Alumil Exl1

Sinteza prirode i arhitekture

HARMONIJA KOJOM OVA KUĆA ODIŠE BAZIRANA JE NA PROPORCIJAMA, ODNOSU MASA, PROMIŠLJENOM UVOĐENJU SVETLOSTI I UPOTREBI MATERIJALA KOJI PRUŽAJU JEDINSTVEN TAKTILNI, VIZUELNI, PROSTORNI I VREMENSKI DOŽIVLJAJ. SMEŠTENA NA VRH BREŽULJKA I UKOPANA U TEREN SA SEVERNE STRANE, PREDSTAVLJA SAVRŠENU SINTEZU PRIRODE I ARHITEKTURE.
Ova egzotična kuća za odmor, smeštena u samom podnožju planine  Blue Ridge, ušuškana u šumu i cveće, ostavlja vas bez daha. Smeštena na vrh brežuljka i ukopana u teren sa severne strane, predstavlja savršenu sintezu prirode i arhitekture. Prirodne lepote čine ovo mesto idealnim za odmor i povlačenje u tišinu prirode. Staklena fasada na južnoj i zapadnoj strani otvara čarobne planinske vizure, dok veliki prepusti štite od sunca.

Dve krize koje su se dogodile tokom projektovanja i izgradnje ovog objekta – klimatska i ekonomska, navele su arhitekte SPG tima da ovu kuću oblikuju po uzoru na modele  energetske efikasnosti. Energetska efikasnost je postignuta upotrebom geotermalne energije, zasenčenjem ostakljenih delova fasade na južnoj i zapadnoj strani konzolnim ispuštanjem ravnog krova, ugradnjom stolarije najviših energetskih razreda, korišćenjem LED osvetljenja, ugradnjom kišnog kolektora kao odgovora na suše koje su se dogodile, kao i opremanjem enterijera recikliranim nameštajem. Umesto bazena, usled ograničenog budžeta, izveden je zeleni krov.

Osim što je inspirisana planinskim vizurama i energetskom efikasnošću, ova kuća je i funkcionalna u osnovi. Prizemna etaža je organizovana kao primarni životni prostor, dok je prostor u  suterenu projektovan za goste. Tako se u prizemlju nalaze dnevna soba, trpezarija, kuhinja, studio i glavna spavaća soba. U suterenu, koji je ukopan u brdo i osvetljen samo sa južne strane, projektovane su dve gostinske spavaće sobe sa dnevnim boravkom.

Konstruktivni sistem je kombinovan. U suterenu je beton liven na licu mesta, na njemu je nadograđen prizemni deo u čeličnom skeletnom sistemu koji je obložen tradicionalnim drvetom. Po pitanju korišćenih materijala, možemo pomenuti: specijalni lim na ulaznoj fasadi, drvene lamele kojima je obložen najveći deo fasade, brodski pod u enterijeru i na terasama i furnir od hrastovine i brezovine na recikliranom nameštaju u kući.

Specijalna vrsta limenih obloga premazana  je posebnim završnim slojem, koji u kontaktu sa uslovima spoljašnje sredine hemijskom reakcijom stvara zaštitni – patinirani sloj, što predstavlja dodatnu zaštitu svakog od ovih elemenata i priprema ih za agresivne uslove spoljašnje sredine.  Lim na fasadi, ulepšan patinom i bojom, odlično se slaže sa drvenom oblogom fasade prizemlja.//ek MARIJA VELOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Suvremena kazališna i filmska scena 2011 – 2013.

Na izložbi su predstavljena ostvarenja 17 eminentnih kazališnih i filmskih primijenjenih autora, članova ULUPUH-a, u izboru Umjetničkog savjeta Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost:
• kostimografi: Ivana Bakal, Barbara Bourek, Igor Dobranić, Martina Franić, Doris Kristić, Emina Kušan, Katarina Radošević Galić, Vedrana Rapić, Irena Sušac, Marija Šarić Ban, Jadranka Tomić; studenti kostimografije TTF-a,
• scenografi: Jelena Đanko, Dalibor Laginja, Drago Turina, Mirta Vekić; studenti ALU
• oblikovatelji svjetla: Miljenko Bengez, Deni Šesnić.
Svi su radovi nastali u razdoblju od 2011. do 2013. godine, i u galeriji su predstavljeni u obliku skica, fotografija, kostima i DVD snimaka i projekcija.
„Scena i kostimi su kao prozor predstave, kroz svijet koji oni stvore mi dobivamo vizualnu poruku o predstavi. Ali kao i kod pravih prozora, često ih ne zapažamo, gledamo negdje dalje. Vidimo ih samo ako su zamazani, onda njih krivimo za loš pogled. Ili ako su mali, onda ih krivimo za mrak. Ali, ako su čisti, veliki i puštaju puno svjetla govorimo kako je baš lijep stan ili lijep pogled, zavisi gdje nam je fokus interesa. (…) Pravog značenja tog vizualnog dijela predstave sam postala svjesna predajući kolegije iz povijesti drame i kazališta na osječkoj akademiji. Za svaku epohu imam dramske tekstove, imam rekonstrukcije kazališnog života, teorijske tekstove i tumačenja, ali se silno trudim naći barem jednu fotografiju. Bilo kakvu, crno bijelu, skicu, crtež, što god, ali nešto što može dočarati kako ta predstava izgleda. Kad vidim jednu jedinu fotografiju ili samo skicu predstave, ja iz nje iščitam cijeli svijet predstave: odnos prema tekstu, kazalištu, povijesti, kostimografiji, scenografiji, publici, pa čak i stil glume. I zato sam uvijek zahvalna kad se objavi knjiga scenografija i kostimografije ili kad se postavi izložba radova. Znam da su zbog toga sačuvani kazališni svjetovi.“

