Alumil Exl1

Drvena kuća sa atrijumom

DIZAJNIRANA KAO ZATVORENA FORMA, KUĆA IMA FASADNA KRILA KOJA ZAOKRUŽUJU I FORMIRAJU UNUTRAŠNJE DVORIŠTE – ATRIJUM SA SOPSTVENIM OZELENJENIM VRTOM, U ČIJEM SREDIŠTU SE NALAZI DRVO KOJE RASTE KROZ OTVOREN KROV I STVARA U UNUTRAŠNJEM PROSTORU PRIJATNU ATMOSFERU TOKOM CELOG DANA.

Još od drevnih vremena, drvo je bilo i ostalo osnovni građevinski materijal. Dostupnost, obnovljivost, održivost, toplina i komfor koji pruža, tradicionalnost, prirodni ambijent, jednostavnost izrade, sve su to karakteristike drveta koje su ga održale kao materijal za gradnju kroz sva vremena ljudske civilizacije. Danas, živeti u drvenoj kući predstavlja zdravu odluku. Stalno prirodno obnavljanje, energetski bilans i humano – biološka svojstva čine gradnju drvetom ekološki najprihvatljivijom gradnjom.
Savremena drvena kuća smeštena u predgrađu gradića Voralrberga u Austriji, predstavlja alternativu klasičnim porodičnim kućama u okruženju, sa njihovim tipičnim prizmatičnim formama i dvorištima i baštama koje su po pravilu okružene živim ogradama. Arhitektura ovog grada je jednostavna, prirodna, održiva, tradicionalna i kosmopolitska, sve u jednom – kao i ljudi koji u njemu žive. Zahvaljujući pametnoj upotrebi tradicionalnih materijala i jasnom, elegantnom dizajnu, Vorarlberg je planinski region koji je postao magnet za ljubitelje vrhunske arhitekture, gde svakako preovlađuje drvena gradnja. Ovde se mogu naći objekti koji uspostavljaju dijalog sa tradicionalnom arhitekturom sa strmim kosim krovovima, ali i savremeni objekti koji kombinuju drvo sa velikim zastakljenim površinama.

Glavna ideja arhitekata iz austrijskog studija Bernardo Bader bila je da se lokacija objekta, velika livada okružena obližnjom šumom i brdima, iskoristi da se kroz arhitektonski koncept kuće sa atrijumom okolna priroda integriše sa unutrašnjim prostorom. Ovakvo rešenje je omogućilo dragocen kvalitet unutrašnjeg ambijenta postignut uvođenjem funkcionalnih prostora koji okružuju unutrašnje dvorište i baštu i daju im, na relativno malom mestu, skrivenu zelenu oazu.

Kuća je locirana na parceli od 500m2 koja nije ograđena od okolnih polja i nalazi se u naseljenom području, na periferiji sela Sulc. Specifičnost lokacije je u tome što ona zapravo leži između građevinskog područja i poljoprivrednog zelenog pojasa, i opasana je veoma frekventnom stazom koja vodi do zone za rekreaciju oko reke Fruc, koja se nalazi u neposrednom okruženju.
Struktura kuće neutralnog oblika i strogih linija, sa asimetričnim dvovodnim krovom, u vizuelnom smislu je potencirana jednostavnom fasadnom oblogom od horizontalno postavljenih drvenih letvica, koje transparentnim i nepropusnim površinama blago izlažu svetlosti unutrašnji prostor i atrijum, istovremeno štiteći unutrašnji prostor i aktivnosti koje se dešavaju u njima od spoljnih pogleda i uticaja.//ek Ivana Nikolić – Više u EKO KUĆI No09

Dizajnirana kao zatvorena forma, kuća ima fasadna krila koja zaokružuju i formiraju sopstveno dvorište koje zatvara ozelenjen vrt i u čijem središtu se nalazi drvo koje raste kroz otvoren krov i stvara prijatnu atmosferu tokom celog dana

STRUKTURA KUĆE NEUTRALNOG OBLIKA I STROGIH LINIJA, SA ASIMETRIČNIM DVOVODNIM KROVOM, U VIZUELNOM SMISLU POTENCIRANA JE JEDNOSTAVNOM FASADNOM OBLOGOM OD HORIZONTALNO POSTAVLJENIH DRVENIH LETVICA, KOJE TRANSPARENTNIM I NEPROPUSNIM POVRŠINAMA BLAGO IZLAŽU SVETLOSTI UNUTRAŠNJI PROSTOR I ATRIJUM.

Toplinu koju drvo stvara u enterijeru teško će nadmašiti bilo koji drugi materijal, jer je u svesti ljudi zauzelo visoku poziciju kada je u pitanju stvaranje prijatnog ugođaja u prostoru.

Tehnologija građenja drvetom

DRVO JE BEZ SUMNJE SVE ZNAČAJNIJI GRAĐEVINSKI MATERIJAL ZAHVALJUJUĆI SVOJOJ STRUKTURALNOJ RAZNOVRSNOSTI, ESTETSKOJ PRIVLAČNOSTI, PRIHVATLJIVOJ CENI, OBNOVLJIVOSTI KAO RESURSA I NISKOJ POTROŠNJI ENERGIJE POTREBNE ZA NJEGOVU PRIMENU U ARHITEKTURI.

Od praistorijskih vremena pa do početka industrijske ere, drvo je uvek igralo važnu ulogu u našem odnosu prema životnoj okolini. Upotreba drveta, najstarijeg od svih građevinskih materijala, napredovala je u formi konstrukcije, odakle su se razvili i svi kasniji oblici njegove upotrebe. Tokom vremena, znanje o gradnji drvetom i odgovarajući arhitektonski jezik širili su se svetom. Razvijali su se bez obzira na kulturne, civilizacijske i geografske granice. Na taj način su se razvijale prve metode građenja, a neophodno znanje i umeće u rukovanju i obradi drveta je vremenom napredovalo.

