Alumil Exl1

Sertifikacioni sistemi zelene gradnje

SISTEMI ZA SERTIFIKACIJU IMAJU ZNAČAJNU ULOGU U PODIZANJU SVESTI O ZNAČAJU ODRŽIVE IZGRADNJE, PRE SVEGA KROZ ISTICANJE ZNAČAJA INTEGRISANOG PRISTUPA PROJEKTOVNJU KROZ RANO UVOĐENJE EKSPERATA IZ RAZLIČITIH OBLASTI U PROCES PROJEKTOVANJA, ALI SE MORAJU NEPRESTANO RAZVIJATI I KORIGOVATI U ODGOVARAJUĆIM ZAKONSKIM OKVIRIMA.
Od kako se zaštita životne sredine uspostavila kao imperativ i vodeća globalna tema u svim oblastima, nametnula su se i pitanja vrednovanja kvalitata prema kriterijumima održivosti, koji se ubrzano formiraju ili su već uveliko formirani u skoro svakoj sferi savremenog života. Razni aspekti projektovanja i građenja, kao jedna od osnovnih ljudskih delatnosti, u poslednjoj deceniji se temeljno preispituju i usaklađuju sa sve
strožim zahtevima koji se nameću u cilju smanjivanja štetnog uticaja koje aktivnosti građenja imaju na životnu sredinu. Zbog kompleksnosti samog problema jako je teško sveobuhvatno sagledati sve zahteve, i objektivno i temeljno proceniti kvalitet projektovanog rešenja u odnosu na njih. Svedoci smo da vrednovanje i procena kvaliteta, čak i ako se uzme u obzir samo jedan kriterijum održivosti zgrada, njihova efikasnost u pogledu korišćenja energije na primer, ne predstavljaju nimalo lak poduhvat. A šta je sa pitanjima efikasnog korišćenja vode, zemljišta i građevinskih materijala, kvaliteta vazduha u zgradama, zaštite prirodnog okruženja itd.?

SVEDOCI SMO DA VREDNOVANJE I PROCENA KVALITETA, ČAK I AKO SE UZME U OBZIR SAMO JEDAN KRITERIJUM ODRŽIVOSTI ZGRADA, NJIHOVA EFIKASNOST U POGLEDU KORIŠĆENJA ENERGIJE NA PRIMER, NE PREDSTAVLJAJU NIMALO LAK PODUHVAT. A ŠTA JE SA PITANJIMA EFIKASNOG KORIŠĆENJA VODE, ZEMLJIŠTA I GRAĐEVINSKIH MATERIJALA, KVALITETA VAZDUHA U ZGRADAMA, ZAŠTITE PRIRODNOG OKRUŽENJA ITD.?

Kao model po kome bi se svi ovi kriterijumi sveobuhvatno sagledavali pri proceni kvaliteta i vrednovanju rešenja, početkom devedesetih godina prošlog veka nastali su prvi sistemi za vrednovanje zgrada po kriterijumima održivosti. Do njihove pojave nije bіlo objektivnog i adekvatnog načina da se istovremeno proceni ispunjenost brojnih ekoloških zahteva prema jasno definisanim kriterijumima i da se pruži jasan pregled ostvarenog učinka. Ostvareni učinak, tj. kvalitet zgrade u odnosu na ispunjenost brojnih zadatih kriterijuma, otelotvoruje se u formi sertifikata koji se izdaje na kraju procesa procene, koju vrši tim stručnjaka. Upravo je izdavanje sertifikata postalo glavna odlika, ali і ono što razlikuje razne sertifikacione sisteme za procenu zelene gradnje (Green building certification ѕystems) koji su se vremenom razvijali širom sveta. Industrija koja se razvija kao svojevrsna ”tehnička podrška” procesu sertkfikacije, angažuje veliki broj nezavisnih stručnjaka, ali i specijalizovanih kompanija koje se bave procenom ispunjenosti raznovrsnih kriterijuma koje određeni sistem postavlja pred projektantski tim. Raznovrsni su i akteri tržišta na koje se određeni sertifikat plasira od arhitekata i drugih inženjera, investitora, budućih zakupaca i stanara, agencija za prodaju nekretnina, konsultantskih kuća, do državnih institucija, zakonodavnih tela itd. Svi ovi akteri imaju različite interese i očekivanja od ishoda procesa sertifikacije. Budući stanari i zakupci očekuju potencijalno niže troškove u eksploataciji kao i zdravije okruženje unutar zgrada zbog njenih ekoloških karakteristika. Vlasnici i investitori imaju slična očekivanja, a to su maksimalna isplativost investicije kroz troškove održavanja i veću produktivnost zaposlenih zbog poboljšanih karakteristika unutrašnjeg komfora, ali i pozitivan efekat na sopstveni imidž, koji je u skladu sa opštim ”zelenim trendom”. Agenti za prodaju očekuju pouzdanije informacije o objektu, manje pritužbi od strane kupaca zbog većeg broja dostupnih informacija i veću rentabilnost objekta.
Tržišna utakmica koja se vodi između raznih sertifikata i organizacija koje stoje iza njih, globalnog je karaktera, ali se prenosi i na manja, lokalna tržišta. Najstariji je sistem za sertifikaciju koji se primenjuje u Velikoj Britaniji, BREEAM (Buіlding Research Establishment Environmental Assessment Method, gde je Building Research Establiѕhment nevladina organizacija koja ga je osmislila i plasirala 1990. godine). Među najpoznatijim sistemima u Evropi su nemački DGNB (Deutsche Gesellschaft für Nachhaltiges Bauen), švajcarski (MINERGIE), francuski HQE (Haute Qualité Environnementale), austrijski (GBCA). U Japanu sa primenjcje CAЅBEE (Comprehensive Assessment System for Building Environmental Efficiency), a sertifikacija po ovom sistemu je u velikom broju gradova usvojena kao obavezan deo procesa izgradnje. U SAD-u je najpoznatiji LEED sistem, dok pored njega postoje i Energy Star, razvijen od strane organizacije za zaštitu životne sredine (ERA) i Ministarstva za energetiku, Green Globes koji je razvijen u Institutu za zelene zgrade (Green Buildings Institute). Proces sertifikacije je kod poslednja dva besplatan i bazira se na “uradi sam” principu preko softvera dostupnih na zvaničnim veb stranicama. Mnogi gradovi širom SAD-a opredeljuju se za obaveznu sertifikaciju određenih tipova zgrada (državne ustanove, škole, bolnice itd.) po određenom sistemu. LEED je takođe najrasprostranjeniji sistem van SAD-a, pošto su ga preuzele mnoge zemlje i koriste ga pored domaćeg sistema (Indija, Kina, Brazil). Preuzimanje jednog sistema, razvijanog u određenom podneblju sa određenim klimatskim, geografskim, društvenim i zakonodavnim karakteristikama, u drugačijoj sredini, često vodi potpunom srozavanju validnosti procene zbog neadekvatnog seta odabranih kriterijuma. Tako je nemački sistem sertifikacije razvijen upravo kao odgovor na prodor drugih sistema na nemačko tržište, koji su u pogledu kriterijuma energetske efikasnosti bili daleko ispod nivoa tadašnje nemačke regulative. Upravo iz tog razloga teži se prilagođavanju određenog sistema novim uslovima, gde se koriste samo njegovi organizacioni okviri, a specifičnosti vezane za izbor kriterijuma i njihovo vrednovanje razvijaju se u saradnji sa lokalnim timovima stručnjaka, ili se potpuno samostalno kreira novi sertifikacioni sistem na lokalnom nivou. Bilo je pokušaja da se stvori jedinstvena platforma za razvoj univerzalnog sertifikacionog sistema (ЅB Tool) ali se to nije pokazalo kao moguće i održivo rešenje, upravo zbog velikih razlika među prethodno definisanim kriterijumima u lokalnim okvirima.

RAZNI ASPEKTI PROJEKTOVANJA I GRAĐENJA, KAO JEDNA OD OSNOVNIH LJUDSKIH DELATNOSTI, U POSLEDNJOJ DECENIJI SE TEMELJNO PREISPITUJU I USAKLAĐUJU SA SVE STROŽIM ZAHTEVIMA KOJI SE NAMEĆU U CILJU SMANJIVANJA ŠTETNOG UTICAJA KOJE AKTIVNOSTI GRAĐENJA IMAJU NA ŽIVOTNU SREDINU.

U Srbiju je takođe pre par godina stigao LEED sistem, preko Saveta zelene gradnje Srbije (Serbian Green Building Council) koji promoviše koncept održive i zelene gradnje i podržava razvoj sistema sertifikacije. Postoji interesovanje i za druge sisteme sertifikacije, pre svega nemački i britanski, ali još nema registrovanih projekata u Srbiji u okviru ovih sistema. Nesumnjivo je da sistemi za sertifikaciju imaju značajnu ulogu u podizanju svesti o značaju održive izgradnje, pre svega kroz isticanje značaja integrisanog pristupa projektovnju kroz rano uvođenje eksperata iz različitih oblasti u proces projektovanja, ali se moraju neprestano razvijati i korigovati u odgovarajućim zakonskim okvirima.
Možemo zaključiti da se kroz pravilan odabir kriterijuma i njihovo stalno preispitivanje i usavršavanje, kojim će se u proces projektovanjanja uključiti brojni eksperti iz oblasti koje razmatraju složene probleme održivosti, mogu postići ciljevi onih koji zagovaraju značaj šireg, kontekstualnog pristupa. Samo kroz takav pristup razvoju održivih objekata, gde je akcenat na integrativnom procesu projektovanja, kojim će biti ispunjeni i ciljevi sertifikacije, sistemi sertifikacije doprinose razvoju održivih strategija.// Sve o sertifikacionim sistemima u EKO KUĆI No07 str. 55-67.