Sinteza prirode i arhitekture

HARMONIJA KOJOM OVA KUĆA ODIŠE BAZIRANA JE NA PROPORCIJAMA, ODNOSU MASA, PROMIŠLJENOM UVOĐENJU SVETLOSTI I UPOTREBI MATERIJALA KOJI PRUŽAJU JEDINSTVEN TAKTILNI, VIZUELNI, PROSTORNI I VREMENSKI DOŽIVLJAJ. SMEŠTENA NA VRH BREŽULJKA I UKOPANA U TEREN SA SEVERNE STRANE, PREDSTAVLJA SAVRŠENU SINTEZU PRIRODE I ARHITEKTURE.
Ova egzotična kuća za odmor, smeštena u samom podnožju planine Blue Ridge, ušuškana u šumu i cveće, ostavlja vas bez daha. Smeštena na vrh brežuljka i ukopana u teren sa severne strane, predstavlja savršenu sintezu prirode i arhitekture. Prirodne lepote čine ovo mesto idealnim za odmor i povlačenje u tišinu prirode. Staklena fasada na južnoj i zapadnoj strani otvara čarobne planinske vizure, dok veliki prepusti štite od sunca.
Dve krize koje su se dogodile tokom projektovanja i izgradnje ovog objekta – klimatska i ekonomska, navele su arhitekte SPG tima da ovu kuću oblikuju po uzoru na modele energetske efikasnosti.

Energetska efikasnost je postignuta upotrebom geotermalne energije, zasenčenjem ostakljenih delova fasade na južnoj i zapadnoj strani konzolnim ispuštanjem ravnog krova, ugradnjom stolarije najviših energetskih razreda, korišćenjem LED osvetljenja, ugradnjom kišnog kolektora kao odgovora na suše koje su se dogodile, kao i opremanjem enterijera recikliranim nameštajem. Umesto bazena, usled ograničenog budžeta, izveden je zeleni krov.
Osim što je inspirisana planinskim vizurama i energetskom efikasnošću, ova kuća je i funkcionalna u osnovi. Prizemna etaža je organizovana kao primarni životni prostor, dok je prostor u suterenu projektovan za goste. Tako se u prizemlju nalaze dnevna soba, trpezarija, kuhinja, studio i glavna spavaća soba. U suterenu, koji je ukopan u brdo i osvetljen samo sa južne strane, projektovane su dve gostinske spavaće sobe sa dnevnim boravkom. U severnom delu suterena je blok sa pomoćnim prostorijama – perionicom veša i prostorijom za mašine.

Zoniranjem gostinskih prostorija u zasebnu etažu omogućava se da ona bude zatvorena u periodu kada nema gostiju, što doprinosi funkcionalnosti i energetskoj efikasnosti. Ova efikasnost je upotpunjena pažljivim izborom materijala, opreme, instalacija i energetski efikasnih sistema. Ozelenjavanje krova kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se potpuno uklopi u seoski pejzaž.

DVE KRIZE KOJE SU SE DOGODILE TOKOM PROJEKTOVANJA I IZGRADNJE OVOG OBJEKTA – KLIMATSKA I EKONOMSKA, NAVELE SU ARHITEKTE SPG TIMA DA OVU KUĆU PROJEKTUJU KAO UZORNO REŠENJE ENERGETSKE EFIKASNOSTI.

Sistem za grejanje uključuje korišćenje geotermalne energije, što u velikoj meri smanjuje potrošnju energije i troškove u vezi sa grejanjem i hlađenjem kuće. Kao odgovor na suše koje su svojstvene ovom području, izgrađen je sistem za prikupljanje kišnice kojim se prikupi 80% vode koja padne na ravni i zeleni krov. Prikupljena kišnica se ponovo koristi kao tehnička voda za toalete, kao i za zalivanje biljaka.//ek Marija Velović – Više u EKO KUĆI No09

Zeleni krov kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se uklopi u seoski pejzaž. Transparentna staklena ograda upotpunjuje sintezu prirode i arhitekture.

Zeleni krov kuće omogućava ovoj modernoj strukturi da se uklopi u seoski pejzaž. Transparentna staklena ograda upotpunjuje sintezu prirode i arhitekture.

Notice: Trying to access array offset on value of type bool in /home/arhisola/public_html/eko/novo/wp-content/plugins/js_composer/include/templates/shortcodes/vc_gallery.php on line 113

Od slike do života i natrag

OD SLIKE DO ŽIVOTA I NAZAD – Damjan Đakov
Galerija PROGRES
Septombar 2013.
Evolucija i revolucija nisu više važni kriterijumi po kojima možemo da određujemo umetnost ili naslućujemo njenu budućnost. Dijalektika stila više nije u modi, a umetnika sa koga je davno skinut oreol genija danas sve više doživljavamo kao medijski proizvod. Uprkos neumoljivim zakonima tržišta i mode, pravi slikari znaju da pre nego što postanu priznati umetnici prvo moraju da budu dobri slikari. Ovu pouku razumeo je i Damjan Đakov. Pripadajući generaciji koja je osamdesetih godina proteklog veka sazrevala na kultu individualnosti i različitosti, okrenuo se vrlo rano putevima duboke samospoznaje u svetu obeleženom ratovima i krizama, kao i vrtoglavim promenama u oblasti medija i tehnologija. Damjan se nakon studija zaputio u Italiju, u kojoj je živeo i radio sa manjim prekidima oko dvadeset godina i stvorio karijeru izuzetne reputacije.
Damjan se početkom dvehiljaditih vraća u Beograd, u kojem sporadično izlaže još od 1989. godine uglavnom po privatnim galerijama, a jednom i u Salonu Muzeja savremene umetnosti. U Galeriji Progres, početkom septembra meseca priredio je novu izložbu sa idejom da izložene slike ujedno budu i promocija ” Knjige o Đakovu ”autora Dragoljuba Kojičića. U njoj pisac esejističkim zamahom reči putuje kroz vreme i prostor da bi obišao prostranstva duha i suzio večnost na ”ovde”, da bi otkrio iskonsku lepotu Damjanovih slika, filosofski i estetski osećajno – toplim perom prijatelja, biografski lično. Svima koji žele da se upoznaju sa životom i radom Damjana Đakova preporučujem da pročitaju ovu knjigu. //ek BOŠKO STEPANOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Terre Areuse

