Alumil Exl1

Enterijer

ENTERIJER POTENCIRA ODNOS FUNKCIONALNE STVARNOSTI, KOJA JE ORGANIZOVANA NA HORIZONTALNOM PLANU, I UNUTRAŠNJIH FASADA, VERTIKALNE PROJEKCIJE TE STVARNOSTI. VEŠTINA DA SE ELEMENTI ENTERIJERA REALIZUJU I DA SE RASPOREDE TAKO DA STVORE ILUZIJU PROSTORA KOJI SE KREĆE, ČINI OSNOVU DOBRO PROJEKTOVANIH I OSMIŠLJENIH ENTERIJERA, BEZ OBZIRA NA NJIHOVU NAMENU.

Jedan od najranijih zapisa o razvoju ljudske civilizacije predstavlja pećinsko slikarstvo Altamire i Laskoa. Prelepi ukrasi na zidovima ovih drevnih ljudskih naseobina potvrđuju da je čovekova potreba da oplemeni i obogati svoj životni prostor slikama, reljefima i sitnom plastikom stara koliko i on sam. Ove umetničke intervencije u prvobitnom staništu govore o prisustvu prirodnog instinkta u ljudima koji im nalaže da urede i ulepšaju prostor u kome borave, kao i okolinu tog prostora. Danas ova činjenica mnogima obezbeđuje izvanredan način da pokažu svoju kreativnost kroz dizajn, dekoraciju i opremanje prostora za stanovanje i rad elementima i nameštajem.

Arhitektura je po svojim izvorima i oblicima najbliža geometrijskom simbolu, a proces arhitektonskog projektovanja je u velikoj meri podeljen između umetnosti i nauke. Sve veći stepen tehnološke složenosti objekta zahteva od arhitekte multidisciplinaran pristup ovom složenom poslu i poznavanje konstrukcije materijala, postupaka i tehnologije gradnje, instalacione tehnike, svih grubih i završnih zanatskih radova koji se odnose na unutrašnje oblaganje zidova i plafona, kao i pravila ugradnje fiksnih elemenata enterijera i kompletne enterijerske opreme. Da bi se svi ti elementi uklopili u strukturu objekta i da bi se on artikulisao u prostornom smislu, pred arhitekte, enterijeriste i dizajnere se postavljaju sve složeniji zahtevi za koordiniranjem svih faza i postupaka prilikom projektovanja, razrešavanja i dizajniranja tehničkih detalja koji će omogućiti kvalitetnu realizaciju i eksploataciju objekta, uz unošenje i izazivanje umetničke ekspresije u estetskom i likovnom smislu.

Savremeni enterijer treba da svojom funkcijom, izborom elemenata, obradom i teksturom površina i boja bude prilagođen strogim ekološkim i higijenskim standardima koji obezbeđuju zdravo stanovanje i komfornu upotrebu unutrašenjeg prostora. Prirodno svetlo, kao jedno od najbitnijih elemenata ljudskog života na Zemlji, i u enterijeru predstavlja jedan od najznačajnijih faktora koji omogućavaju zdrav život. Prirodnim i veštačkim putem možemo obezbediti optimalan kvalitet i količinu svetla za udobno stanvoanje i kvalitetno izvođenje različitih radnih zadataka uz značajne uštede energije. Igra svetlosti na površinama, oblicima i teksturama bitno utiče na doživljaj lepote prostora, raspoloženje i atmosferu u prostoriji, i u čoveku postiče optimizam. Pitanja termičke, zvučne, higijenske i vizuelne udobnosti, ključni su elementi generalnog faktora udobnosti. Zbog toga je odgovarajućom termičkom izolacijom objekta, kvalitetnim zastakljenim željenih površina, spoljnih elemata, prozora i vrata, odnosno njihovim pravilnim dimenzionisanjem i orijentacijom, kao i odgovarajućim izborom sistema grejanja, ventilacije i osvetljenja i optimalnom regulacionim na nivou pametnih kuća, u unutrašnjem prostoru moguće obezbediti visok stepen komfora i udobnosti.