Dragulj Mediterana

UPADLJIVA SUPROTNOST IZMEĐU IZUZETNO STRMOG TERENA NA KOME JE OVA KUĆA NAPRAVLJENA I SAMOG OBJEKTA, PREDSTAVLJA NEOČEKIVANO LEP KONTRAST KOJI ODIŠE ELEGANCIJOM, A NASTOJI DA USPOSTAVI DIJALOG IZMEĐU UNUTRAŠNJEG ŽIVOTNOG PROSTORA I SPOLJAŠNJEG OKRUŽENJA.
Grčko ostrvo Naksos pripada grupi ostrva Kiklada u Egejskom moru. Poznato je po svojoj bogatoj kulturi antičkog doba, a danas ga odlikuju jednostavna arhitektura, slikovita sela sa malim belim kućama, kamenitim stazama i uskim uličicama. Pozicionirana uz more ili sa pogledom na more, nude spektakularan pogled na panoramu ostrva i privlače turiste iz celog sveta. Brojne lepe građevine i spomenici svedoče o prošlosti ostrva dajući mu jedinstven i interesantan karakter. Ovo ostrvo je tokom istorije bilo veoma poznato po kamenolomu mermera od koga su izgrađeni brojni hramovi i kuće. Gradovi su zadržali svoju tradicionalnu arhitekturu, sa belim i niskim kućama, pa tako i objekat letnjikovca u brdima ima naznake ovakve arhitekture.
Kuća ima na raspolaganju dovoljno vode zahvaljujući visokim planinama koje je okružuju i pospešuju izlivanje kiše. Ovo je posebno važno s obzirom na to da je ostrvo pod uticajem sredozemne klime sa dugim, toplim, sušnim letima i blagim zimama sa malo padavina.
Na planinskom placu od 9.000m², koji je orijentisan ka zapadu i sa pogledom na more, izgrađen je ovaj izuzetno interesantan objekat od 280m² za petočlanu porodicu i njihove goste. Smešten je na teško pristupačnom terenu, što mu daje osobenost i izuzetnu draž.

Objekat je izgrađen kaskadno na strmoj padini, i sastoji se iz dve etaže. Donja etaža sadrži veliku spavaću sobu, dnevni boravak, kuhinju sa trpezarijom i bazen, a gornja kuhinju sa trpezarijom, dva kupatila, ostavu, glavnu spavaću sobu, dve manje spavaće sobe i gostinske odaje. Terasa sa velikim bazenom koji služi kao centar okupljanja tokom letnjih dana na ostrvu i kao prostor za održavanje skupova i druženja, savršeno je mesto za zabavu ili jedostavno za sunčanje i uživanje.

Stepenište od 3.10 m širine prolazi duž celog objekta i glavni je smer kretanja u njemu. Ono posetioce vodi od parkinga u podnožju objekta do unutrašnjosti svih delova kuće, prolazeći kroz terasu u privatne prostorije, i završava se sa prekrasnim otvorenim pogledom na more. //ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No8

GLAVNI ELEMENTI OVOG IZUZETNOG I SPEKTAKULARNOG PROJEKTA SU MODERNIZAM, PROSTORNOST, PROZRAČNOST I IZNAD SVEGA-BELA BOJA.

Objekat je smešten na teško pristupačnom terenu.

Ovaj objekat ujedno predstavlja i deo ogradnog zida kojim je ograničen unutrašnji prostor za boravak.

Dragulj Mediterana

UPADLJIVA SUPROTNOST OKOLNOG, IZUZETNO STRMOG, TERENA NA KOJOJ JE OVA KUĆA NAPRAVLJENA I SAMOG OBJEKTA, PREDSTAVLJA VELIKI KONTRAST KOJI ODIŠE TRANSPARENTNOŠĆU I ELEGANCIJOM, A NASTOJI DA USPOSTAVI DIJALOG IZMEĐU UNUTRAŠNJEG ŽIVOTNOG PROSTORA I SPOLJAŠNJEG OKRUŽENJA.

Objekat je izgrađen kaskadno na strmoj padini, i sastoji se iz dve taže. Donja etaža sadrži veliku spavaću sobu, dnevni boravak, kuhinju sa trpezarijom i bazen, a gornja kuhinju sa trpezarijom, dva kupatila, ostavu, glavnu spavaću sobu, dve manje spavaće sobe i gostinjske odaje. Terasa sa velikim bazenom koji služi kao centar okupljanja tokom letnjih dana na ostrvu i kao prostor za održavanje skupova i druženja, savršeno je mesto za zabavu ili jednostavno za sunčanje i uživanje. Ovaj objekat ujedno predstavlja i deo ogradnog zida kojim je ograničen unutrašnji boravak, dok je ostatak placa ostavljen netaknutim i čini se kao da predstavlja deo pejzaža.
Osvetljenje je ključan element u opremanju svakog prostora, pa i ovog. Enterijeri ovog objekta su maksimalno otvoreni za svetlost i vazduh kako bi atmosfera unutar prostorija bila što prijatnija tokom letnjih meseci. Prozorski otvori su veliki, dizajnirani da prime što više svetla, a osvetljenje se dodatno poboljšava velikim staklenim površinama i znatnim korišćenjem bele boje u enterijeru.

Glavni elementi su medernizam, prostornost, prozračnost I, iznad svega-bela boja. Bela boja je izabrana jer stvara atmosferu jasnoće I sjaja u eksterijeru I enterijeru, atmosferu opuštanja, u skladu sa arhitektonskim geometrijskim linijama. Ovakvi enterijer ne moraju biti ni nalik “bolničkom” i “sterilnom” ambijentu već, naprotiv, može da odiše toplinom i udobnošću.

Određeni i čisti odnosi mase i staklenih otvora prikazuju kuću kao umetničko delo evropske elegancije. Ovaj način gradnje zahteva mnogo nege, ali je ukupan ambijent vrlo udoban, a ceolukupan projekat veoma funkcionalan. Belinom, jednostavnim linijama, dobro odmerenim odnosom belih zidova i staklenih otvora, ova kuća se prefinjeno nameće kao još jedan izuzetan i spektakularan projekat arhitektonskog tima. //ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No8

ENTERIJERI SU OBLIKOVANI SA ŠTO MANJE NAMEŠTAJA, TAKO DA OKOLNI PROSTOR PREOVLAĐUJE U ODNOSU NA AKTIVNOSTI SAMOG OBJEKTA.

Enterijer ovog objekta je maksimalno otvoren za svetlost i vazduh, kako bi atmosfera unutar prostorija bila što prijatnija.

Bela boja i obilje svetlosti ostavljaju vizuelni utisak čistote, stvarajući savršen ambijent za odmor i opuštenje.

CO2 neutralna kuća

JEDNA OD TIPIČNIH TRADICIONALNIH KUĆA IZ 1950-IH GODINA U VILHELMSBURGU, NA MIRNOJ HAMBURŠKOJ PERIFERIJI, REKONSTRUISANA JE KROZ ENERGETSKI EFIKASNU GRADNJU U MODERAN I KOMFORAN PROSTOR ZA ŽIVOT. OBJEKAT KORISTI SOLARNU ENERGIJU I PRIRODNU VENTILACIJU, I POSEDUJE BROJNE PROZORE NA FASADI I KROVU. PO SVOM KONCEPTU OVA KUĆA JE CO NEUTRALNA, ŠTO PREDSTAVLJA PROTOTIP KUĆE BUDUĆNOSTI.

Nekada skučena i zatvorena struktura male hamburške stambene građevine iz sredine prošlog veka, transformisana je u prostrane prostorije okupane svetlošću, obezbeđujući stanarima najbolje uslove za savremeno stanovanje. Primenjeni princip rekonstruktivne modernizacije pripada tzv. inovativnoj strategiji. Objekat sada sadrži dve dečje sobe, dva kupatila, veliku spavaću sobu, jedinstveni dnevni prostor i sobu za čitanje. Sobe su smeštene u prizemlju, dok je potkrovlje, kao impozantan i ekskluzivan deo kuće, zbog prisustva najveće količine svetlosti namenjeno zajedničkom životu porodice tokom celog dana, i uključuje kuhinju, trpezariju, dnevnu sobu i prostranu biblioteku.
Kuća osetljiva na svetlost predstavlja prvu nemačku CO neutralnu kuću. Nastala je kao eksperiment Velux grupe i oličava nastojanja za aktivnim učešćem u razvoju održive gradnje u budućnosti. Rezultati ovog eksperimenta pokazuju da objekti budućnosti mogu da budu klimatski neutralni, ugodni i atraktivni za stanovanje, uz obilno pristustvo dnevne svetlosti i svežeg vazduha.

Takođe, kuća daje jedno od mogućih rešenja aktivne kuće, odnosno vizije kako građevina može da doprinese zdravlju i ugodnom životu svojih stanara bez negativnog uticaja na klimu i okruženje.
Obnovljivi izvori energije i obilje dnevne svetlosti kao okosnice nove arhitekture uslovili su graditeljski koncept, a i životni stil stanara. Tokom zime, dobitak toplote od pasivnog solarnog grejanja preko krovnih prozora snižava potrebu za dogrevanjem, dok preko leta kapci i roletne na prozorima štite unutrašnjost kuće od pregrevanja.

Koncept poduhvata razvijan je pametno i u skladu sa činjenicama. S obzirom na to da Evropljani provode 90% svog vremena u zatvorenom prostoru, neophodno je bilo da objekat obezbedi najbolju moguću unutrašnju klimu za stanovanje i rad. //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No08

KUĆA OSETLJIVA NA SVETLOST DIZAJNIRANA JE TAKO DA STOJI U HARMONIJI SA OKRUŽENJEM, DA INTELIGENTNO KORISTI ENERGIJU SUNCA I VETRA, I DA PODSTIČE ODRŽIVI STIL ŽIVOTA.

