Alumil Exl1

Utočište u pustinji

OVA NEOBIČNA BIOKLIMATSKA KUĆA JE STVORENA DA BUDE UTOČIŠTE U PUSTINJI. POŠTUJUĆI SVOJU OKOLINU, EGZISTIRA U HARMONIJI SA NJOM, I PRUŽA SAVRŠENO MESTO ZA ODMOR I RAZMIŠLJANJE. KORIŠĆENI MATERIJALI I DIZAJN SU U FUNKCIJI SMANJENJA POTROŠNJE ENERGIJE, DOK FOTONAPONSKI SISTEM OBEZBEĐUJE NEOPHODNU ELEKTRIČNU STRUJU.
Projektovanje objekta usred pustinje, koji neće narušiti kontekst svog okruženja, bio je složen zadatak za arhitekte Imbue Design-a, dok je izgradnja ove kuće za odmor i meditaciju u mestu Tori, u Juti, u teškim uslovima pustinjske klime predstavljala pravi podvig. Klijent je bila poslovna žena iz Solt Lejk Sitija, koja je tražila od arhitekata da sagrade ‘eko-frendli’ dom koji bi se utopio u okolni pejzaž. Locirana na jednom uzvišenju usred neravnih vulkanskih stena i čvornovatih žbunova kleke, ova kuća se uzdiže iznad pustinjske doline, i iz nje se pruža spektakularan pogled na nacionalni park Kapitol Rif. Po želji klijenta, kuća je morala da pruži izolovan prostor za meditaciju, prostor za manja okupljanja i prostor za rad. Ovo mešanje svakodnevnih aktivnosti sa jedinstvenim trenucima osame, ima za cilj da pruži bogat i raznovrstan život korisniku kuće. Glavni prilaz kući je sa gornje strane, preko krovne terase koja je rešena kao paluba. Obložena je izdržljivim drvetom brazilskog oraha, koje odoleva surovim pustinjskim uslovima i ponaša se kao dvostruki krovni sistem za ublažavanje solarnih toplotnih dobitaka. Krovna terasa služi kao prostor za osmatranje i meditaciju. Na istom nivou se nalazi i kancelarija sa prelepim pogledom na okolni pejzaž. Sa palube se stepenište spušta do glavnog ulaza u kuću i ujedno ga zasenčava i štiti od pustinjskog sunca. Na glavnoj, nižoj etaži, nalaze se: spavaća soba, gostinska soba i objedinjen prostor kuhinje, trpezarije i dnevne sobe. Crveno spiralno stepenište povezuje iznutra prostor dnevnog boravka sa kancelarijom na gornjem nivou.

Natkrivena terasa u prizemlju omogućava produžetak dnevnog boravka u otvoreni prostor, ili u još jedno područje za odmor i opuštanje. Stakleni klizni portal dnevnog boravka ukida granicu koja prostor dnevne sobe deli od terase  koja se, zahvaljujući istoj podnoj obradi, doživljava kao njen prirodni produžetak. Ova povezanost unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora velikom prozorskom površinom koja ide od poda do plafona i proteže se celom širinom prostorije između zidova, nudi izuzetan pogled na prirodno okruženje – ogromne crvenkaste visoravni od vulkanskih stena i čvornovato žbunje kleke. Enterijer karakterišu beli zidovi i tamna betonska obloga. Ideja arhitekata je bila jasna: postaviti neutralno platno na koje vlasnik sam nanosi boje kroz sopstveni izbor nameštaja i umetnina. Velike prozorske površine u svakoj sobi stvaraju neprekidan tok energije iz jedne oblasti u drugu, čemu doprinosi i odsustvo pregrada i vrata. Svaki prostor otvara novi momenat, jer otkriva nešto drugačije, ali odražava i jedinstvenost celine. Pustinjska klima je ekstremno topla i suva, ali se u ovom objektu samo pomoću zasenčanja i prirodnom ventilacijom održava ugodna temperatura.

Kada je leti toplo, kuća se prirodno hladi korišćenjem ‘efekta dimnjaka’ koji se zasniva na strujanju vazduha usled razlike u gustini, tj. pritisku vazduha koji vlada u spoljašnjoj sredini i u unutrašnjosti zgrade. Topao vazduh se diže zato što je lakši od hladnog i izbacuje se kroz svetlarnik na vrhu stepeništa, a smanjenjem pritiska u podnožju zgrade, svež, hladniji vazduh ulazi preko niskih prozora ili drugih otvora. Izbacivanje toplog vazduha se pospešuje ventilatorom postavljenim na vrhu stepeništa, koji se snabdeva energijom iz fotonaponskih panela. Stambeni prostor površine 125m2  nema klima uređaje i koristi energetski efikasne uređaje i sisteme.

PUSTINJSKA KLIMA JE EKSTREMNO TOPLA I SUVA, ALI SE U OVOM OBJEKTU SAMO POMOĆU ZASENČANJA I PRIRODNOM VENTILACIJOM ODRŽAVA UGODNA TEMPERATURA. STAMBENI PROSTOR POVRŠINE 125M2  NEMA KLIMA URAĐAJE I KORISTI ENERGETSKI EFIKASNE UREĐAJE I SISTEME

Spoljni zidovi koji prate formu palube, obloženi su kamenim zidom koji je napravljen popunjavanjem velikih pocinkovanih čeličnih kaveza stenama vulkanskog porekla sa lokaliteta. Osim što vizuelno utapa kuću u okolni teren, funkcija kamenog zida je da napravi termičku masu koja usporava prenos toplote. Gde god je bilo moguće, birani su materijali sa lokalnog područja, zbog njihove izdržljivosti i veze sa prirodom.  Na krovu kancelarije instaliran je fotonaponski sistem za napajanje kuće električnom energijom.// ekMARIJA VELOVIĆ- Više u EKO KUĆI No10

Na spratu se nalazii kancelarija sa prelepim pogledom na okolni pejzaž.

Lični rajski vrt

TRAG TVORCA NA SVAKOM DRVETU, MORSKOJ STENI, PLANINSKOM VRHU… OSTAJE I DUGO NAKON ŠTO SU NJIHOVI STANOVNICI PRESTALI DA IDU U LJUDSKOM RUKOM IZGRAĐENE HRAMOVE I SVETILIŠTA. ZATO ŠTO JE SVAKA STOPA NAŠE PLANETE SVETO MESTO, ISTINSKI DELIĆ JEDNE NERAZDELJIVE SAKRALNE CELINE, MALO ALI VAŽNO ZRNCE U PEŠČANIKU NAŠE ČUDESNO RASUTE I VEČNO NEIZVESNE SUDBINE.

POSTANJE
Nije slučajno sve počelo u rajskom vrtu. I nije slučajno što je ideja raja oličena upravo kroz vrt, idiličnu baštu s omiljenim drvetom, unutar koje se nalazi naš idealni dom i istinski zavičaj. Snaga ove ideje se najbolje dokazuje time što se čak i najurbaniji prostori lako prepoznaju i posebno diče svojim parkovima.

Jer nema grada bez parka. Kao ni sela sa parkom (uređenim, tipično gradskim vrtom)… Tajna vrta se razvijala i lagano odgonetala vekovima, od antičkih letnjikovaca i srednjovekovnih manastirskih imanja, pa do raskošnih renesansnih i geometrijski složenih baroknih dvorskih vrtova… i sve do danas (do Šenbruna, Barselone i njujorškog Central parka). I nikada nije odgonetnuta. Zato i jeste tajna. Istorija vrtova je istovremeno istorija čovekovog skladnog odnosa sa Prirodom.

Istorija vrtova je istovremeno istorija čovekovog skladnog odnosa sa Prirodom. Nasuprot divljačkoj i suštinski primitivnoj ideji nekakvog kroćenja i navodnog gospodarenja našim prirodnim okruženjem, postojali su i oni koji su znali da svaka civilizacija dostojna tog imena ustvari počiva na harmoničnom trojstvu – nas ljudi, Prirode i Boga.

A kada “nestane” Bog (kada se silom ukine, dobrovoljno odbaci ili zaboravi), ostaje nam onda još samo Priroda (koju namerno i s razlogom pišem velikim slovom). I samo u direktnom kontaktu s njom i dalje možemo da čitamo i spasonosno prepoznajemo iskonske poruke drevnih vremena i odavno nestalih predaka.