Svest o potrebi i značaju očuvanja životne sredine, primene ekološko-energetskih principa i upotrebe ekoloških materijala u projektovanju arhitekture i enterijera, kao i uvođenje novih, čistih tehnologija i vrsta energije, u velikoj meri utiče na instalaciona, a posebno na enterijerska rešenja.

,,SAVREMENI ENTERIJER TREBA DA SVOJOM FUNKCIJOM, IZBOROM ELEMENATA, OBRADOM I TEKSTUROM POVRŠINA I BOJA BUDE PRILAGOĐEN STROGIM EKOLOŠKIM I HIGIJENSKIM STANDARDIMA KOJI OBEZBEĐUJU ZDRAVO STANOVANJE I KOMFORNU UPOTREBU UNUTRAŠNJEG PROSTORA.”

Dizajn, materijali i obrada fiksnih elemenata i mobilijara u enterijeru moraju biti u skladu ne samo sa odgovarajućim standardima po pitanju funkcionalnosti i izdržljivosti, već i sa sveprisutnim ekološkim zahtevima. Odgovornim izborom boja i površinskih obrada svih elemenata enterijera, uz pravilnu negu korišćenjem ekoloških sredstava za čišćenje i održavanje, mogu se otkloniti mnogi zdravstveni problemi korisnika nezdravih kuća.

Dizajn je takođe postao sastavni deo arhitekture i enterijera. Na kvalitet enterijera sve više utiču dizajnerska rešenja unutrašnjih elemenata, upotrebnih predmeta i aparata za domaćinstvo. Da bi dizajn dobio atribut ”dobar”, mora da ispuni niz pretpostavki, počev od funkcije i kvaliteta, preko svrsishodnosti, do trajnosti i prilagodljivosti, a ako je uz to i lep, onda je ispunio i svrhu i cilj. Danas je dizajn prisutan svuda, i sve je dizajn, pa čovek na opštu društvenu težnju i pritisak da bude uniformisan, često odgovara tako što koristeći dizajn i specifičan izbor rešenja izražava svoje lične, drugačije stavove i emocije.

U enterijeru je, za razliku od arhitektonskog oblikovanja, potenciran odnos između funkcionalne stvarnosti, koja je organizovana na horizontalnom planu, i unutrašnjih fasada kao njene vertikalne projekcije. Veština da se elementi enterijera realizuju u određenom materijalu sa svim likovnim i oblikovanim vrednostima, i da se rasporede – pridržavajući se pri tome u grubim crtama geometrijskog poretka – tako da stvore iluziju prostora koji se kreće, svakako čini osnovu dobro projektovanih i osmišljenih enterijera, bez obzira na njihovu namenu.// Mr. Vladimir Lovrić, dia

Vikendica od slame

SAVREMEN I INOVATIVAN PRISTUP GRADNJI SLAMOM OMOGUĆAVA DA NOVE I STARE OBJEKTE NAČINIMO DUGOTRAJNIM I ODRŽIVIM, KORISTEĆI SVE PREDNOSTI KOJE PRUŽA OVAJ ORGANSKI I OBNOVLJIVI MATERIJAL.
Upotreba slame za gradnju kuća kod nas se još uvek smatra arhaičnom. Međutim, inovativni pristup gradnji slamom, čvrsto baziran na održivoj, ’’zelenoj’’ kulturi i tradicionalnim načinima upotrebe balirane slame, doneo je građevinskoj industriji mnogo novih i korisnih ideja o energetskoj efikasnosti jednog objekta, pokazujući tako i odgovornost prema prirodnoj sredini u kojoj se on nalazi. Slama je prirodan, ekološki materijal koji se lako modifikuje, dovoljno je fleksibilan da se koristi na više načina, a opet dovoljno čvrst, izdržljiv i lak za održavanje a služi kao odlična termička izolacija.