Na izložbi Terre Areuse, svoje keramičke eksponate  predstavila su četiri  srpska  (Velimir Vukićević, Jasmina Pejčić, Ljubica Jocić Knežević i Aleksandar Vac) i četiri švajcarska umetnika (Jens Balkert, Suzy Balkert, Jacques Vatre i Rita Muller). Izloženi radovi su nastali u leto 2012. godine u  švajcarskom gradu Areuse na Internacionalnom simpozijumu.
Propozicije ove kolonije su nalagale  da se svi radovi  moraju izvesti  u tehnici Terra sigilata i da budu galerijskog formata. Zanimljivo je da se neki od navedenih umetnika bave isključivo ovom tehnikom, dok je za druge ovo bio zanimljiv izlet i veliki izazov. Koreni ove tehnike dopiru do antike, u kojoj najsjajniji domet dostiže u dekoraciji  grčkih slikanih vaza. Finoća i zahtevnost izrade, koja obuhvata upotrebu posebne vrste gline, uz završna poliranja i premaze naročito dobijenim emulzijama tečne gline, kao i specijalni proces pečenja i dimljenja, svrstava ovu tehniku u jednu od najzahtevnijih .
Umetnici su  ostali verni  svom prepoznatljivom stilu, ali u novoj tehnici izrade, bilo da je reč o upotrebnoj keramici, keramoskulpturama, zidnim ili podnim instalacijama. Osim tradicionalnih izložbi, kao što su Bijenale keramike Beograd  i Trijenale keramike, retke su prilike gde naši najznačajniji i najnagradjivaniji umetnici  koji su poznati i van granica naše zemlje, izlažu kolektivno.
Odlično ukomponovana postavka raznorodnih eksponata osam umetnika različitih senzibiliteta i autorskih rukopisa, daje za pravo svim autorima da budu ponosni na zajedničko iskustvo i odličnu realizaciju celokupnog projekta.

Životne vertikale

ŽIVOTNE VERTIKALE – Ivan Gračner
Galerija ULUS
28.8.-10.9.2013.
Na izložbi u Galeriji ULUS, Ivan Gračner se beogradskoj publici premijerno predstavlja radovima iz ciklusa Životne vertikale. Izložene skulpture su u domenu propoznatljivog likovnog rukopisa, nastale su 2012. i 2013. godine i izvedene su u drvetu i metalu. “Tok, uzdizanje, vertikala života, oblikovni u drvetu, u najnovijem ciklusu skulptura Ivana Gračnera dobijaju svoj autentičan izraz, obelodanjujući svu raznolikost životnog toka kroz krajnju svedenost oblika. Minimalnom intervencijom u monolitnoj masi drveta postignuta je ne samo maksimalna izražajnost izvornog materijala (drveta), nego je sačuvano i njegovo iskonsko svojstvo potencije rasta odnosno pokreta uvis. Lakoća izrastanja “iz sebe sama” na ovim skulpturama u sebi sadrži elan rasta kao prirodnog stanja izduženog oblika (stabla). Ostvareni zamah na uvijenim vertikalama ne “obećava” dalje prostiranje toliko svojom silovitošću pokreta koliko istrajnošću, odnosno ubedljivošću postojanog dinamizma spiralnog toka. Blagim spiralnim uvijanjem izduženih oblika koji streme uvis, ove skulpture i u doslovnom i u simboličnom smislu označavaju prepuštanje životnom toku koji ih “nosi”… ” //ek RAJKA BOŠKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Suburban studio

PROSTOR KOJI JE SPOJIO I ISTOVREMENO ODVOJIO PRIVATNI ŽIVOT UKUĆANA OD NJIHOVE PROFESIONALNE DELATNOSTI, KARAKTERIŠU: UPOTREBA DRVENIH OBLOGA, ZELENI KROV I GREJANJE BAZIRANO NA TOPLOTI KOJU ODAJE RAČUNAR.

Projekat se bazira na rekonstrukciji stambenog objekta i dogradnji poslovnog objekta – studija u okviru istog dvorišta. Klasična viktorijanska prigradska kuća , uzeta kao uzorna matrica, remodelovana je, ozelenjena i osavremenjena u cilju zadovoljavanja kompleksnih potreba savremenog korisnika. Tako se na jednom mestu našao zaokružen život porodice, od privatne do poslovne sfere, a postojeća bašta transformisana je u njihovu višenamensku sponu.
Glavna fasada studija okrenuta je prema dvorištu i koncipirana je tako da se čini kao da pluta nad staklenim panelom, formirajući svojevrsni “ekran” koji razdvaja i istovremeno spaja radni prostor studija sa ostatkom bašte.