MAGOVI I NAUČNICI, VERNICI PRIRODE
Priroda i ima toliki značaj u renesansi (kako kontinentalnoj, tako i britanskoj, onoj “elizabetanskoj”) zato što u sebi smešta i sve ono što je do tada bilo smatrano Božjim delom. Ova svetim (i paklenim) tajnama ispunjena Priroda – sa ruševinama davno napuštenih paganskih hramova, pećinama naseljenim tamom i neizvesnošću, metafizičkim pejzažima bez ljudi, simboličnim lavovima i zmijama, demonskim stvorenjima nalik na sadržaje najstrašnijih noćnih mora – postala je glavni junak i osnovna scenografija renesansnog pogleda na svet. Filosofi renesanse su bili tumači Prirode, što kroz nju tragaju za “zlatnim presekom”, idealnom merom svih stvari (misleći da će tako doći i do tajne stvaranja sveta, do besmrtnosti, do alhemijskog zlata i, naravno, do Umetnosti).

I Marsilio Fićino, i Piko dela Mirandola, i Petar Pomponaci, i Đulio Kamilo, i mnogi iz Carigrada u Firencu izbegli vizantijski naučnici i profesori, i svi dvorski pokrovitelji ove elitne etape samog početka moderne istorije čovečanstva, svi su, bez razlike – u pokretu vetrom ustalasanog žita i u strukturi lista i u ritmu talasa i u zlatnom izlasku Sunca i u pogledu s planinskog vrha… ustvari tragali za smislom života. U magiji Prirode su se otkrivali prvi naučni zakoni moderne civilizacije.

U rastopljenom olovu bačenom u vodu, u rasečenoj goveđoj plećki i rasporedu zvezda na otvorenom nebu  tražio se idealni poredak stvari, baš kao i u arapskim prevodima Platona i Aristotela ili pod sklopljenim očnim kapcima, u mističnim meditacijama i tokom unutrašnjih putovanja u dubinu sopstvenog bića. Priroda (materia prima) i njeni nemi podanici i pripadajući elementi postali su ravnopravni sagovornici najmudrijih među ljudima. Uspostavljala se i nova (“naučna”) molitva tajanstvenom Duhu Prirode i onome što je on poručivao svojim istraživačima i poštovaocima.

Zato su prvi naučnici, svi od reda, bili ustvari magovi, čarobnjaci zatečeni na prelazu srednjovekovne mistike u renesansnu magiju: i matematičar i kraljičin numerolog Džon Di, i fizičar i alhemičar Isak Njutn, i tadašnje sveznalice i “polihistori” poput Ramona Lula, Atanasiusa Kirhera i Roberta Flada, i slobodni mislioci na način Đordana Bruna, Kornelija Agripe ili Tomaza Kampanele. Sada skoro zaboravljeni Đovani Batista Porta (autentični čarobnjak i ne manje naučnik, osnivač napolitanske Akademije tajni Prirode) 1558. piše veličanstvenu apologiju moći prirode (“Magia naturalis”), gde detaljno proučava “tajna svojstva kamenja i bilja”…

Svi oni su bili sličniji liku čarobnjaka Merlina iz romantične imaginacije pisaca arturijanskih žitija nego današnjem doživljaju racionalnog i agnostičkog naučnika, štrebera i pedanta. Slobodno možemo da kažemo da je savremena nauka nastala direktno iz hermetičkih vrtova renesansnih prirodoslovaca i tajnovidaca.

BEG OD PRIRODE
Ipak, u samom jezgru renesansne misli se već nalazio razorni virus apstraktnog mišljenja, te orijentalne kabalističke veštine “isparavanja prirode” iz ljudskog života i mišljenja. Urbani način života i uspostavljanje modernog društva su iz horizonta čovečanstva počeli da potiskuju ne samo Boga, već i Prirodu. Moderni čovek ostaje sam, potpuno gluv i slep za sve ono što mu ne dozvoljava da se oseća kao apsolutni gospodar stvari (i ideja).

Ovaj hipertrofirani, divlji antropocentrizam je oštrim sečivom ljudskog razuma prosvetiteljskog tipa isekao sve naše veze sa Tradicijom, Prirodom i Tvorcem. I tako smo dobili ovaj grubo isečeni čovekoliki kartonski lik bez ikakve pozadine, porekla i konteksta, tragično zatvoren u sopstveno divljenje samom sebi i strah od svega što ne može da spozna i kontroliše.

Ovakav dvodimenzionalni, plošni ljudski lik je tako zavladao svetom koji više nije istraživao i ispitivao, već ga je isključivo silom prilagođavao svom viđenju stvari (ili olako odbacivao, ako se objekat proučavanja nije uklapao u već projektovanu ideološku shemu).

Nije više gledao u beskrajno zvezdano nebo nad sobom, niti je više mogao da čuje onaj diskretni glas sopstvene savesti u sebi.

Ukratko, a gledano iz ugla koji nas ovde prvenstveno zanima – čovek je bezglavo pobegao od Prirode iz koje je potekao. Izašao je iz onog spasonosnog vrta tihe meditacije i vernog osluškivanja kako sebe, tako i svoje “neljudske” i “nadljudske” okoline.

Gradovi su počeli da niču kao pečurke na mapi savremenog sveta, bez nekadašnjeg plana i obaveznog višeg i dubljeg, uzvišenog i simboličnog koncepta.

Trgovi nisu više skladno i prirodno uokvirivali centralne (saborne, katedralne) hramove, niti su gradske ulice i široke avenije bile obavezno pokrivane čitavim tunelima od krošnji, kao nekada.

A količina prisutnosti Prirode se svela na sve manje i ređe gradske parkove i, na kraju ovog razornog procesa, na sićušno cveće u saksijama i zelenilo po žardinjerama. Ničeanski usklik dobija svoj novi oblik i izraz: “Priroda je mrtva!” u svim delovima džinovskog Megalopolisa koji je počeo nezaustavljivo da spaja sva naselja naše planete u samo jedan beskrajni Grad. I svi sadašnji gradovi sveta polako postaju obični kvartovi ove urbane mega-hobotnice koja prosto proždire prostor, razlike i granice između njih.

I kao što sve male radnje, bakalnice i piljarnice po pravilu nestaju pred agresivnim monopolskim nastupom velikih tržnih centara, i kao što lokalni bioskopi nestaju bez traga pred iskušenjima multifunkcionalnih “sinepleksa”, otprilike isto tako ova virtuelna, hiper-urbana civilizacija stvara nove forme življenja za čovečanstvo, lišeno svog nebeskog porekla i prirodnog okruženja. Nije slučajno što ni u jednom od najpopularnijih filmova naučne fantastike nećete moći da vidite ni crkvu, ni džamiju ili sinagogu, ni groblje, ni livadu, ni bezbrižnu dečju igru, ni jedno jedino drvo ili bistri potok. Ništa od svega toga tu nije prisutno.

Sve je plastificirano, mašinizovano i fabrički sklopljeno u zastrašujući niz bezličnih lego-kocki od betona, neprobojnog stakla i metalnih super-legura. Priroda polako nestaje sa lica Zemlje, a nekada Zelena Planeta dobija svoju novokomponovanu sivu i bezobličnu formu ispresecanu nepreglednim ljudskim mravinjacima. Da, ispario je prostor i ubrzalo se vreme, a “večnost” je ostala da postoji samo kao anahroni pojam iz starinskih knjiga i prašnjavih teoloških priručnika. Zato je danas ŽIVOT U PRIRODI postao istinski luksuz i (kod nas još uvek neprepoznata) privilegija.

ŽIVOT U PRIRODI KAO PONOVO PRONAĐENI IDEAL
Čak i u najsirovijim oblicima moderne urbane civilizacije, društvena elita je za sebe birala ono od čega je odgovarala široke narodne mase: pastoralni život na bezbednoj udaljenosti od višemilionskih betonskih metropola. Isti oni koje su tako vatreno obožavali žitelji najvećih svetskih gradova za sebe su ipak birali spokojnu raskoš udaljenih vila i rančeva, usred najlepših preostalih prirodnih rezervata.

