konkretnog delanja. Actionart dobija značenje koje je šire od oznake za proces, šire od termina vezanog isključivo za neko spoljašnje aktivno dešavanje. Može se manifestovati kroz različite medije koje umetnik koristi, u ovom slučaju kroz actionart crteže.
Actionart crteži podrazumevaju često paradoksalane aspekte, spajaju dualne pojmove, pri tome konkretizujući činjenicu da sve kvalitativno postoji podjednako u isto vreme, relativizujući ideju pravolinijskog progresa. Ovi crteži predstavljaju autentični, autonomni umetnički rad izuzetan po svojevrsnoj odgovornosti prema sebi, okruženju i drugima, sa kritičkom porukom koja ukazuje na potrebu izmeštanja sa spektakularne površine stvarnosti. //ek MAIDA GRUDEN – Više u EKO KUĆI No11

Živa enciklopedija – Palacio de Congresos

JEDAN OD PRVIH ZELENIH ZIDOVA KOJI IMITIRA EKOSISTEM OBLASTI U KOJOJ SE NALAZI I PRUŽA PROLAZNICIMA PRILIKU DA SE U KRATKOM VREMENU UPOZNAJU SA RAZNOLIKIM BILJKAMA BASKIJE.

U severnom delu Španije, u gradu Vitorija u Baskiji, nalazi se neobična zgrada Palacio de Congresos, koja dočarava jedinstveni ekosistem tog predela. Pored biljaka, zgradu krasi i neobična struktura poput rečne mreže koja se proteže duž čitave fasade, ukazujući na značaj vode za opstanak živog sveta. Zelena fasada ove zgrade predstavlja samo deo projekta Zeleni prsten, koji ima za cilj da se poveća broj zelenih površina u gradu. Kompanije Urbanarbolismo i Unusualgreen, koje se bave projektovanjem i izgradnjom zelenih krovova i vertikalnih zidova, učestovale su u ovom projektu kojim se priroda iz okoline uvukla u sam centar grada. Zamisao pejzažnih arhitekata bila je da se na malom prostoru poput fasade Palacio de Congresos prikaže čitav ekosistem Baskije i njene provincije Alave, kako bi se stanovnici i posetioci grada upoznali sa prirodom koja ih okružuje.
Za fasadu ove zgrade može se reći da je poput enciklopedije biljaka, jer je na površini od 1498 m2 posađeno preko 33.000 domaćih (autohtonih) vrsta biljaka. Pejzažni arhitekti želeli su da prikažu biljke onako kako one zaista rastu u prirodi, tako da su čitavu fasadu podelili na nekoliko celina, od kojih svaka predstavlja jedno određeno stanište. Gledano s leva na desno, fasada je pokrivena biljkama močvarnog staništa Salburua, koje se nalazi na periferiji Vitorije. Uglavnom su posađenje razne vrste višegodišnjih biljaka poput onih iz porodice trava oštrica, kao vežljika (Scirpoides holoschoenus), Cyperus longus i Carex mairii, a pored njih posađene su i perene Juncus maritimus i Juncus acutus, koje svojim izgledom podsećaju na trave.

Močvarna staništa u prirodi često smenjuju kultivisani predeli, na kojima se gaje razne povrtarske i druge kulture, što je na ovom vrtu prikazano sadnjom raznih vrsta salata. U severnom delu fasade prikazan je šumski pejzaž, tako da dominiraju žbunaste biljke poput planinske ribizle (Ribes alpinum), mukinje (Sorbus aria), belog gloga (Crataegus monogyna) i crnog trna (Prunus spinosa). U ovom delu posađene su i druge vrste koje se u prirodi javljaju u vidu žbunića ili polužbunova poput biljaka iz porodice vresova kao Erica vagan, ali i druge vrste biljaka kao Genista occidentalis, Globularia nudicaulis i Teucrium pyrenaicum.

Kako bi se u potpunosti prikazala šumska vegetacija, posađene su i niže biljke koje rastu u senci viših biljaka, odnosno drveća i žbunja. Neke od njih su razne vrste iz porodice pravih trava (Poaceace), poput Bromus erectus, zatim i biljke iz porodice pravih oštica (Cyperaceae) poput Carex humilis. U ovom vrtu napravljeno je mesta i za dve vrste drveća, evropsku bukvu (Fagus sylvatica) i tisu (Taxus baccata).

Ovo je jedan od prvih zelenih zidova koji imitira ekosistem oblasti u kojoj se nalazi, i čak 97 % vrsta prisutnih u ovom vrtu su domaće i endemske vrste Alave. Sadnja domaćih biljaka bila je najveći izazov projekta, jer se većina biljaka Vitorije adaptirala na sušne periode, i sada se bori da preživi na vlažnom supstratu vertikalne bašte. Zato su za ovaj projekat arhitekti morali da naprave male izmene u hidropon sistemu koji je primenjen u vertikalnom vrtu, kako bi se obezbedila optimalna vlažnost supstrata za rast i razvoj biljaka.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11