Međunarodni simpozijum Skulpture u terakoti
Internacionalni simpozijum skulpure u terakoti, Terra, osnovan je 1982. godine i od tada se održava svake godine od 1. do 31. jula u Kikindi, u zgradi nekadašnje fabrike crepa – vrednom objektu nasleđa industrijske arhitekture izgrađenom 1895. godine. Simpozijum Terra je jedini vajarski simpozijum u svetu na kome se u kontinuitetu realizuju skulpture od terakote, sa posebnim naglaskom na velikim formatima. U toku protekle trideset jedne godine, na simpozijumu je učestvovalo preko 400 vajara iz zemlje i sveta, i oformljena je impozantna kolekcija od preko hiljadu dela, koja predstavlja najveću zbirku savremenih velikih skulptura od terakote u svetu.
S obzirom na bogato trideset jednogodišnje iskustvo nastalo kao rezultat učešća velikog broja značajnih vajara iz celog sveta, Terra je već godinama nastavna baza za studente vajarstva iz Novog Sada, Beograda i Cetinja, a za ovakvim vidom saradnje izrazili su želju i studenti sa akademija iz Sijene, Soluna i Temišvara. U vezi sa tim, namera je da se tokom 2013. i 2014. godine realizuju projekti Akademije i Muzeja Terra, gde bi studenti radili i boravili pored najveće svetske zbirke velikih terakota, a predavanja bi držali učesnici simpozijuma TERRA iz zemlje i inostranstva. Takođe, planira se formiranje Studija Terra i početak priprema za proizvodnju – Produkcija TERRA. Namera je se da kroz niz kurseva osposobi veliki broj zainteresovanih kooperanata za proces proizvodnje, i da svi zainteresovani, uz minimalna ulaganja, pokrenu u svojim objektima porodični posao.
Atelje Terra je smešten u monumentalnoj centralnoj zgradi nekadašnje crepane, u čijem prizemlju se nalazi bivša „kružna“ tunelska peć, i koja je određena da postane galerija. Najznačajniji objekat u okviru budućeg centra Terra svakako je manjež . Ovaj objekat, koji treba da postane Muzej Terra, nalazi se u planskim dokumentima Kikinde iz 1871. godine. Kikindski manjež ima impozantne gabarite. Površina mu je 1800m2, a raspon 30m, i po svojoj veličini je bio drugi u Austrougarskoj monarhiji. Jedini veći nalazio se u Beču. Po svom značaju manjež u Kikindi zaslužuje tretman zaštite kao objekat tehničke kulture, o čemu svedoči i zvanično mišljenje – preporuka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Subotice.
Ekologija kao životni stav
“VOLI CELOKUPNU BOŽIJU TVOREVINU, SVU, I SVAKO ZRNO PESKA. VOLI SVAKI LIST, SVAKU ZRAKU BOŽIJEG SVETLA. VOLI ŽIVOTINJE, VOLI BILJKE, VOLI SVE. UKOLIKO VOLIŠ SVE, TI ĆEŠ OPAZITI BOŽANSKU TAJNU STVARI. A KADA JE JEDNOM OPAZIŠ, ZAPOČEĆEŠ DA JE RAZUMEVAŠ BESKRAJNO, SVE VIŠE I VIŠE, IZ DANA U DAN. I NA KRAJU ĆEŠ DOĆI DO TOGA DA VOLIŠ CEO SVET TRAJNOM UNIVERZALNOM LJUBAVLJU…”
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Hiljadama godina je ljudskim umovima i carstvima vladala jedna specifična, moćna kultura. Od jutra do večeri, od buđenja do snivanja, preko čitavog dana, svi su živeli pod neizbežnom snagom duhovne gravitacije koju bih, za ovu priliku, nazvao „duhovnom kulturom“. Od rođenja do smrti, od prerastanja iz detinjstva u zrelo doba i sve do kraja životnog puta, kroz sve lepe i ružne, vedre i tužne događaje, provejavala je ta i takva duhovna kultura. I bez obzira na sve druge razlike (verske, karakterne, običajne, političke, psihološke), sve naše velike prethodnike svih vremena i prostora spajalo je upravo to što žive u okvirima jednog kulturnog koncepta koji je u potpunosti osmišljavao sve dimenzije, etape i delove njihovog života.
I carevi i vojskovođe, i sveštenici i magovi, i najobrazovaniji i nepismeni, i uticajni i nemoćni, i najdarovitiji i oni sasvim obični ljudi, doslovno svi su, i to bez izuzetka, imali život osmišljen i određen vidljivim i nevidljivim, pisanim i nepisanim pravilima i zakonima iste te duhovne kulture. Druge kulture i nije bilo. Ona je svima, bez razlike, davala nadu u večni život i čudesno tešila bolne i ojađene, čak i onda kada oni sami nisu videli nikakvo rešenje ni izlaz. Tu je i bio njen pravi smisao, u ovom svakodnevnom i svakovrsnom dodiru sa svojim korisnicima.
Tako je to bilo sve do renesanse i početka modernog doba, kada su uzdrmani temelji dotadašnjeg sveta. Rođena je Evropa i svet kakav danas poznajemo kroz veličanstvena dela i uzbudljive epizode ere humanističkog preporoda.
Dobre strane ove epohe su bile vezane za podizanje značaja čoveka i njegove mere svih stvari, ali se često zaboravlja da je sve to bilo istovremeno praćeno i tragičnim nestankom osećanja pobede nad smrću i one nekadašnje sigurnosti u nadoknadu svih ovozemaljskih patnji rajskim nasladama zagrobnog života. Bio je to početak „intelektualne kulture“, sasvim drugačije od kulture koja joj je prethodila.