Stakleni panel koji se nalazi na mestu uobičajenom za sokl, vrlo je interesantan element projekta, koji briše granice prostora, ali istovremeno ograničava to brisanje na najnižu, podnu zonu. Ovim postupkom se zapravo omogućio kontrolisan ulazak i izlazak ‘informacija’.
Dvorišni prostor, koji se proteže od stambenog objekta na jednom kraju do studija na drugom, ima potpuno drugačiji izgled od klasičnog prigradskog dvorišta. Njegov pretežno “težak” izraz karakteriše sveprisutna drvena obrada površina. Ta površina se prevashodno ističe po svojoj velikoj moći transformacije – tokom radnog dela nedelje njen izraz je formalan i javan, dok tokom vikenda ona prerasta u neformalni prostor za dečju igru.

Kada se podigne set drvenih poklopaca u podu dvorišta, otkriva se podzemno igralište u pesku, zatim ognjište i na kraju bazen za decu sa dovodom tople i odvodom hladne vode. U blizini su smešteni i mali kružni travnjak i skrivena pumpa sa sistemom filtera namenjenih obližnjem ribnjaku.

KLASIČNA VIKTORIJANSKA PRIGRADSKA KUĆA, UZETA KAO UZORNA MATRICA, REMODELOVANA JE, OZELENJENA I OSAVREMENJENA U CILJU ZADOVOLJAVANJA KOMPLEKSNIH POTREBA SAVREMENOG KORISNIKA.

Materijali upotrebljeni za izgradnju studija su odabrani tako da odgovaraju konceptu prigradskog objekta: drvene obloge koje evociraju vreme mačevalaštva, valoviti aluminijum koji podseća na međuratne prefabrikovane garaže ili na nešto kasnije konstruisano tzv. Andersonovo sklonište.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Više od čitanja

Prebiram nešto po svojoj biblioteci i razmišljam o tome KOLIKO TU SAMO IMA ZANIMLJIVIH TEMA, INTERESANTNIH PITANJA I JOŠ INTERESANTNIJIH ODGOVORA… A mi, ipak, tako često osećamo da nam je dosadno, da skoro ništa više nema smisla, da je sve oko nas utrnulo i propalo, da živimo u svetu ruševina i iluzija…
I zaista nam se čini kako je “sve gotovo”, upropašćeno i zaprljano, i kako nam se sigurno i neumitno bliži strašna Apokalipsa, neki gromoglasni i odavno još “zasluženi” smak i kraj (ovakvog) sveta.
A svud oko nas, iz najpametnijih i najmudrijih knjiga prosto izranjaju pozivi za neki sasvim drugačiji pogled na (isti ovaj) svet i život: tu su čitave vulkanske erupcije najlepših mogućih misli i opisa, moćni simbolički gejziri smisla i utehe, monumentalni vodopadi isceljujuće svežine spoznaja i samospoznaja…
I mi sve to ne vidimo, po običaju nespremni da se izlečimo čudesnim lekovima koji su nam, doslovno, na dohvat ruke.

Jadikujemo kako “umiremo od žeđi”, a mrzi nas da uzmemo čaše i bokale sa izvorskom vodom (koji su tu, svuda oko nas) i popijemo ono što nam navodno toliko “treba”. Jer, da nam zaista treba – mi ne bismo nikako propustili ovi idealnu priliku da utolimo toliku žeđ.
Prosto je neverovatno koliko mi slabo koristimo svoju “pismenost” za ono najvažnije od najvažnijeg. Jer kao da ćemo pre izabrati da čitamo najveće gluposti što nas toliko nerviraju (recimo, u dnevnim novinama), nego što ćemo uzeti u ruke kakvu knjigu koja bi nas oraspoložila, uspravila, podigla iz neraspoloženja i bezvoljnosti, prijateljski nas povela tamo gde još nikada nismo bili i gde ništa ne izgleda tako strašno kao što nam se čini.

Čovečanstvo je za potrebe spasavanja naših duša – tokom hiljada proteklih godina – izgradilo tolike veličanstvene hramove vere i tajanstvena svetilišta svih vrsta, iskomponovalo tolike božanske zvuke i božanstvene melodije, oslikalo tolike mistične ikone i fascinantne slike, omogućilo toliko nezaboravnih ljubavi i neverovatnih avantura, pustilo među nas tolike svoje plemenite i talentovane izabranike (da ih mi prepoznamo i poslušamo ili odbacimo i razapnemo) i ISPISALO TOLIKE NEVEROVATNO MUDRE I OKREPLJUJUĆE KNJIGE da bi svako od nas u njima pronašao utehu, radost i smisao svog postojanja.

Ali ne, mi pre izabiramo da svedemo čitav svoj NEPONOVLJIVI život na zaludno razmišljanje o srpskom “položaju u svetu”, na prejako kritikovanje ili još besmislenije obožavanje ovdašnjih (tako neshvatljivo i nepodnošljivo medjusobno sličnih) političara (tih partijskih generala i stranačkih sektaša), na uzaludna nerviranja i virtuelne “borbe” sa neprijateljem koji ne oseća naše (nepostojeće, a verbalno tako “žestoke”) udarce, na čitanje crne & roze hronike i ono nepodnošljivo, jeftino prolivanje krokodilskih suza nad bolesnom decom i postradalim nevoljnicima (kojima “samo što nismo” i konkretno pomogli: “evo već sutra”, “čim skupim neki dinar” i “ugrabim malo vremena”), na uzaludno i bezvezno napadanje na “Grand paradu”, PINK, B92, “Farmu”, “Velikog brata”, “Trenutak istine”, “Utisak nedelje”, “Žikinu šarenicu”, “Insajder”, “Peščanik” ili Jecin/Cecin koncert na Ušću (sasvim svejedno), na nerviranje što se ne koristi ćirilica, ne ide redovno u crkvu, ne izlazi u dovoljnom broju na kakav “sudbonosni” politički ulični vašar, što vlasti po ko zna koji put ne shvataju i drugi glasači ne razumeju ono u šta mi verujemo, na ismevanje Marijane, Stanije, Ekrema, Blondi, Sindi, Dare, Maje, Vendi, nekog Čabarkape i izvesnog Karađorđa, Čede i Bebe, Olje i Brankice, Srbljanovićke i Kandićke, Nataše, Mrke i Velje ili ma koga drugog (toliko dalekog od svega onog što nas zaista zanima, svega što ima veze sa našim realnim životima)…
Kao da smo kolektivno poludeli ODUSTAJUĆI OD NAŠIH SOPSTVENIH, STVARNIH ŽIVOTA, onih koje jedino imamo – u korist neke od fatamorgana koje nam se (kao Pinokiju u bajci) svakodnevno nude u lokalnoj verziji domaćeg “Bulevara sumraka”…
I od svih prozora u svet mi smo, izgleda, odabrali onaj nacrtan na zidu, koji i ne postoji nigde sem u našoj mašti i srpskoj “ludoj glavi”.

