Alumil Exl1

Bonobo kultura

Pan paniscus, poznatiji kao ’pigmejski šimpanza’, otkriven je 1920. godine, ali su ga tek sredinom sedamdesetih godina prošlog veka naučnici izdvojili u sasvim posebnu vrstu majmuna primata. Naziv ’pigmejski šimpanza’ ne znači da su ovi majušni primati manji rođaci šimpanze, nego da su miljenici pigmejskog naroda, koji deli stanište sa ovim izuzetnim bićima. U svetu su poznati kao  ’bonobo’. Omeđeni rekom Kongo, žive izolovani u samo jednoj zemlji na svetu, u republici Kongo. Ima ih još svega 50.000 na Zemlji  i preti im izumiranje. Kada bismo pokupili sve bonobo  majmune  i stavili ih kao publiku na Marakanu, jedva bismo napunili stadion.

Bantu  plemena u bazenu Konga vekovima koriste meso bonoboa za ishranu, ali i za svoje rituale. Tek u poslednje dve decenije,  svetske organizacije su osnovale dva rezervata bonobo primata u njihovom prirodnom staništu,  ali oba rezervata zavise od privatnih donacija. Za sumu od 20 dolara mesečno, možete usvojiti jedno bonobo siroče i spasiti ga.

Iako liče na šimpanze, ovi primati su zapravo identični našem pretku Australopitekusu. Njihovo ime, bonobo, na jednom od iščezlih bantu jezika  znači : predak. Upravo u okolini reke Kongo nađen je i kostur našeg zajedničkog pretka od pre 3 i po miliona godina, ženke koju su naučnici nazvali Lusi (po tada čuvenoj pesmi Bitlsa), a koja podseća i na nas i na bonobo primate. Lusi je, kao i bonobo, hodala na dve noge, bila uspravnija od šimpanze, umela da pravi kameno oruđe i služila se drvetom i kamenom kao oruđem. Ženke bonobo imaju izražene grudi kao žene, lica su im tamna, imaju ružičaste usne, manje izražene veđe od šimpanze, i na glavi imaju gustu kosu koja se deli na razdeljak. Bonobo i mi delimo 98% istih gena.
Bonobo su u stanju da nauče i da se sporazumevaju leksigramima od nekoliko stotina reči, da sastavljaju rečenice, misle, sećaju se, ali ono što je najdirljivije kod njih je to što je to zajednica ljubavi, spokoja, harmonije, društvo u kome nema dominantnih mužjaka, ratova, sukoba, borbi. Sve  sukobe i tenzije bonobo rešavaju seksom, u svim mogućim pozama, kombinacijama, pa ih često zovu društvom “vodi ljubav, a ne rat”. Bonobo vode ljubav licem u lice, ljube se, grle,  drže se za ruke, i to je jedan od razloga što ih srećom (srećom po njih), nema u zoološkim vrtovima – njihova seksualna aktivnost bi bila suviše šokantna za ljudske mladunce! Ali njihova seksualna aktivnost nije samo  partnerska, niti namenjena produženju vrste – oni seks koriste kao pozdrav, način zbližavanja sa drugima, praktikuju ga i radi čistog zadovoljstva ali i kao oslobađanje od stresa i napetosti, ili pak kao gest pomirenja.

Bonobo po ceo dan provode negujući se, odmarajući se, igrajući se, meditirajući,  vodeći ljubav, očevi i majke zajedno podižu decu, a nije nevažno ni to što srž njihovog harmoničnog života čine alfa ženke. Ženke su povezane, one odlaze od kuće u pubertetu, tražeći nove zajednice, a muškarci ostaju uz decu i porodice. Mamini sinovi su privilegovani.  Majke nikada ne grde svoju decu, čak i ako im mladunče otme hranu iz usta. Dugo je važilo shvatanje da su samo ljudi sposobni za empatiju i jedini koji umeju da dele hranu jedni sa drugima. Bonobo takodje nesebično dele hranu, emotivni su, druželjubivi, oplakuju svoje mrtve, teraju muve okupljeni oko preminulog člana zajednice, čak i ako je to došljak koji nije ni u kakvom krvnom srodstvu sa njima, odaju mu počast. U pitanju je matrijarhat sa punom demokratijom. Društveni su, druželjubivi i očigledno umeju i žele da uživaju.