Dela nastala zahvaljujući bogatoj riznici ovih znanja još uvek su prisutna u kulturi i arhitektonskoj tradiciji mnogih zemalja. Mnogobrojni objekti izvedeni u drvetu zadovoljili su funkcionalne zahteve u određenom vremenu i prostoru, što je doprinelo razvoju regionalnog arhitektonskog jezika i stila. U dugoj istoriji graditeljstva, ni jedan drugi materijal se nije zadržao toliko dugo i koristio na toliko različitih načina.
Kao građevinski materijal prisutan od praistorijskog doba do 19. veka, drvo nam kroz razne vrste zgrada pokazuje širenje kulturnih i tehničkih uticaja. Poznajući ovaj kulturni razvoj, naš je zadatak danas da dok projektujemo savremenu arhitekturu nastavimo kreativni proces koji se razvijao od samih početaka civilizacije.
Primena drveta u savremenoj arhitekturi, zahvaljujući između ostalog izuzetnom napretku tehnologije njegove obrade, omogućila je široku primenu svih vidova i oblika drvenih konstrukcija u eksterijeru i enterijeru, drvenih obloga fasadnih zidova, podova i plafona, drveta za izradu prozora i vrata, kao i svih delova nameštaja i upotrebnih predmeta.

ANATOMIJA DRVETA
Drvo je živi organizam čiji proizvodi imaju bezbroj primena u graditeljstvu. Svaka vrsta drveta ima različit životni vek i visinu rasta. Od 30.000 poznatih vrsta drveća u svetu, samo 1.500 do 3.000 vrsta se koristi u komercijalne i konstruktivne svrhe, a sa oko 500 se trguje na međunarodnom tržištu.

Spoljno oblaganje izvršeno je kompakt panelima sa drvenom teksturom koje verno odražavaju izgled prirodnog drveta

TEHNOLOGIJA OBRADE DRVETA
Prema načinu prerade, drvena građa se deli na tesanu (za radove u enterijeru) i rezanu građu (za sve vrste radova). Građa se prema dimenziji debljine deli na: tanke daske debljine do 13 mm, daske debljine do 40 mm, debele daske debljine preko 40 mm i letve kvadratnog ili pravougaonog preseka. Prema obliku, razlikuju se: poluoblica, poluoblica zatesana sa jedne strane, četvrtoblica (četvrtača), okrajak, lisičava greda (srednjača), oštroivična greda, oštroivična daska i lisičava daska. U zavisnosti od toga kakav oblik treba da dobijemo, razlikujemo vrste mehaničke obrade drveta kojom se menjaju oblik i dimenzija, i to su: rezanje, cepanje, tesanje, sečenje, ljuštenje. Detaljnije vrste obrade drveta su: rezanje, rendisanje, glodanje, bušenje, dubljenje, tokarenje, brušenje i savijanje.

Fasadne i unutrašnje obloge su razvojem tehnologije obrade drveta i izradom lameliranih panela i kompakt ploča doživele velike promene i povećanu primenu u arhitekturi.

DRVENE KONSTRUKCIJE DANAS
Građenje drvetom je od samog početka civilizacije dalo osnovu za arhitektonsko oblikovanje u različitim kulturama. Sledeći tu tradiciju, danas arhitekti imaju važan zadatak – da svoju epohu umetnički obrade koristeći savremene tehnološke mogućnosti, i da na taj način oblikuju zgrade svog vremena. Za ovo je potreban takt, odmerenost, prilagođavanje okolini, organska povezanost između zgrade, prostora i konstrukcije, dobro odmeren sklop unutrašnje prostorne povezanosti i spoljnog oblikovanja. Naravno, sve to uz poštovanje tehničke, organizacione i ekonomske svrsishodnosti.

PREFABRIKACIJA ELEMENATA I MONTAŽNA GRADNJA
Prefabrikovani elementi od drvenih delova imaju mnogo prednosti u odnosu na tradicionalne tipove konstrukcija. Tradicionalne konstrukcije mogu biti veoma skupe za projektovanje i primenu, spore i komplikovane za izvođenje. Otprilike jedna četvrtina materijala prilikom izgradnje se baca. Prefabrikacija omogućava visok kvalitet, dok se istovremeno čuvaju resursi i pojednostavljuje sakupljanje i reciklaža građevinskog otpada.

DRVO KAO STARI-NOVI EKO-MATERIJAL
U poslednjih nekoliko godina, imajući u vidu da je ekološki kriterijum sve značajniji prilikom izbora materijala, drvo se ponovo sve češće koristi. Životni ciklus drveta je održiv, jer je ono CO2 neutralno, što znači da tokom svog života uzima onoliko ugljen-dioksida koliko otpušta prilikom sagorevanja ili raspadanja. Drvo upija zagađivače iz vazduha, vlagu i postiže psihološku harmoniju sa ljudima. Zahvaljujući svojim tehnološkim, ekološkim, ali i psihološkim karakteristikama, drvo je čest izbor za fasadne obloge.//ek Ljiljana Radojičić – Više u EKO KUĆI No09

Savremene drvene kuće

DRVO, JEDAN OD NAJSTARIJIH GRAĐEVINSKIH MATERIJALA I JEDINI ŽIVI MATERIAL KOJI SE KORISTI U ARHITEKTURI, DANAS JE SVE VIŠE OSNOVA NE SAMO ZA KONSTRUKCIJE ZGRADA I NJIHOVO SPOLJNO I UNUTRAŠNJE OBLAGANJE, VEĆ I ZA DIZAJN ENTERIJERA, NAMEŠTAJA I RAZNIH UPOTREBNIH PREDMETA, I AKTUELNO JE KAO NIKADA PRE.