Ideali “ladanjske kuće” (onog drevnog renesansnog odmarališta za osetljive nerve i nespokojnu dušu tragalaca za istinom i višim spoznajama) ponovo su uzrasli i proširili se kao prava pošast po svim meridijanima naše planete, uzduž i popreko globalizovanog, uredno uzglobljenog i strogo kontrolisanog sveta.

Dok su medijima zatrovani korisnici moderne propagande jurili u već pretrpane i obezdušene gradove, najbogatiji i najuspešniji pripadnici nove vladajuće klase odlazili su u suprotnom smeru – ka prirodi, i što dalje od prenaseljenih betonskih hala i stambenih kula svojih siromašnih sugrađana.

I nema iole bogatijeg društvenog izabranika koji nije potražio sebi oduška negde u planinama ili pustarama van “civilizacije”. Od Brensonovih super-luksuznih privatnih ostrva i raskošno-egzotičnih milijarderskih letovališta u vlasništvu najimućnijih šeika i sultana današnjice, pa do francuskih zamkova i britanskih palata okruženih gustim šumama i podignutih u sred netaknute prirode, indeks ovakvih kuća i vila sve više raste i postaje nezaobilazna činjenica novog doba. Čak se i pisci, profesori Univerziteta i poznati umetnici sve češće mogu sresti na obroncima dalekih periferija ljudskih naselja, u usamljenim seoskim i planinskim kućama sa uređenim bašticama i plodnim voćnjacima.

Treći milenijum se definitivno ponovo susreće sa Prirodom, u grčevitoj borbi sa jeftinom, sirotinjskom urbanizacijom najnižih slojeva (lišenih ovakvih mogućnosti stvaranja bezbednih, “rezervnih položaja”). Istinski mir neophodan za duhovni život i ozbiljan intelektualni rad može se naći isključivo “tamo daleko” od svake gužve i haosa.

Samo se u savršenom, svečanom spokoju i nepomućenom miru može pravilno obnavljati životna i životvorna energija upravljačke i duhovne društvene kaste. To je bilo tako nekada, tako je danas i uvek će biti tako. A samo između redova pročitanih tajni i misterija Prirode možemo početi sa povratkom davno zaboravljenom trojstvu. Više, natprirodne sile ćemo naći isključivo u zlatnom preseku Prirode i Tvorca, u nevidljivoj dubini neba i mora, pod uzastopnim naletima vetra i talasa, u mračnoj gustini arhajskih šuma Evrope i sveta.

Tako je i kod nas. Polako narasta svest o važnosti usamljivanja od svake buke i gužve, uz važnost ponovnog osećanja prirodnog ritma izlaska i zalaska Sunca, organskog (prolećnog) rađanja i prirodnog (zimskog) umiranja svetlosti i materije, zvezda i ljudi, onog najmanjeg i najvećeg u kosmosu. Ja sam tako – shodno svemu napisanom – dobrovoljno i odlučno izabrao da napustim grad svog rođenja i odrastanja i svoj novi zavičaj pronađem u zemlji šuma i tišine.

NJIH TRI
Pre neki dan sam u šetnji tako naišao na tri uzdrhtale srne, kao iznikle iz zemlje. Gledale su me uplašeno, ali mirno i nepomično. Njihova uzdrhtalost je bila ravna mom uzbuđenju zbog ovog prizora, kao sa stranica neke drevne srednjovekovne legende.
Imao sam osećaj kao da se srećem sa apokaliptičnim konjima završnog poglavlja “Andreja Rubljova” Tarkovskog. Samo što se, umesto Svete Trojice, ovde susrećem sa sjedinjenim likom Tri Srne, ikoničkim prizorom Trojstva Prirode, koja mi je tako (bez ijedne reči) objavila svoju prijateljsku dobrodošlicu. Osetio sam svu neiscrpnu snagu i moć naše prirodne kolevke i izvornog zavičaja. Jer se samo u nepomućenoj bistrini tajnovitog ogledala Prirode možemo ponovo prepoznati kao iskonska bića, mnogo starija od svog formalnog dana rođenja.
A za to je neophodno da se odvažimo i makar povremeno zakoračimo s one strane urbanog lavirinta u kome se tako tragično zaplela naša ljudska vrsta.//EKO KUĆA No10

DOKUMENTACIJA POTREBNA ZA IZVOĐENJE RADOVA U STANU ILI KUĆI

ADAPTACIJE I REKONSTRUKCIJE OBJEKATA, PORED SLOŽENIH ARHITEKTONSKIH, GRAĐEVINSKIH I INSTALACIONIH RADOVA, ZAHTEVAJU ZA RAZLIČITE STEPENE INTERVENCIJA I ODGOVARAJUĆU TEHNIČKU I PRAVNU DOKUMENTACIJU.

U zavisnosti od građevinskih radova koji se izvode prilikom uređenja enterijera, zakon razlikuje tekuće i investiciono održavanje, rekonstrukciju, sanaciju i adaptaciju objekta. Od toga zavisi vrsta rešenja koje se dobija, kao i obim i složenost dokumentacije koja se mora obezbediti za dobijanje rešenja.
Zakon o planiranju i izgradnji odredjuje da:
– tekuće (redovno) održavanje objekta jeste izvođenje radova koji se preduzimaju radi sprečavanja oštećenja koja nastaju upotrebom objekta ili radi otklanjanja tih oštećenja, a sastoje se od pregleda, popravki i preduzimanja preventivnih i zaštitnih mera, odnosno svi radovi kojima se obezbeđuje održavanje objekta na zadovoljavajućem nivou upotrebljivosti. To su: krečenje, farbanje, zamena obloga, zamena sanitarija, zamena rasvete, zamena radijatora i slično. Za tekuće održavanje nije potrebno pribavljanje dozvole.
– investiciono održavanje je izvođenje građevinsko-zanatskih, odnosno drugih radova zavisno od vrste objekta u cilju poboljšanja uslova korišćenja objekta u toku eksploatacije. Podrazumeva obimnije radove: zamenu spoljne stolarije u postojećim otvorima, podaščavanje krovnog pokrivača, popravku i zamenu oluka, izolaterske i fasaderske radove, postavljanje hidro i termoizolacije. Nadležna opština izdaje odobrenje za izvođenje radova, bez prethodnog pribavljanja lokacijske dozvole. Potrebno je dostaviti sledeću dokumentaciju: popunjen obrazac za izvodjenje radova, dokaz o pravu svojine (kupoprodajni ugovor, ugovor o poklonu, ugovor o razmeni, pravosnažnu sudsku presudu, pravosnažno ostavinsko rešenje i drugo), list nepokretnosti, kopiju plana parcele, tehnički opis i popis radova overen od strane projektanta ili izvodjača radova, dokaz o uplaćenoj taksi.
Radovi za koje  nadležna opština izdaje Odobrenje za izvođenje radova, ali bez prethodnog pribavljanja Lokacijske dozvole su:
1.Rekonstrukcija – izvođenje radova na postojećem objektu u volumenu i gabaritu kojima se utiče na stabilnost i sigurnost objekta, menjaju konstruktivni elementi ili tehnološki proces, menja spoljni izgled objekta ili povećava broj funkcionalnih jedinica.To su: potpuna zamena krovne konstrukcije sa krovnim pokrivačem, zadržavajući isti volumen i gabarit prethodnog krova, menjanje konstruktivnih elemenata objekta, menjanje veličine i položaja otvora na fasadi uz saglasnost autora objekta, razdvajanje ili spajanje poslovnog ili stambenog prostora, promena namene objekta i formiranje novih zasebnih funkcionalnih jedinica.
2. Sanacija – izvođenje građevinskih i drugih radova na postojećem objektu kojima se vrši popravka uređaja, postrojenja, opreme, odnosno zamena konstruktivnih elemenata objekta, kojima se ne menja spoljni izgled, ne utiče na bezbednost susednih objekata, saobraćaja, životne sredine i ne utiče na zaštitu prirodnog i nepokretnog kulturnog dobra, evidentirane nepokretnosti, dobra koje uživa prethodnu zaštitu, njegove zaštićene okoline osim konzervatorsko-restauratorskih radova. Najčešći radovi na sanaciji su: delimična zamena krovne konstrukcije sa krovnim pokrivačem u istom volumenu i gabaritu i zamena pojedinih konstruktivnih elemenata.
3. Adaptacija – izvođenje građevinskih i drugih radova na postojećem objektu kojima se vrši promena organizacije prostora u objektu, zamena uređaja, postrojenja, opreme i instalacija istog kapaciteta, kojima se ne utiče na stabilnost i sigurnost objekta, ne menjaju konstruktivni elementi, ne menja spoljni izgled i ne utiče na bezbednost susednih objekata, saobraćaja, zaštite od požara i životne sredine.
Potrebna dokumentacija: Uredno popunjen obrazac za izvođenje radova, dokaz o pravu svojine, list nepokretnosti, kopija plana parcele, Glavni projekat sa spoljnom tehničkom kontrolom, dokaz o uređenju odnosa u pogledu plaćanja naknade za uređivanje građevinskog zemljišta za promenu namene objekta.
Energetski razred za postojeće zgrade nakon izvođenja radova mora biti poboljšan najmanje za jedan razred. Prilikom investicionog održavanja, rekonstrukcije, sanacije ili adaptacije  neophodno je  voditi računa  o energetskoj efikasnosti objekta i koristiti savremene materijale sa ciljem smanjenja ukupne količine energije potrebne za funkcionisanje objekta uz povećanje komfora korisnika, što uslovljava novi pristup projektovanju i utiče na poboljšanje kvaliteta života, ali i na cenu nekretnine.// ek Tatjana Milićević