Zateći ćete u prirodnom staništu bonoba kako leži na travi, gleda u nebo i žvaće neku travku ili kako na obali reke pljuska nogama po vodi, ili kako se pažljivo neguje, trlja, umiva u reci… Bonobo će uzeti mango i kotrljati ga nežno preko svojih genitalija ili će zagrljeni, licem u lice dugo sedeti  i ljubiti se. Dodaću još nešto: bonobo su isključivo frutarijanci, dakle, voćojedci, i jako retko, samo kad su ugroženi, jedu meso manjih životinja, kao što su veverice na primer. Šimpanze su daleko agresivnije, imaju dominantne mužjake, vode ratove, ubijaju se međusobno i – jedu meso.
Amerikanci su se dočepali nekoliko bonobo majmuna i smestili ih u specijalni centar za izučavanje jezika u državi Ajova, gde i danas živi najinteligentniji primat na svetu, bonobo mužjak Kanzi, koji razume rečenice, vodi računa o bebi, sinu Teku, menja mu pelene, podučava ga, prevodi jezik ljudi svojoj polusestri i tolika je zvezda da je čak i Opra Vinfri poslala koleginicu da obavi intervju sa Kanzijem (koji se, naravno, uzbudio seksualno i na novinarku i na snimatelja). Sve bi to bilo divno i krasno kada ne bi postojao brljivi faktor ljudske manipulacije i greške. Kanzija i njegovu porodicu, Amerikanci osim voćem, hrane i svojim uobičajenim đubretom – picama, rezancima, viršlama. Daju mu čak da žvaće žvake i da gleda televiziju, a već je navučen na šećer i slatkiše. Kanzi sada ima 30 godina i ugojen je kao prosečni Amerikanac, a pre nekoliko meseci bonobo su počeli da umiru od bolesti. Kanzijeva čuvena sestra Panbaniša umrla je od upale pluća, a za sina Teka se sumnja da je autističan. Autizam ne postoji u prirodi. To pretvaranje bonoba u bolesnog čoveka putem termički obrađene hrane je nasilje nad njegovom prirodom, a posledice su slabljenje imuniteta i oboljevanje od ljudskih bolesti.

Mnogo me je rastužila i dirnula sudbina naših rodjaka bonoboa, za koje mnogi naučnici traže da se kao vrsta preimenuju od Pan paniscusa u Homo paniscusa. Zar je moguće da ne vidimo vezu između mira, spokoja, harmonije i empatije i voća kojim se bonobo hrane, i sa druge strane, između  ljudske agresije, nasilja, sadizma, i mesa koje mi jedemo? Zar ne vidimo da su zagrljaji, poljupci,  bliskost, tolerancija, ljubav, meditacija – put ka srećnom društvu, kakvo je društvo bonoboa? U zarobljeništvu, u par zooloških vrtova gde ih ima, bonobo menjaju karakter, počinju da se ujedaju medjusobno, postaju agresivni, otuđeni. Očigledno pate i tuguju. Tu su pred nama, nestaju pred našim očima svedoci istinske ljudske prirode koju smo za par  miliona godina uspeli sasvim da iskvarimo, i što je najtužnije, zaboravimo. Mogu samo da vam kažem u ime bonobo predaka: jedite voće i volite se i živite u toleranciji, ljubavi, okruženi prirodom…  jer, to smo mi, nasilno proterani iz raja. Zato se moja prva  knjiga o živoj hrani  zove “ U raju nema kuvanja, kotlići su u paklu….”// EKO KUĆA No08

Medicinska geologija

ZNAČAJAN DEO TERITORIJE NAŠE ZEMLJE IMA RELJEF POGODAN ZA DOBRE USLOVE ŽIVOTA. TO POTVRĐUJE I RAZNOLIKOST BILJNOG I ŽIVOTINJSKOG SVETA KOJI NASELJAVA OVAJ PROSTOR.