Glavna tema ovog broja EKO KUĆE je upotreba drveta u savremenoj arhitekturi i njegov značaj za ekološki i održiv način građenja. Značaj drveta uopšte, odlike njegove upotrebe u prošlosti i naznake korišćenja u budućnosti možda je najbolje opisao i anticipirao čuveni finski arhitekta Alvar Alto, rečenicom: „Drvo je duboko human materijal čija je raskoš velika, a potencijal još neispitan.“ U tom razmišljanju je sadržana ideja o neprolaznosti drveta kao građevinskog materijala, njegovoj ulozi u istoriji arhitekture i uticaju na njen budući razvoj.
Drvo je kao materijal u dugoj istoriji ljudske civilizacije imalo univerzalnu primenu – od predmeta za svakodnevnu upotrebu, pa do svih oblika njegovog korišćenja u graditeljstvu i arhitekturi. Sama priroda drveta kao materijala budila je maštu nebrojenih generacija umetnika i neimara kroz različite istorijske periode i na svim meridijanima zemljine kugle. Oni su otkrivali tajne njegove obrade upoznajući prirodne karakteristike materijala, njegovu gustoću, tvrdoću, strukturu, teksturu, boju, jačinu otpora, razvijajući i usavršavajući pri tome oruđa i alatke za njegovu obradu.

Prve građevine stvorene ljudskom rukom svakako su razne vrste primitivnih koliba jednostavnog dizajna, gde su primenjeni osnovni geometrijski oblici i iskorišćeni prirodni elementi. Ideja primitivne kolibe izrađene od drveta koja je bila kompletno okružena prirodom i napravljena od prirodnih materijala, kao i različiti oblici tradicionalne arhitekture od drveta razvijani širom sveta, uticali su na definisanje osnovnih arhitektonskih elemenata i jednostavnost dizajna savremene održive arhitekture.
Danas smo suočeni sa dramatičnim ekonomskim, energetskim i ekološkim preokretima koji imaju snažan uticaj na arhitektonsko stvaralaštvo i koji zahtevaju da se redefinišu postojeći parametri u arhitekturi. To podrazumeva održiv i integralan pristup projektivanju i planiranju uz primenu tradicionalnih i savremenih metoda građenja i upotrebu odgovarajućih materijala. Drvo je sa svojim obnovljivim i održivim karaktersitikama postalo važan građevinski materijal, tako da se gotovo ni jedan novi ekološki projekat ne može zamisliti bez njega.

Zbog čega je uloga drveta kao građevinskog materijala ponovo postala tako značajna?
Odgovor je jednostavan i nalazi se u njegovim prirodnim svojstvima. Drvo je jedini obnovljiv građevinski materijal, proizvodi se u šumi, u najprijateljskijoj fabrici za društvo i okolinu. Šume i proizvodi od drveta zadržavaju ugljen-dioksid (CO2) i čuvaju energiju. Koristiti drvo umesto neobnovljivih materijala znači ublažiti negativan uticaj na životnu okolinu i ne dopinositi klimatskim promenama. Zbog toga je gradnja drvetom i proizvodima od drveta postala sinonim za gradnju budućnosti.

Međutim, korišćenje drveta kao građevinskog materijala povlači za sobom i neizbežno pitanje očuvanja resursa šuma na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i globalnom nivou. Značaj održivog upravljanja i korišćenja šuma podrazumeva, pored očuvanja biodiverziteta, pre svega njihovo obnavljanje na takav način da se održi potencijal šuma na nivou koji će zadovoljiti ekološke, ekonomske i socijalne potrebe današnjih i budućih generacija. Šume su osnova života na zemlji, pa stoga održavanje šuma znači održavanje života.
Ekološki pristup projektovanju i građenju kuća stavlja u prvi plan upotrebu održivih i recikliranih materijala i predstavlja svojevrstan izazov današnjim arhitektima i dizajnerima. Veliki deo odgovora na ovakav pristup građenju i oblikovanju nalazi se u upotrebi drveta uz primenu svih inovativnih tehnologija, prefabrikovanih sistema i pratećih proizvoda od drveta.
Drvo, jedan od najstarijih građevinskih materijala i jedini živi material koji se koristi u arhitekturi, danas je sve više osnova ne samo za konstrukcije zgrada i njihovo spoljno i unutrašnje oblaganje, već i za dizajn enterijera, nameštaja i raznih upotrebnih predmeta, i aktuelno je kao nikada pre.
Drvo je obnovljivo i održivo, čvrsto i atraktivno. Drvo se može saviti i oblikovati prema najmodernijem dizajnu. To je svakako materijal trenutka, ali i budućnosti za savremenu arhitekturu i dizajn.// EKO KUĆA No09

Dobri duh drveta

NA PORODIČNOM IMANJU U JAPANSKOJ PREFEKTURI KAGAVA, DOGRADNJU NOVOG, MODERNOG OBJEKTA OBELEŽIO JE NAČIN NA KOJI JE REŠEN PROBLEM OČUVANJA DVA STABLA DRVETA NA MESTU GRADNJE. KAVKASKO DRVO ZELKOVA I AUTOHTONO KAMFOROVO DRVO ZASAĐENI SU 35 GODINA RANIJE, U TRENUTKU KADA JE VLASNIK ZASNOVAO SVOJU PORODICU I KADA JE SAGRAĐEN NJIHOV PRVI DOM NA OVOJ PARCELI.  RAST I NAPREDOVANJE OVA DVA STABLA SIMBOLIČKI SU PREDSTAVLJALI PARALELU NAPRETKU PORODICE KOJA SE I SAMA RAZVIJALA I PUŠTALA KORENJE POD NJIHOVIM KROŠNJAMA. KADA SE PRIRODNO UKAZALA POTREBA ZA PROŠIRENJEM STAMBENOG PROSTORA, DVA STABLA POSTALA SU PROBLEM, ALI I IZAZOV ZA OVAJ ARHITEKTONSKI PODUHVAT.
Sa umećem da oslušne i razume psihološke potrebe investitora, arhitekta Hironaka Ogava odlučio se za projekat u kome se drveće ipak zadržava, ali tako da umesto da stabla budu deo vrta, sada postanu sastavni deo enterijera nove kuće. Po njegovoj ideji, drveće je posečeno, ali tako da su deblo i glavne grane ostali netaknuti, i potom odneto u sušaru na dvonedeljni proces sušenja, odnosno konzerviranja. Nakon toga, stabla su vraćena na prethodna mesta, ali je to sada bio – centralni deo dnevne sobe. Time je atmosfera vrta sačuvana, preneta i domišljato uklopljena u enterijer kuće.