Izuzetan odnos prema krajoliku u smislu njegove topografije, fizičkih i prostornih komponenti, pokazao je arhitekta Davor Mateković iz arhitektonskog biroa PROARH prilikom projektovanja novog izraza jedne jednostavne zagorske ’’hiše“ i njenog pretvaranja u vlastiti letnjikovac. Na gusto pošumljenoj parceli stajala je elementarna vernakularna drvena kuća sa tremom i krovom nagnutim pod uglom od 45 stepeni. Pažljivom i suzdržanom razradom projekta sačuvana je memorija, kao i poštovanje prema narodnom građevinarstvu zagorskog kraja.

Objekat je obnovljen tako što su tokom izrade projekta uzete u obzir karakteristike lokalnog nasleđa i dizajna. Zadržani su postojeći gabariti kuće, dok je trem zamenjen staklenom ’’kockom’’. Kako bi se povećala južna izloženost vikendice, velika staklena površina kliznim pokretanjem izlazi iz gabarita objekta, formirajući tako još jedan ulaz u kuću. Ovim otvaranjem omogućena je interakcija unutrašnjih i spoljnih prostorija.
Pristupna staza je izvedena od starih panjeva, kao i sama ograda, što prilaz kući čini izuzetno zanimljivim. Kameni postament objekta je zadržan, a sa redizajnirane terase koja je takođe obložena drvetom pruža se  pogled na impresivni pejzaž Zagorja. Krovni pokrivač od slame  zamenjen je novim, i produžen  na fasadu objekta, dok su zabati napravljeni od drveta.

U ovoj  kući vlada prijatna mikroklima, a njeni zidovi od slame obezbeđuju prirodnu filtraciju i razmenu vazduha u prostorijama. Kao takva, vikendica postaje “organska” i lako obnovljiva zahvaljujući lokalno dostupnim resursima. Vremenom se menja i “diše“, što rezultira prisustvom znatno kvalitetnijeg vazduha u prostorijama i sveukupno zdravijom  životnom sredinom. Prednost ovakvih kuća je višestruka, počev od dobro rešene termičke i zvučne izolacije, pa sve do optimalnih vrednosti ostalih životno važnih parametara prostora.

U ovoj  kući vlada prijatna mikroklima, a njeni zidovi od slame obezbeđuju prirodnu filtraciju i razmenu vazduha u prostorijama. Kao takva, vikendica postaje “organska” i lako obnovljiva zahvaljujući lokalno dostupnim resursima. Vremenom se menja i “diše“, što rezultira prisustvom znatno kvalitetnijeg vazduha u prostorijama i sveukupno zdravijom  životnom sredinom. Prednost ovakvih kuća je višestruka, počev od dobro rešene termičke i zvučne izolacije, pa sve do optimalnih vrednosti ostalih životno važnih parametara prostora.

Aletrnativa zaista postoji, a slama se pokazala kao odličan izbor. Materijal koji je široko dostupan, našao je svoju primenu u mnogim etapama i nivoima gradnje. Potrebno je samo okrenuti se prirodi i zdravom životu. Ići u korak sa prirodom znači ići paralelno sa održivim razvojem, jer promena načina života može doneti značajne pomake kada je u pitanju zaštita čovekove okoline. Isto tako, ova promena može osigurati i bezbednu životnu sredinu  budućim generacijama.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Vikendica od slame

SAVREMEN I INOVATIVAN PRISTUP GRADNJI SLAMOM OMOGUĆAVA DA NOVE I STARE OBJEKTE NAČINIMO DUGOTRAJNIM I ODRŽIVIM, KORISTEĆI SVE PREDNOSTI KOJE PRUŽA OVAJ ORGANSKI I OBNOVLJIVI MATERIJAL.
Upotreba slame za gradnju kuća kod nas se još uvek smatra arhaičnom. Međutim, inovativni pristup gradnji slamom, čvrsto baziran na održivoj, ’’zelenoj’’ kulturi i tradicionalnim načinima upotrebe balirane slame, doneo je građevinskoj industriji mnogo novih i korisnih ideja o energetskoj efikasnosti jednog objekta, pokazujući tako i odgovornost prema prirodnoj sredini u kojoj se on nalazi. Slama je prirodan, ekološki materijal koji se lako modifikuje, dovoljno je fleksibilan da se koristi na više načina, a opet dovoljno čvrst, izdržljiv i lak za održavanje a služi kao odlična termička izolacija. Izuzetan odnos prema krajoliku u smislu njegove topografije, fizičkih i prostornih komponenti, pokazao je arhitekta Davor Mateković iz arhitektonskog biroa PROARH prilikom projektovanja novog izraza jedne jednostavne zagorske ’’hiše“ i njenog pretvaranja u vlastiti letnjikovac.