Smenjivanje duhovne intelektualnom kulturom bio je veliki, uistinu kopernikanski preokret, koji je započeo u tako obećavajućem petnaestom, a dovršio svoj smisao krajem tragičnog dvadesetog veka. A možda i najvažnija (i najopasnija) promena čovekove filosofije života u novoj epohi bila je vezana za njegov odnos prema Prirodi (koja tada, definitivno, gubi veliko početno slovo i smanjuje se na nivo praktičnih resursa i lepog ukrasa oko kuće).
U intelektualnoj kulturi materija je počela da se shvata kao neživa, zaboravljalo se da je sve živo. Tada je počelo da se krasnorečivo govori o „mrtvoj prirodi“ (shvaćenoj kao beskrajni niz apstraktnih tačaka u prostoru), pa o životinjama kao „automatima“ i na kraju, o čoveku kao „mašini“. Bio je to splet bekonovsko-dekartovskih ideja po kojima je priroda samo sredstvo, a jedini cilj je čovekovo gospodarenje, uživanje i promocija samoga sebe. Ali, kroz velike ratove, užasna stradanja i do nepodnošljivosti narasle strepnje i strahove, intelektualna kultura je došla do svog kraja, do samoporicanja (kraj filosofije, post-moderna, smrt umetnosti, izbacivanje lepote iz estetskog pojmovnika, nihilizam i otuđenja).
Čitav ovaj proces obelodanjivanja već uveliko započete degradacije svih izvornih vrednosti prosvetiteljske „intelektualne kulture“ poklopio se sa obeležavanjem ulaska naše civilizacije u treći milenijum.
Padom Berlinskog zida, stvaranjem unipolarnog sveta (uz prateće efekte umreženog globalizma informatičke epohe), rušenjem svih poznatih sistema vrednosti, odbacivanjem ideologija, ukidanjem granica i poništavanjem ideje državnog suvereniteta, uvođenjem digitalne tehnologije i slavljenjem instant-heroja planetarnog društvenog performansa… došlo je do nove smene kulturnog modela.
Umesto intelektualne, došli smo do „popularne kulture“, sa njenim akcentima, prioritetima i strukturama mišljenja i delovanja. Čitava realnost je relativizovana, prostor smanjen na razmere globalnog sela, a vreme, tiranijom trenutka, ubrzano i nedovoljno ni za šta što smo zamislili. Bezlične „zvezde“ (celebrities) su zamenile uzore i heroje, a reality show je počeo da u neverovatnim količinama proizvodi iluzije i simulakrum smisla. Sve vrednosti su dekonstruisane i međusobno izjednačene, a dvostruki standardi i duplo dno „humanitarnih intervencija“ su tek priča za sebe.
I ovaj protestni izraz besmisla i otpora svemu i svima, skriven u srcu „pop(ularne) kulture“, ubrzo je došao do svog prirodnog kraja i istinskog survavanja iz života koji nam je dat u virtuelni ponor jednog artificijelnog, a jedinog nam još dostupnog sveta. Krug je zatvoren.
Prvo smo imali tradicionalnu epohu integralnog, s dušom spojenog duha (epoha duhovne kulure i uzvišenosti), zatim modernu eru čistog duha-po-sebi (era intelektualne kulture i prosvetiteljskog racionalizma), pa onda i post-moderno doba obezduhovljenog i obezdušenog tela (doba pop kulture i performansa svih vrsta). Sad smo zarobljeni u virtuelnom svetu udvojenih i umnoženih ogledala, sablasno uperenih jednih u druga, sa odrazima bez sadržaja.
I red je da Alisa napokon malčice zaviri ponovo u svet iza ogledala, s one strane i Božije Države i Vladavine Razuma i Zemlje Čuda, u skriveni svet neposredne budućnosti. I tamo nas čeka iznenađenje.
Nailazimo na post-sekularni svet obnovljene vere u čudo, na novi početak one prvobitne,sada retro-trendovski redizajnirane duhovne kulture (sa sve iskustvom obe one kasnije civilizacije: one razuma i one spektakla). A na vratima ove stare-nove filosofije života stoji pojam ekologije.
Ekologija je postala sedište nove osećajnosti. Prvo slovo novog pojmovnika kojim ćemo pokušati da damo pravo značenje i autentični smisao svega što nam je izmaklo iz svesti i života tokom Velikog Pada krajem drugog milenijuma.
Jednostavno, treba da razumemo eko-kulturu kao najnoviji, super-savremeni oblik duhovne kulture trećeg milenijuma.
Takođe, kroz etimološko srce pojma ekologije – kroz „ikos“ (okruženje, domaćinstvo) – čudno se dodiruju i pokatkad spajaju ekologija i ekonomija, kroz svest o njihovoj međusobnoj harmoniji i neophodnosti povezivanja naših potreba u integralnu celinu.
I ne znajući, nenamerno, možda smo otkrili i neke dublje i spasonosnije veze i energije između naizgled nespojivih dimenzija ljudskog života.
Naša eko-svest nam uz to govori da, shodno tome, sve ima senzibilitet: i voda, i kamen, i čovek (naravno, u zavisnosti od toga da li unosimo prljavštinu ili lepotu u svoju misao).
Međutim, ništa manje, ekologija je i buđenje životnog jedinstva. Tu postoji život cveća, gmizavaca, život kao simfonija, a ne monotonija čovekove samoubilačke i bezdušne „svevlasti“.