U novom objektu preovlađuje bela boja, čime se stabla, njihova forma, tekstura i poetika naglašavaju u prostoru. Belo u enterijeru je tradicionalno prisutno u japanskoj arhitekturi od samih njenih početaka i označava princip neutralnosti i amaterijalnosti. Odluka o zadržavanju stabala uslovila je proces koji je iziskivao mnogo vremena i ulaganja. I dok bi čoveku Zapada sve to izgledalo  nepotrebno i besmisleno, za čoveka Istoka ona predstavlja potpuno opravdano ispunjenje iskonske potrebe. Sa druge strane, preduzevši konzervaciju i transplantaciju autor je zapravo pobegao od banalizacije i prostog prihvatanja stvarnosti, i okrenuo se pretakanju materijalnog u duhovno.

Imanje je opasano punom zidanom ogradom koja predstavlja granicu između privatnog i javnog sveta. Ova ograda, nekada izrađivana od pletenog bambusa, opredmećuje karakteristične japanske ideale ravnoteže, samodovoljnosti i skromnosti. Prilaz je zajednički za obe kuće i iskazan je u formi kapije – konstrukcije sa nadstrešnicom. Na osnovu tradicionalnog verovanja, njome već počinje unutrašnjost kuće. Vijugave staze, asimetrično raspoređeno raznoliko rastinje, kamenje, pažljivo osmišljene vizure – sve su to elementi koji se sreću u klasičnom japanskom vrtu.

U enterijeru novog objekta, nekadašnji pokretni neprovidni zidovi, koji su u drevnom graditeljstvu imali objedinjenu ulogu vrata, prozora, otvora i zidova, ustupili su mesto velikim staklenim platnima na fasadi, koja su fiksirana i potpuno transparentna,što je gotovo identičan princip onom tradicionalnom. Neprekinut pogled prisutan je u enterijeru, i postoji kako u unutrašnjosti, tako i kroz staklene otvore, u beskonačnom vizuelnom opsegu do koga seže posmatračevo oko. Unutrašnji prostor je kontinualan, on prosto teče, dozvoljavajući da se svakodnevni životni procesi u njemu odvijaju nesmetano. Raspored nameštaja, u količini i dizajnu krajnje svedenog, prirodno se prilagođava i prati tok prostora.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Dobri duh drveta

NA PORODIČNOM IMANJU U JAPANSKOJ PREFEKTURI KAGAVA, DOGRADNJU NOVOG, MODERNOG OBJEKTA OBELEŽIO JE NAČIN NA KOJI JE REŠEN PROBLEM OČUVANJA DVA STABLA DRVETA NA MESTU GRADNJE. KAVKASKO DRVO ZELKOVA I AUTOHTONO KAMFOROVO DRVO ZASAĐENI SU 35 GODINA RANIJE, U TRENUTKU KADA JE VLASNIK ZASNOVAO SVOJU PORODICU I KADA JE SAGRAĐEN NJIHOV PRVI DOM NA OVOJ PARCELI. RAST I NAPREDOVANJE OVA DVA STABLA SIMBOLIČKI SU PREDSTAVLJALI PARALELU NAPRETKU PORODICE KOJA SE I SAMA RAZVIJALA I PUŠTALA KORENJE POD NJIHOVIM KROŠNJAMA. KADA SE PRIRODNO UKAZALA POTREBA ZA PROŠIRENJEM STAMBENOG PROSTORA, DVA STABLA POSTALA SU PROBLEM, ALI I IZAZOV ZA OVAJ ARHITEKTONSKI PODUHVAT.

Sa umećem da oslušne i razume psihološke potrebe investitora, arhitekta Hironaka Ogava odlučio se za projekat u kome se drveće ipak zadržava, ali tako da umesto da stabla budu deo vrta, sada postanu sastavni deo enterijera nove kuće. Po njegovoj ideji, drveće je posečeno, ali tako da su deblo i glavne grane ostali netaknuti, i potom odneto u sušaru na dvonedeljni proces sušenja, odnosno konzerviranja. Nakon toga, stabla su vraćena na prethodna mesta, ali je to sada bio – centralni deo dnevne sobe. Time je atmosfera vrta sačuvana, preneta i domišljato uklopljena u enterijer kuće. Naravno, za sve ovo bila je potrebna određena visina novog objekta, pa je tako plafon postavljen na nestandardnoj visini od 4 m. Povišeni plafon dozvolio je uvođenje galerija u elevaciji dnevne sobe, čime je prostor postao potpuniji i višeznačniji.

U novom objektu preovlađuje bela boja, čime se stabla, njihova forma, tekstura i poetika naglašavaju u prostoru. Belo u enterijeru je tradicionalno prisutno u japanskoj arhitekturi od samih njenih početaka i označava princip neutralnosti i amaterijalnosti. Odluka o zadržavanju stabala uslovila je proces koji je iziskivao mnogo vremena i ulaganja. I dok bi čoveku Zapada sve to izgledalo  nepotrebno i besmisleno, za čoveka Istoka ona predstavlja potpuno opravdano ispunjenje iskonske potrebe. Sa druge strane, preduzevši konzervaciju i transplantaciju autor je zapravo pobegao od banalizacije i prostog prihvatanja stvarnosti, i okrenuo se pretakanju materijalnog u duhovno. Mnogo više od konkretnog predmeta, vlasnicima su bila bitna sećanja i neprekinuti tok tradicije uz istovremeno udovoljavanje savremenim tokovima života. Veličanje svakodnevnog života, njegove spontanosti i senzualnosti, predstavlja inače konstantnu ideju japanske umetnosti kroz celu njenu istoriju. I zaista, u novom objektu, ukupne površine od svega 50 m2, ništa nije pretenciozno, monumentalno ili stvoreno da traje večno. On je jednostavan odgovor na potrebe običnog čoveka okrenutog ličnim i porodičnim vrednostima.