Na gusto pošumljenoj parceli stajala je elementarna vernakularna drvena kuća sa tremom i krovom nagnutim pod uglom od 45 stepeni. Pažljivom i suzdržanom razradom projekta sačuvana je memorija, kao i poštovanje prema narodnom građevinarstvu zagorskog kraja.
Objekat je obnovljen tako što su tokom izrade projekta uzete u obzir karakteristike lokalnog nasleđa i dizajna. Zadržani su postojeći gabariti kuće, dok je trem zamenjen staklenom ’’kockom’’. Kako bi se povećala južna izloženost vikendice, velika staklena površina kliznim pokretanjem izlazi iz gabarita objekta, formirajući tako još jedan ulaz u kuću. Ovim otvaranjem omogućena je interakcija unutrašnjih i spoljnih prostorija.

Vikendica se sastoji od tri etaže: podruma, prizemlja i sprata. Dnevni boravak, trpezarija i kuhinja se nalaze u prizemlju i raspoređene su prema tradicionalnom sistemu organizacije zajedničkog prostora, sa ognjištem u sredini, dok se spavaće sobe nalaze na prvom spratu. Pristupna staza je izvedena od starih panjeva, kao i sama ograda, što prilaz kući čini izuzetno zanimljivim. Kameni postament objekta je zadržan, a sa redizajnirane terase koja je takođe obložena drvetom pruža se  pogled na impresivni pejzaž Zagorja.

VIKENDICA POSTAJE “ORGANSKA” ZGRADA, LAKO OBNOVLJIVA ZAHVALJUJUĆI UPOTREBI LOKALNO RASPOLOŽIVIH RESURSA, KOJA SE VREMENOM MENJA I DIŠE, ŠTO REZULTIRA KVALITETNIJIM VAZDUHOM U PROSTORIJAMA I STVARA ZDRAVIJU ŽIVOTNU SREDINU.

Krovni pokrivač od slame zamenjen je novim, i produžen  na fasadu objekta, dok su zabati napravljeni od drveta. U ovoj kući vlada prijatna mikroklima, a njeni zidovi od slame obezbeđuju prirodnu filtraciju i razmenu vazduha u prostorijama. Prednost ovakvih kuća je višestruka, počev od dobro rešene termičke i zvučne izolacije, pa sve do optimalnih vrednosti ostalih životno važnih parametara prostora.// ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Kako bi se povećala južna izloženost vikendice, velika staklena površina klizeći izlazi iz gabarita objekta.

Porodična kuća u Leiriji

JEDAN OD NAJVEĆIH IMPERATIVA SAVREMENE ARHITEKTURE ODNOSI SE NA PRONALAŽENJE NOVE FORME I KONCEPTA KUĆE KAO PORODIČNOG DOMA. PRI TOME SU POSEBNO UZETE U OBZIR POTREBE I NAVIKE ČOVEKA SAVREMENOG DOBA I SVE KOMPLEKSNIJI ODNOS IZMEĐU ČOVEKA I OKOLINE.
Ova po mnogo čemu nesvakidašnja porodična kuća nalazi se na periferiji mesta Leirija u Portugalu, visoko na padini iznad grada. Prirodno, njen položaj omogućava impresivne vizure na grad i okolinu, ali već prvi pogled na kuću potpuno nas odvraća od te ideje. Mnogo više od onoga što se zbiva i postoji izvan objekta, autora je  zanimalo ono unutar njega, odnosno  sama suština kuće kao doma.