Takođe, a na drugoj strani, i problem svakovrsnog očišćenja, sveopšte katarze, ponovo je počeo da dobija na značaju uvođenjem ekološke svesti. Time dolazimo i do važnog pojma pročišćenja planete. Ono je nemoguće bez promene životnog stava, bez ukazivanja poštovanja prirodi (svima i svemu) oko nas.
Uz to, u istom kompletu (survival kit) ide i shvatanje prirode kao nečeg nama sasvim bliskog, istorodnog. Ponovo se pojavljuje tajna u ljudskom odnosu sa prirodom, ali i generalno, kao svest o tome da ipak „ne znamo sve“, da nismo sami, ne samo u kosmosu već ni na sopstvenoj planeti.
Eko hrana – super hrana
Eko hrana je super hrana budućnosti. Čine je biljke i proizvodi prirode koji istovremeno imaju i jaka hranljiva i terapeutska, lekovita svojstva, i mogu da se tretiraju i kao medicinske biljke i kao voće ili povrće. Najmoćnije biljke na planeti, za koje čovek zna hiljadama godina, ali koje su nekako nestale iz ljudske ishrane, potisnute su nezdravom industrijskom hranom. Danas, kada su bolesti dobile epidemijske razmere, čovek se vraća ovom blagu, ovim darovima bogova, kako su ih zvali naši preci, i iznova otkriva njihove blagodeti i čudesne moći. Oni koji još uvek ne znaju dovoljno, ili pak strepe od potpunog prelaska na najprirodniji i najzdraviji mogući sistem ishrane – ishranu sirovom hranom, kao i oni koji još uvek ne mogu da odole ukusima termički obrađene hrane, treba da znaju da je super hrana pravi lek, nešto što će ih osnažiti, ozdraviti, oraspoložiti i učiniti da sa više želje, elana, oduševljenja priđu sopstvenom zdravlju. Spontano, prirodno, svojim korakom.
Evo i prvih 10 vrhunskih namirnica sveta koje pripadaju kategoriji super hrane:
godži bobice
kakao
peruanska maka
pčelinji proizvodi: mleč, propolis, med
spirulina
modrozelena alga afa
morski fitoplankton
aloja vera
konoplja
kokos
Evo i sledećih nekoliko vrhunskih biljaka koje stoje rame uz rame sa prvih deset:
akai
kamu kamu bobice
hlorela
inka bobice
morska trava kelp
noni
jakon
rogač
ječmena trava
aronija
žen šen
đumbir
cimet
Neka vas ne zbuni to što za većinu ovih biljaka niste ranije ni čuli ni znali. Treba da znate da su mnoge već na našem tržištu i da su vrlo pristupačne. Uostalom, niko ne kaže da treba sve to da imate uvek na svom jelovniku, osim ako ne planirate da živite 200 ili 300 godina. Ne samo da su ove biljke prisutne kod nas kao gotovi proizvodi, već mnoge lepo i uspevaju na našem tlu, tako da ako imate malu baštu, zasadite žbun godži bobica, u saksiji držite par kaktusa aloje, jednom nedeljno isklijajte ječam, pa kad naraste 10 cm, makaze u ruke i ostvarite prvu berbu, med i mleč pretpostavljam da već imate, kokos vam je danas jeftiniji od jabuke, častite se sa po jednim kokosom nedeljno, nabavite kilogram sirovog kakao praha i jednu teglicu peruanske make i već ste deset puta zdraviji nego što ste bili prošle godine! O količini ljubavi koju ćete osetiti prema svima oko sebe, da ne pričam…. jer ove biljke su i afrodizijaci, poboljšavaju raspoloženje, psihičku stabilnost, osećanje ljubavi, zadovoljstva.
Pa, da krenem redom.
GODŽI BOBICE
Pet hiljada godina ljudi gaje ovu biljku u Kini, Mongoliji i na Tibetu. Zovu je „školom učenja“, čak veruju, da ako čovek stalno jede ove bobice, sva mudrost biljaka će mu sama doći. Kinezi veruju da ove bobice produžavaju život. Zabeleženo je u drevnim knjigama da je čuveni Li Kving Juen, koji je popularisao i gutao u velikim količinama žen šen i godži bobice, i pio samo izvorsku vodu, umro u 252. godini života! Druga priča kaže da je Li držao predavanje na univerzitetu u Pekingu kada mu je bilo 200 godina, i tada ga je car pozvao na dvor kao najdugovečnijeg Kineza. Ali, svega par meseci kasnije, Li je umro na dvoru, zato što su mu tamo spremali termički obrađenu hranu i zato što je u gradu bio izložen brojnim toksinima i nezdravom vazduhu… Činjenica ostaje da su i žen šen i godži bobice, kao i reiši pečurke, neosporno povezane sa dužim i vitalnijim životom. Jednom rečju, godži bobice su „adaptogen“, medicinska biljka koja jača imuni sistem, povećava alkalnost organizma, štiti jetru, poboljšava vid, jača zglobove i prosto hrani organizam zdravljem.