Priča o slavuju

Da li se još iko u ovim godinama seća divne Andersenove bajke o slavuju, kineskom caru i  sjajnoj, pozlaćenoj veštačkoj ptici? Čak i u tim vremenima, kada tehnologija nije ni približno  uznapredovala do ovih neslućenih razmera, pripovedači su upozoravali na pomodnost novog, veštačkog, ljudskom rukom napravljenog, nasuprot neizmernoj veličanstvenosti i neponovljivosti prirode.

Moram priznati da sam počela da razmišljam o slavuju tek ovog proleća, kada sam postala svesna njegovog svakodnevnog prisustva u mom vrtu u selu Babe. Tada sam se setila jednog svog putovanja, kada sam bila predsednik katoličkog žirija na filmskom festivalu u Turnhoutu, u Belgiji, i bila smeštena u  velikom samostanu u centru grada. Stogodišnje drveće u bašti samostana, mir, spokoj, tišina, stare časne sestre koje su u svojim mlađim danima sve redom bile misionarke po Kini i Africi, sve je delovalo kao kulisa za neki rani film Karlosa Saure. I onda ujutru izađem u vrt, gde je postojala mreža oko nekoliko veličanstvenih drveta, mala zidana kućica za ptice i unutar tih zamreženih krošnji stotinu slavuja i kanarinaca.Taj zvuk, ta pesma, taj spokoj je nešto što se retko doživljava i posle dugogodišnjih meditacija i duhovnih treninga. A tu je, svakom dostupno, oko nas. Samo treba da ih čujemo.

Tada sam se negde zarekla da ću i ja imati u svom vrtu jednog dana takav ograđeni prostor. Razmišljala sam baš kao i kineski car u Andersenovoj bajci. Tada nisam znala koliko ova ptica ceni slobodu i kako ne peva u zarobljeništvu. Nisam znala da kanarince uče pomoću CD-a slavujevim pesmama i da u zarobljeništvu ne pevaju slavuji, nego kanarinci. Kada sam prošle godine krenula sa ostvarenjem (koje će trajati godinama i decenijama, u raznim fazama) preobražaja mog imanja u Babama u jednu ekološku, organsku i samoizdrživu prirodnu celinu gde će rasti biljke koje će me hraniti, u zemlji nađubrenoj mojim bio otpadom, sa izvorskom vodom i geotermalnom energijom, počela sam da razmišljam o tome kako da nastanim slavuje u svoj vrt, a ne kako da ih zarobim.

Slavuji se hrane paucima, insektima, crvićima, dakle, bili bi velika zaštita za moje voće. Pesma slavuja je negde sredinom juna utihnula, ali noću su još uvek u šumi nadomak moga imanja pevali. Onda bih viđala visoko na nebu parove kako lete kao vojni avioni na mitinzima, prave lupinge istovremeno, neugledni, gotovo nevidljivi, sivkasti, ali veličanstveni. Krajem leta, u gustom žbunju kupina kraj puta čulo se tiho čavrljanje mladih, tek izleglih ptica. U oktobru su polako, nevidljivo, neprimetno, krenuli put Afrike.

Slavujevo pevanje je toliko komplikovano, složeno i emotivno, da sam zaista ostala bez teksta, ponekad i postiđena našim umećem na koje smo toliko  razorno ponosni. Svaka slavujeva pesma ima i po 24 strofe, raspoloženja se menjaju, počinje prvo kao pesma ljubavi, ali se onda pretvara u bračnu pesmu, pa pesmu o mladima, a očevi podučavaju decu pevanju. Ako ima u jatu dobar pevač, svi će dobro pevati, ako je slabiji, svi će biti slabiji. Stariji mužjaci redovno pevaju bolje od mlađih, jer i ptice moraju da nauče ovu plemenitu veštinu. Pojedini slavuji pevaju uglavnom noću, a drugi gotovo jedino danju. A ja sam mislila da ja umem da pevam! A onda sam se sažalila na onu gomilu pevačica po estradi, koje očigledno niko nije učio kako da pevaju.

Zašto sam vam sve ovo ispičala?  Zato što je slavuj inspiracija i terapija. Postići njegov spokoj, veštinu, umetnost, moć da pesmom  izraziš osećanja, biti neugledan u perju (garderobi), a veličanstven po duhu i veštini, nešto je čemu veliki, produhovljeni ljudi oduvek teže. I zato, sadite žbunje, kupine, trnjine, drenjine, koprive, gustiše koji će hraniti i vas i slavuje, i ne brinite za stres ako imate ovu veličanstvenu pticu kraj prozora. U Andersenovoj bajci, slavujeva pesma je oterala smrt i okrepila i ozdravila cara. To je apsolutno živa istina. U budućnosti, kada budemo imali zelene kuće, vrtove koji nas hrane i kada ponovo budemo živeli u skladu sa prirodom, slavuj će nam biti i te kako potreban, neophodan i inspirativan. Ako mislite da ste protraćili vreme na čitanje ovog naizgled besmislenog teksta o slavuju, a vi nastavite da se zagađujete vestima iz politike i crnim hronikama. Ja odoh da slušam slavuja. Malo tehnologije nije na odmet: proletos sam ih snimila i sada me uspavljuju sa narezanog CD-a….// Više u EKO KUĆI No10

Fotograf: Miroslav Predojević

Miroslav Predojević
1955. Rođen u Čačku.
1978. Završio Poljoprivredni fakultet (agroekonomski smer) u Zemunu – Beograd od kada se i posvećeno bavi fotografijom.
1980. Počeo sa izlaganjem svojih radova i do danas imao učešća na više stotina grupnih fotografskih i likovnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobar broj radova je posebno istaknut nagadama i priznanjima .
1982. Priredio prvu samostalnu izložbu od 26 do sada ukupno realizovanih. Značajnije samostalne izložbe bile su organizovane u: Salonu fotografije (1985), Srećnoj galeriji SKC (1987), Likovnoj galeriji KCB (1996), Etnografskom muzeju (2002), Galeriji Singidunum (2006, 2012), Galeriji Progres (2015) – Beograd; Umetničkoj galeriji „Nadežda Petrović” (1997) – Čačak; Malom likovnom salonu – Kragujevac (2000); Kulturnom centru Leskovac (2012); Gradskom muzeju Sombor (2012); Art galeriji – Kumanovo (2014); i Fotogaleriji STOLP – Maribor (2017) .
Neke fotografije nalaze mesto u privatnim kolekcijama i muzejskim zbirkama u zemlji i inostranstvu.
2000. Dobio umetničko zvanje Majstor fotografije Foto saveza Jugoslavije.
2003. Postaje član Sekcije umetničke fotografije ULUPUDS-a.
2008. Uredio ekskluzivnu knjigu Lepe šume Srbije  za  Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
2009. Izdaje autorsku fotomonografiju Okrznuta istina (Helicon Publishing).
2010. Autor izložbe i knige – kataloga: Biseri srpske fotografije za Foto savez Srbije.
2012. Priredio samostalnu izložbu Fotografi & modeli u Banatskom Brestovcu u organizaciji  KFFA „Ponjavica” koju je pratio katalog – knjiga (Helicon Publishing).
2013. U statusu samostalnog umetnika.
2016. Izdaje drugu autorsku fotomonografiju Takav život (samostalno izdanje).
”Fotografija je moj svet, oblast u koju se nešto malo razumem, i nešto više volim, koja zahteva, traži izdržljivost, posvećenost, predanost, a pruža slobodu i smisao postojanja.”