Funkcionalna podela kuće je vrlo jednostavna: postoji privatna, intimna zona sa spavaćim sobama, i ona javna, sa dnevnim prostorijama. Međutim, interesantno je kako je arhitekta locirao i osmislio ove dve funkcionalne celine. Privatna zona, uobičajeno rezervisana za spratnu etažu kuće, ovde se nalazi u podrumskom nivou i njene odaje raspoređene su oko centralnog dvorišta. Svaka soba je široko otvorena prema spolja i na taj način obilato prima svetlost i vazduh, ali umesto uobičajenih terasa ovde su izvedena svojevrsna unutrašnja dvorišta – privatni svetlarnici. Prostorije u dnevnoj zoni organizovane su oko centralnog atrijuma koji im obezbeđuje svetlost, ali je u isto vreme i vidikovac sa pogledom na stari zamak u centru grada.

Kuća je dominantno u beloj boji, i ta belina je toliko intenzivna i čista da se slična ne može pronaći u prirodi. Artificijelnost je dodatno naglašena i strogom geometrizacijom forme. Sve ovo ima za cilj da kuću jasno odvoji od prirode. Na prvi pogled, ona i izgleda kao kutija koja je odnekud pala na zemlju. Sve na njoj je toliko jasno, pravilno i čisto, da potencira svest o antropogenom nastanku. Unutar nje, u uređenju, striktno je poštovano načelo minimuma, ili matematički aksiom “potrebnog i dovoljnog”. Sve ostalo je prostor koji se u tako pročišćenoj i rafiniranoj kompoziciji doživljava intenzivno, bogato, kao jedinstven događaj.

Ova kuća po svom idejnom konceptu predstavlja arhetip. Proces projektovanja krenuo je od stvaranja praznine u njenoj utrobi, centralnog atrijuma, i potom njegovog punjenja, ali ne stvarima, već vazduhom i svetlom. Ovaj “lik”, prisutan na osnovnom, prizemnom nivou objekta, ima svoj “revers” u podrumskom nivou. Tamo je svetlarnik multipliciran, ali ne u jezgru, nego u obodu, a funkcija centra data je vitalnom komunikativnom čvoru.

Tri unutrašnja dvorišta, otvorena u elevaciji prema vrtu i nebu, snabdevaju spavaće i dečije sobe (koje su umetnute između njih tako da tvore pravilan kvadrat) svim onim što je čoveku istinski potrebno iz spoljašnje sredine dok intimno boravi u domu. Iskorišćenje prostora pod zemljom, važno sa eko-klimatskog aspekta, postavlja se kao logičan, zdravorazumski rezultat smeštanja čovekovih intimnih aktivnosti u prirodno zaštićenu intimnu zonu.

Još jedan važan koncept, koji bi se mogao opisati kao “ekologija uma i duha”, karakterističan je za ovaj projekat. U prostoru ove kuće čovek se oseća rasterećeno od svakog viška, okupan prirodnom svetlošću, na susretu neba i zemlje, u najprisnijem dodiru sa vazduhom, zemljištem, travom. Belo kao izabrana boja kuće, a u optičkom smislu sublimat svih boja, simbolično kroz formu kuće pruža i sublimat životnih funkcija. Veoma promišljeno i duhovito koncipirani otvori pružaju optimum u relacijama spolja-unutra i predstavljaju formulu savremenog čovekovog socijalnog života.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Porodična kuća u Leiriji

JEDAN OD NAJVEĆIH IMPERATIVA SAVREMENE ARHITEKTURE ODNOSI SE NA PRONALAŽENJE NOVE FORME I KONCEPTA KUĆE KAO PORODIČNOG DOMA. PRI TOME SU POSEBNO UZETE U OBZIR POTREBE I NAVIKE ČOVEKA SAVREMENOG DOBA I SVE KOMPLEKSNIJI ODNOS IZMEĐU ČOVEKA I OKOLINE.
Ova po mnogo čemu nesvakidašnja porodična kuća nalazi se na periferiji mesta Leirija u Portugalu, visoko na padini iznad grada. Prirodno, njen položaj omogućava impresivne vizure na grad i okolinu, ali već prvi pogled na kuću potpuno nas odvraća od te ideje. Mnogo više od onoga što se zbiva i postoji izvan objekta, autora je  zanimalo ono unutar njega, odnosno  sama suština kuće kao doma. Funkcionalna podela kuće je vrlo jednostavna: postoji privatna, intimna zona sa spavaćim sobama, i ona javna, sa dnevnim prostorijama.