KAKAO
Ima nešto magično, nedokučivo i čarobno u čokoladi, to svi znamo. Sva čokolada sveta sastoji se i zavisi od samo jednog bitnog sastojka, a to je sirovi kakao. Kakao je orašasti plod jedne voćke i potiče iz prašuma Južne Amerike. Karl Line, švedski naučnik iz 18. veka, mislio je da je kakao toliko važan da je vrstu drveta i plod nazvao imenom Theobroma cacao, što u prevodu znači: „kakao, hrana Bogova“ . Maje i drevni Asteci toliko su vrednovali ovu biljku, da su često koristili zrna kakao ploda umesto novca! Nažalost, mi smo, praveći industrijski čokoladu, tradicionalno uništavali snagu i moć i lekovitost ove biljke, koja u sebi ima više antioksidanasa nego i jedna druga biljka na planeti! Magnezijum, gvožđe, hrom, cink, bakar, vitamin C, omega 6 masne kiseline, to je jedna priča o bogatstvu kakaoa, a druga je – Feniletilamin, supstanca koju kakao sadrži u ogromnim količinama, koja se uništava kuvanjem, dakle, nema je u industrijskoj čokoladi, a mi je pravimo u svom telu kad smo zaljubljeni… veza između ljubavi i čokolade proizilazi iz ove supstance, a mnoge žene više uživaju u čokoladi nego u ljubavnom činu! Anandamid je hormon zadovoljstva, endorfin koji se oslobađa u našem organizmu kada se osećamo izuzetno zadovoljno. Dakle, jedući organski sirovi kakao i organski sirovi kakao puter, uz biljna mleka od kokosa ili badema, zaslađen urmama ili agavinim nektarom, vi ćete osetiti svu snagu, moć, lepotu i čudo autentične čokolade, a pri tom ste izbacili prateće užase koji vas goje i uništavaju – šećer i mleko.
PERUANSKA MAKA
Zvali su je i „afrodizijak sa Anda“, gajena je u Andima, najmanje 2500 godina. Ratnici Inka bi jeli maku pre svake bitke, da bi im ona dala snagu, a posle osvajanja nekog grada, maka bi im bila zabranjena, da ne bi seksualno napadali žene. Sterilitet nije bio poznat u narodima koji su jeli maku.
Danas se maka uzgaja na 3.000 do 4.000 metara nadmorske visine, samo u Andima, koriste je masovno sportisti, ekstremni atletičari, vegani, avanturisti, žene u svim dobima, zato što ona pojačava snagu, daje kiseonik u krvi, jača neurone i libido. Koriste je za lečenje anemije, hroničnog umora, depresije, sterilnosti, neuhranjenosti, problema sa pamćenjem, u slučajevima stomačnog raka, stresa i tuberkuloze.
PČELINJI PROIZVODI – MLEČ, PROPOLIS, MED
Pčela je jedini insekt koji proizvodi hranu za ljudsku upotrebu. Legende i priče i istorija meda stale bi u gomile enciklopedijskih izdanja, rame uz rame sa legendama o kakaou… šta odabrati? Možda podatak da je med jedina namirnica koja nikada ne može da se pokvari? Da je med iz faraonskih grobnica još uvek jestiv? Da su Aleksandra makedonskog preneli do Grčke u zlatnom kovčegu punom meda i tako ga konzervirali? Ipak, najfascinantnija mi je priča kako od jedne pčele, identičnog genetskog materijala, nastane radilica koja živi nekoliko nedelja, a od druge kraljica matica, koja živi nekoliko godina. Razlika je samo u hrani. Buduću kraljicu hrane mlečom i ona postane dugovečna i moćna, toliko moćna i plodna da položi 3.000 jajašaca dnevno, dok se ostale pčele hrane medom. Dakle, ako hoćete da budete plodni i dugovečni, jedite pčelinji mleč. Evo i par fascinantnih podataka o ovom najsavršenijem i najkomplikovanijem organizovanom društvu na planeti:
Medonosne pčele posete 2 miliona cvetova da bi se napunila jedna tegla meda
Sve radilice su ženke
Jedna pčela za života proizvede dvanaestinu kašike meda
Za pet litara meda, pčele prevale razdaljinu do meseca i nazad
Pčele u proseku lete brzinom od 10 km na sat
Pčele pojedu 4 kilograma meda da bi napravile pola kilograma voska
Pčela može da opraši i do 30 cvetova u minutu
Pčele su na ovoj planeti 150 miliona godina
Jedno istraživanje među stogodišnjacima u Rusiji otkrilo je da je svima glavna hrana na jelovniku svakog dana bio – med!
Polen je najkvalitetniji izvor čistih belančevina na zemlji. Mereno gram za gram, u jednom gramu polena ima 5 do 7 puta više belančevina nego u 1 gramu mesa.
Mleč, neverovatna kombinacija meda i polena u telu posebnih pčela, možda je najveća misterija na zemlji. Zna se da mleč podmlađuje, obnavlja organizam, da je stimulans nalik kofeinu, ali bez pratećih efekata.
Propolis su pčele otkrile pre stotinu miliona godina i koriste ga kao prirodni antibiotik za sprečavanje infekcija i odbranu od gljivica i bakterija unutar košnice.
SPIRULINA
Zovu je još i kraljica belančevina. Modrozelena alga koja naseljava mnogobrojna jezera na kugli zemaljskoj. Skoro 70% spiruline čine belančevine, sastavljene iz 18 amino kiselina. Bogata je vitaminom A (beta karotin), B1, B2, B6, E i K. To je najbogatiji prirodni izvor mineralnih soli, hlorofila, enzima i fito nutrijenata. Tokom 5.000 godina spirulina je bila osnovni izvor belančevina za milonsko stanovništvo Meksiko sitija!