Kada govorimo o uticaju životne sredine na zdravlje obično mislimo na zagađenja koja dolaze iz industrijske i urbane sredine, jer su upravo ona obeležila naše vreme. Ali i sami prirodni faktori različito utiču na zdravlje. Nije svejedno da li živimo u ravnici ili na planini, kakav je hemijski sastav zemljišta i voda koje kroz njega prolaze i kolika je prirodna radioaktivnost tla na kome se živi, kakav je biljni i životinjski svet u neposrednom okruženju. Drugim rečima, postoje tereni koji pogoduju zdravom načinu života, oni koji su manje pogodni i oni koji sadrže neke štetne uticaje. Najčešće se susrećemo sa kombinacijama pozitivnih i negativnih uticaja iz prirode u kojoj ništa nije samo crno ili belo.//Više u EKO KUĆI No09

Aero Sklopivi vetrogenerator

KADA GOVORIMO O GENERATORIMA KOJI ZA SVOJ POGON KORISTE VETAR, ODMAH POMISLIMO NA VELIKE VETRENJAČE,  ALI OVAJ  PROJEKAT JE NEŠTO SASVIM DRUGO. PORED TOGA ŠTO SLUŽI SVOJOJ SVRSI, PROIZVODNJI ELEKTRIČNE ENERGIJE PUTEM VETRA, OVAJ GENERATOR JE SKLOPIV ZAHVALJUJUĆI IZUZETNOJ KONCEPTUALNOJ IDEJI TIMA MLADIH DIZAJNERA.

Solarni punjač ili solarni uređaj je sasvim dobra stvar ukoliko živite u području gde postoji dovoljno sunčeve svetlosti. Ako živite u području gde tokom većeg dela godine preovlađuje oblačnost, solarni punjači nisu baš najidealniji. Bolja opcija u takvim slučajevima su vetrogeneratori.

Aero, sklopivi vetrogenerator, je koncept projekat mladih dizajnera sa univerziteta u Buenos Airesu, tima koji čine Marcos Madia, Sergio Ohashi i Huan Manuel Pantano. Osnovna ideja koja stoji iza ovog koncepta je da se proizvede prenosiva vetrenjača koja može da zameni upotrebu mrežnog napajanja u kući tokom prekida u dovodu električne energije ili kada je oblast u fazi oporavka od prirodne katastrofe. Ovakav generator se može koristiti kao zamena za mrežnu električnu struju u malim objektima. Sva oprema koja je potrebna za njegovu montažu može se čuvati na jednom mestu, radi lakšeg daljeg rada oko generatora. Izrađen je od lakih materijala, kao što su karbonska vlakna i aluminijum, koji je pogodan za transport. Podnožje ne izgleda veoma stabilno, jer se ne zakopava u zemlju, a jak nalet vetra može lako ga raznese, jer je napravljen od laganih materijala. Da bi postigao svoju maksimalnu visinu, negde oko 18 metara, teleskopski stub se montira u par jednostavnih koraka. Za samu montažu potrebne su dve do tri osobe.

Retrospektivna izložba ULUPUDS-a (1953 – 2013)

VELIKA RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA UDRUŽENJA LIKOVNIH UMETNIKA PRIMENJENIH UMETNOSTI I DIZAJNERA SRBIJE (1953-2013) CENTRALNI JE DOGAĐAJ U 2013. GODINI, KOJIM ULUPUDS PROSLAVLJA SVOJ VELIKI JUBILEJ.
Kao jedan od vidova retrospektive ULUPUDS-a, ovaj važan kulturni događaj u regionu predstavio je dela 150 autora u postavci, i veliki broj članova Udruženja putem audio-video prezentacije.
Publika je bila u prilici da sagleda dugogodišnju aktivnost i renome Udruženja kroz radove umetnika nagrađivanih na tradicionalnim majskim izložbama ULUPUDS-a i na međunarodnoj izložbi Zlatno pero Beograda, kao i na Bijenalu keramike Beograd, dvodecenijskoj izložbi TISO – sekcije za tekstil i savremeno odevanje i drugim žiriranim izložbama, kao i na konkursima za dodelu nagrada, poput nagrade Ranko Radović i Pavle Vasić.