Kuća osetljiva na svetlost predstavlja prvu nemačku CO2 neutralnu kuću.

Striktna belina zidova, odsustvo svakog viška i izostanak nepotrebnih detalja.

CO2 neutralna kuća

JEDNA OD TIPIČNIH TRADICIONALNIH KUĆA IZ 1950-IH GODINA U VILHELMSBURGU, NA MIRNOJ HAMBURŠKOJ PERIFERIJI, REKONSTRUISANA JE KROZ ENERGETSKI EFIKASNU GRADNJU U MODERAN I KOMFORAN PROSTOR ZA ŽIVOT. OBJEKAT KORISTI SOLARNU ENERGIJU I PRIRODNU VENTILACIJU, I POSEDUJE BROJNE PROZORE NA FASADI I KROVU. PO SVOM KONCEPTU OVA KUĆA JE CO2 NEUTRALNA, ŠTO PREDSTAVLJA PROTOTIP KUĆE BUDUĆNOSTI.

Nekada skučena i zatvorena struktura male hamburške stambene građevine iz sredine prošlog veka, transformisana je u prostrane prostorije okupane svetlošću, obezbeđujući stanarima najbolje uslove za savremeno stanovanje. Primenjeni princip rekonstruktivne modernizacije pripada tzv. inovativnoj strategiji. Objekat sada sadrži dve dečje sobe, dva kupatila, veliku spavaću sobu, jedinstveni dvnevni prostor i sobu za čitanje. Sobe su smeštene u prizemlju, dok je potkrovlje, kao impozantan i ekskluzivan deo kuće, zbog pristustva najveće količine svetlosti namenjeno zajedničkom životu porodice tokom celog dana, i uključuje kuhinju, trpezariju, dnevnu sobu i prostranu biblioteku.
Kuća osetljiva na svetlost predstavlja prvu nemačku CO2 neutralnu kuću. Nastala je kao eksperiment Velux grupe i oličava nastojanja za aktivnim učešćem u razvoju održive gradnje u budućnosti. Rezultati ovog eksperimenta pokazuju da objekti budućnosti mogu da budu klimatski neutralni, ugodni i atraktivni za stanovanje, uz obilno pristustvo dnevne svetlosti i svežeg vazduha.

Tokom zime, dobitak toplote od pasivnog solarnog grejanja preko krovnih prozora snižava potrebu za dogrevanjem, dok preko leta kapci i roletne na prozorima štite unutrašnjost kuće od pregrevanja. Sami prozori kombinuju optimalne koeficijente solarne propustljivosti (g-value) i toplotnog prenosa (U-value), i suština njihovog postojanja jeste da svedu na najmanju moguću meru upotrebu veštačkog osvetljenja.

Zavisno od parametara temperature, koncentracije ugljen-dioksida i stepena vlažnosti u kući, kontrolni sistem (na solarni pogon) automatski otvara i zatvara prozore, njihove roletne i kapke, kako bi obezbedio udobnu, zdravu unutrašnju klimu, kao i željenu atmosferu u prostorijama.

Kuća osetljiva na svetlost predviđena je da se prilagodi potrebama svojih stanara, a nikako obrnuto. Striktna belina zidova, odsustvo svakog viška, izostanak nepotrebnih detalja, stroga i vrlo jednostavna geometrija arhitektonskih oblika, minimalizam u mobilijaru – sve su to činioci koji stvaraju najpogodniju podlogu za čovekov mir, prijatnost, usredsređenost na sebe i ostale ukućane.  //ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No08

KUĆA OSETLJIVA NA SVETLOST DIZAJNIRANA JE TAKO DA STOJI U HARMONIJI SA OKRUŽENJEM, DA INTELIGENTNO KORISTI ENERGIJU SUNCA I VETRA, I DA PODSTIČE ODRŽIVI STIL ŽIVOTA.

KUĆA OSETLJIVA NA SVETLOST PREDVIĐENA JE DA SE PRILAGODI POTREBAMA SVOJIH STANARA, A NIKAKO OBRNUTO.

Sobe su smeštene u prizemlju, dok je potkrovlje namenjeno zajedničkom životu porodice tokom celog dana.

Kuća sa zelenim krovom

KUĆA IZGRAĐENA U DUHU STARIH INDIJANSKIH NASEOBINA, NEPRIMETNA U PROSTORU,  ČIJA SE JEDINSTVENOST OGLEDA U RAZNOLIKOSTI BILJAKA, PTICA I LEPTIROVA KOJI NASELJAVAJU NJEN KROV. JEDAN OD RETKIH PRIMERA KADA PRIRODA ODREĐUJE LEPOTU KUĆE, A  ARHITEKTURA PADA U DRUGI PLAN.
Kuća Edželend smeštena je na prostoru rekultivisanog industrijskog zemljišta u Teksasu i svojim oblikom i karakteristikama podržava obnavljanje prirode, sjedinjavajući se sa njom u potpunosti. Projekat za kuću radio je studio Bercy Chen Architecture iz Teksasa, čija je zamisao bila da naprave modernu kopiju domorodačkih ukopanih kuća (The Native American Pit House). Ovakve kuće nekada su gradila stara indijanska plemena koja su naseljavala severne delove današnje Kanade i SAD-a, gde je klima hladnija, i gde je bilo neophodno prilagoditi način gradnje tako da se omogući očuvanje toplote tokom zime. Edželend kuća ukopana je u tlo do dubine od 2 m, i koristi masu Zemlje kao izolator, da bi leti ostala prijatno hladna, a zimi topla.

Kuća je podeljena na dva dela, u vidu dva odvojena paviljona. U jednom su  smeštene spavaće sobe, dok se u drugom nalazi dnevni boravak. Da bi se iz jednog dela prešlo u drugi, neophodno je izaći napolje, tako da su ukućani uvek u interakciji sa okolnim prostorom.

Dizajn enterijera urađen je u savremenom minimalističkom stilu, u kojem preovlađuje jednostavan nameštaj svetlih boja, čineći da prostor izgleda veći nego što zapravo jeste. Pošto je kuća ukopana, postavljeni su veliki stakleni prozori i zidovi, kako bi prijem dnevne svetlosti bio što bolji.  Da bi se smanjili toplotni gubici, korišćeno  je isključivo termo-izolaciono staklo. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ Više u EKO KUĆI No08

DIZAJN ENTERIJERA URAĐEN JE U SAVREMENOM MINIMALISTIČKOM STILU, U KOJEM PROVLAĐUJE JEDNOSTAVAN NAMEŠTAJ SVETLIH BOJA, ČINEĆI DA PROSTOR IZGLEDA VEĆI NEGO ŠTO ZAPRAVO JESTE.

Kuća sa zelenim krovom

KUĆA IZGRAĐENA U DUHU STARIH INDIJANSKIH NASEOBINA, NEPRIMETNA U PROSTORU, ČIJA SE JEDINSTVENOST OGLEDA U RAZNOLIKOSTI BILJAKA, PTICA I LEPTIROVA KOJI NASELJAVAJU NJEN KROV. JEDAN OD RETKIH PRIMERA KADA PRIRODA ODREĐUJE LEPOTU KUĆE, A ARHITEKTURA PADA U DRUGI PLAN.
Kuća Edžlend smeštena je na prostoru rekultivisanog industrijskog zemljišta u Teksasu, i svojim oblikom i karakteristikama podržava obnavljanje prirode, sjedinjavajući se sa njom u potpunosti. Projekat za kuću radio je studio Bercy Chen Architecture iz Teksasa, čija je zamisao bila da naprave modernu kopiju domorodačkih ukopanih kuća (The Native American Pit House). Ovakve kuće nekada su gradila stara indijanska plemena koja su naseljavala severne delove današnje Kanade i SAD-a, gde je klima hladnija, i gde je bilo neophodno prilagoditi način gradnje tako da se omogući očuvanje toplote tokom zime. Edžlend kuća ukopana je u tlo do dubine od 2 m, i koristi masu Zemlje kao izolator, da bi leti ostala prijatno hladna, a zimi topla.

Očuvanju toplote doprinosi i zeleni krov koji je potpuno pokriven biljkama, i čini da kuća praktično ostaje nevidljiva u prostoru, stapajući se sa okolnom vegetacijom. U saradnji sa Centrom za zaštitu divljeg bilja (Lady Bird Johnson Wildflower Center) iz Ostina, na krov kuće i u okolni prostor posađeno je preko 40 domaćih vrsta biljaka, kako bi se sačuvala autohtona vegetacija. Biljke za sadnju na krovu pažljivo su birane, kako bi se njegov izgled cvetanjem određenih vrsta menjao u toku godine.

Na zelenom krovu posađene su biljke koje privlače određene vrste ptica i leptirova koji naseljavaju okolinu, a koji svojim prisustvom dodatno ulepšavaju ovaj dom, i čine ga u potpunosti delom prirode. Jedna od njih je zimzeleni žbun Bouvardia ternifolia. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ Više u EKO KUĆI No08

PROJEKAT ZA KUĆU RADIO JE STUDIO BERCY CHEN ARCHITECTURE IZ TEKSASA, ČIJA JE ZAMISAO BILA DA NAPRAVE MODERNU KOPIJU DOMORODAČKIH UKOPANIH KUĆA (THE NATIVE AMERICAN PIT HOUSE).

Kuća je podeljena na dva dela, u vidu dva odvojena paviljona. 