FITOPLANKTONI
Osnovna hrana okeana i planete, već 3 mlijarde godina oni su osnova života na zemlji. Dobri su za vas, vašu decu, vaše roditelje, kućne ljubimce. Stoprocentno su iskoristljivi i bitni su za metabolizam ljudske ćelije. Oni su čista energija, deluju pozitivno na imuno sistem, smanjuju bolove, ubrzavaju metabolizam i čišćenje organizma, poboljšavaju pamćenje, koncentraciju, seks, nervni sistem, varenje, cirkulaciju, vid i konačno, ne samo da se osećate, već zaista i postajete – mlađi!
Na tržištu se nalaze osušeni i u prahu, u vidu koncentrata, i koriste se u jako malim količinama, kao dodatak hrani, soku, piću, salati.
KONOPLJA
Prerada konoplje je verovatno najstarija industrija na svetu, stara desetinu hiljada godina. Konoplja je zaista super biljka, jer čoveku služi za sve, od kanapa, slikarskog platna, hartije, tekstila, do eko plastike i građevinskog materijala. Henri Ford je 1941. godine napravio eksperimentalni automobil, od 70% konopljinih vlakana! Auto je bio lakši nego metalni, trošio je manje goriva, a bio je mnogo otporniji na udare nego metalni. Dizajniran je da ide na gorivo od konopljinog ulja. Zbog jake kampanje naftne industrije i zabrane kanabisa i alkohola (dugo se smatralo da su marihuana i industrijska konoplja iste biljke), obustavljena je proizvodnja i razvoj ovog automobila. Kamo sreće da nije! Danas nam ne bi pretila ekološka katastrofa od globalnog zagrevanja. Konoplja je takođe čist protein, a u njoj su i osnovne masne kiseline, omega-6, i omega-3. Interesantno je znati da kokosovo ulje pospešuje uspeh omega-3 kiselina iz konoplje, pa zato u receptima treba kombinovati seme konoplje sa kokosovim uljem.
Deca bi trebalo da uzimaju prah konoplje u količini od 15 do 30 grama dnevno, tinejdžeri 30 do 50 grama, odrasli od 50 do 75 grama dnevno, dok bodi bilderi i atletičari mogu da idu i do 140 grama dnevno.
KOKOS
U Drugom svetskom ratu, u bitkama na Pacifiku, i Japanci i Amerikanci, umesto transfuzije, ranjenicima su davali kokosovu vodu, jer je sastav kokosove vode identičan sastavu krvne plazme, a pri tom je kokosova voda i sterilna. Devet meseci je potrebno da voda iz korena prođe kroz nebrojene filtere vlakana dok ne stigne u sterilni kokosov orah. Dakle, ako želite sebi da date transfuziju svakog dana, kombinujte 55 % kokosove vode (probušite kokos i sipate vodu) i 45% zelenog soka od ječmene trave! To je sastav ljudske krvi – 55% krvna plazma i 45% hemoglobin, u prevodu, preradjeni biljni hlorofil.
Ako postoji rajska voćka koja može da vas izleči i povrati u život bez obzira šta ste i kad ste svojoj duši i svom telu napravili, to je kokos. A ako može šimpanza da ga otvori bez testere i čekića, možete i vi – blago ga kuckajte sa svih strana tupom stranom velikog noža i gledajte šta radi fizika – dejstvo malih vibracija posle pola sata lupkanja preseći će kokos na dve polovine!
HLORELA
Hlorela je jednoćelijska alga sačinjena skoro sasvim od hlorofila. Bogata je mineralima, vitaminima, amino kiselinama, osnovnim masnim kiselinama, polisaharidima i drugim korisnim elementima. Dobra je za ishranu mozga i srca, regeneriše organizam, čisti, štiti od radijacije, omogućava zdrav gubitak viška težine, jača imuni sistem i ubrzava procese isceljivanja. Hlorela pomaže u lečenju raka, šećerne bolesti, artritisa, SIDE, kandide, ciroze jetre, hepatitisa, bakterijskih infekcija, anemije i multiple skleroze
ALOJA VERA
„A potom Josif iz Arimateje, koji bijaše učenik Isusov, ali kradom od straha židovskoga, moli Pilata da uzme tijelo Isusovo, i dopusti Pilat. Onda dođe i uze tijelo Isusovo. A dođe i Nikodim, koji prije dolazi k Isusu noću i donese pomiješane smirne i aloje oko 100 litara. I uzeše tijelo Isusovo i obaviše ga platnom i mirisima, kao što je običaj u Židova da ukopavaju.“
Jevanđelje po Jovanu, 39.40.
Eseni, jevrejska sekta, nasledili su aloju od Egipćana i gajili je u Kumranu, pored Mrtvog mora. U vreme kad je prosečan ljudski vek bio oko 39 godina, Eseni su živeli u proseku 129 godina. Osnova njihove hrane bila je aloja vera. Aleksandar Veliki je nosio saksije aloje u rat i njenim lišćem oblagao rane svojih vojnika.
Ako želite da celog života budete savitljivi, lepi, vitki, mišićavi, savršenog nervnog i imuno sistema, aloja je prava super hrana za vas.//ek-Više u EKO KUĆI No07
Genetski modifikovana hrana
SMATRAM DA JE ZDRAVA ISHRANA OSNOVNO LJUDSKO PRAVO, KAO I PRAVO NA VAZDUH I ČISTU VODU, I NIJE NEOSTVARLJ IVO. POČINJE PROMENOM SISTEMA VREDNOSTI U NAMA. MOJU NEVERU U SISTEM ZAMENIO SAM VEROM U LJUDE.