Mozaik malog formata VIII

Projekat MOZAIK MALOG FORMATA je 2006. godine pokrenula grupa AMETIST ( Petar Vujošević, Olivera Gavrić Pavić, Boro Nježić, Ivan Pavić i  i Dragan Vasić ) kao godišnju izložbu mozaika.
MOZAIK MALOG FORMATA je izložba organizovana sa namerom da okupi umetnike koji se permanentno bave mozaikom, ali i one kojima je mozaik samo odmorište u umetničkoj praksi. Da bi se istaklo kakve su sve mogućnosti mozaika kao tehnike, u prvi plan je postavljen sam tehnološki postupak organizovanja segmenata u jednu celinu. Pri tom, ti segmenti nisu samo »klasične« kamene tesere, već se pored njih koriste i drugi materijali, ili već gotovi predmeti malih dimenzija od različitih materijala, ili se i sami klasični materijali koriste na drugačiji način. Mali format je blizak skici, brzom reagovanju na ideju – direktno u materijalu, tako da često predstavlja tek najavu ili slutnju mogućeg ostvarenja. To mu daje svežinu i neobaveznost.
Kvalitet prezentovanih mozaika svedoči o veoma bogatoj likovnoj sceni, posebno u Srbiji, ali i o sve većem interesovanju likovnih i primenjenih  umetnika za ovu drevnu tehniku. Ove godine beogradskoj publici su svoje radove predstavila 43 autora iz raznih zemalja.//ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Aksesoar 07

AKSESOAR, izložba koju sedam godina uspešno organizuje Sekcija za tekstil i savremeno odevanje ULUPUDS  јеdna je od najposećenijih i najzapaženijih postavki u galeriji SINGIDUNUM. Izazovna i atraktivna tema – dizajn i izrada unikatnih modnih detalja, mogućnost izbora i kombinovanja raznih materijala (koža, svila, vuna, pamuk, lan, krzno), tehnika izrade, boja i veličina eksponata, iz godine u godinu privlači sve veći broj kvalitetnih umetnika. Na ovoj postavci redovno izlažu najznačajnija imena savremene srpske modne scene i mladi članovi ULUPUDS koji tek stasavaju i pronalaze svoje mesto. Pored članova Sekcije za tekstil i savremeno odevanje, na ovogodišnjem AKSESOARU izlažu i drugi članovi ULUPUDS – kostimografi, scenografi, vajari, arhitekti.
Savet izložbe je odabrao 40-ak unikatnih ručno radjenih modnih detalja, dela 26 umetnika različitih likovnih poetika i autorskih rukopisa.
Značaj ove postavke je u tome što se sa povećanjem broja izlagača ne umanjuje kvalitet eksponata i što podjednako izaziva pažnju kolega iz struke, medija i redovne publike koja izložbu uvek s nestrpljenjem iščekuje.

Kuća sa LEED platinum sertifikatom

SVET SE MENJA. LJUDI SU SVE VIŠE ZAINTERESOVANI ZA ODRŽIVE ŽIVOTNE IZBORE. ZGRADE SU JEDAN OD NAJVEĆIH POTROŠAČA ENERGIJE I RESURSA. VLASNICI, ARHITEKTI I IZVOĐAČI SVE VIŠE PROUČAVAJU I PRIMENJUJU ODRŽIVU I ZELENU GRADNJU, PA JE TAKO I INTERESOVANJE ZA ZELENE ZGRADE U PORASTU.
Najbolja potvrda neophodnosti ekološkog pristupa građenju predstavlja odluka arhitekata i inženjera koji su profesionalno uključeni u ovakav način dizajniranja i konstruisanja objekata, da za sebe sagrade eko kuću. Tako je pre sedam godina Kerol Ričard, partner arhitektonskog biroa Richard Vittschiebe Hand, osnovanog u Atlanti, kupila plac na Sunset Hills-u, naselju u Medisonu, država Viskonsin, na kome je nakon nekoliko godina nikao nov dom za nju i njenu porodicu, koji je konstruisala u saradnji sa svojim suprugom  Fredom Bergom, mašinskim inženjerom.
Inspiracija i uticaj
Sama parcela se nalazi u zapadnom delu grada, na kilometar od kampusa Univerziteta u Viskonsinu, između gradskih parkova, restorana i golf terena. Objekat je primerenog gabarita i smešten je u mirnom okruženju  sa skromnim kućama. Inspiracija za konstruisanje ovakvog objekta je svakako bila održivost, kao i kvalitet prostora i svetlosti unutar kuće. Najveći uticaj na dizajn imala je skandinavska arhitektura, a razlog je što u Viskonsinu vladaju uslovi slični onima u skandinavskim regionima: izrazita razlika položaja sunca u zimskom i letnjem periodu.

Krajnji rezultat ovog projekta bio je izvanredan – 250m2 ekološki i energetski prihvatljive moderne strukture, integrisan u niz kuća u okruženju, sagrađen u Kejp Kod stilu koji je razvijen u Engleskoj u 17. veku, i koji karakterišu niske široke zgrade sa strmim kosim krovovima, sa vrlo malo ukrasa, veoma jednostavne i simetrično dizajnirane.
Struktura
Kada je reč o strukturi objekta, južna fasada je dizajnirana tako da uhvati što više sunca tokom zime, dok brisoleji tokom leta prave senku i stvaraju prijatniji ambijent unutar kuće. Koncept pasivne solarne arhitekture uticao je na oblik objekta, pa je tako krov blago nagnut od juga ka severu. Sunčeva svetlost koja ulazi u kuću kontroliše se brisolejima koji se nalaze na južnim prozorima objekta. Osim fine regulacije i raspodele sunčeve svetlosti unutar prostorija i kvalitetne zaštite od različitih vremenskih uticaja, brisoleji pružaju i zaštitu od preterane insolacije i štite privatnost od neželjnih pogleda. Pokretne horizontalno postavljene lamele brisoleja omogućavaju prodor sunčeve svetlosti tokom zime duboko u prostor, između oktobra i februara, dok leti, između maja i avgusta, formiraju hlad.

Materijalizacija
Odabir boja u enterijeru i eksterijeru nije slučajan. Shodno veličini prostorije, osunčanosti i orijentaciji prema stranama sveta,  nameni, visini plafona, stilu nameštaja i samom efektu koji se želeo postići, birane su boje za određene prostorije. Skala boja koja je korišćena u eksterijeru je tamna, kako za krov, tako i za sam objekat, tako da se kuća čini manjom nego što zaista jeste. Nasuprot  ovome, materijali koji su korišćeni u unutrašnjosti su svetlih i prirodnih nijansi, kao što je lokalno drvo javora, i zajedno sa svetlim bojama u enterijeru čine da on deluje veći nego što jeste.

KUĆA JE U JULU 2009. GODINE PRIZNATA KAO PRVA SERTIFIKOVANA KUĆA PO LEED PLATINUM STANDARDIMA U VISKONSINU . KAO TAKVA , PRIVUKLA JE IZUZETNU PAŽNJU ‘’ZELENI H’’ ENTUZIJASTA ŠIROM ZEMLJE .