Dizajn enterijera urađen je u savremenom minimalističkom stilu.

Porodica bistrih potoka

EKOLOŠKA KOMUNA U PODNOŽJU PLANINE RUDNIK – PIONIRSKA TAČKA POVRATKA PRIRODI. PORODICA BISTRIH POTOKA JE JEDINSTVENA UMETNIČKA EKOLOŠKA KOMUNA U SRBIJI I ŠIREM REGIONU ZASNOVANA NA PRINCIPIMA JEDNOSTAVNOSTI, ISKRENOSTI I HRABROSTI.
Iz Novog Sada krenuli smo kombijem 1. maja 1977. Tako je započela misija povratka prirodi, komuni i elementarnoj umetnosti. Želeli smo da ostvarimo svoj san započet događajima oko 1968. (Omladinske revolucije) o promeni sveta, a onda smo shvatili da mi sami moramo da se menjamo. I to iskonski, individualno i etički. Šuma je za mene, moju ženu i ćerku Istu, bio korak ka plemenitijem životu. Kroz dve godine došli su na svet Aja i Sun, pa se naša porodica zaokružila sa pet članova i mnogim ljudima koji su sa nama živeli. Osnovna načela bila su: Filozofija zemlje, Otvoreni dom, Umetnost i Skromna ekonomija. Osnovno načelo egzistencije nam je bilo – ’’Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti.’’ I eto, ovaj dom u koji dolaze ljudi, razmenjuju se ideje i gaji nada i optimizam, traje trideset šest godina.

U šumu smo stigli iz gradske komune koju su činili: Slobodan Tišma, Miroslav Mandić, Vera Vasilić, Peđa Vranješević, Čeda Drča, Ana Raković, Vladimir Kopicl, Lana Belić, Slavko Bogdanović, Mirko Radojičić, Vladimir i Božidar Mandić. Uz nas su bili Želimir Žilnik, Dejan i Bogdanka Poznanović, Judita Šalgo, Tibor Varadi, Oto Tolnai, Vujica Rešin Tucić, Zoran Mirković, Anđelija Terzić, Katalin Ladik – ljudi predani duhu avangarde. Konceptualna umetnost i bratstvo krasili su angažman naše gradske komune. Trpeli smo i posledice zbog angažovane umetnosti i društvenog nepristajanja na institucije i partijske instrukcije. Nekoliko članova komune zbog delovanja u umetnosti posetilo je zatvor u Sremskoj Mitrovici u trajanju od jedne godine.

Mene ja zanimala Zelena revolucija. Ona je zasnovana na kreativnom anarhizmu – NE PRISTAJEM, ALI NI NE RUŠIM. Zanimao me je individualni gest i odgovornost, iz čije filozofije je proizašla briga za Planetu i Pojedinca. Zagovarali smo dolazak ’’Doba 5 E’’ – EKOLOGIJA, ETIKA, EROTIKA, EMOCIJE, ESTETIKA! Ni jedan od ovih pet elemenata ne možeš kupiti na tržištu, barem ne za novac.

Moja žena Braila i ja obrađivali smo baštu na organski način, uzimali lekovito i hranljivo bilje i punili magacin hrane, tako da smo nahranili ljude sa preko 350.000 obroka. Sami smo pravili krevete, stolice, patos od krivih i odbačenih dasaka (pripadali smo drvenoj civilizaciji) i razvijali gostoljublje kao osnovu komunikacije i napora da ne izgubimo ljubav prema čoveku. Beket je pred kraj života govorio: ’’Ismevao sam čoveka, ali da budem iskren – voleo sam ga!’’. Živeli smo autohtono i oslobođeni zahteva koje je nametao novac. Putovali smo autostopom, pozajmljivali knjige i nosili odeću (pomalo iznošenu) koju smo dobijali od prijatelja – donatora. Živeli smo idilu u maloj oazi u šumi na obroncima Rudnika, sa osećanjem da nismo inferiorni u odnosu na jednog njujorčanina ili parižanina, jer smo shvatili da dolazi doba Planetarizma, zajedničke ideje koja bi mogla da okupi svet oko nesebične budnosti – Spasiti Život!

PORODICA BISTRIH POTOKA JE PROJEKT MODERNE UMETNOSTI i istorije sa puno samostalnih detalja i događaja koji se lagano pretvaraju u mit o čoveku koji ne želi da napusti humanost, prisnost, plemenitost i saosećanje sa bolom zemlje koji ona nosi.
U šumi smo zatekli drvenu kuću, kamenu kuću, kuću od blata i još dva objekta napravljena od prirodnih materijala. Pet kuća sagrađeno je u duploj spirali, a njihovo delovanje slično je delovanju pet unutrašnjih organa. Ja sam malo nešto dograđivao. To nazivam ’’arhitekturom od oka’’, jer u prirodi je sve grbavo i krivo i što god bih merio, ispadalo je neukusno. Kada bih grede poređao samo gledajući ih, sve bi dobro ispalo. Jednom mi je Čedomil Veljačić, naš budistički monah sa Cejlona pisao: “ Piši neravno, kao što je priroda“.

Posle avangardnih događanja sedamdesetih godina prošlog veka, Porodica bistrih potoka nastavila je umetnost autentičnog ispoljavanja. Ta umetnost nazvana je ’’estetikom divljizma’’. Božidar je nju primenio u tekstovima, u likovnoj praksi i u pozorištu. Svako umetničko delo, pre svega, nastaje iz neznanja i ničega, a tek naknadno (vremenom) ono svoje isijavanje oblikuje i određuje kao biće umetničkog življenja.

UMETNOST NIJE UMETNOST AKO LIČI NA UMETNOST. Sve je u dubini čoveka. Najveći događaj za čoveka je susret sa samim sobom. Stvarati umetnost tako da liči na tebe samog! Umetnost je ono delo za koje autor odgovara životom i smrću.
DUHOVNOST je rafinirana mreža na kojoj je sazdana egzistencija komune. Mreža se ne vidi, ali ona preobražava biće i iščekuje dolazak nežne epohe, doba u kojem će progovoriti duh deteta, igre i neutilitarnosti. Nikoga ne učim, veli Božidar Mandić, ali ni od koga ni ne učim. Sve što je značajno dolazi iz nezavisnosti. I iz autentičnog.
Ista, Aja i Sun i moja unučad Lav, Vuk, Teo i Luna, mada ne žive u šumi, nose ’’šumski senzibilitet’’. Treba koračati ispred sebe!

Načelo gradske komune u Novom Sadu je bilo: Telesna ljubav je duhovna plovidba dvoje ili više ljudi koji se vole. A na staroj kući od blata, čatmari, pisalo je: SVAKOJ SILI SAM POKORAN, I NEPRIJATELJU OVA JE KUĆA OTVORENA. Taj duh traje i u ovom veku. Gostoljublje bi trebalo da postane najizazovniji zalog moderne umetnosti. Ako možeš da podeliš sebe, bogat si!
Jedan od najvećih ciljeva Porodice bistrih potoka je: ne proizvoditi bol.

Tako se naša komuna pretvara u mit i odlazi u istoriju budućnosti. Doba materijalizma lagano završava misiju, dolazi doba duha i duše – doba u kome će se čovek očovečiti, ponovo postati biće dostojno kosmičkog postojanja. Biti ličnost osnovno je značenje individualne revolucije. I kako kaže Božidar Mandić: Živim sam sa puno ljudi i pišem o samom sebi! //ek BOŽIDAR MANDIĆ Više u EKO KUĆI No08

Porodica bistrih potoka

EKOLOŠKA KOMUNA U PODNOŽJU PLANINE RUDNIK – PIONIRSKA TAČKA POVRATKA PRIRODI. PORODICA BISTRIH POTOKA JE JEDINSTVENA UMETNIČKA EKOLOŠKA KOMUNA U SRBIJI I ŠIREM REGIONU ZASNOVANA NA PRINCIPIMA JEDNOSTAVNOSTI, ISKRENOSTI I HRABROSTI.
Iz Novog Sada krenuli smo kombijem 1. maja 1977. Tako je započela misija povratka prirodi, komuni i elementarnoj umetnosti. Želeli smo da ostvarimo svoj san započet  događajima oko 1968. (Omladinske revolucije) o promeni sveta, a onda smo shvatili da mi sami moramo da se menjamo. I to iskonski, individualno i etički. Šuma je za mene, moju ženu i ćerku Istu, bio korak ka plemenitijem životu. Kroz dve godine došli su na svet Aja i Sun, pa se naša porodica zaokružila sa pet članova i mnogim ljudima koji su sa nama živeli. Osnovna načela bila su: Filozofija zemlje, Otvoreni dom, Umetnost i Skromna ekonomija. Osnovno načelo egzistencije nam je bilo – ’’Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti.’’ I eto, ovaj dom u koji dolaze ljudi, razmenjuju se ideje i gaji nada i optimizam, traje trideset šest godina.

U šumu smo stigli iz gradske komune koju su činili: Slobodan Tišma, Miroslav Mandić, Vera Vasilić, Peđa Vranješević, Čeda Drča, Ana Raković, Vladimir Kopicl, Lana Belić, Slavko Bogdanović, Mirko Radojičić, Vladimir i Božidar Mandić. Uz nas su bili Želimir Žilnik, Dejan i Bogdanka Poznanović, Judita Šalgo, Tibor Varadi, Oto Tolnai, Vujica Rešin Tucić, Zoran Mirković, Anđelija Terzić, Katalin Ladik – ljudi predani duhu avangarde. Konceptualna umetnost i bratstvo krasili su angažman naše gradske komune. Trpeli smo i posledice zbog angažovane umetnosti i društvenog nepristajanja na institucije i partijske instrukcije. Nekoliko članova komune zbog delovanja u umetnosti posetilo je zatvor u Sremskoj Mitrovici u trajanju od jedne godine.