Posetioci svih generacija su na jednom mestu mogli da vide skulpturu Nebojše Mitrića, velikana srpske odnosno jugoslovenske umetnosti, rad prerano preminulog Boška Bekrića, talentovanog mozaičara, dela vajara prof. Miodraga Živkovića, jednog od prvih predsednika ULUPUDS-a, čitav niz dela naših poznatih arhitekata, poput Mustafe Musića, velikana fotografije kao što je Mirko Lovrić, istrajnih umetnika na polju tekstila i negovanja starih zanata, poput Nadežde Ristić Vlajković… sve do mladih autora, koji nastavljaju tragom svojih prethodnika.// Više u EKO KUĆI No08

Spokoj

I u najsiromašnijoj sobi i u najlošijem mogućem društvu, i onda kada svi drugi uplašeno i drhteći čekaju „skori smak sveta“ i onda dok očekuju pobedničku paradu nakon nekog velikog državnog podviga ili praznika, u najboljem zdravlju i u najgorom zdravstvenom stanju – oni, ovakvi, sami sebi određuju raspoloženje i meru uživanja u svakom trenutku.

REALNO I IDEALNO JA.

Kada govorimo o „idealnoj kući“, onom savršenom modelu ljudskog doma, uvek zaboravljamo da je pravo, prvobitno stanište čoveka – on sam.

Van odeće i svega što je dobilo sa spoljne strane i kroz uticaje  i stalne pritiske okoline, čovekovo telo je, ipak, i mesto gde on stoluje (bar isto onoliko koliko i puž sa svojom kućicom, koju onako predano i neodustajno tegli i vuče za sobom, sve dok živi).

I u toj ljudskoj unutrašnjoj kući (u nekom našem nevidljivom centru) nalaze se sve ljudske tajne i nedoumice, sve ono što čini da se vremenom radujemo svom životu ili padnemo u očaj i beznađe, da se borimo ili unapred odustanemo od borbe, da se osećamo srećno ili nesrećno.

Zbog toga je, uostalom, i osmišljena ona drevna ideja da svaki čovek bez razlike IMA DUŠU. I da je njegova besmrtna duša nešto najvažnije što poseduje: jedina stvar koju je đavolski neprijatelj ljudskog roda (ozloglašeni Satana) oduvek bio spreman da plati suvim zlatom, ma kakvim obećanjem uspeha ili slave.

Naime, đavolu je bilo neophodno da oduzimanjem ljudske duše prisvoji ono što je u njemu najvrednije, već pomenutu arhitektoniku njegovog bića koja se doslovno raspada bez svoje centralne odaje i onog svetlašca u njoj. Ako nešto na (ili u) našem telu liči na mitsku (i umetničku) ideju Grala, onda bi to bilo ovo nevidljivo kandilo pred svetim oltarom našeg srca – naša duša.

Duša je bila i glavni argument za sve one koji su tvrdili kako nas je stvorilo savršeno, božansko biće (i to po svom liku). Jer je upravo duša taj nevidljivi, anatomski neopisani, ni jednom naučnom instrumentu dostupni deo našeg tela.

Čak se pokazalo da u samom trenutku naše smrti, tokom poslednjeg izdaha – izgubimo tačno 21 gram (težina jedne štangle čokolade, kolibrija ili 5 najsitnijih novčića). A akupunkturne tačke na mrtvom telu su aktivne još 48 sati nakon smrti svog vlasnika. Pa vi vidite.

Bilo kako bilo, to naše unutrašnje biće, zvali ga mi DUŠA ili ne, ima svoja pravila, osobine i (prilično ambiciozne) zahteve.

Ona, pre svega, zahteva spokoj, kao osnovno i najzdravije stanje duše. Samo se u istinskom i nepomućenom spokoju naša duša oseća kao riba u vodi.

I zato je istinski hedonizam, onaj nadčulni i nadtelesni – duševni i duhovni – vezan za taj neobično kompleksan, redak i važan pojam SPOKOJA.

Njime se vekovima bavila, na razne načine, filosofija (dok je još uvek bila zaista „ljubav prema MUDROSTI“, a ne ona nama danas poznata analitička britva za seciranje svih postojećih ideja i verovanja).

I ona antička ideja intelektualnog hedonizma se zasniva na potrazi za duševnim spokojem i duhovnim mirom.

ELITA DUHA

Prvi preduslov je uvek bio: neuznemiravanje – iskonska čežnja za tim da ti se nikada ne traži ono što te ne zanima, da ti država i prijatelji i slučajni prolaznici ničim ne oduzimaju onu neophodnu koncentraciju koja pomaže kako mišljenju, tako i osećanju istinskog smisla.