Međutim, interesantno je kako je arhitekta locirao i osmislio ove dve funkcionalne celine. Privatna zona, uobičajeno rezervisana za spratnu etažu kuće, ovde se nalazi u podrumskom nivou i njene odaje raspoređene su oko centralnog dvorišta. Svaka soba je široko otvorena prema spolja i na taj način obilato prima svetlost i vazduh, ali umesto uobičajenih terasa ovde su izvedena svojevrsna unutrašnja dvorišta – privatni svetlarnici. Prostorije u dnevnoj zoni organizovane su oko centralnog atrijuma koji im obezbeđuje svetlost, ali je u isto vreme i vidikovac sa pogledom na stari zamak u centru grada. Ovo je prevashodno komunikativni prostor, transparentan, potpuno jasan i sveden, kroz koji se prolazi i u kome se živi tokom dana, ali bez zadržavanja.

Kuća je dominantno u beloj boji, i ta belina je toliko intenzivna i čista da se slična ne može pronaći u prirodi. Artificijelnost je dodatno naglašena i strogom geometrizacijom forme. Sve ovo ima za cilj da kuću jasno odvoji od prirode. Na prvi pogled, ona i izgleda kao kutija koja je odnekud pala na zemlju. Sve na njoj je toliko jasno, pravilno i čisto, da potencira svest o antropogenom nastanku. Unutar nje, u uređenju, striktno je poštovano načelo minimuma, ili matematički aksiom “potrebnog i dovoljnog”. Sve ostalo je prostor koji se u tako pročišćenoj i rafiniranoj kompoziciji doživljava intenzivno, bogato, kao jedinstven događaj.

PRIVATNA ZONA, UOBIČAJENO REZERVISANA ZA SPRATNU ETAŽU KUĆE, OVDE SE NALAZI U PODRUMSKOM NIVOU, I NJENE ODAJE RASPOREĐENE SU OKO CENTRALNOG DVORIŠTA. SVAKA SOBA JE ŠIROKO OTVORENA PREMA SPOLJA, I NA TAJ NAČIN OBILATO PRIMA SVETLOST I VAZDUH, ALI UMESTO UOBIČAJENIH TERASA OVDE SU IZVEDENA SVOJEVRSNA UNUTRAŠNJA DVORIŠTA – PRIVATNI SVETLARNICI.

Najbitniji gradivni činilac prostora jeste svetlost, jasno i promišljeno kanalisana, ali prisutna u izobilju. Ona boji čitav projekat, od ideje do materijalizacije, jednim novim pogledom na život i svet, strogo amaterijalnim, duhovnim, simboličnim. Brojna duhovita arhitektonska rešenja koja su tu kao op-art detalji, ali sa jasnim funkcionalnim uporištem, svedoče tome u prilog. Uvođenje momenta nesvakidašnjosti ili ekscesa u konstrukciju stepeništa, prekida koji je savršeno jednostavan i izrazito efektan i duhovit, govori o uverenju autora da je kuća ipak nešto više od doma, i da je čini sve ono vidljivo, ali posmatrano kroz individuum vlasnika.// ekMARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No10

Jedina tri materijala na objektu taklo i bele malterne partije, upotrebljena su vešto i imaju veliku izražajnu moć.

U podzemnoj etaži smeštene su spavaće dečje sobe, koje su umetnute između svetlarnika tako da tvore pravilan kvadrat.

Mileševski krug

KANJON LIMA JE VEOMA PRIVLAČAN LJUBITELJIMA NETAKNUTE PRIRODE, A NA NJEGOVIM OBALAMA SE NALAZE I MNOGOBROJNE SVETINJE, ZBOG ČEGA SE TAJ DEO REKE NAZIVA SVETIM VODAMA LIMA.