Vijugave staze, asimetrično raspoređeno raznoliko rastinje, kamenje, pažljivo osmišljene vizure – sve su to elementi koji se sreću u klasičnom japanskom vrtu.

JAPANSKI KONCEPT ZENA, KOJI JE KROZ POSEBAN NAČIN ŽIVOTA UVEK NUDIO OSEĆAJ OSLOBAĐANJA I KONTAKT SA SUŠTINOM POSTOJANJA, VIDLJIV JE NA OVOM OBJEKTU I PREUZET JE IZ TRADICIONALNE JAPANSKE ARHITEKTURE. BITNO OBELEŽJE OVOG PROJEKTA JE ŠTO, ODBACUJUĆI MATERIJALIZAM I PREDUZIMAJUĆI TRAGANJE ZA DUHOVNOŠĆU I SEĆANJIMA, TEŽI DA OBEZBEDI ONO ŠTO JE POTREBNO I DOVOLJNO ČOVEKU NOVOG VREMENA.

Funkcionalnost i ogoljeni stil, koji od vajkada čine odlike japanskog graditeljstva, karakterišu novi objekat. Tu su i prateći faktori, kao što su jednostavnost, osvetljenost, vedrina, skromnost, adaptibilnost, koegzistencija i holistički, organički pristup prostoru. Ova arhitektura kreće od onog zbog koga se pravi – od vlasnika, i na njemu se i završava. Njena namena nije da promoviše status, već kulturu življenja, i to u skladu sa prirodom. Enterijer i eksterijer novog objekta, kao i postojeći, stariji objekat, prožimaju se i stoje u prisnoj vezi, koja počiva na međusobnoj zavisnosti njihovog kombinovanja. Kontinuitet u građenju očituje se i u postojanju prisne veze između novog i starog građenog sloja. Međutim, nota savremenosti je jasna na novom objektu, koji se ističe svojim belim svedenim kubusom, isto kao što je jasna vezanost starog porodičnog objekta za tradicionalnu japansku arhitekturu, što je vidljivo na krovnoj konstrukciji tipa pagode.//ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No09

U novom objektu preovlađuje bela boja, čime se stabla, njihova forma, tekstura i poetika naglašava u prostoru. Belo u enterijeru je tradicionalno prisutno u japanskoj arhitekturi od samih njenih početaka, i označava princip neutralnosti i amaterijalnosti.

Neprekinut pogled prisutan je u enterijeru, i postoji kako u njegovom opsegu, tako i kroz staklene otvore, u beskonačnom vizuelnom opsegu do koga seže posmatračevo oko

Drvo kao zapis ambijenta

PORODIČNA KUĆA ZA ODMOR U AUSTRALIJSKOM GRADIĆU BLERGAURI, KOJI SE NALAZI NA ŽIVOPISNOM POLUOSTRVU MORNINGTON, ODLIKUJE SE IZUZETNO SPECIFIČNOM UPOTREBOM DRVETA. DRVO NIJE SAMO DOMINANTNI GRAĐEVINSKI MATERIJAL I GLAVNO SREDSTVO ZA STVARANJE LIKOVNOSTI, VEĆ JE UPOTREBLJENO I KAO OGLEDALO I ZAPIS AMBIJENTA. PAŽLJIVO ODABRANOG KOLORITA I SLOGA, ONO U SEBI SUBLIMIRA POETIKU SVOG LOKALITETA, NJEGOVU GEOLOŠKU FORMULU, KAO I ORIGINALNU AUTORSKU FILOZOFIJU.
Kuća „Letterbox“ počinje kao poštansko sanduče i razvija se vrlo intenzivno po Z osi, rezultujući prostranim rezidencijalnim objektom koji u zadnjem delu dobija funkciju velike verande. Dizajnirana tako da njen pravi gabarit, formu i koncept spoznamo tek kada je obiđemo u punom krugu, spolja i iznutra, ona sa jedne strane nosi težnju da ostvari minimalni vizuelni efekat, a sa druge, ona je svesna svoje unapređujuće uloge u likovno siromašno građenom okruženju. Ova duhovitost arhitektonske postavke ukazuje na želju autora za preispitivanjem konvencionalnih načela i dometa arhitekture.

Osim što izostaje jasno definisan ulaz, građevina nema ni klasičnu podelu po fasadama. Jedan korpus eksterijera, onaj orijentisan tako da najbolje iskoristi dnevni hod sunca, materijalizovan je kao „zlatna strana“ – obložena u potpunosti drvetom toplih tonova, koji svojom bojom asociraju na pesak, sunce i stene, a svojim ritmom na vetar, talase i promenljivost neba. Predviđeno je da se celokupni život odvija u dvorištu iza kuće, budući da svojom formom i funkcijom ceo njen zadnji deo nosi ulogu verande.

U enterijeru, drvo je ponovo glavni motiv – jarko crvene boje i dinamične strukture u više ravni, ono sada na nov način preuzima ulogu transmitera svetlosti. I ovde se susrećemo sa impresivnom upotrebom drveta – živopisni brodski pod u celoj kući ponovo nosi ulogu „zapisa“, ali sada nešto intimnijeg, životnog karaktera. Na drugoj strani kuće linijski se nižu odaje od kojih svaka poseduje svoj osobeni odnos prema „zlatnoj strani“.

Poput slikara Sezana, koji je počeo da objektivizuje prirodu tako što ju je rekonstruisao, izbacivši najpre sve suvišno iz nje kako bi došao do prastrukture forme, a potom je iznova gradio uz otkrivanje „geoloških naslaga” i njene suštine, tako su  i projektanti kuće „Letterbox“ prikazali nov način konstrukcije prostora koji je suprotan statičnoj, trodimenzionalnoj euklidovskoj šupljini.