Fukcionalni i energetski koncept
Prizemlje je otvorenog tipa, sa kuhinjom, ostavom i trpezarijom na istočnoj i zapadnoj strani, dok je dnevni boravak okrenut  ka jugu. Otvoreno stepenište vizuelno povezuje sva tri sprata. Gornji nivo sadrži studio, takođe otvorenog tipa, koji gleda na dnevnu sobu. Iza njega se nalazi glavna spavaća soba sa zasebnim kupatilom i garderobom. Podrumski nivo sadrži dve dodatne spavaće sobe, kupatilo, ostavu, radionicu, tehničke prostorije i jedan manji dnevni boravak..//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Lokalno drvo javora i svetle boje u enterijeru čine da unutrašnjost objekta izgleda veća nego što jeste

Gornji nivo sadrži studio otvorenog tipa koji gleda na dnevnu sobu

Kuća sa Leed platinum sertifikatom

SVET SE MENJA. LJUDI SU SVE VIŠE ZAINTERESOVANI ZA ODRŽIVE ŽIVOTNE IZBORE. ZGRADE SU JEDAN OD NAJVEĆIH POTROŠAČA ENERGIJE I RESURSA. VLASNICI, ARHITEKTI I IZVOĐAČI SVE VIŠE PROUČAVAJU I PRIMENJUJU ODRŽIVU I ZELENU GRADNJU, PA JE TAKO I INTERESOVANJE ZA ZELENE ZGRADE U PORASTU.
Zaštita životne sredine postala je vodeća globalna tema koja nameće pitanja vrednovanja kvalitata prema kriterijumima održivosti, koji su uveliko formirani u skoro svakoj sferi savremenog života. Procesi projektovanja i građenja, kao  osnovne ljudske delatnosti, u poslednjoj deceniji se temeljno preispituju i usklađuju sa sve strožim zahtevima koji se nameću u cilju smanjivanja štetnog uticaja aktivnosti građenja na životnu sredinu.
Najbolja potvrda neophodnosti ekološkog pristupa građenju predstavlja odluka arhitekata i inženjera koji su profesionalno uključeni u ovakav način dizajniranja i konstruisanja objekata, da za sebe sagrade eko kuću. Tako je pre sedam godina Kerol Ričard, partner arhitektonskog biroa Richard Vittschiebe Hand, osnovanog u Atlanti, kupila plac na Sunset Hills-u, naselju u Medisonu, država Viskonsin, na kome je nakon nekoliko godina nikao nov dom za nju i njenu porodicu, koji je konstruisala u saradnji sa svojim suprugom  Fredom Bergom, mašinskim inženjerom.

INSPIRACIJA I URICAJ
Sama parcela se nalazi u zapadnom delu grada, na kilometar od kampusa Univerziteta u Viskonsinu, između gradskih parkova, restorana i golf terena. Objekat je primerenog gabarita i smešten je u mirnom okruženju  sa skromnim kućama.Inspiracija za konstruisanje ovakvog objekta je svakako bila održivost, kao i kvalitet prostora i svetlosti unutar kuće. Najveći uticaj na dizajn imala je skandinavska arhitektura, a razlog je što u Viskonsinu vladaju uslovi slični onima u skandinavskim regionima: izrazita razlika položaja sunca u zimskom i letnjem periodu. Krajnji rezultat ovog projekta bio je izvanredan – 250m2 ekološki i energetski prihvatljive moderne strukture, integrisan u niz kuća u okruženju, sagrađen u Kejp Kod stilu koji je razvijen u Engleskoj u 17. veku, i koji karakterišu niske široke zgrade sa strmim kosim krovovima, sa vrlo malo ukrasa, veoma jednostavne i simetrično dizajnirane.

Struktura
Kada je reč o strukturi objekta, južna fasada je dizajnirana tako da uhvati što više sunca tokom zime, dok brisoleji tokom leta prave senku i stvaraju prijatniji ambijent unutar kuće. Koncept pasivne solarne arhitekture uticao je na oblik objekta, pa je tako krov blago nagnut od juga ka severu. Sunčeva svetlost koja ulazi u kuću kontroliše se brisolejima koji se nalaze na južnim prozorima objekta. Osim fine regulacije i raspodele sunčeve svetlosti unutar prostorija i kvalitetne zaštite od različitih vremenskih uticaja, brisoleji pružaju i zaštitu od preterane insolacije i štite privatnost od neželjnih pogleda. Pokretne horizontalno postavljene lamele brisoleja omogućavaju prodor sunčeve svetlosti tokom zime duboko u prostor, između oktobra i februara, dok leti, između maja i avgusta, formiraju hlad.

NAJVEĆI UTICAJ NA DIZAJN IMALA JE SKANDINAVSKA ARHITEKTURA,  JER U VISKONSINU VLADAJU  PRIRODNI USLOVI VEOMA SLIČNI ONIMA  U SKANDINAVSKIM REGIONIMA: IZRAZITE RAZLIKE U POLOŽAJU SUNCA U ZIMSKOM I LETNJEM PERIODU.

Materijalizacija
Drvo kedra veoma je otporno, u sebi sadrži aromatične supstance koje ga čine veoma neprivlačan mnogim štetnim insektima i relativno je visoke otpornosti na zagađenje industrijske i urbane sredine. Dobro podnosi sušu i otporan je na mrazeve. Zbog ovih i mnogih drugih značajnih karakteristika, kedar je izabran kao osnovni građevinski materijal za ovaj objekat. Odabir boja u enterijeru i eksterijeru nije slučajan. Shodno veličini prostorije, osunčanosti i orijentaciji prema stranama sveta,  nameni, visini plafona, stilu nameštaja i samom efektu koji se želeo postići, birane su boje za određene prostorije.// ekIVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No10

Lokalno drvo javora i svetle boje u enterijeru čine da unutrašnjost objekta izgleda veća nego što jeste

Gornji nivo sadrži studio otvorenog tipa koji gleda na dnevnu sobu

Asimetrična lampa

Nakon studija likovnih umetnosti, Džon Prokario je svoju ljubav prema skulpturi preneo na svet dizajna, i tako razvio posebnu vrstu estetike koja utiče na njegov rad u domenu dizajniranja nameštaja i osvetljenja. Počeo je da razvija ideju da je drvo zbog njegovih svojstava metafora za strukturu tela lampe.
Drvo se može saviti do određene tačke, a onda slomiti. Kao kosti i mišići, i  drvo ima svoju granicu. Ono što je Džon pokušao da uradi je da pomeri granice kako bi stvorio osećaj opterećenja drveta.  Svoju estetiku i dizajn opisuje rečima kao što su: neizvesnost, harmonija, ravnoteža, stres i fluidnost. Kolekcije njegovih proizvoda napravljene su od savijenog drveta, što čini da svaki komad bude unikatan. Ne koristi kalupe kako bi kontrolisao oblik proizvoda, već voli da drvo, kao prirodan ekološki materijal, reaguje samo, formirajući određeni organski oblik, pa je tako proces proizvodnje obeležen osećanjem potpunog poštovanja zanatlije prema svojstvu materijala.

Sunđer Lampa

Ova ručno rađena lampa sastoji se od glinene sfere iz koje topla i blaga svetlost prodire kroz šupljine. Ovo je čini predmetom koji je više od lampe, neobičnim komadom gline neravne površine i jedinstvenog dizajna koji širi veoma posebnu atmosferu u prostoru u kome se nalazi. Ova lampa može da se koristi za eksterijer i enterijer, a postoje dve verzije: plafonske i podne.
Koncept rada oslonjen je na kombinaciju grnčarskog zanata i savremenog pristupa proizvodnji predmeta od gline. Ovakvim pristupom dizajnu, svaki predmet se modeliranjem pretvara u estetski proizvod u koji je unesena unikatnost i originalnost, te je svaki doživljaj za sebe. Takav koncept podrazumeva da ne postoje dva ista komada, već su svi sličnih ili približnih dimenzija. Lampa je dostupna u prirodnoj crvenoj boji gline, crnoj od prisustva mangana, svetloj terakoti i drugim kombinacijama.

01 lampa

Fattelo je kompanija koja je osnovana 2011. godine, i koju čine četiri mlada italijanska umetnika: Federiko Trucchia , Daniele Schinaia , Antonio Scribano (dizajneri) i Mattia Compagnucci (grafički dizajner).
Osnovna ideja je bila: kako napraviti lampu od isključivo jednog materijala, sklapajući stare kutije za pakovanje pica. Ovakav dizajn ostavlja beskonačno mnogo mogućnosti u finalnoj obradi i svakome pruža priliku da lampama da neki svoj lični pečat, omogućavajući razne stilove, ukrase, dopune i promene osnovnog proizvoda. Kao još jedan dokaz ekološkog pristupa dizajnu, korišćeno je LED osvetljenje.