Zato ODMAH OTVORITE ŠIROM SVE ONE ISTINSKI POSTOJEĆE PROZORE, PAŽLJIVO (kao bračnog druga, fakultet i zanimanje) IZABERITE NEKU STVARNO DOBRU (za vas kao pisanu) KNJIGU, VOLITE KOLIKO GOD I KOGA (I ŠTA) GOD MOŽETE, NE RAZMIŠLJAJTE PREVIŠE (sem uz ikonu, u molitvi) O STVARIMA KOJE NE MOŽETE PROMENITI I AKTIVNO MENJAJTE SVE ŠTO STVARNO MOŽETE PROMENITI, SAMI URADITE ONO ŠTO DRUGIMA GOVORITE DA TREBA DA URADE I NE DOPUSTITE DA BOLESNI SNOVI I NEREALNE MAŠTARIJE OKUPIRAJU VAŠU DUŠU I TAKO (na najgori mogući način) ODREDE VAŠ ŽIVOT.
Za početak kupite, pozajmite, nađite negde (kako znate i umete, kao da vam život od toga zavisi) kakvu dobru knjigu.

I nemojte da prestanete da je čitate dok ne progutate sve njene lekovite i korisne sadržaje.Ja vam predlažem Belu Hamvaša (u bilo kom pakovanju i u što većim količinama), Jevanđelje, Oskara Vajlda, kakav Stendalov, Selinov ili Monterlanov roman (Dostojevski se, valjda, već podrazumeva), Elijadeovu Autobiografiju, sve od Milana Kašanina, Gombričove i Židove dnevnike, Jingerove i Ničeove herojske spise, Herodota i Plutarha, jednu dobru Istoriju Srbije, neki inspirativan duhovni esej Nikolaja Velimirovića, starca Samsona, Pavla Florenskog i Valentina Svencickog, pesme Crnjanskog i Jejtsa, Remboa i Gumiljova, priče Čehova, Mopasana, Edgar Alan Poa i Artura Konan Dojla, testamentarne razgovore Junga i Hesea sa Migelom Seranom, neku strip-avanturu junački-ćutljivog Korto Maltezea ili parsifalski-čednog Alan Forda… za početak.
Biće to sasvim dovoljno. Ostalo će doći samo, putevima SAMO VAŠE LIČNE SUDBINE.
//ek Dragoslav Bokan

Ekološka inteligencija

1981. godine bila sam student postdiplomskih studija na Novoj Sorboni u Parizu, kao stipendista francuske vlade. Išla sam i u vegetarijanske restorane, ali sam ”balkanski” gledala na moje prijatelje vegetarijance, kao na sektaše ili ultra levičare. Ali kad negde osetite kako ste pola veka iza njih, zastareli u shvatanjima, i kad se malo postidite svojih zastarelih  stavova, onda nastupa ćutanje i razmišljanje. Puna novih ideja, donela sam u Beograd dva sjajna revolucionarna postera.  Jedan je bio identičan starom posteru za legendarni film “Prohujalo sa vihorom”, gde Klerk Gebl u rukama drži Vivijan Li, samo što je na posteru tadašnji predsednik SAD-a Ronald Regan u rukama držao Margaret Tačer. U pozadini se dizala pečurka posle  eksplozije atomske bombe. Ispod je pisalo:
“Obećala je da će ga voleti do kraja sveta. On je obećao da to organizuje.”
Na drugom posteru bila je izazovna manekenka u neverovatnoj, dugoj bundi od nerca, za kojom je išao krvav trag. Sa strane su bila ispisana krupna, krvava slova:
“Potrebno je 50 glupih životinja da se napravi jedna bunda, i samo jedna da je nosi.”

Postere sam zalepila na ulazna vrata. Svi moji drugari su pogledali, pa rekli: “Kako je dobra riba….”, a sve moje drugarice su uzdahnule: “Kako je dobra bunda…” Moja generacija je dakle bila potpuno neosetljiva i ravnodušna prema pitanjima ekologije, prava životinja, kao i svih drugih prava. Uostalom, ko je uništio planetu: ova današnja omladina ili mi, njihovi roditelji? Postere sam, nažalost, u besu skinula i iscepala. Moja borbenost je iščezla sa povratkom kući. Ovde sam pognula glavu i radila kao i svi ostali. Kuća, muž, posao, deca… A onda su krenule prirodne (da li  zaista prirodne?) katastrofe. Svet  je pomislio da se planeta sveti nama za zlodela koja smo joj naneli.  Ja mislim da se planeta  ne sveti nikome, ona je samo jedan veliki živi organizam koji ima sve simptome vrlo bolesnog bića – povišenu temperaturu (globalno zagrevanje), povraća (vulkani, cunamiji), trese je groznica (zemljotresi), a sve zato što su se na njoj namnožili paraziti (ljudi) u potpuno nekontrolisanom broju i živu je pojedoše…ako je ona majka, a mi njena deca, po zakonima prirode mnogo je važnija majka, jer će ona rađati decu. Konačno,  i lekari na porođajima uvek prvo spasavaju majku, zar ne? Zato nije reč o osveti, nego o preživljavanju Zemlje i o njenim bolestima. Njoj treba omogućiti, sa puno ljubavi, pažnje i razumevanja, da se sama isceli,  a ne glodati joj kosti dok ne crkne….