Mene ja zanimala Zelena revolucija. Ona je zasnovana na kreativnom anarhizmu – NE PRISTAJEM, ALI NI NE RUŠIM. Zanimao me je individualni gest i odgovornost, iz čije filozofije je proizašla briga za Planetu i Pojedinca. Zagovarali smo dolazak ’’Doba 5 E’’ –  EKOLOGIJA, ETIKA, EROTIKA, EMOCIJE, ESTETIKA! Ni jedan od ovih pet elemenata ne možeš kupiti na tržištu, barem ne za novac.

Moja žena Braila i ja obrađivali smo baštu na organski način, uzimali lekovito i hranljivo bilje i punili magacin hrane, tako da smo nahranili ljude sa preko 350.000 obroka. Sami smo pravili krevete, stolice, patos od krivih i odbačenih dasaka (pripadali smo drvenoj civilizaciji) i razvijali gostoljublje kao osnovu komunikacije i napora da ne izgubimo ljubav prema čoveku. Beket je pred kraj života govorio: ’’Ismevao sam čoveka, ali da budem iskren – voleo sam ga!’’. Živeli smo autohtono i oslobođeni zahteva koje je nametao novac. Putovali smo autostopom, pozajmljivali knjige i nosili odeću (pomalo iznošenu) koju smo dobijali od prijatelja – donatora. Živeli smo idilu u maloj oazi u šumi na obroncima Rudnika, sa osećanjem da nismo inferiorni u odnosu na jednog njujorčanina ili parižanina, jer smo shvatili da dolazi doba Planetarizma, zajedničke ideje koja bi mogla da okupi svet oko nesebične budnosti – Spasiti Život!

PORODICA BISTRIH POTOKA JE PROJEKT MODERNE UMETNOSTI i istorije sa puno samostalnih detalja i događaja koji se lagano pretvaraju u mit o čoveku koji ne želi da napusti humanost, prisnost, plemenitost i saosećanje sa bolom zemlje koji ona nosi.
U šumi smo zatekli drvenu kuću, kamenu kuću, kuću od blata i još dva objekta napravljena od prirodnih materijala. Pet kuća sagrađeno je u duploj spirali, a njihovo delovanje slično je delovanju pet unutrašnjih organa. Ja sam malo nešto dograđivao. To nazivam ’’arhitekturom od oka’’, jer u prirodi je sve grbavo i krivo i što god bih merio, ispadalo je neukusno. Kada bih grede poređao samo gledajući ih, sve bi dobro ispalo. Jednom mi je Čedomil Veljačić, naš budistički monah sa Cejlona pisao: “ Piši neravno, kao što je priroda“.

Posle avangardnih događanja sedamdesetih godina prošlog veka, Porodica bistrih potoka nastavila je umetnost autentičnog ispoljavanja. Ta umetnost nazvana je ’’estetikom divljizma’’. Božidar je nju primenio u tekstovima, u likovnoj praksi i u pozorištu. Svako umetničko delo, pre svega, nastaje iz neznanja i ničega, a tek naknadno (vremenom) ono svoje isijavanje oblikuje i određuje kao biće umetničkog življenja.

UMETNOST NIJE UMETNOST AKO LIČI NA UMETNOST. Sve je u dubini čoveka. Najveći događaj za čoveka je susret sa samim sobom. Stvarati umetnost tako da liči na tebe samog! Umetnost je ono delo za koje autor odgovara životom i smrću.
DUHOVNOST je rafinirana mreža na kojoj je sazdana egzistencija komune. Mreža se ne vidi, ali ona preobražava biće i iščekuje dolazak nežne epohe, doba u kojem će progovoriti duh deteta, igre i neutilitarnosti. Nikoga ne učim, veli Božidar Mandić, ali ni od koga ni ne učim. Sve što je značajno dolazi iz nezavisnosti. I iz autentičnog.
Ista, Aja i Sun i moja unučad Lav, Vuk, Teo i Luna, mada ne žive u šumi, nose ’’šumski senzibilitet’’. Treba koračati ispred sebe!

Tako se naša komuna pretvara u mit i odlazi u istoriju budućnosti. Doba materijalizma lagano završava misiju, dolazi doba duha i duše – doba u kome će se čovek očovečiti, ponovo postati biće dostojno kosmičkog postojanja. Biti ličnost osnovno je značenje individualne revolucije. I kako kaže Božidar Mandić: Živim sam sa puno ljudi i pišem o samom sebi!
O PORODICI BISTRIH POTOKA:
ŽELIMIR ŽILNIK: Porodica bistrih potoka je predsednik ljutog diletantizma.
VLADETA JEROTIĆ: Božidar Mandić nije guru, već Homo religiosus.
VLADAN RADOVANOVIĆ: Porodica bistrih potoka je jedan od retkih vidova gde se ukida granica između umetnosti i života.
LASLO BLAŠKOVIĆ: Porodica bistrih potoka  ustvari  je veliko pitanje u odnosu na veštačko stimulisani i virtuelno zatočenički svet.
JOVAN ĆIRILOV: Porodica bistrih potoka, na čelu sa Božidarem Mandićem, dokaz je ostvarene utopije. Njihova umetnost teče kao potok pored koga su se nastanili.

Letnjikovac

FORMA LETNJIKOVCA PODSEĆA NA LEVAK, ŠTO BI SE SIMBOLIČKI MOGLO TUMAČITI KAO ALEGORIJA „ULAZA“ ODNOSNO „PRETAKANJA“ JEDNOG OBLIKA PROSTORA U DRUGI, PRI ČEMU JE SAM LEVAK ZAPRAVO JEDAN NOVI, TREĆI – MEĐUPROSTOR. PROJEKAT U SVOJOJ SUŠTINI ODRAŽAVA IDEALNU RAVNOTEŽU IZMEĐU PRIRODNOG I STVORENOG, ODNOSNO ZATEČENOG I GRAĐENOG AMBIJENTA. IGRA DUALITETA PRISUTNA JE KAO NEPRESUŠNA INSPIRACIJA PODUHVATA.
Tepoztlan je gradić smešten u udolini između kamenitih litica, južno od Meksiko Sitija, na 50 kilometara udaljenosti od ove metropole. Poznat je po svom dobro očuvanom istorijskom jezgru i predivnoj, gotovo netaknutoj prirodi. Njegovi duboki kulturni koreni već decenijama privlače pisce, pesnike, slikare i muzičare, koji su se u njemu obreli kao u svom zavičaju ili utočištu tokom odmora. U ovakvom prirodnom i istorijskom kontekstu rodila se ideja za projektovanje odmarališta koje bi činio kompleks bungalova različite veličine i forme, namenjenih rentiranju na godišnjem, mesečnom ili dnevnom nivou. Prvi od ovih objekata, Tepoztlan Lounge, sagrađen je tokom 2012. godine i nosi obeležja centralnog komunalnog prostora za slobodno uživanje u prirodi. Specifičnost ovog objekta, smeštenog na velikoj i brižljivo odnegovanoj travnatoj površini, jeste upravo susret i sinteza kultivisane i divlje prirode.

Projekat se zasniva na tri odvojene funkcionalne jedinice. Svaka od njih namenjena je osnovnim čovekovim aktivnostima i definisana vrlo jasnom i jednostavnom arhitektonskom „kutijom“: prva sadrži otvoreni bar sa malom kuhinjom, a sa spoljašnje strane priključeni su toalet i svlačionica; druga je predviđena za dečju igru, ali se takođe može koristiti i kao soba za čitanje kada temperatura tokom noći padne; treća, čija je površina najveća, predstavlja prostor za dnevni boravak –  ograđeni, miran i udoban prostor za razgovor, druženje, gledanje televizije i sl.

Dizajn bazena je deo istog projektnog zahvata, te takođe izražava opredeljenost za snažnu karakterizaciju prostora. Njegova forma neodoljivo podseća na formu samog letnjikovca, i to u delu u kome  prati zalučenost gabarita, a svojim jajolikim oblikom se poistovećuje sa jednom od tipičnih tvorevina same prirode. // ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No08

ARHITEKTONSKO REŠENJE BAZIRA SE NA TRI „KUTIJE“ – SOBE KOJE SU SMEŠTENE U TEMENIMA JEDNAKOSTRANIČNOG TROUGLA, DOK JE PROSTOR MEĐU NJIMA BEZ ZIDOVA, DEFINISAN ZALUČENOM FORMOM KROVA I PODNOG POSTAMENTA.

Peta fasada objekta – ravan krov kroz koji neometano raste drveće originalno zatečeno na lokaciji.

Dnevni boravak sa kaminom i improvizovanim ležajem.

Rekonstrukcija zgrada

POSTUPKOM REKONSTRUKCIJE, PRILAGOĐAVANJEM I OPLEMENJIVANJEM STARIH ZGRADA, NJIHOVIM TEHNIČKIM USAVRŠAVANJEM I SVIM INTERVENCIJAMA KOJE IH ČINE BOLJIM, ŠTEDIMO I RESURSE U SVAKOM SMISLU. REKONSTRUKCIJOM STVARAMO U SADAŠNJOSTI, ISTRAŽUJUĆI PROŠLOST, STVARAJUĆI NOVE STARE OBJEKTE KOJI ĆE BITI ODRŽIVI U BUDUĆNOSTI.