Zeleno iznad zelenog

OBJEKAT PREDSTAVLJA MESTO SUSRETA ČOVEKA I PRIRODE, U ISTO VREME PRUŽA I IZOLOVANOST I KONTAKT NA NIVOU POGLEDA KROZ SLOJEVE BETONSKIH ŽARDINJERA,ZELENILA I KONTINUIRANOG STAKLENOG PROČELJA.
Mnogi azijski gradovi koje odlikuje duga istorija i bogata kultura, gube svoje regionalne karakteristike i postaju sve više uniformisani  pod uticajem urbanog širenja i komercijalizacije svake vrste. Nekontrolisano povećavanje broja stanovnika u njima neminovno pogoršava kvalitet života uopšte, a smanjuje i prisustvo  zelenila i zelenih površina, čineći da polako nestaje svest o prirodnoj ravnoteži.

Ni najveći grad Vijetnama Ho Ši Min ne predstavlja izuzetak od ovog pravila. Pred nezaustavljivim prirastom stanovništva i bezbrojnim stihijski izgrađenim soliterima, stanovnici osećaju veliku nostalgiju za stambenim objektima karakteristične tradicionalne arhitekture i vidno ističu potrebu za poboljšanjem uslova života. Oni izražavaju svoj odnos prema tropskom podneblju i karakterističnoj vegetaciji naglašeno ograničavajući izbor sadnog materijala za primenu na javnim površinama na tropske biljke, drveće i cveće. Čak i u ovom uveliko modernizovanom gradu, ljudi svesno ili nesvesno pokazuju želju za prisustvom neobuzdane tropske šume.

Kuća nazvana Zeleno iznad zelenog predstavlja prototip privatne kuće u gradskom jezgru sa izuzetno uskim frontom prema uličnoj strani. Za arhitekte je to bio  izazov da kroz kvalitetno funkcionalno rešenje integrišu zelenilo kroz sve etaže objekta. Objekat je oblikovan tako da blokovi žardinjera na različitim razmacima na fasadnoj  ravni čine izuzetnu arhitekturu. Naglašeni horizontalni otvori ispunjeni su različitim biljnim vrstama  karakterističnim  za ovo podneblje, što je doprinelo ne samo vizuelnom komforu unutrašnjeg prostora i njegovom  toplotnom balansu, nego je i u širem smislu povećalo biodiverzitet bliže okoline.

DA BISTE UNELI MALO VETRA U KUĆU, DOVOLJNO JE SAMO DA OTVORITE PROZOR I TADA VAZDUH UĐE KROZ VERTIKALNU BAŠTU. KLIMA JE KOD NAS SASVIM DRUGAČIJA, I MI SMO TAJ MOMENAT UVAŽILI U ARHITEKTONSKOM OBLIKOVANJU – OBJAŠNJAVA JEDAN OD AUTORA OVOG OBJEKTA, ARHITEKTA VOTRONG NGHIA.

Objekat predstavlja mesto susreta čoveka i prirode, u isto vreme pruža i izolovanost i kontakt na nivou pogleda kroz slojeve betonskih žardinjera, zelenila i kontinuiranog staklenog pročelja. Sprečava se upad direktnog sunčevog zračenja u unutrašnjost objekta, a istovremeno se omogućava prodor prirodne svetlosti kroz velike zastakljene fasade. Tokom dana dobija se različit intenzitet svetla. Ujutru i popodne sunčeva svetlost prodire kroz listove biljaka na obe strane, kreirajući prelep efekat senke na granitnim zidovima koji su sastavljeni od uredno naslaganih listela kamena.

U Ho Ši Minu, gradu punom različitosti, ovaj primer ekološkog pristupa projektovanju pokazuje da uvažavanje elemenata klime i vegetacije može biti uspešno i efektno primenjeno na glavni koncept kuće. Ovo je samo jedna mala kuća, izabrana iz konteksta okruženja, i nadamo se da će ona uticati na mikro urbanizam kao reper za gradnju u okruženju, kao i da će učiniti da sam grad u budućnosti postane originalan i pun tropskog zelenila.//ek KATARINA TOMIĆ – Više u EKO KUĆI No10

HARMONIČNIM KOMBINOVANJEM JEDNOSTAVNIH ELEMENATA I PRIRODE POSTIGNUTA JE SVEDENOST U IZRAZU I KREIRANA JE ZANIMLJIVO STRUKTUIRANA FASADA, KOJA JE JEDNA OD GLAVNIH ODREDNICA OVOG PROJEKTA.

Život iznad oblaka

SLIKARKA, KOLUMNISTKINJA, IDEJNI TVORAC NEPREVAZIĐENIH INOVATORSKIH TELEVIZIJSKIH PROJEKATA U EMISIJAMA SERIJALA GALERIJA TAJNI I AUTORKA ZAŠTITINOG  ZNAKA TV STUDIJA B, EMISIJA POD ZAJEDNIČKIM NASLOVOM LAGUMI,   BILJANA  WILLIMON SPADA U ONE UMETNIKE ZA KOJE SE JEDNOSTAVNO KAŽE DA SU MULTIMEDIJALNI

Samo uporni i istrajni mogu da ostvare svoj san na način kako ga je realizovala Biljana Willimon. Jednog dana se našla u ulici Admirala Geprata, u šetnji sa mamom i tada malom ćerkom Aleksandrom. I kako u hodu skenira okolinu, čim je podigla pogled da osmotri arhitektonsku celinu građevina pored kojih je prolazila, ugledala je na vrhu jedne zgrade prelepu kupolu. Zagledala se u nju i kazala majci: “Vidi, ovde ću živeti jednog dana!“

Tako je i bilo. Posle svih peripetija, uz savlađivanje raznih prepreka, ona danas ima stan i atelje na vrhu jedne petospratnice u centru grada, a pogled sa ulice na osvetljenu kupolu predstavlja prolaznicima poseban doživljaj. Slikarka, kolumnistkinja i autorka neprevaziđenih inovatorskih televizijskih projekata u emisijama Galerija tajni, kao i zaštitnog znaka TV Studija B sa emisijom Lagumi, Biljana Willimon spada u one umetnike za koje se jednostavno kaže da su multimedijalni. To je ponekad prednost, a sa druge strane, često se čini da  jedan od izbora trpi na račun onog drugog. Time se više bave kritičari, a ona bira vreme i medij kada poželi nešto da kaže. Što god radila, ona je tome maksimalno posvećena, jer ni u jednom poslu nije pravila kompromise. Isto važi i za visoko estetizovani prostor u kome živi i stvara:

„Sve to što sam radila sa ovim potkrovljem i sa kupolom apsolutno liči na mene. To je podrazumevalo da sam učestvovala u svim radovima sa majstorima. Umeli su da kažu: evo je ova karakondžula, ali ja sam se uporno ponašala kao nepostojeći nadzorni organ, i nije mi promakla ni jedna etapa u radu. Kuvala sam im kafu i služila piće kada nisu radili na skelama. Mislim da sam umela sa majstorima jer sam ih poštovala, ali im nisam dozvoljavala da me foliraju.“

Prirodno i veštačko svetlo karakteriše Vaš životni prostor. Dali ste direktno učestvovali u određivanju pozicije i vrste rasvete?

Kvalitetnom rešenju veštačke rasvete sam dala izuzetan značaj, jer sam želela prostor koji će u svakom trenutku imati ravnomerno osvetljenje. Sama sam određivala poziciju rasvetnih tela, i to se pokazalo kao sasvim stručno urađeno. Koristila sam skupu rasvetu sa LED diodama i sijalicama sa malom potrošnjom energije, što sam sve unapred kupila. Volim skup dizajn kad je reč o nameštaju, ali i o rasveti. Ne zato što je skup, već zato što su dobre i kvalitetne stvari i proizvodi po pravilu skupi. Ja plaćam umetničko delo koje mi se dopada i koje želim da imam u stanu, bilo da je to slika ili skulptura. Zašto onda ne bih na fotelju ili na rasvetu gledala kao na umetničko delo koje mi ulepšava život?

U vašem stanu, ataljeu, postoje samo ulazna vrata i vrata na ulazu u kupatilo.