Čovek je milion godina živeo u skladu sa prirodom i nije patio od boleština i najveće pošasti – gladi,  sve dok nije izašao iz raja, a to je zapravo početak ovog kratkog uništavajućeg doba koje zovemo civilizacijom. Sa nastankom poljoprivrede počela je seča šuma, iscrpljivanje i ispošćavanje tla, gajenje monokoltura, ratovi oko viška hrane i glad, kao i bolesti zbog jednolične ishrane i pripitomljavanja životinja. Od sedam milijardi ljudi na zemlji, i dalje polovina umire od gladi, a druga polovina krči i uništava sve pred sobom – izlovljava ribu kako bi hranila stoku, koja u svojim crevima proizvodi dovoljno gasa metana da uništi ozonski omotač, seče nezaustavljivo poslednje plućno krilo Zemlje – Amazoniju, gde se nalazi polovina svetskih rečnih tokova, vodu izvlači iz dubina (uništavajući  prirodni krvotok planete), sa jednom ubitačnom filozofijom koju je donelo hrišćanstvo – da je Bog sve na zemlji stvorio zbog čoveka, te da je on apsolutni gospodar svega na planeti, pa može da radi s tim što god mu je volja… Naša istorija je istorija gluposti, padanje na sve niže grane, a to vrtoglavo propadanje mi proglašavamo napretkom. Pa ljudi su sa energije najčistije i prirodne, padali sve niže, kako bi istrošili resurse – sa drveta na prljavi ugalj, sa prljavog uglja na otrovnu naftu, sa otrovne nafte na radioaktivnu i skupu nuklearnu, a sve vreme nam je pred nosom sunce, vetar i zemljina dubinska toplota…. Neće priroda nestati, nego će se priroda osloboditi nas, njenih nesnosnih parazita. Kada bi sa lica zemlje nestali insekti, život bi nestao. Kada bi sa lica zemlje nestali ljudi, život bi procvetao. Kosmički gledano, mi smo zli virusi.

BUDUĆNOST OPSTANKA CELOG ČOVEČANSTVA LEŽI U PODIZANJU, RAZVIJANJU I ŠIRENJU, IZMEĐU OSTALOG, I EKOLOŠKE INTELIGENCIJE.

Šumadija je dobila ime ne po ovom današnjem sporadičnom drveću, nego po neprohodnim hrastovim šumama koje su se protezale od Beograda do Kragujevca.  Nije opasna samo seča šuma, nego je opasno i sađenje brzorastućih vrsta drveća umesto plemenitog drveta. I mi smo već prilično devastirali naše tlo – manji prinosi u poljoprivredi su uvek posledica ispošćenog tla, a dodavanje otrova, pesticida, veštačkog đubriva i slično, samo pokazuju očaj. Mene najviše brine to što naša država smatra da u budućnosti treba ulagati i sufinansirati isključivo uzgoj stoke, te da je to naša svetla  budućnost. Ništa strašnije i ograničenije od toga! Kada bi ljudi prešli na biljnu hranu, možda bi uspeli da spasu planetu. Mi  stočnim fekalijama zagađujemo reke. U svetu se polovina pijaće vode utroši na pojenje stoke. Kada se dogodi ovaj poremećaj u prirodnoj ravnoteži, dolazi do zemljotresa, poplava i požara. Onako kako smo sejali, sada ćemo da žanjemo. Nema tu ničeg mističnog, samo što mi i dalje nećemo da prihvatimo odgovornost za ono što nam se dešava.

Nažalost, tek kada se desi nešto strašno, tek onda ljudi i države reaguju. Umesto što decu učimo zastareloj i pogrešnoj istoriji, treba da ih učimo ekološkoj istoriji zemlje, da shvate da su sve velike civilizacije sveta propale sa sečom šuma i uništavanjem prirode. Lekovi su daleko manje pomogli, a samo su učinili bakterije rezistentnijim i strašnijim. Malarični komarac je rezistentan na sve lekove, osim još na jedan. Pitanje je dana kada će se i na njega adaptirati. I onda imamo ponovo epidemije. Da li znate da je u svim ratovima više ljudi umrlo od epidemija koje su se tada razbuktavale nego od metka? U Prvom svetskom više ljudi je umrlo od gripa, nego sto ih je poginulo u bitkama. Bolesti smo mi proizveli načinom ishrane, načinom života i uzgajanjem životinja. Grip i kijavicu smo dobili od konja. Sa svinjom delimo 40 bolesti.  To su činjenice. To treba da se predaje i uči i da na svakom bilbordu stoji napisano. Pitaće se naši unuci: je li moguće da su znali, a da ništa nisu učinili? Pojedinac podizanjem svoje svesti može sve. Mi imamo svu moć ovog sveta, ali su nas dresirali kao slonove. Malog slona prvo drže na velikom lancu i dresiraju ga, a onda kada je on potpuno duševno slomljen i velik, vežu ga samo konopčićem koji  može jednim potezom da prekine, ali to ne čini jer, mučenik, ne zna da može.