Ovaj broj EKO KUĆE bavi se različitim vidovima rekonstrukcije zgrada. Prema vidovima i njihovim zahvatima, razlikujemo termine kojima se definišu intervencije na postojećim zgradama: rekonstrukcija, restauracija, dekonstrukcija, rušenje, renoviranje, održavanje, adaptacije, prenamena, infrastrukturne intervencije, bioklimatska rehabilitacija, energetska rehabilitacija.
Pitanja sve veće potrošnje energije i zagađivanja životne sredine, aktuelizovala su i doprinela razvoju ideja o mogućnostima obnavljanja starih energetski neefikasnih i nefunkcionalnih objekata. Taj postupak se zove eko rehablitacija, zeleno remodelovanje, zelena obnova, eko-solarna ili bioklimatska rehabilitacija, a podrazumeva sprovođenje niza postupaka koji su u skladu sa najsavremenijim saznanjima o fizici zgrada.
Svi nivoi rekonstrukcije i bioklimatske rehabilitacije zasnovani su na ozbiljnom promišljanju o svemu onome što već postoji, ali je izgubilo na kvalitetu, zastarelo po formi, ili postalo neadekvatno po funkciji. Utvrditi da postoje nedostaci na nekoj staroj zgradi, do pre izvesnog vremena, značilo je doneti odluku da je treba zameniti novom i otarasiti je se bez ostatka. Danas, promišljanjem na višem nivou, zahvaljujući poimanju tradicionalnog kvaliteta nastalog na spoju veštine i znanja prethodnih generacija, savremenim saznanjima, ne posežemo za novim po svaku cenu.
U arhitekturi, rekonstrukcija je zahtevan proces i nikako ne znači pribegavanje jedno stavnijem i jeftinijem rešenju. Do nedavno, rekonstrukcija je smatrana inferiornom u odnosu na izgradnju novih objekata. Bila je smatrana opravdanom jedino u slučaju primene na zgradama od izuzetne kulturno-istorijske vrednosti, dok se prenamena naizgled trivijalnih građevina nije smatrala vrednom truda. Stvari su se, srećom, promenile. Ne samo praktični razlozi pokazali su se presudnim u odluci naručilaca projekata. Ima tu uticaja svesti o potrebi očuvanja prirode i štednje energije, o ekološkom otisku, ima i uticaja stavova kao što je “manje je više ” i svih njegovih konotacija. Bilo kako bilo, nas arhitekte raduje trend koji vlada među investitorima, kao i sve češći zahtevi za projektovanjem u oblasti rekonstrukcije, adaptacije, prenamene, restauracije, modernizacije i proširenja postojećih objekata.
Uhvatiti se u koštac sa rekonstrukcijom bilo koje vrste znači pristupiti poslu holistički, uzeti u razmatranje istorijske faktore, koji podrazumevaju istoriju materijala i tehnologije gradnje, pravilno ih proceniti, pouzdano izmeriti raspoloživim tehnikama i aparatima, a onda ih dopuniti tako da po stanu održivi, a da pritom usavrše i oplemene konačni proizvod. Veliki zadatak za timove stručnjaka željnih izazova! Nema tu oprobanog svevažećeg recepta, nema univerzalnog pristupa. Neophodno je interaktivno dogovaranje svih struka, koje je definisano terminom “integralno projektovanje”. Neprikosnoveni princip je da objekat mora biti konstruktivno stabilniji, funkcionalno savršeniji, energetski efikasniji, ekološki opravdaniji, savremeniji i svrsishodniji, infrastrukturno obnovljen, modernizovan, estetski i likovno oplemenjen, urbanistički prilagođeniji … bolji u svakom smislu. Celina zgrade ili šireg kompleksa ne sme da odiše nametnutim jedinstvom suprotnosti, već skladom stare i nove lepote vrednim poštovanja.
Pomiriti karakteristike postojeće zgrade, sa zahtevima i očekivanjima klijenta, fondove i rokove, veštinu odabranog izvođača radova i ličnu viziju krajnjeg rezultata, ekološki momenat i sve neophodne dozvole, predstavlja pravi podvig i stavlja na odlučujuću probu umešnost i stručno znanje učesnika projekta. Zadovoljan klijent i ponosan projektant – spoj o kome se sanja, krunisan lepim i funkcionalnim objektom koji vidljivo ima i istoriju i budućnost. Mnogo je primera koji potvrđuju da je moguće da rekonstruisani objekat i formom i funkcijom nadmaši novoizgrađeni. Ti primeri predstavljaju dokaz da je razmišljanje na višem nivou i strpljivo kombinovanje i uklapanje različitih načina da se stigne do željenog cilja – pravi put.
Postupkom rekonstrukcije, prilagođavanjem i oplemenjivanjem starih zgrada, njihovim tehničkim usavršavanjem i svim intervencijama koje ih čine boljim, štedimo i resurse u svakom smislu. Rekonstrukcijom gradimo u sadašnjosti, istražujući prošlost, stvarajući nove stare objekte koji će biti održivi u budućnosti. Sve o procesu rekonstrukcije možete pročitati  EKO KUĆI No08  od 62. do 69. strane.

Rekonstrukcija zgrada

POSTUPKOM REKONSTRUKCIJE, PRILAGOĐAVANJEM I OPLEMENJIVANJEM STARIH ZGRADA, NJIHOVIM TEHNIČKIM USAVRŠAVANJEM I SVIM INTERVENCIJAMA KOJE IH ČINE BOLJIM, ŠTEDIMO I RESURSE U SVAKOM SMISLU. REKONSTRUKCIJOM STVARAMO U SADAŠNJOSTI, ISTRAŽUJUĆI PROŠLOST, STVARAJUĆI NOVE STARE OBJEKTE KOJI ĆE BITI ODRŽIVI U BUDUĆNOSTI.
Ovaj broj EKO KUĆE bavi se različitim vidovima rekonstrukcije zgrada. Prema vidovima i njihovim zahvatima, razlikujemo termine kojima se definišu intervencije na postojećim zgradama: rekonstrukcija, restauracija, dekonstrukcija, rušenje, renoviranje, održavanje, adaptacije, prenamena, infrastrukturne intervencije, bioklimatska rehabilitacija, energetska rehabilitacija.
Pitanja sve veće potrošnje energije i zagađivanja životne sredine, aktuelizovala su i doprinela razvoju ideja o mogućnostima obnavljanja starih energetski neefikasnih i nefunkcionalnih objekata. Taj postupak se zove eko rehablitacija, zeleno remodelovanje, zelena obnova, eko-solarna ili bioklimatska rehabilitacija, a podrazumeva sprovođenje niza postupaka koji su u skladu sa najsavremenijim saznanjima o fizici zgrada.
Svi nivoi rekonstrukcije i bioklimatske rehabilitacije zasnovani su na ozbiljnom promišljanju o svemu onome što već postoji, ali je izgubilo na kvalitetu, zastarelo po formi, ili postalo neadekvatno po funkciji. Utvrditi da postoje nedostaci na nekoj staroj zgradi, do pre izvesnog vremena, značilo je doneti odluku da je treba zameniti novom i otarasiti je se bez ostatka. Danas, promišljanjem na višem nivou, zahvaljujući poimanju tradicionalnog kvaliteta nastalog na spoju veštine i znanja prethodnih generacija, savremenim saznanjima, ne posežemo za novim po svaku cenu.
U arhitekturi, rekonstrukcija je zahtevan proces i nikako ne znači pribegavanje jedno stavnijem i jeftinijem rešenju. Do nedavno, rekonstrukcija je smatrana inferiornom u odnosu na izgradnju novih objekata. Bila je smatrana opravdanom jedino u slučaju primene na zgradama od izuzetne kulturno-istorijske vrednosti, dok se prenamena naizgled trivijalnih građevina nije smatrala vrednom truda. Stvari su se, srećom, promenile. Ne samo praktični razlozi pokazali su se presudnim u odluci naručilaca projekata. Ima tu uticaja svesti o potrebi očuvanja prirode i štednje energije, o ekološkom otisku, ima i uticaja stavova kao što je “manje je više ” i svih njegovih konotacija. Bilo kako bilo, nas arhitekte raduje trend koji vlada među investitorima, kao i sve češći zahtevi za projektovanjem u oblasti rekonstrukcije, adaptacije, prenamene, restauracije, modernizacije i proširenja postojećih objekata.
Uhvatiti se u koštac sa rekonstrukcijom bilo koje vrste znači pristupiti poslu holistički, uzeti u razmatranje istorijske faktore, koji podrazumevaju istoriju materijala i tehnologije gradnje, pravilno ih proceniti, pouzdano izmeriti raspoloživim tehnikama i aparatima, a onda ih dopuniti tako da po stanu održivi, a da pritom usavrše i oplemene konačni proizvod. Veliki zadatak za timove stručnjaka željnih izazova! Nema tu oprobanog svevažećeg recepta, nema univerzalnog pristupa. Neophodno je interaktivno dogovaranje svih struka, koje je definisano terminom “integralno projektovanje”. Neprikosnoveni princip je da objekat mora biti konstruktivno stabilniji, funkcionalno savršeniji, energetski efikasniji, ekološki opravdaniji, savremeniji i svrsishodniji, infrastrukturno obnovljen, modernizovan, estetski i likovno oplemenjen, urbanistički prilagođeniji … bolji u svakom smislu. Celina zgrade ili šireg kompleksa ne sme da odiše nametnutim jedinstvom suprotnosti, već skladom stare i nove lepote vrednim poštovanja.
Pomiriti karakteristike postojeće zgrade, sa zahtevima i očekivanjima klijenta, fondove i rokove, veštinu odabranog izvođača radova i ličnu viziju krajnjeg rezultata, ekološki momenat i sve neophodne dozvole, predstavlja pravi podvig i stavlja na odlučujuću probu umešnost i stručno znanje učesnika projekta. Zadovoljan klijent i ponosan projektant – spoj o kome se sanja, krunisan lepim i funkcionalnim objektom koji vidljivo ima i istoriju i budućnost. Mnogo je primera koji potvrđuju da je moguće da rekonstruisani objekat i formom i funkcijom nadmaši novoizgrađeni. Ti primeri predstavljaju dokaz da je razmišljanje na višem nivou i strpljivo kombinovanje i uklapanje različitih načina da se stigne do željenog cilja – pravi put.
Postupkom rekonstrukcije, prilagođavanjem i oplemenjivanjem starih zgrada, njihovim tehničkim usavršavanjem i svim intervencijama koje ih čine boljim, štedimo i resurse u svakom smislu. Rekonstrukcijom gradimo u sadašnjosti, istražujući prošlost, stvarajući nove stare objekte koji će biti održivi u budućnosti.