To je prostor od 150 kvadrata u dva i po nivoa. Htela sam da bude saglediv, a kako god ga pogledam, iz kojeg god ugla, on je meni i dopadljiv. Radujem se što vidim da i svi koji dođu dele moje raspoloženje. Dominiraju dve boje, crna i bela,  sa nekim bojenima akcentima u kupoli, kao što su ljubičasta stolica i koža, i crveni luster, a zapravo su najvažnije skulpture i slike. Recimo, nema knjiga, jer one koje su mi potrebne držim u zatvorenom ormanu, a najveći deo je u biblioteci kod moje Aleksandre. Slike i skulpture me najviše raduju i njima je sve podređeno.

Kod slikara u stanu, ateljeu, obično dominiraju autorova dela. Vi svoj prostor delite sa kolegama čiji se radovi uklapaju u vašu viziju lepog, atraktivnog, ekscentričnog?

Kada sam napravila kupolu, prvo što sam unela bio je rad Mrđana Bajića, jer sam od početka znala da je njemu tu mesto. Posle sam nabavila Duška Otaševića, Aleksandra Cvetkovića, Uroša Toškovića, Dadu Đurića…Naravno, pre toga sam imala Stojana Ćelića, Miodraga B. Protića, Vladu Veličkovića. Ja se neverovatno radujem kada ugledam kod nekog slikara delo koje mi se dopada i koje želim da imam na zidu. Dok ga ne kupim, ja ga nameštam, gledam,  isprobavam, igram igru koja me veseli. I uvek mi je žao kada sve popunim tako da više nema mesta za nešto novo. Moje poslednje otkriće je dizajner Uglješa Vrcelj, čiji mi je rad pomogao da prostor dobije novu dimenziju. Zdravko Joksimović mi je svojom skulpturom rešio problem ogledala kojim sam obložila jednu cev u stanu. Njegovu skulpturu sam stavila uz to ogledalo, jer bi bez nje taj deo izgledao kao detalj iz robne kuće. Ovako je to sjajna umetnička celina.
Nemate na zidu ni jednu svoju sliku iz ciklusa NITI, koji vas je obeležio kao slikarku. Zbog čega?
Ne postoji mesto na kome bih držala takav svoj rad, i zato ga nisam ni stavila. Sa druge strane, od svojih radova iz cklusa Šut u aut pravim printove i zalepila sam u stanu ogroman tapet od njih. I time sam pokrila deo zida.Ti printovi su, inače, veoma traženi i sada ih radim i za prodaju. Ja nisam zaljubljena u svoje radove, ja sam zaljubljena u lepo oblikovan prostor po svojoj meri. Držim se  vizuelnih zakona koje nisam strogo učila na fakultetu, ali ponešto sam ipak naučila kad je reč o teoriji forme, naprimer, ili kad je reč o poštovanju zakona likovnosti. Danas sam u fazi da mogu da dizajniram neke stvari kao da sam završila dizajn.
Vi očigledno više volite da sami dizajnirate prostor nego da to prepuštate arhitektima.
Arhtekti ne uključuju u svoj rad onoliko likovnosti koliko bih ja želela. Za mene je idealna kombinacija arhitekte i umetnika koji je slikar, dizajner, vajar. Tu bi se našla mera između arhitektonske strogosti i umetničke razbarušenosti. Užasava me činjenica da ljudi projektuju prostor, projektuju nameštaj za taj prostor, sve to spajaju, ukalkulišu i novac, koliko će sve to da košta, samo ne računaju čime će da ukrase zidove i ćoškove. To vam je kao kad imate ženu sa skupom haljinom, skupom tašnom, dobrim nakitom, ali jeftinim cipelama sa iskrivljenom štiklom. Kada vidim životni prostor bez i jedne slike, ja se uplašim. Pitam se u šta gleda neko ko živi u tom stanu. Preko onoga što ima ili nema na zidu, svaki vlasnik životnog prostora pokazuje ko je i kakav je. Ja bih se zarad slike i skulpture odrekla skupog nameštaja. Umetničko delo u stanu oplemenjuje čoveka, oplemenjuje dete koje odrasta u takvom prostoru.
Novost u vašoj karijeri je priprema monografije. Koliko vam to predstavlja zadovoljstvo, koliko je to veliki angažman s obzirom na činjenicu da vašu karijeru pored slikarstva jednako obeležava i bogato televizijsko stvaralaštvo?
Postoji u toj monografiji jedan deo u kome govorim o svojim klinačkim stremljenjima, o tome kako sam kao mala htela da budem poznata, slavna. To je san većine mladih, samo mali deo ga ostvari. Ja sam u svojoj karijeri uspela da spojim slikarstvo kao ljubav kojoj nisam robovala, i televiziju kao otkriće kojem sam se radovala.
Moj izbor je bio i ostao  konceptualna umetnost i to je ono što istinski volim. Jednom mi je prijateljica pričala kako  je na nekoj večeri slušala Miću Popovića koji me je hvalio kao  sjajnog  portretistu, i kako je rekao da je šteta što to ne radim. Meni je laskalo što je on tako mislio, ali nema te cene, nema te ponude za koju bih ja naslikala neki portret. Moj otpor je toliki da čak mislim kako to ne bih ni umela da uradim. Jednom me je jedan prijatelj zamolio da za nekog bogatog  novosadskog kupca naslikam pejsaž, vojvođansku ravnicu.  Hteo je da mu baš  ja to uradim. Posle silnih molbi,  pristanem. Krenem, a meni muka. Sve je u redu, naslikam predeo, ravnicu, ali kad pogledam, imam mučninu, sve mi to deluje neubedljivo, bez energije i shvatim da slikam bez emocija, bez strasti…Na kraju zamolim prijatelja da se izvini čoveku. Ja to, jednostavno nisam mogla. Ne umem da slikam po narudžibini, za novac, na zadatu temu, pa još realistički…
U svojoj karijeri ste pokazivali dozu slobode na kojoj su vam mnoge žene zavidele. Kako ste se izborili za nju?
Ja sam imala suštinsku slobodu zahvaljujući roditeljima i njihovom razumevanju. Oni su bili ljudi koji su na pravi način brinuli o meni, uključujući i to da sam imala ograničeno vreme za izlaske gotovo do kraja studija. Ali sa druge strane, ja sam se udala bez njihovog znanja, i nisam se bojala kako će da reaguju. Moji izbori, a bilo ih je po principu „ili to ili ništa“, pokazivali su da sam ja takva i da nema promene. A njihovo razumevanje se sastojalo u tome da se nisu ni trudili da bilo šta menjaju. Naročito posle bratovljeve smrti. Sećam se da sam jednom prilikom kazala mami kako hoću da vidim ko sam ja ustvari, hoću svašta da probam, da uradim, da vidim šta mogu, a šta ne. I tako je i bilo.
Danas znam da sam probala sve što me je zanimalo i da znam ko sam. Nisam probala drogu jer me nije zanimala, ne pijem jer mi alkohol ne prija, ne pušim jer sam alergična na duvan, živim zdrav život.

KADA SAM NAPRAVILA KUPOLU, PRVO ŠTO SAM UNELA BIO JE RAD MRĐANA BAJIĆA, JER SAM OD POČETKA ZNALA DA JE NJEMU TU MESTO. POSLE SAM NABAVILA DUŠKA OTAŠEVIĆA, ALEKSANDRA CVETKOVIĆA, UROŠA TOŠKOVIĆA, DADU ĐURIĆA…NARAVNO, PRE TOGA SAM IMALA STOJANA ĆELIĆA, MIODRAGA B. PROTIĆA, VLADU VELIČKOVIĆA.

Da li i dalje maštate?
Maštam uvek. Maštam da mi neko postavi solarne ćelije na krov, pa da imam toplu vodu i  struju, a ne da razmišljam o poskupljenjima i o grejanju. Ono što je najbliže ostvarenju je uvođenje lifta u moju zgradu. Projekat je već urađen. A ono najlepše čemu se jednako radujem kao što sam se radovala kupoli, jeste buduća velika terasa koju bih sagradila i sa koje bih imala pogled na naše prelepo dvorište. Šta god želeli, ako je to realno i moguće, ako usmerite svu energiju u tom smeru, san će vam se ostvariti. //ek RADMILA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No10