Evo vam samo jedne priče koja je učinila da se postidim toga što pripadam najgoroj mogućoj vrsti života na zemlji. Početkom 19. veka u Americi je živela vrsta prelepe ptice sa plavim repom – golub selac. Bilo ih je preko 5 milijardi. Za 70 godina, Njujork i Vašington su pojeli 5 milijardi ovih ptica i istrebili ih sa lica Zemlje. Samo zato što su besplatna hrana i jer  nikome ne pripadaju! Kada je beli čovek došao u Australiju u 17. veku, brodovi su morali da se cik-cak probijaju kroz gusta jata kitova. Danas ih nema. Kengure su lovili i skoro izlovili, da bi od mošnica ovih bezazlenih torbara pravili dekorativne torbice za duvan. Rusi su došli do Sibira u potrazi za krznom, jer su već prethodno pobili sve što se miče da bi udovoljili velikašima i carskoj sviti u njihovoj gladi za toplim bundama… Samo za potrebe engleske Kraljevske mornarice posečeno je na stotine hiljada stogodišnjih jela za jarbole.  Državnim dekretom su Rusi uništili najveće jezero na planeti Zemlji – Aralsko more, a nisu time dobili ništa osim očaja, gladi i pustinje tamo gde je trebalo da bude more.

Prelazak sa termički obrađene na živu, sirovu biljnu hranu može da izleči svet od bolesti, da uštedi ogromnu količinu energije, da spase pijaću vodu od stoke, da spase Zemlju od stoke (75 procenata biljne hrane gajimo za ishranu stoke, a ne ljudi!), da nam sačuva ozon. Prelaskom na energiju vetra, mora, sunca ili geotermalnu, sve možemo da okrenemo. Ali, dokle god je profit kamen temeljac naše civilizacije, a industrije – farmaceutska, prehrambena, mlečna, mesna, automobilska i druge – naši bogovi, mi hrlimo ka propasti.  Treba samo da kažemo “ne”. To “ne”, biće zapravo jedno veliko DA životu.

Budućnost  i opstanak celog čovečanstva leži u podizanju, razvijanju i širenju, između ostalog, i ekološke inteligencije. Kupci, potrošači, građani, naročito mame, sve će više da donose odluke na osnovu transparentnih informacija o nekom proizvodu, a ne samo na osnovu  niže cene ili lepe ambalaže. Zeleno, organsko, ekološko obeležje na etiketama postaje značajniji faktor za opstanak  proizvoda i kompanije  na tržištu od dobro plaćene reklame.  Ta moć kupca da kaže “ne” i da se odluči za  zeleno, organsko i ekološko, preobraziće  ekonomiju i tržište sveta u decenijama koje slede.  Srbija,  koja u tom zelenilu kaska za Evropom nekoliko decenija,  kao da ne vidi svoju moć i konkurentnost na evropskom i svetskom tržištu.  Zbog toga je ključno da se ekološka inteligencija  podiže u generacijama koje sad odrastaju, jer za razliku od svojih neodgovornih roditelja,  oni već sada imaju veću ekološku svest o šteti koju ljudi nanose sebi i prirodi.  Ako bi oni izvršili pritisak na direktore i profesore u školama da se umesto ukrasnog bilja u dvorištima sadi voće,  učinili bi za svoje zdravlje, prevenciju i  opšte dobro više nego mnoge nadležne državne institucije. Ako bi znali da je kravlje mleko štetno, možda bi uspeli da izvrše pritisak na agrar da se okrene proizvodnji mnogo kvalitetnijih i jeftinijih biljnih napitaka, od ovsa, pirinča, badema, lešnika, susama, koji su sada, jer su uvozni, a i da se zaštiti mlečna industrija, bezobrazno skupi. Ako bi znali da ishrana mesom, mlekom i mlečnim proizvodima  direktno utiče na porast kardiovaskularnih oboljenja, možda bi uspeli da nateraju roditelje da se odreknu  samoubistvenog načina ishrane. Mladost ima snagu, istrajnost, bunt i moć, ali nema informacije. Početak promena je u širenju transparentne informisanosti o štetnosti i korisnosti proizvoda,  kao i u korišćenju društvenih mreža za širenje informacija, što će sve zajedno učiniti pritisak  na mnoge kompanije i državne institucije da se okrenu zelenim, obnovljivim izvorima energije, reciklaži, ekologiji i zameni uobičajenih proizvoda i rešenja  prirodnim i  alternativnim.

Moć da kažemo ”ne”  otrovnom, nezdravom, energetski neobnovljivom,  to je  ono što će nas izvući iz potrošačke neuroze i građanske depresije i  lansirati nas u 21. vek. Moć da kažemo “ne” sopstvenoj neurozi, tradiciji, predrasudama, liniji manjeg otpora, pobrkanim prioritetima, štetnim životnim navikama, to je ono što će nas učiniti trajno zdravim i vitalnim, u sadašnjosti i  u budućnosti.

POČETAK PROMENA JE U ŠIRENJU TRANSPARENTNE INFORMISANOSTI O ŠTETNOSTI I KORISNOSTI PROIZVODA, KAO I U KORIŠĆENJU DRUŠTVENIH MREŽA ZA ŠIRENJE INFORMACIJA, ŠTO ĆE SVE ZAJEDNO UČINITI PRITISAK NA MNOGE KOMPANIJE I DRŽAVNE INSTITUCIJE DA SE OKRENU ZELENIM, OBNOVLJIVIM IZVORIMA ENERGIJE, RECIKLAŽI, EKOLOGIJI I ZAMENI UOBIČAJENIH PROIZVODA I REŠENJA PRIRODNIM I ALTERNATIVNIM.