Letnjikovac

FORMA LETNJIKOVCA PODSEĆA NA LEVAK, ŠTO BI SE SIMBOLIČKI MOGLO TUMAČITI KAO ALEGORIJA „ULAZA“ ODNOSNO „PRETAKANJA“ JEDNOG OBLIKA PROSTORA U DRUGI, PRI ČEMU JE SAM LEVAK ZAPRAVO JEDAN NOVI, TREĆI – MEĐUPROSTOR. PROJEKAT U SVOJOJ SUŠTINI ODRAŽAVA IDEALNU RAVNOTEŽU IZMEĐU PRIRODNOG I STVORENOG, ODNOSNO ZATEČENOG I GRAĐENOG AMBIJENTA. IGRA DUALITETA PRISUTNA JE KAO NEPRESUŠNA INSPIRACIJA PODUHVATA.
Projekat se zasniva na tri odvojene funkcionalne jedinice. Svaka od njih namenjena je osnovnim čovekovim aktivnostima i definisana vrlo jasnom i jednostavnom arhitektonskom “kutijom”Č prva sadrži otvoreni barsa malom kuhinjom, a sa spoljašnje strane priključeni su toalet i svlačionica; druga je predviđena za dečju igru, ali se takođe može koristiti i kao soba za čitanje kada temperatura tokom noći padne; treća, čija je površina najveća, predstavlja prostor za dnevni boravak – ograđeni, miran i udoban prostor za razgovor, druženje, gledanje televizije i sl. Međutim, želja da se ova tri prostora međusobno povežu izrodila je glavnu osobenost projekta – tokom daljeg razvoja procesa projektovanja, inače zasnovanog na vrlo jednostavnom i logičnom geomterijskom rešenju, prostor je postao sliven, u najprisnijoj vezi sa prirodom, ali i zaštićen od njenih čudi.

Sam projekat odražava ideju prožimanja enterijera i eksterijera, pa čak i više od toga – on ima za cilj stvaranje svojevrsnog središnjeg prostora, „oživotvorenog praga“, koji zapravo postaje glavni prostor objekta. Granica između „spolja“ i „unutra“ nestaje, i na taj način se stvara nov i jedinstven arhitektonski entitet.

Forma objekta u celini podseća na levak, što bi se simbolički moglo tumačiti kao alegorija “ulaza” odnosno “pretakanja” jednog oblika prostora u drugi, pri čemu je sam levak zapravo jedan novi, treći – međuprostor. // ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ- Više u EKO KUĆI No08

Dnevni boravak sa kaminom  i improvizovanim ležajem.

LETNJIKOVAC JE U PRAVOM SMISLU AUTENTIČAN ISEČAK PRIRODE, SMEŠTEN MEĐU ŽIVIM STABLIMA DRVEĆA IZMEĐU KOJIH SU POSTAVLJENI VISEĆI KREVETI OD KANAPA NAMENJENI DNEVNOM ODMORU.

La Geria

UMESTO DA PROJEKTUJU PRAVOUGAONO ZDANJE SA PROPISANIM STAZAMA I KONVENCIONALNIM PROSTORIMA, AUTORI OVE BIOKLIMATSKE KUĆE OPREDELILI SU SE ZA OBJEKAT INTEGRISAN U OKOLNI TEREN, ŠTO JE NAGLAŠENO NJEGOVOM KONTINUIRANO KRIVOM SPOLJAŠNJOM FORMOM.
Život na zemlji jasno je definisan Suncem, i može se zaključiti da se kroz istoriju stepen razvijenosti jedne civilizacije umnogome merio odnosom te civilizacije prema Suncu, energiji i prirodnoj sredini. Nastankom većih naseobina polako se gubila svest o prirodnom balansu. S obzirom da zgrade danas potroše polovinu proizvedene energije koja se dobija većinom od fosilnih goriva, koja su neobnovljiva i štetna i kojih će nestati tokom ovog veka, dolazi vreme kada će se kuće sve više razmatrati kao termodinamički i ekološki, a ne samo kao građevinski objekti. Podizanjem svesti društva o humanoj i održivoj gradnji i razvojem pristupa projektovanju uz puno poštovanje bioklimatskih faktora, taj balans se ponovo može uspostaviti.
Ovaj objekat je prvonagrađeni projekat u okviru eksperimentalnog bioklimatkog naselja izvedenog iz konkursa ’’25 bioklimatskih kuća za Tenerife’’. Najrelevantni podaci o održivosti imaju veze sa projektovanjem i dizajnom pasivnih elemenata na ovoj kući, od optimalne orijentacije i južne dispozicije prostora za boravak, preko korišćenja materijala iz okruženja (grubo vulkansko kamenje, reciklirano drvo, staklo, beton, rupičasti bazaltni kamen u bašti) do brižljivo postavljene termoizolacije i hidroizolacije.

U ovoj kući ne postoje sistemi za grejanje i hlađenje jer je većim delom ukopana i termički dobro izolovana, čime je ostvaren visok termalni komfor i u letnjem i u zimskom periodu. Tome svakako doprinose i izuzetno pogodni klimatski uslovi.

INSPIRACIJA I KONSTRUKCIJA
Inspiracija za kružnu formu objekta potiče iz istraživanja bioklimatskog dizajna jedne poljoprivredne strukture u mestu Gerija, jednom od najpoznatijih na Lansaroteu, ostrvu Kanarskog arhipelaga. Ta istraživanja su usmerena na načine kako da se iskoriste ogromne površine prekrivene vulkanskim peskom (lapili), materijalom koji se nataložio posle erupcija vulkana Timanfaia. // ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No08

Kasetirana vitrina koja se nalazi na samom ulazu u kuću.

OVAJ OBJEKAT JE PRVONAGRAĐENI PROJEKAT U OKVIRU EKSPERIMENTALNOG BIOKLIMATKOG NASELJA IZVEDENOG IZ KONKURSA ’’25 BIOKLIMATSKIH KUĆA ZA TENERIFE’’.

Čvrsti zidovi od dvostrukog sloja kamena oslanjaju se direktno na podlogu, formirajući tako unutrašnju komoru ispunjenu vazduhom.

Prirodna oaza

PRIRODNA OAZA U SAMOM SRCU GRADA, KOJA SVOJIM VLASNICIMA PREDSTAVLJA UTOČIŠTE OD UŽURBANOG GRADSKOG ŽIVOTA.
U većim gradovima, a naročito u centralnim zonama, bašte zauzimaju male površine, pa njihovi vlasnici traže razne kreativne načine da maksimalno iskoriste postojeći prostor. Tako su na krovovima i garažama mnogih domova širom sveta nikli raznoliki vrtovi, koji unose kolorit i živost u okolinu u kojoj preovlađuju beton i asfalt.

Kompanija Secret Garden je po želji klijenta preuredila krov jedne garaže u mali intiman prostor za zabavu i opuštanje. Vrt se nalazi u Potts Point-u, u samom centru Sidneja, koji se odlikuje gustom naseljenošću i zgradama sagrađenim još tokom prve polovine 20. veka. Želja klijenta bila je da se vrt uklopi sa okolnom arhitekturom, i da izgleda kao da je oduvek bio na tom mestu.
Prvobitno dvorište bilo je zapušteno i biljke su bile u veoma lošem stanju. Zato su pejzažni arhitekti odlučili da sruše čitav vrt i sagrade novi. Vrt zauzima malu površinu, uzanog je i izduženog oblika, i liči na male urbane bašte u Londonu.

To je predstavljalo pravi izazov za projektante, jer je na tako skučenom prostoru, po želji klijenata, trebalo da smeste zelenilo, deo za ručavanje i deo za miran odmor. Problem malih bašti je što vrlo lako mogu izgledati pretrpano, ako se ne vodi računa o količini i raznolikosti biljaka, materijala i ukrasa koje se u njima postavljaju. Zato se novo rešenje ovoga vrta odlikuje jednostavnim dizajnom i primenom uske palete boja, kako biljaka tako i materijala.

Sve biljke posađene su u izdignute leje koje prostorno definišu dve zasebne celine – deo za sedenje i deo za miran odmor. Na kraju dvorišta, gde je smešten deo za sedenje, posađeno je par odraslih drveta zimzelene magnolije (Magnolia grandiflora Liitle Gem), čiji cvetovi mlečno bele boje unose u vrt osećaj leta. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ- Više u EKO KUĆI No8

La Geria

UMESTO DA PROJEKTUJU PRAVOUGAONO ZDANJE SA PROPISANIM STAZAMA I KONVENCIONALNIM PROSTORIMA,  AUTORI OVE BIOKLIMATSKE KUĆE OPREDELILI SU SE ZA OBJEKAT  INTEGRISAN U OKOLNI TEREN, ŠTO JE NAGLAŠENO NJEGOVOM KONTINUIRANO KRIVOM SPOLJAŠNJOM FORMOM.