Majka priroda nam je namenila zdravu i čistu hranu koju su naša tela davno naučila da iskoriste kako bi dostigla svoj puni potencijal. Imali smo vekove evolucije da bismo usavršili ovaj naizgled jednostavni sistem funkcionisanja. Znamo da ono što unosimo u sebe postaje sastavni deo nas, utiče na naše raspoloženje, zdravlje, misli i seksualnost. Ishrana je više nego hranljiva vrednost, više nego lek i prevencija oboljenja. To je svakodnevni izbor, čin ljubavi prema drugima i nama samima, neraskidivi elemenat naše svakodnevnice koji postaje stil života. Poznati stiker koji Amerikanci lepe po zadnjim vratima svojih kola glasi: Da sam ono što jedem, bio bih brz, lak, i jeftin. Ako pogledamo iza humora, banalnosti i površnosti ovog slogana nailazimo na gorčinu realnosti, na orvelovsko proročanstvo koje kao da prevazilazi imaginaciju sopstvenog tvorca i doseže dimenziju naučne fantastike, takozvani GMO: jeftina, brza i glupa hrana koju su napravili pametni ali ,avaj, ne mudri naučnici, koji rade za bogate, ali ne i odgovorne kompanije. Ova hrana je prepuna toksičnih industrijskih hemikalija i aditiva zbog načina na koji se uzgaja,prerađuje i pakuje.
Njena hranljiva vrednost je daleko niža od vrednosti organske hrane, a svi industrijski toksini koje poseduje deluju na enzime u ljudskom telu, od kojih zavisi život. Ljudska vrsta, odnosno naša tela su se već susrela sa oko 10.000 hemikalija koje su dodavane našoj ishrani i okruženju u toku poslednjih sedamdesetak godina. Naše ćelije i naša tela su naviknuta na pravu hranu: sa biohemijske tačke, mi ne znamo šta da radimo sa ovakvom vrstom hrane, i to je ono što predstavlja najveću opasnost: neznanje.Ono što znamo jeste da laboratorijske studije povezuju GMO hranu sa postepenim otkazivanjem organa, unutrašnjim krvarenjem, smanjenjem bubrega, oštećenjem imunološkog sistema, povećanim rizikom od alergija, autoimunim oboljenjima, poremećajima u krvotoku, kancerom, kao i mnogim drugim opasnim stanjima. – Više u EKO KUĆI No05
Arhitektura kao dizajn
SA SVAKOM NOVOM IZLOŽBOM, ENTERIJER FIRME KAZA SE NEPRESTANO MENJA. NOVI EKSPONATI I SKLUPTURE ČINE DA UNUTRAŠNJI PROSTOR POPRIMI DRUGAČIJE BOJE I OBLIKE. ONO ŠTO OSTAJE NEPROMENJENO JESTE PRIJATNA I UVEK PRIVLAČNA ATMOSFERA ZA POSETIOCE.
Firmu Kaza (Firma Casa) osnovala je Sonia Diniz Bernardini još1994. godine, kao prodajni salon i galeriju dizajniranog nameštaja. Vlasnica Sonia veoma ceni kreativnost i inovativnost, što se reflektuje na njen lični dizajn. Tokom svih ovih godina, od samog osnivanja firme, Sonia se trudi da pomogne i promoviše mlade talentovane dizajnere iz Brazila i drugih zemalja. Tako je za renoviranje Firme Kaza 2008. godine Sonia angažovala Super Limao Studio, u kome rade mladi arhitekti. Pored nijh, na projektu su radili i svetski poznati dizajneri Fernando i Umberto Kampana.
Vlasnica Sonia želela je da se renoviranjem Firme Kaza dobije neobičan, a opet funkcionalan dizajn. Tako su arhitekti Fernando i Umberto Campana predložili da čitavu fasadu prekriva zeleni zid, sastavljen od biljke sanseverije (SanseveriaTrifasciata), koja potiče iz Afrike. Kako bi odgovorili ovom izazovu, SuperLimao Studio dizajnirao je specijalne vaze od alumijuma, koje izgledaju poput origami figura.
Zgrada je prekrivena sa 3500 takvih vaza, u koje je posađeno ukupno 9000 sadnica sanseverije.Ova biljka je veoma popularna u brazilskoj kulturi. Veruje se da ima isceljujuće moći, kao i da štiti one koji je poseduju. Saksije su dizajnirane i raspoređene tako da se zalivanje obavlja na način da se kišnica ili voda za zalivanje sliva sa gornjih saksija na donje, dok višak vode završava u zemljištu.
Uočava se da je čitav dizajn zasnovan na konceptu da forma prati funkciju. Unutrašnji prostor krase veliki prozori i stakleni zidovi kroz koje se vidi prelepo uređeno zelenilo, a omogućavaju i maksimalnu osvetljenost prirodnom svetlošću. // ek Aleksandra Radinović- Više u EKO KUĆI No07
Arhitektura kao dizajn
SA SVAKOM NOVOM IZLOŽBOM, ENTERIJER FIRME KAZA SE NEPRESTANO MENJA. NOVI EKSPONATI I SKLUPTURE ČINE DA UNUTRAŠNJI PROSTOR POPRIMI DRUGAČIJE BOJE I OBLIKE. ONO ŠTO OSTAJE NEPROMENJENO JESTE PRIJATNA I UVEK PRIVLAČNA ATMOSFERA ZA POSETIOCE.