Trasnparentna  informisanost  o ekologiji i zdravlju je ključ za transformaciju  i državnog mišljenja,  kao i poslovanja velikih  i uticajnih industrija. Medicina više ne može da krije istine o posledicama agresivnih tretmana. Sve je na Internetu. Farmaceutska industrija više ne može da ćuti o negativnim posledicama lekova. Njihov opstanak je ugrožen, i to se vidi po silini agresije koja se ispoljava prema svemu što je alternativno, drugačije, prirodnije.

Sedim preko puta Kosmaja, na terasi moje kuće u selu Babe, i slušam depresivni radio. Pokušavaju da daju dijagnozu za bolest Srbije. Kažu, bolujemo od depresije, maloumnosti, debiliteta, bulimije, anemije, sve naravno u političkom kontekstu. Slušam i pamtim takve iste radijske programe od pre dvedeset i više godina. Uvek i večito ista priča, mi jadni, frustrirani, ne možemo ništa, svi nas muče, jašu, eksploatišu, nama je sve gore i gore, bankrotirali smo i duhovno i moralno i fizički i finansijski. Ali predlozi za rešenja nikad nisu usmereni na nas, nego na njih, na te bolesne, nedodirljive političare.  Ja ih posmatram pa dobro uočavam kako ubrzano stare i razboljevaju se čim dođu do nekih viših pozicija. Neredovna ishrana, kafanska ishrana, stres, svakodnevno odlučivanje, izazovi, nečista savest, ljudske slabosti, pad morala, nedostatak sna, sve to ukazuje da je vrlo nezdravo baviti se politikom….pa opet, niko nije predložio nutricioniste u skupštini niti savetnike koji bi naše političare učinili zdravijim. A imaju punu podršku zvanične medicine. Dakle, još jedan dokaz da medicina ne brine o zdravlju, već o bolestima. Zamislite kada bi neko promenio jelovnik u skupštinskom restoranu, kada bi se ukinula kafa, služila umesto rakijice ceđena pomorandža, kada bi delegati bili zdravi, radosni ljudi. Možda bi se na taj način, osvajanjem trajnog zdravlja, promenila apatija i malodušnost, a prioriteti i merači uspeha ne bi bili ono što su danas – novac i moć nad drugim ljudima. Predsednik Kine je doneo dekret, naredivši da milijarda njegovih zemljaka jednom mesečno ima vegetarijanski dan, kako bi produžio životni vek svojim sunarodnicima, koji danas, jer konzumiraju svinjetinu, žive u proseku pet godina kraće od Japanaca, čija je ishrana sasvim drugačija. Zamislite da se tema produžetka životnog veka Srbina stavi na listu prioriteta u Skupštini! Zamislite da se vlada bavi pitanjem povećanja dečje kreativnosti!  Ja želim da doživim taj dan. Zato moram da potrajem još najmanje šezdeset pet godina…//ek Maja Volk

Advokatura u izgradnji objekata

U KOMPLEKSNOM PROCESU IZGRADNJE JEDNOG OBJEKTA, OD PRIPREMNIH FAZA PLANIRANJA PA DO TRENUTKA NJEGOVOG STAVLJANJA U UPOTREBU, UČESTVUJE VELIKI BROJ STRUČNJAKA SPECIJALISTA, KOJI KROZ MULTIDISCIPLINARAN PRISTUP, DISKUSIJU I ZAJEDNIČKO PLANIRANJE USAGLAŠAVAJU REŠENJA, TRAŽEĆI OPTIMALNO.

Kada pogledamo objekat koji je zanimljivo izgradjen, uglavnom pomislimo na kreativnost arhitekte i kvalitet izvedenih radova tima gradjevinskih izvodjača.
Ni jednog trenutka ne mislimo na ono što je prethodilo nastanku objekta: pronalaženje adekvatne lokacije za izgradnju, rešavanje imovinsko-pravnih problema koji eventualno postoje, zakonom predvidjenu proceduru koju je potrebno sprovesti da bi se dobile sve neophodne dozvole i omogućila izgradnja objekta, sačinjavanje različitih vrsta ugovora radi regulisanja raznih odnosa počevši od prodaje zemljišta, suinvestitorskih odnosa, odnosa investitora i izvodjača radova, procedure ucrtavanja i uknjižbe objekta i mnogo toga nenabrojanog  što je potrebno, u zavisnosti od svakog konkretnog slučaja.
Upravo se u svim ovim situacijama prepliće i tesno spaja pravna procedura, odnosno pomoć advokata u složenoj proceduri vezanoj za izgradnju objekata, jer je za sve poslove koji prethode izgradnji, postupke pred državnim organima u toku i nakon izgradnje objekta, neophodno imati advokata koji se bavi ovom oblašću prava i u timu sa investitorom, arhitektom,  ostalim projektantima i izvodjačem radova učestvuje u nastanku jednog objekta od početka do kraja.
Više u EKO KUĆI No09

PET lampe

Frenki lampe najbolje ilustruju šta se podrazumeva pod ’’zelenim dizajnom enterijera’’. Pored abažura napravljenog od reciklirane plastike, baza ove lampe napravljena je od prirodnog drveta. Siva nijansa same lampe u kontrastu je sa crvenim upletenim kablom i bledom bojom drveta – tako da ovakve lampe mogu biti idealan izbor za kuću, kao i za kancelariju. Ova lampa je takođe ekološka, potpuno netoksična, bez alergena, UV stabilizovana da bi se sprečio gubitak originalne boje ili sprečila oštećenja zbog izloženosti direktnoj sunčevoj svetlosti. Dugo će izgledati kao da je nova i nastaviće dobro da radi i posle dužeg perioda upotrebe.