Ovaj objekat je prvonagrađeni projekat u okviru eksperimentalnog bioklimatskog naselja izvedenog iz konkursa ’’25 bioklimatskih kuća za Tenerife’’. Najrelevantni podaci o održivosti imaju veze sa projektovanjem i dizajnom pasivnih elemenata na ovoj kući, od optimalne orijentacije i južne dispozicije prostora za boravak, preko korišćenja materijala iz okruženja (grubo vulkansko kamenje, reciklirano drvo, staklo, beton, rupičasti bazaltni kamen u bašti) do brižljivo postavljene termoizolacije i hidroizolacije. U ovoj kući ne postoje sistemi za grejanje i hlađenje jer je većim delom ukopana i termički dobro izolovana, čime je ostvaren visok termalni komfor i u letnjem i u zimskom periodu. Tome svakako doprinose i izuzetno pogodni klimatski uslovi.
Inspiracija za kružnu formu objekta potiče iz istraživanja bioklimatskog dizajna jedne poljoprivredne strukture u mestu Gerija, jednom od najpoznatijih na Lansaroteu, ostrvu Kanarskog arhipelaga. Ta istraživanja su usmerena na načine kako da se iskoriste ogromne površine prekrivene vulkanskim peskom, materijalom koji se nataložio posle erupcija vulkana Timanfaia.

Glavni ulaz u kompleks nalazi se na južnoj strani objekta i preseca kružni obodni zid. Kasetirana vitrina koja se nalazi na samom ulazu u kuću, pored toga što na prvi pogled izgleda kao sasvim obična polica predviđena da na njoj bude mali povrtnjak, takođe služi kao paravan za hlađenje vazduha koji struji prema unutrašnjim prostorijama.

Enterijer kuće je veoma jednostavan. Njegova pravougaona osnova otvorena je prema severnoj i južnoj strani i okružena prelepim dvorištima. U produžetku dnevne sobe i kuhinje, u dvorištu je postavljen trpezarijski sto, što ukućanima obezbeđuje prijatnu atmosferu tokom uzimanja obroka.// ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No08

SPOLJNI ZIDOVI OD KAMENA LOKALNOG POREKLA  NAGLAŠENO KONTINUIRANOM KRUŽNOM FORMOM  DODATNO DEFINIŠU UNUTRAŠNJI PRAVOUGAONI GABARIT SAMOG OBJEKTA I INTEGRIŠU GA U OKOLNI TEREN.

Kasetirana vitrina koja se nalazi na samom ulazu u kuću.

Arhitektura i konstrukcija ovog objekta definisana je kružnom formom.

Od garsonjere do dvosobnog stana

MALI STANOVI SU PONOVO U MODI, ALI SADA SA ZAHTEVOM DA ISPUNE SVE STANDARDE I USLOVE KOMFORA ZA KOJE OBIČNO SMATRAMO DA IH MOGU ISPUNITI SAMO VELIKI LUKSUZNI STANOVI.
Ostvariti pun komfor u malom stanu u nekom mirnom delu centralne zone Beograda, bila je osnovna pretpostavka Prof. dr Miloša Kneževića iz Podgorice, odnosno njegove četvoročlane porodice, u traženju pogodnog stana za kupovinu. To je potencirano i njihovim čestim boravcima u Beogradu iz poslovnih i privatnih razloga, a posebno posle odluke starijeg sina da studira na Beogradskom univerzitetu. Potraga za odgovarajućim stanom završila se u samom centru Beograda, u staroj zgradi na izuzetnoj lokaciji, gde pešačka ulica tangira park i direktno vezuje zonu zelenila sa neposrednim centrom i krugom kulturno-umetničkih dešavanja.
Prostor je bio u stanju koje je zahtevalo kompletnu rekonstrukciju. Da bi se ostvarili funkcionalni zahtevi i postigao odgovarajući komfor, celokupni prostor je trebalo detaljno tretirati. Bilo je potrebno pretvoriti mali stan od 35 m2 u komforan apartman za četiri osobe i udovoljiti visokim kriterijumima za postizanje funkcionalnih i estetskih zahteva. Prostor prethodno zastakljene terase integrisan je u ukupnu organizacionu celinu stana, a obavljena je i kompletna funkcionalna redistribucija, sa zamenom instalacija i podova i obnovom i obradom zidova i plafona, kao i sa zamenom svih elemenata fiksnog enterijera, vrata i prozora.

Tako su znatno smanjeni energetski gubici i povećana je ukupna energetska efikasnost stana. Omogućena je velika osvetljenost svih glavnih prostora za boravak i otvoren direktan pogled na park Terazijskog platoa i panoramu Beograda. Arhitekta Vladimir Lovrić je veštim konstruktivnim, funkcionalnim i enterijerskim intervencijama i posebno dizajniranim elementima uneo likovnost, boju i svetlost u enterijer stana, dajući celom prostoru notu stila i ekskluzivnosti. Prostornom organizacijom potpuno je iskorišćen raspoloživi gabarit, a nameštaj iz kolekcije BLACK (design by Lovrić), koji je dizajniran upravo za funkcionalne savremene stanove, pojačao je osećaj ugodnosti i odlično se uklopio uz boje zidova i zavesa i parketa od maslinovog drveta.

Dizajn ramova za slike je takođe prilagođen enterijeru stana, a posebno rešenje predstavlja veliki ram za dve slike koji nezavisno visi na zidu dajući mu ”dimenziju” i markantan i upečatljiv utisak. Enterijer svedenog minimalnog dizajna koji ne opterećuje prostor, kao i suptilno odabrana rasveta, stone i stojeće lampe i lusteri, daje jedinstvo stilskom izrazu. Nameštaj u dnevnom boravku iz kolekcije BLACK, sa trpezarijskim stolom, klub stolom, garni stočićem, komodama za TV i muzičke uređaje i bibliotekom, gotovo se idealno uklapa sa kombinacijom crnih i transparentnih stolica firme Kartel i prostranim dvosedom presvučenim somotom silver boje.

Ulazni hol je obrađen svilenim tapetama u boji jorgovana i čini monohromatski utisak sa podnim mozaikom od kamena, a stolarija i delovi fiksnog enterijera su stilizovani i bele su boje.
Celim prostorom dominira sofisticiran kolorit nežnih boja, dok je nameštaj u kontrastu. Takvim pristupom dizajnu, osim što se kreira izgled, kreiraju se i ambijent i emocije koje sam prostor treba da emituje. //ek – KATARINA TOMIĆ Više u EKO KUĆI No 08

PROCES REKONSTRUKCIJE – recept za uspeh

JEDNOM OD KARAKTERISTIKA EKOLOŠKE ARHITEKTURE SMATRA SE I FLEKSIBILNOST NOVOPROJEKTOVANIH OBJEKATA I NJIHOVA PRILAGODLJIVOST PRENAMENI I REKONSTRUKCIJI.
Savremena paradigma ekološkog i održivog građenja zasniva se na težnji za što racionalnijim iskorišćenjem prirodnih resursa pri postizanju istovetnih ili poboljšanih uslova životnog komfora. Efikasno korišćenje energije u procesu eksploatacije objekata, pre svega energije za grejanje, hlađenje i ventilaciju, dugo je smatrano presudnim, ako ne i jedinim pokazateljem kvaliteta objekata u pogledu odnosa prema životnoj sredini. Sve više je prisutna tendencija da se osim energetske efikasnosti, pri proceni kvaliteta objekata u odnosu na pitanja očuvanja životne sredine, uzmu u obzir i mnogi drugi ekološki aspekti svih faza životnog ciklusa objekta. U ove aspekte spadaju racionalno korišćenje vode, zemljišta na kome se gradi, zagađenje otpadom i štetnim gasovima koji se stvaraju u procesu izgradnje, zagađenje koje objekat proizvodi tokom faze eksploatacije, racionalna upotreba materijala, i mnogi drugi. Često je nemoguće postići zadovoljenje svih kriterijuma koje pred proces projektovanja i izgradnje postavlja ispunjenje ekoloških načela. Svaka specifična situacija razlikuje se po skupu prioritetnih ciljeva, odnosno strategija u pogledu ekoloških kvaliteta koji se žele ostvariti, dok se neki od kriterijuma u datoj situaciji ni ne mogu ispuniti.

Malo je strategija koje se mogu smatrati sigurnim načinom da se u svakoj situaciji dođe do najkvalitetnijeg rešenja koje zadovoljava najveći broj kriterijuma ekološke arhitekture. Jedna od strategija koje se smatraju jedinstvenim ‘’receptom’’ ekološke arhitekture, jeste proces rekonstrukcije postojećiih objekata. Ovim pojmom obuhvaćen je širok spektar značenja, od osnovnog, a to bi bilo vraćanje u prvobitno stanje uz dogradnju delova koji nedostaju po uzoru na originalne, do značenja koja imaju renoviranje, adaptacija, modernizacija, prenamena, konzervacija (reconstruction, restoration, renovation, refurbishment, conversion, rebuilding, modernisation, fitting-out) itd. Suština je u odluci da se određeni objekat, bilo da je to zgrada koja je u funkciji ili ruševina, prilagodi savremenim zahtevima korišćenja, uz zadržavanje celokupne ili delimične zatečene strukture. Ovde je naglasak pre svega na zgradama koje ne podležu pravilima zaštite kulturno-istorijskih spomenika, nego je odluka o njihovoj rekonstrukciji donesena ‘’dobrovoljno’’, jer se samo tada može govoriti o procesu rekonstrukcije kod koga je odlučivanje vezano isključivo za poštovanje načela koja proizilaze iz koncepta arhitektonskog rešenja.//ek BOJANA STANKOVIĆ M.ARCH Više u EKO KUĆI No08