Analogno Sezanovoj slici, koja je podsećala na mozaik od poteza četkice, „Letterbox“ je mozaik od naslaganih ravni-uzoraka iz prirode, kojima je sagrađen prostor kuće kao samostalna stvarnost. Ta nova, pročišćena svest o građenom prostoru, koja se zalaže za stvaranje, a ne za reprodukovanje, za idejnu, a ne za upotrebnu vrednost, predstavlja glavnu specifičnost projekta. Ona izražava pobunu protiv apersonalnosti arhitekture, apersonalnosti ambijenta, svake konvencionalnosti, konformizma i regularnosti.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Drvo kao zapis ambijenta

PORODIČNA KUĆA ZA ODMOR U AUSTRALIJSKOM GRADIĆU BLERGAURI, KOJI SE NALAZI NA ŽIVOPISNOM POLUOSTRVU MORNINGTON, ODLIKUJE SE IZUZETNO SPECIFIČNOM UPOTREBOM DRVETA. DRVO NIJE SAMO DOMINANTNI GRAĐEVINSKI MATERIJAL I GLAVNO SREDSTVO ZA STVARANJE LIKOVNOSTI, VEĆ JE UPOTREBLJENO I KAO OGLEDALO I ZAPIS AMBIJENTA. PAŽLJIVO ODABRANOG KOLORITA I SLOGA, ONO U SEBI SUBLIMIRA POETIKU SVOG LOKALITETA, NJEGOVU GEOLOŠKU FORMULU, KAO I ORIGINALNU AUTORSKU FILOZOFIJU.
Kuća „Letterbox“ počinje kao poštansko sanduče i razvija se vrlo intenzivno po Z osi, rezultujući prostranim rezidencijalnim objektom koji u zadnjem delu dobija funkciju velike verande. Dizajnirana tako da njen pravi gabarit, formu i koncept spoznamo tek kada je obiđemo u punom krugu, spolja i iznutra, ona sa jedne strane nosi težnju da ostvari minimalni vizuelni efekat, a sa druge, ona je svesna svoje unapređujuće uloge u likovno siromašno građenom okruženju. Ova duhovitost arhitektonske postavke ukazuje na želju autora za preispitivanjem konvencionalnih načela i dometa arhitekture.
Objekat je koncipiran kao vrlo razuđen i plastičan volumen, sa prožimanjem unutrašnjeg i spoljašnjeg, što oličava fenomen „prodora prostora“. U tom smislu on nosi značenje i izraz skulpture, asocirajući svakoga ko je posmatra na nešto novo i različito. Autori su krenuli od analize samog ambijenta, pa su tako u koncepciju svog projekta ugradili sve bitne činioce – blizinu mora, položaj objekta na poluostrvu i specifična obeležja okruženja, tzv. „genius loci“. Ovo istraživanje je vodilo ka tome da se kuća kreira evocirajući skromnu prigradsku plažu. Prelomljene mase i kubusi koji se prostiru u strukturi građevine, podsećaju na uzburkane talase i prelomljene zrake sunčeve svetlosti.

S obzirom da morska plaža postoji u našoj svesti kao mesto gde bar na trenutak napuštamo konvencionalnost i formalnost uobičajenog života, to se snažno utkalo i u projektantsku ideju, pa se ona svesno udaljila od arhitektonskih regula i uobičajenosti, i približila se drugim umetničkim disciplinama – skulpturi, instalaciji, muzici. Uočivši građevinu, mi se najpre zapitamo „šta je ovo“, a potom i „gde su ulazna vrata“. Odgovor leži u samoj idejnoj koncepciji – i ne trebaju nam ulazna vrata, jer nalazimo se pred kućom za odmor, pa ćemo spontano pronaći način da dospemo unutra.

Osim što izostaje jasno definisan ulaz, građevina nema ni klasičnu podelu po fasadama. Jedan korpus eksterijera, onaj orijentisan tako da najbolje iskoristi dnevni hod sunca, materijalizovan je kao „zlatna strana“ – obložena u potpunosti drvetom toplih tonova, koji svojom bojom asociraju na pesak, sunce i stene, a svojim ritmom na vetar, talase i promenljivost neba.

KUĆA „LETTERBOX“ IZRAŽAVA POBUNU PROTIV APERSONALNOSTI ARHITEKTURE, APERSONALNOSTI AMBIJENTA, SVAKE KONVENCIONALNOSTI, KONFORMIZMA I REGULARNOSTI.

Predviđeno je da se celokupni život odvija u dvorištu iza kuće, budući da svojom formom i funkcijom ceo njen zadnji deo nosi ulogu verande. U enterijeru, drvo je ponovo glavni motiv – jarko crvene boje i dinamične strukture u više ravni, ono sada na novi nalin preuzima ulogu transmitera svetlosti.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

I u enterijeru se susrećemo sa impresivnom upotrebom drveta – brodski pod prisutan u celoj kući doprinosi živopisnosti ambijenta.

Dolinom Pčinje

REKA PČINJA IZVIRE ISPOD DUKAT PLANINE, NA KRAJNJEM JUGOISTOKU SRBIJE. NA DESNOJ OBALI REKE IZDIŽU SE MOĆNE KUPASTE STENE KOJE STANOVNICI NAZIVAJU VRAŽJI KAMEN. KUPE SU VISOKE PEDESETAK METARA I NA VRHU JEDNE OD NJIH SE NALAZI MALA CRKVA IZ ČETRNAESTOG VEKA.

Leto u Srbiji počinje kada putevi ka jugu postaju tesni i kad narod srpski iz tame užurbanosti i kriza krene ka mestima gde Sunce neprekidno sija. Pored onih koji će slatko da se okupaju u slanom moru, ima i onih koji bi da vide ljudsku istoriju uživo. Nije zanemarljiv ni broj posetilaca koji bi da provere zašto je pokojni deda stalno naručivao pesmu „…braćo vojnici, ne ljub’te Grkinje…“. Nažalost, neke nove granice učine toplo Sunce pretoplim. Možda je zato, umesto nedovršenim autoputem ka Preševu, bolje skrenuti levo kod Ristovca i ići pomalo istrošenim putem ka drugom graničnom prelazu, kod manastira Prohor Pčinjski. Kod sela Sveta Petka put se grana. Ako krenete levo ka Trgovištu, videćete fascinantno geološko remek delo u obliku Vražjeg kamena. Ljudi ( a neki kažu i đavoli ) su na neobičnim stenama podigli crkvu.