Jer svi su drugi (ona uvek, i na nesreću, odlučujuća većina) isključivo skoncentrisani na svoje mesto u društvu i lični uspeh, ono što nikada nije ozbiljno zanimalo ove mistične hedoniste smisla, sve od reda ličnosti čije se zabave i uživanja nalaze sa unutrašnje strane bića. Njihova prednost je u tome što su jedino oni  zavisni samo od sebe.

Jedino se oni ne mogu uceniti, uplašiti, menjati, niti usmeravati po volji i političkoj potrebi trenutka. Samo oni su UVEK sa sobom i svim onim što vole i za čim žude: i u problemima i u iskušenjima, i u zatvoru i noć pred pogubljenje, i kada im najbolje ide i onda kada im ide najgore, i kad ih svi vole i kad ih svi mrze – svejedno.

Oni putuju i onda kada širom otvore oči, ali isto tako i onda kada ih širom zatvore, avionskim krilima ili na krilima mašte, kakvim postojećim prevoznim sredstvom ili alhemijskim putem čiste imaginacije – nema nikakve razlike.

UNUTRAŠNJI HEDONIZAM, NEKAD I SAD

A postoji i čitava istorija ovih neobičnih hedonista (koje retko ko tako doživljava).
U pred-homerovskim vremenima bili su to vizionari, sveti pevači i rapsodi.
U antici su bili filosofi.
U biblijskim vremenima – proroci.
U ranom srednjem veku – mistici, isposnici i svetitelji (a posebno takozvani „stolpnici“).

U visokom srednjovekovlju – to su dvorske lude, žongleri, arlekini i lakrdijaši (jedine zaista slobodne osobe tog čudnog doba; a jedan od njih je bio, ne zaboravite, i sam Frančesko iz Asizija). U renesansi – bili su to umetnici i magovi (Leonardo i Bruneleski, Mikelanđelo i Šekspir, Džon Di i Atanasije Kirher, Piko dela Mirandola i Marsilio Fićino; i jedni i drugi držani su kao posebna vrednost na firentinskim, londonskim ili praškim dvorovima moćnih,  jeretičkih vladara tipa porodice Mediči, Elizabete Prve ili Rudolfa Drugog Habsburškog).

U modernom dobu – to su ezoterici (Štajner, Bjeli, Rerih, Tarkovski), monasi (Jovan Kronštatski, Valentin Svencicki, Jovan Šangajski), pesnici (Vjačeslav Ivanov, Nikolaj Gumiljov, Crnjanski, Emil Sioran), dendiji (vajldovskog ili vagnerovskog tipa), intelektualni usamljenici (Fjodorov, Florenski, Losev, Jejts, Jung, Papini, Elijade) i posebni ljudi odličnog obrazovanja i odgovarajuće duhovne kulture (poput Nae Joneskua, Juliusa Evole, Bele Hamvaša i Joana Kulianua).

A u post-modernoj, suštinski post-sekularnoj epohi (koja se odrekla primitivnog ateizma i pomodnog agnosticizma iz vremena Moderne) tek se formira nova društveno-duhovna klasa ljudi koja ume da sačuva svoje unutrašnje JA od svega spoljašnjeg.

I bez obzira na to da li će govoriti o duši ili inspiraciji ili svom duhovnom miru, oni su rešeni da oštro i beskompromisno brane tu unutrašnju vrednost koju nose u sebi. Da slobodno i beskompromisno (ako treba i bezočno i bestidno) pljunu istinu u oči svakom ko samo pokuša da ih potceni, zloupotrebi, izmanipuliše i udene u nekakvu matriksovsku modlu i kalup).

HAPPY FEW

Ne postoje čudniji, mirniji i tvrdoglaviji buntovnici od ovih. Jer njih ne možete kupiti ni parama, ni pohvalom, ni snishodljivošću, ni laskanjem, ni pretnjama, ni ismevanjem, ni ignorisanjem. Oni su oslobođeni spoljašnjih zakona i svake banalne, suviše zemaljske gravitacije.

Oni su sposobni da pronađu istinu i znanje i spoznaju – u razlistalom drvetu i u zraku sunca koji pada kroz rešetke prozora na zatvorskoj ćeliji i u zadimljenoj kacelariji bez svežeg vazduha i trunke zelenila i usred neopisive gužve u saobraćaju i u sivim i mračnim bolnicama.