Firmu Kaza (Firma Casa) osnovala je Sonia Diniz Bernardini još1994. godine, kao prodajni salon i galeriju dizajniranog nameštaja. Vlasnica Sonia veoma ceni kreativnost i inovativnost, što se reflektuje na njen lični dizajn. Tokom svih ovih godina, od samog osnivanja firme, Sonia se trudi da pomogne i promoviše mlade talentovane dizajnere iz Brazila i drugih zemalja. Tako je za renoviranje Firme Kaza 2008. godine Sonia angažovala Super Limao Studio, u kome rade mladi arhitekti. Pored nijh, na projektu su radili i svetski poznati dizajneri Fernando i Umberto Kampana.
ZELENI ZID
Vlasnica Sonia želela je da se renoviranjem Firme Kaza dobije neobičan, a opet funkcionalan dizajn. Tako su arhitekti Fernando i Umberto Campana predložili da čitavu fasadu prekriva zeleni zid, sastavljen od biljke sanseverije (SanseveriaTrifasciata), koja potiče iz Afrike. Kako bi odgovorili ovom izazovu, SuperLimao Studio dizajnirao je specijalne vaze od alumijuma, koje izgledaju poput origami figura. Zgrada je prekrivena sa 3500 takvih vaza, u koje je posađeno ukupno 9000 sadnica sanseverije.
Sa svakom novom izložbom, enterijer Firme Kaza se neprestano menja. Novi eksponati i skulpture čine da unutrašnji prostor poprima drugačije boje i oblike. Ono što ostaje nepromenjeno jeste prijatna i uvek privlačna atmosfera kojoj doprinose zeleni zidovi sanseverija. Oni su postali sastavni deo magije ovog enterijera.// ek Aleksandra Radinović- Više u EKO KUĆI No07
ZELENI ZID SASTOJI SE OD 9000 SADNICA SANSEVERIJE POSAĐENIH U 3500 SPECIJALNIH VAZI, KOJE JE ZA TU PRILIKU DIZAJNIRAO SUPERLIMAO STUDIO.
ČITAV DIZAJN UNUTRAŠNJEG PROSTORA FIRME KAZA ZASNOVAN JE NA KONCEPTU DA FORMA PRATI FUNKCIJU. ENTERIJER JE URAĐEN TAKO DA SE MOŽE VEOMA BRZO I UZ MINIMALNE TROŠKOVE PRILAGODITI NOVIM IZLOŽBAMA.
Venecija – gornji grad
KONKURS VENICE CITY VISION RASPISAN JE U ŽELJI DA SE ISPITAJU GRANICE IMAGINACIJE I DOMIŠLJATOSTI UČESNIKA, PROMIŠLJANJA U UPOTREBI NOVIH MATERIJALA, EKO-TEHNOLOGIJA, NOVIH SOFTVERA I PROSTORNOG PLANIRANJA GRADOVA U BUDUĆNOSTI.
Konkurs Venice City Vision raspisan je u želji da se ispitaju granice imaginacije i domišljatosti učesnika, promišljanja u upotrebi novih materijala, eko-tehnologija, novih softvera i prostornog planiranja gradova u budućnosti.
Žiri konkursa su činili: predsednik Bjarke Ingels (BIG Architects, Copenhagen/New York), Neri Oksman (Material Ecology, New York), Elena Manferdini (Atelier Manferdini, Los Angeles), Maria Ludovika Tramontin (Università di Cagliari, Cagliari) i Boštjan Vuga (Sadar Vuga,Ljubljana).
Žiri je dodelio prvu i drugu nagradu i 11 specijalnih priznanja, od kojih je jedno dobio tim iz Beograda, a2arhitektura, koji čine Vladimir Anđelković, Dijana Adžemović Anđelković, Aleksandar Bogojević i Ranko Pavlović. Oni su jedini tim iz Srbije koji je dobio nagradu u odličnoj konkurenciji, na konkursu sa renomiranim žirijem.
Na konkurs se prijavilo 250 grupa autora (462 učesnika) i pristiglo je 201 konkursno rešenje sa svih pet kontinenata.Raspisom konkursa tražen je odgovor na višeslojno pitanje opstanka grada Venecije u uslovima nekontrolisanog rasta urbanog turizma, koji kao fenomen nagriza vekovne tekovine grada i menja njegovu socijalnu i kulturnu konfiguraciju.
Odgovor na postavljeno pitanje o krizi Venecije autori su potražili u promišljanjima o tome šta je dovelo do nestanka forme grada kakvu poznaje istorija. Tako posmatrana tema Venecije – grada budućnosti koji je suočen sa brojnim objektivnim problemima kao što su poplave, ogroman broj turista koji potiskuju lokalno stanovništvo na kopno, odumiranje osnovnih gradskih funkcija i ambijentalna zaštita, samo su neka od pitanja kojima se konkursno rešenje bavi.
Rešenjem se ne nudi konačni odgovor na postavljeno pitanje, već se formiranjem paralelnog grada nudi azil iz kojeg se posmatranjem i izučavanjem može odgovoriti na pitanja o budućnosti savremenog društva u celini, pa tako i grada Venecije kao jednog društvenog fenomena.
Tako paralelni grad koji kreiraju starosedeoci Venecije postaje nova stvarnost, ona koja omogućava stanovnicima da se povežu sa gradom, da osećaju energiju i bogato nasleđe Venecije koje stimuliše nove ideje i razmišljanja. Zamišljen je kao samoodrživi organizam, koji iz prirodnih resursa crpi energiju potrebnu za svakodnevno funkcionisanje.