Reka Pčinja izvire ispod Dukat planine, na krajnjem jugoistoku Srbije. Na nepuna dva kilometra od Trgovišta, na desnoj obali reke, izdižu se moćne kupaste stene koje stanovnici nazivaju Vražji kamen. Kamene kupe su visoke pedesetak metara i na vrhu jedne od njih se nalazi mala crkva iz četrnaestog veka. Crkva je posvećena Bogorodici. Do crkve vodi strma vijugava staza. Deo krova je urušen, a prostor oko crkve je dosta skučen. Monasi iz manastira Prohor Pčinjski dolaze svake subote da obave službu. Meštani dolaze u crkvu, ali se nerado venčavaju i krste decu u crkvi. Sve potiče od stare priče o dvoje mladih koji su se venčali u crkvi, uprkos protivljenju roditelja. Kada je venčanje obavljeno, gočobija je udario u goč, da počne slavlje. Konj ispod mlade se uplašio i propeo, i mlada je pala u ponor.
Od Vražjeg kamena reka lagano teče do sela Barbace, koje liči na živi muzej nekog davnog vremena. Kuće su napravljene od blata i pruća i na njima se suši paprika i duvan. Odmah iza sela, kod stare vodenice, počinje meandrirani deo kanjona Pčinje. Rečni kanjon je živopisan i lepo izgleda sa visova Kozjaka. Posle pet kilometara krivudavog toka, dolina se polako širi i pojavljuje se veštačko jezero pored manastira Prohor Pčinjski.

Nekada davno je po ovim šumama lovio bogati vizantijski vlastelin. Kažu da je u lovu ranio srnu, koja je našla utočište kod isposnika Prohora. Isposnik je zamolio vlastelina da poštedi srnu, a ona će ga za uzvrat jednog dana učiniti carem. Vlastelin je kasnije stvarno postao car Diogen Četvrti, i na mestu gde je sreo Prohora podigao je 1068. godine bogomolju. U crkvi je sahranjen isposnik Prohor. Crkva je više puta paljena, ali deo u kome se nalaze mošti isposnika Prohora uvek je ostajao pošteđen. Prilikom poslednje obnove, u crkvenom zvoniku je pronađeno veliko blago koje je upotrebljeno za obnovu i proširenje crkve. Oltarski deo crkve je ostao autentičan da bi se videlo koliko je stara crkva bila manja od obnovljene. Manastirski konaci su postali izuzetan turistički objekat sa dobrim smeštajem i još boljom kuhinjom. Gostima se nudi belo vino Aber i crveno Dert, koja se prave od grožđa iz manastirskih vinograda. Posebno se preporučuje posna pita samsa. Ovde se pite nazivaju banice, jer kad vam banu iznenadni gosti, domaćica bane u špajz i začas spremi ukusan obrok. Inače, Vranjanci ne kažu daj mu banicu nego daj gi banicu, pa se vremenom naziv gibanica raširio po regionu, a za banicu znaju samo ljudi južno od Niša.

Granični prelaz, udaljen stotinak metara od manastira, podseća na lenjo letnje popodne na usamljenom meksičkom ranču iz američkih vestern filmova. Put prolazi kroz udolinu koju je Pčinja napravila na putu ka jugu. Urušena obala i iščupana stabla su najbolji dokaz koliko je reka uporna u menjanju reljefa. Ove godine je izgleda bila posebno inspirisana, jer ni jedan most nije ostavila u funkciji. Zanimljiva je i sama planina. Severni deo planine je zbog jakog mediteranskog uticaja obrastao posebnim vrstama bilja, i samim tim je zaštićen. Na južnim, nezaštićenim padinama, šume su žestoko iskrčene, pa ta strana ni malo ne liči na severni, šumoviti deo. Kažu da su biljke na planini Kozjak sedam puta medonosnije od identičnih biljaka na drugim balkanskim planinama, a lični utisak je da su i mirisi znatno intenzivniji. Od retkih životinja, pomenimo belu kanju, pticu-lešinara, koja se ponovo zapatila na planini.
Put i dalje prati tok Pčinje. Prvo naselje na makedonskoj strani je selo Pelince. Tu od avgusta 2004. godine postoji Memorijalni centar, otvoren povodom obeležavanja 60. godišnjice Prvog zasedanja ASNOM-a. Slede naselja Koince i Dragomance. Tu se odvaja put za sela Kokino i Arbanaško. Produžavamo pravo, ka sedištu opštine, naselju Staro Nagoričane. Njegovim centrom dominira crkva posvećena Svetom Đorđu.

Priča o planini Kozjak i reci Pčinji je neraskidivo vezana za Svetog Prohora Pčinjskog. Trideset godina svog života je on proveo u isposnici kod Starog Nagoričana, i još toliko u isposnici na severnim padinama Kozjaka. Oba mesta je car Diogen obeležio lepim crkvama, koje je kasnije obnovio kralj Milutin. Fresko slikarstvo crkve u Starom Nagoričanu je dobro očuvano, jer kako kažu stanovnici, oni su čuvali crkvu i crkva je čuvala njih. Opština Staro Nagoričane je poznata po vrednim i očuvanim sakralnim objektima. Pored pomenute crkve posvećene Svetom Đorđu, tu je i manastir Karpino, poznat po Bogorodici Orante koja je prikazana sa jednom belom i jednom crnom rukom. Veliki problem predstavljaju loši putevi, pa je pristup nekim bogomoljama moguć samo terenskim vozilom.