Oni uvek mogu i umeju da u sebi nađu i svež vazduh i slobodu i prostor i zdravlje i sreću i SPOKOJ. To jest, iz svog suverenog i neuznemirenog spokoja, oni nalaze i sve ostalo – baš kao što vodopad pokreće turbine hidrocentrale i tako stvara struju i pali svetlo svud gde postoji dalekovodna mreža, tamo daleko od mesta događanja.

Njihov odlazak u spa ili u najbolju knjižaru, muzej i biblioteku, njihov „slow food“ obrok, njihova sauna i tursko kupatilo, njihova netaknuta priroda i najbolji hoteli, njihov rafinirani gastronomski meni i savršen izbor najbolje odeće i obuće po meri – sve se to odvija unutar opsega njihove kože i lične sposobnosti da se, uspokojeni i skoncentrisani, osete i bolje i udobnije i slobodnije od ma kog konkurentnog (onog klasičnog) hedoniste, opremljenog neograničenim finansijskim sredstvima i viškom slobodnog vremena.I kao što su i one najlepše i najraskošnije kuće, vile i palate nastajale prvo u mašti svojih arhitekata i graditelja, tako se i sve ono što raduje telo, uzdiže duh i opušta živce nalazi već u samom srcu bića i sačuvanoj (neprodatoj) duši ovih slobodnih hedonista, najslobodnijih ljudi sveta, naših najsrećnijh savremenika.

USPOKOJITE SE

Zato dobro porazmislite o svim koristima i benefitima ovakvog (eko)hedonizma i probajte da sami – laganim vežbama koncentracije, meditacijom i odlukom da izađete iz svakodnevice – od sebe isklešete malčice boljeg, jačeg i samopouzdnijeg tipa.

Ako vam se dopadne, možete da nastavite i dalje. I to jedino tim istim putem: kroz lični primer i svakodevne vežbe za uspostavljanje spokoja koji ni od koga ne zavisi osim od vas i vaše odluke.

To ako ste stekli, sačuvaćete dušu i osetiti slobodu i sreću kakvu nikad do sad niste. Probajte. Ne boli. A može mnogo da pomogne, čak i tamo gde se ne nadate.

Arbor

DANAŠNJI TEMPO RAZVOJA NAŠE PLANETE PRIMORAVA NAS DA SVE VIŠE KORISTIMO ALTERNATIVNE I OBNOVLJIVE IZVORE ENRGIJE, KAO ŠTO SU ENERGIJA SUNCA I VETRA. MLADI TIM DIZAJNERA IZ KALIFORNIJE ODLUČIO JE DA SE VRATI IZVORNIM VREDNOSTIMA I TAKO JE KREIRAO URBANI MOBILIJAR KOJI PORED ESTETSKI PRIVLAČNOG IZGLEDA IMA I FUNKCIJU PRIKUPLJANJA SOLARNE ENERGIJE ZA NAPAJANJE RAZNIH UREĐAJA.
Arbor je urbani mobilijar dizajniran za prikupljanje solarne energije za zdraviju okolinu. Konceptualno je razvijen kao Green Power inicijativa (Zelena inicijativa) grada San Hoze u Kaliforniji. Ideja je nastala kao afirmacija solarne energije i njenog odnosa prema okolini, sa obraćanjem posebne pažnje na to kako zgrade i sve ostale urbane građevine utiču na ljude.

Arbor pruža jednostavnu analogiju. Kao što listovi drveća prikupljaju svu potrebnu energiju za svoje funkcionisanje, tako i ovde, providne solarne ćelije prikupljaju određenu količinu energije za upotrebu u urbanim sredinama. Njegov oblik je inspirisan drvećem. Cilj Arbor-a je da privuče prolaznika da  sedne, odmori se, razmisli i počne da više ceni grad u kome živi i njegovu prirodnu okolinu. Takođe pruža mogućnost napajanja svih elektronskih uređaja koje danas u tako velikoj meri koristimo. Arbor se sastoji od klupe iz dva nivoa, koja omogućava korisniku da udobno sedi u nivou ulice ili sa nogama blago iznad podloge, što daje iluziju kao da sedi na grani.
Providne solarne ćelije prikupljaju potrebnu energiju za energetske komponente i vraćaju je u mrežu kada se ne koristi.  Omogućava da se svetlost probije kroz njegovu strukturu i  time stvara senku na podlozi nalik silueti lišća sa drveta. Sunčeva svetlost uključuje niz LED dioda ugrađenih u stubove, koje svetle iza matiranog polikarbonata, daju ambijentalnu rasvetu i bezbedno osvetljavaju ulicu.
Arbor je izrađen od nerđajučeg čelika, plastike, recikliranog drveta, LED rasvete i matiranih polikarbonatnih panela.