U okruženju Zlatibora, Zlatara, Kopaonika i crnogorskih planina, Prijepolje nikad nije uspelo da pokaže raznolikost i lepotu svog atara. Dovoljno je pogledati spisak zaštićenih kulturnih spomenika i prirodnih lepota pa da zastanete u gradu na Limu i malo ispitate okolinu. Već na par kilometara od grada, putem uz reku Mileševku se nalazi manastir Mileševa, jedan od najznačajnijih srpskih svetinja sa čuvenim Belim andjelom. Iznad manastira, na visokoj steni se vide ostaci grada Mileševca ili Hisardžika, kako ga nazivaju meštani. Na teško pristupačnoj steni ispod grada su Savine isposnice. Uzvodno od grada je kanjon Mileševke zaštićen kao Park prirode zbog atraktivnosti, samoniklih omorika i beloglavih supova koji ga nadleću. Desetak kilometara dalje, na visovima Jadovnika se nalaze Sopotnički vodopadi, još jedan Park prirode. Na suprotnoj, levoj obali Lima se nalazi Kamena Gora, planina čije proglašenje za Park prirode je u toku. Ko se jednom spustio gumenim čamcem niz Lim rećiće vam da je rafting na Limu daleko uzbudljiviji od onog na Tari. Kanjon Lima je atraktivniji, raznovrsniji a na njegovim obalama se nalaze mnogobrojne svetinje zbog čega taj deo reke i nazivaju Svete vode Lima. Planine koje okružuju Prijepolje su idealne za planinarenje, alpinizam, slobodno penjanje, biciklističke ture, jahanje, paraglajding a uzani i neprohodni kanjoni su idealni za novi sport kanjoning, odnosno slobodno spuštanje niz bujicu bez čamca. Pomenimo da se na vodama Lima održava takmičenje skakača u vodu ali se bira i najbolji zet i najbolji kuvar riblje čorbe.

Do nedavno je prenoćište nudio samo jedan hotel u Prijepolju, motel u Gostunu i dečije odmaralište na Jabuci. Sela Sopotnica, Tičije polje i Kamena Gora su bili omiljenao odredište planinara sa skromnim smeštajem kakav ovi ljubitelji prirode i traže. Dobro iskustvo sa planinarima i pojava gostiju koji zahtevaju malo bolji smeštaj naterala je  malobrojnije stanovnike planine da se organizuju pod motom Biti otvoren a ostati svoj. Stare kolibe dobijaju staru patinu i nova kupatila. Iz zaturenih škrinja se vade zaboravljeni ćilimi, vezena posteljina i delovi pokućstva kojima su mnogi zaboravili namenu. Ponovo su zanimljivi stari recepti pa se pored uobičajene pite saviječe od heljdinog brašna sa sirom, zeljem i koprivom na trpezi mogu pronaći  prastara jela ćeške i maslenica. Tu je i gusto kiselo mleko, kajmak, kačamak, rakija od divljih krušaka, sokovi od šumskih plodova i  vodnjika, piće slično jabukovom sirću koje se pravi od šumskih plodova.

Planine prijepoljskog kraja su poznate po nebrojenim izvorima zdrave vode. Naš narod kaže da sa koliko izvora piješ vodu, toliko dugo živiš. Na Kamenoj Gori je neko nabrojao šak 108 izvora vode a ova planina je poznata po dugovečnim žiteljima. Dugovečni su ljudi ali i životinje i drveće. Na putu ka Kamenoj gori sam sreo krepkog starčića koji je požurivao svoga belog  konja rečima – Hajde doro. Na pitanje kako beli konj može da bude dorat, starac je razvukao usta u osmeh. Rekao je da je konj nekad bio crvenkast, ali da je sada zašao u duboku starost, pa je potpuno sed! Ali ni to mu ne smeta da bar jedanput nedeljno nosi sir do pijace u Prijepolju.