Put do Kokina vodi preko mosta koji je reka Pčinja opasno potkopala, pa više nije u funkciji. To nas nije sprečilo u nameri da ipak pređemo preko njega i krenemo na severoistok. Iako je udaljeno dvadesetak kilometara, izrazito tamno uzvišenje lepo se vidi. U neposrednoj blizini Kokina se nalazi ogroman hrast obeležen kamenim krstom. Ovaj ‘zapis’ je od davnina sveto mesto. Tu su se meštani često sastajali i rešavali mnoge probleme. Pretpostavlja se da samo mesto ima jako energetsko polje. Od hrasta, put polako obilazi moćnu stenu koja neodoljivo podseća i oblikom i veličinom na Borački krš. Staza vodi naviše, pored drevnih zidina koje se uveliko ispituju. Brojni nalazi koji se čuvaju u kumanovskom Narodnom muzeju potvrđuju da su se ljudi koji su ovde živeli mnogo pre starih Grka i starih Slovena, osećali sigurno u blizini neobičnog uzvišenja. Stene se nazivaju Tatićev kamen, kažu po nekom komiti koji je tu četovao, a ceo lokalitet je nazvan Kokino, po obližnjem selu. Izlazak na zaravnjenu površ pod samim vrhom dovodi posetioca u nedoumicu. Jasno se vidi pod popločan relativno pravilnim kamenim kockama. I tron je tu – vajarsko delo prirode, ali su uočljive i izvesne dorade. Zasigurno su i markeri malo preoblikovani. Ispitivanja na Tatićevom kamenu je počeo profesor koji predaje nacrtnu geometriju i voli istoriju umetnosti. Ta srećna kombinacija je dovela do ozbiljnih ispitivanja koja su urodila otkrićem megalitske opservatorije. Njena starost se procenjuje na četrdeset vekova! Istraživanja je verifikovala i NASA, i Kokino je stavljeno na četvrto mesto liste starih opservatorija, iza Abu Simbela, Stounhendža i Angkor Vata, a ispred Čičen Ice i Maču Pičua. Teško je poverovati da su ljudi osamnaest vekova pre rođenja Hrista bili kadri da naprave preciznu opservatoriju kojom su pratili devetnaestogodišnji ciklus Sunca i Meseca. Zanimljivo je da im reperni dan nije bio ni dan ravnodnevnice ni dan dugodnevnice, već centralni dan leta, što će reći kraj jula. Kokino je postalo mesto pohoda znatiželjnika iz celog sveta. Podatak da je siromašna opština dobila novac da uradi dobar put, uverava nas da će se o ovom mestu tek čuti.

Kad od Starog Nagoričana krenete na jug, uključujete se direktno na trasu puta koja spaja Jadransku obalu i Ćustendil, odnosno Sofiju u Bugarskoj. Ako krenete levo, ka Krivoj Palanci, posle par kilometara očekuje vas etno- selo. Desno se skreće ka Kumanovu, odnosno vašem zamišljenom putu ka moru. Pre toga videćete neobične zarubljene vulkanske kupe koje vas ponovo vraćaju u svet vesterna. To su Žegligovski kamen i Kostoperska karpa. Ova prirodna utvrđenja su bila naseljena još od kada su se prvi ljudi pojavili na ovim prostorima.

Dole na jugu, u ravnom Kumanovskom polju, izdiže se uzvišenje Zebrnjak. Preko njega prelazi isti meridijan koji ide i preko Avale, a i visina im je identična – 511 metara. Na vrhu oba se nalaze spomenici poginulim ratnicima. Impresivan, skoro pedeset metara visok spomenik podignut palim srpskim ratnicima na Zebrnjaku, Bugari su tokom Drugog svetskog rata skratili na trećinu. Kažu da su se vlasti Srbije i Makedonije dogovorile o obnovi spomenika na Zebrnjaku. Kada se naprave putevi i uredi banja u Strnovcu, možda će mnogi putnici koji su krenuli ka jugu ostati ovde nekoliko dana, ili će čak odlučiti da baš tu završe svoje putovanje.

Planet Solar – Najveći solarni brod na svetu

‘’TURANOR’’ PLANET SOLAR, NAJVEĆI SOLARNI BROD NA SVETU, KOJI VIŠE PODSEĆA NA SVEMIRSKI BROD NEGO NA 35 METARA DUGAČAK KATAMARAN, ZAPOČEO JE PLOVIDBU, PUT OKO SVETA, A ZA SVOJE POKRETANJE KORISTI ISKLJUČIVO ENERGIJU SUNCA.

Solarna energija je postala inspiracija mnogim entuzijastima i avanturistima. Ponekad i najveće borce za primenu solarne energije umeju da iznenade ambicije i potezi smelih ljudi. Pristupačnost i pogodne cene solarnih panela dovele su do velikog iskoraka u primeni fotonaponskih modula u svakodnevnom životu.

Istraživači organizacije Planet Solar pokrenuli su projekat izrade broda koji bi bio primer kako se na pravi način može iskoristiti potencijal solarne energije, čijom se upotrebom ne narušava životna sredina, a minimizira se emisija ugljen dioksida. Dizajn broda urađen je u Švajcarskoj, a glavni dizajner je Novozelanđanin Kreg Lumes. Brod je posle detaljnih priprema, izrade projekata za dizajn i prikupljanja tehničke dokumentacije, građen 18 meseci u Kilu, Nemačka, i predstavlja najveći solarni brod ikad napravljen.

Dimenzije ”Planet” Solar katamarana su: dužina 31m (35m sa zadnjim nosačem solarnih panela), širina trupa 15m, ukupna širina 23m, visina 6,30m i maksimalna težina 89 tona. Njegove motore pokreće električna energija proizvedena pomoću 512m2 solarnih ploča, što znači da ovaj ploveći hotel plovi ne emitujući ni grama CO2. Ovi paneli napajaju litijum-jonske baterije, smeštene u dvostrukom potpalublju katamarana. Sa punim baterijama, električni motor može da radi bez prekida 72 sata, ukoliko uopšte nema sunčeve svetlosti. Oko 20 kW je dovoljno da ovaj solarni brod dostigne brzinu od 8 čvorova (15 km/h), a njegovih 38.000 fotonaponskih ćelija imaju iskoristljivost od 18,8%, tako da mogu da generišu 103,4 kW solarne energije. // Više u EKO KUĆI No09