Ekokult 2013.

EKO KUĆA, PRVI SRPSKI MAGAZIN POSVEĆEN EKO ARHITEKTURI I EKO KULTURI, ODRŽAO JE VELIKU I JEDINSTVENU MANIFESTACIJU I IZLOŽBU EKOKULT U POKRAJINSKOM ZAVODU ZA ZAŠTITU PRIRODE U NOVOM SADU.

‘’EKO KUĆA’’, prvi srpski magazin posvećen eko arhitekturi i eko kulturi, pokrenuo je veliku i jedinstvenu manifestaciju i izložbu EKOKULT, koja je premijerno održana tokom januara meseca 2013. godine u galeriji Progres u Beogradu. EKO KUĆA je u saradnji sa Pokrajinskim zavodom za zaštitu prirode organizovala od 16. maja do 10. juna 2013 godine istoimenu manifestaciju u Prirodnjačkom muzeju u Novom Sadu. Izložba je izazvala veliku pažnju posetilaca i medija, a cela manifestacija je podržana od strane velikog broja sponzora i generalnog sponzora TIKKURILA.

EKOKULT predstavlja jedinstvenu manifestaciju sa velikom izložbom i pratećim programom, u okviru kojih su integrisani svi segmenti eko arhitekture, eko kulture, eko umetnosti, eko dizajna i eko života. Takav koncept manifestacije i izložbe otvara dijalog sa širom javnošću, promoviše znanja, razvoj i primenu ekološkog, energetski efikasnog i održivog načina razmišljanja u cilju direktnog i praktičnog uticaja na način posmatranja života i sveta. Na jednom mestu, u okviru ove velike izložbe, posetioci su mogli da vide različite projekte, modele, predmete, proizvode i ekološke aparate, umetničke radove, instalacije i performanse inspirisane ekološkim pogledom na svet iz oblasti arhitekture, enterijera, slikarstva, grafike, vajarstva, keramike, tekstila i savremenog odevanja, scenografije, kostimografije, fotografije i istorije umetnosti.

Pod jednim krovom našle su se objedinjene sve likovne i primenjene umetnosti, ukazujući na celovitost umetnosti i istorijski fenomen “gesamtkunstwerk”-a, na nedvojivost umetnosti od savremenog života, kao i na potrebu za njenim preispitivanjem, novim izrazom i novim postavkama njenih ciljeva. // Više u EKO KUĆI No08

IZLOŽBU SU OTVORILI DR BILJANA PANJKOVIĆ, DIREKTOR POKRAJINSKOG ZAVODA ZA ZAŠTITU PRIRODE, OLIVER FOJKAR, NAČELNIK ZAVODA, I UREDNIK EKO KUĆE I PREDSEDNIK ORGANIZACIONOG ODBORA IZLOŽBE, MR. VLADIMIR LOVRIĆ.

Loop chair

Višenamenski komad nameštaja
Stolica nazvana ’Loop chair’ sastoji se od sedam tabli različitih dimenzija koje su šarkama povezane u obliku petlje. Kompletan objekat je platforma za stvaranje raznovrsnog nameštaja. Obaranjem i lepljenjem, uz pomoć posebnih konektora, proizvodi se drugačiji komad nameštaja.

Svaki sklopivi položaj ima definisanu funkciju, što omogućava da ovaj proizvod može da se koristi kao obična ili barska stolica, kao merdevine ili ležaljka, kao polica za knjige ili stočić, i sve to sa izuzetnom lakoćom, prema ličnim željama i potrebama. Postoji 12 različitih položaja.// Više u EKO KUĆI No08