KANJON REKE MILEŠEVKE, NADOMAK PRIJEPOLJA, ZAŠTIĆEN JE KAO PARK PRIRODE. OBRASTAO JE SAMONIKLIM OMORIKAMA, A NADLEĆU GA BELOGLAVI SUPOVI.

Čim je otkrio zainteresovanog slušaoca, starac je počeo priču o planini dugovečnih. Po njegovom kazivanju, na Kamenoj gori ljudi, životinje, pa i drveće doživljavaju duboku starost u dobrom zdravlju. Asfaltni put vijuga od Lima ka Crnom vrhu koji narod naziva Tromeđa, jer se nalazi na tromeđi prijepoljske, bijelopoljske i pljevaljske opštine. Uz priču smo savladali dvadesetak kilometara puta koji se penje do hiljadutristotine metara visokog prevoja. Negde oko polovine uspona, na jednom od visova, pažnju je privukao razgranat, usamljeni bor.  Zauzeo je najistureniji deo na planini, kao da hoće prvi da poželi dobrodošlicu putniku-namerniku. Starac je uhvatio moj zainteresovan pogled i odmah započeo priču.//Više u EKO KUĆI No10

Rafting na Limu daleko uzbudljiviji od onog na Tari.

Kamena gora, planina dugovečnih ljudi.

Eco moto – ekološki skuter

U SVETU MOTORA TRENUTNO JE AKTUELNA POTRAGA ZA NOVIM POGONOM KOJI JE ČISTIJI, EKONOMIČNIJI I EFIKASNIJI I ČIJI JE IZVOR ENERGIJE OBNOVLJIV. U DANAŠNJE VREME INTENZIVNOG ZAGADJIVANJA ŽIVOTNE SREDINE, POSTIZANJE OVAKVOG CILJA MOŽE SE SMATRATI IZUZETNO ZNAČAJNIM.

Ekološka prevozna sredstva imaju mali uticaj na životnu sredinu, štede prostor i promovišu zdrav stil života. Održiv saobraćajni sistem daje pozitivan doprinos životnoj sredini, socijalnoj i ekonomskoj održivosti zajednice. Saobraćajni sistemi su nepresušan izvor emisije gasova staklene bašte, lokalnog zagađenja vazduha i smoga, buke, itd. Vođen ovakvom problematikom, Darby Bicheno, student treće godine Fakulteta za tehnologiju i dizajn (RMIT University) u Melburnu, došao je do sjajne zamisli ekološkog vozila.

KONCEPT
Zbog niske cene i nedostatka strogih propisa, skuteri često nemaju odgovarajuća tehnička rešenja, pa često imaju veću emisiju mono-azotnog oksida nego automobili. Iako ne tako štetan za ozonski omotač kao ugljen dioksid iz većih vozila, mono-azot oksid i dalje ima veliki udeo u urbanom zagađenju, doprinosi štetnosti smoga i širi neprijatan miris. Međutim, kod opremanja skutera motorom na vazdušni pogon, sve bojazni po pitanju oštećenja ozonskog omotača se otklanjaju.

ŠTA JE TO SKUTER?
Skuter je putničko vozilo namenjeno prevozu jedne ili dve osobe. Vozač skutera sedi slično kao u stolici, jer ima slobodni prostor za noge između prednjeg i zadnjeg dela vozila. Često im je maksimalna brzina u rasponu od 60-100 km/h, što je sasvim dovoljno za gradsku vožnju, zahtevaju manje energije za pokretanje i zauzimaju manje prostora prilikom parkiranja.

Ekološko vozilo pod imenom EcoMoto idejno je rešenje projekta koji se bazira na konceptu motora sa pogonom na komprimovani vazduh i razvijeno je od strane australijske firme EngineAir. Cilj je bio da se napravi prihvatljiv oblik prevoznog sredstva sa estetikom koja će se slagati sa motorom na vazdušni pogon, pa je korišćen  bambus presovan pod parom kao zamena za sve plastične površine. Fokus je takođe bio na minimalističkom ramu, tako da je ovaj motor ekološki održiv, kako u proizvodnji tako i u procesu recikliranja na kraju svog životnog ciklusa.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No10