“Gornji grad” je formiran od rešetkastih nosača i “pametnog” omotača, čiji segmenti predstavljaju gradivne jedinice samoodržive arhitekture (solarne panele koji sakupljaju energiju i raspoređuju je za potrebe grada; kolektore kišnice, a deo strukture ima funkciju vetrenjače za proizvodnju energije).
Struktura je sa Venecijom povezana preko kontrolisanih vertikalnih veza, omogućavajući brzu komunikaciju i pristup svim delovima grada. Omotač u određenim delovima u potpunosti reflektuje okolinu (grad Veneciju, vodu i nebo) pa tako “gornji grad” postaje nevidljiv za posmatrače. Omogućava stalni nadzor i proučavanje grada kao sociološkog fenomena i imao bi poseban značaj u očuvanju karaktera Venecije dodavanjem prostornih kapaciteta koji nisu fizički odvojeni od mesta koje snažno utiče na život svih stanovnika Venecije i njenu posebnu atmosferu. Iako se većina funkcija obavlja u gornjem gradu, ideja je da ljudi prepoznaju svoju ulogu u životu i radu grada, da bolje razumeju potrebe turista, i da posle temeljnih posmatranja i analiza preuzmu ulogu i odgovornost u održivosti i razvoju grada. Ova posmatranja mogu da traju godinama ili decenijama, ali važno je da ishod bude asimilacija stanovnika grada i svega onoga što život u Veneciji donosi.
Tako paralelni grad ostaje u domenu promišljanja o krizi grada i omogućava Veneciji da se u budućnosti suoči sa realnim problemima i mogućim rešenjima za održanje grada onakvim kakvog ga svi poznajemo. //ek Dijana Adžemović Anđelković i Vladimir Anđelković – Više u EKO KUĆI No 07
Kuća sa zelenim omotačem
PRILIKOM RENOVIRANJA I PREUREĐENJA KUĆE U AVENIJI BRUKS, ARHITEKTI SU SE TRUDILI DA SE U POTPUNOSTI PRIDRŽAVAJU KONCEPTA ZELENE GRADNJE. PORED PRIMENE EKOLOŠKIH MATERIJALA ZA IZGRADNJU, POSEBNO SE VODILO RAČUNA O SMANJENJU POTROŠNJE VODE, KOJA JE SIGURNO JEDAN OD NAJVREDNIJIH RESURSA NA ZEMLJI, A SA VELIKOM NEBRIGOM SE TROŠI U OGROMNIM KOLIČINAMA.
Avenija Bruks u mestu Venis u Kaliforniji, predstavlja jedan od malobrojnih delova grada koji nisu podlegli modelu tipičnom za uređenje američkih predgrađa, sa porodičnim kućama i tržnim centrima. Blizina okeana, pešačka zona i uličice sa kafićima, restoranima i prodavnicama, čine Avenuju Bruks privlačnim krajem za stanovanje. Neobična arhitektonska rešenja, kao i moderne nadogradnje na malim starim kućama, standardna su pojava u ovom boemskom delu grada. Jedan takav primer nesvakidašnjeg preuređenja i nadogradnje kuće, sagrađene još davne 1940. godine u Aveniji Bruks, radila je firma Brikol Dizajn iz Vankuvera.
Prvobitna kuća u Aveniji Bruks imala je površinu od svega 48 m2, da bi se kasnije izvršila nadogradnja za dodatnih 142 m2. Međutim, i tako nadograđena kuća postala je tesna za njene ukućane i bilo je neophodno njeno proširenje. Proširenjem objekta za dodatnih 162 m2 u prizemlju i na spratu, obezbeđeni su novi kvalitetni sadržaji i prostori za dnevni boravak, spavaće sobe i sanitarni blokovi. Pored toga, želja vlasnika bila je da novo rešenje bude originalno i da se eliminiše potreba za klima uređajima.
Arhitekti su došli na ideju da se zidovi kuće i krov potpuno ozelene biljkama, čime se postiže povoljna unutrašnja klima, i dobija se potpuno nesvakidašnji izgled objekta. Zeleni zid i zeleni krov u velikoj meri smanjuju zagrevanje površina fasada i krova, tako da unutrašnja temperatura kuće može biti i do pet stepeni niža u odnosu na spoljašnju.
Prilikom renoviranja i preuređenja kuće arhitekti su se trudili da se u potpunosti pridržavaju koncepta zelene gradnje. Ne samo da su vodili računa o primeni ekoloških materijala za izgradnju, već su posebnu pažnju posvetili smanjenju vode. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No07
OBJEKAT JE PROJEKTOVAN TAKO DA BUDE FUNKCIONALAN, DA SE U NJEMU MAKSIMALNO ISKORISTI PRIRODNO SVETLO I DA SE HARMONIČNO UKLOPI U OKOLNI PROSTOR. TRPEZARIJA, PROJEKTOVANA KROZ DVE ETAŽE, ZAUZIMA CENTRALNI VOLUMEN, ZAJEDNO SA STEPENIŠTEM KOJE VODI DO SPRATA.
EFIKASNO KORIŠĆENJE SOLARNE ENERGIJE KAO IZVORA TOPLOTE OMOGUĆENO JE KROZ VELIKE ZASTAKLJENE POVRŠINE NA JUŽNOJ FASADI, DOK OTVORI NA SEVERNOJ STRANI OBEZBEĐUJU DA GUBICI BUDU MINIMALNI.
Diskretni floralni motivi na ogradama terase nadovezuju se na zelene površine u eksterijeru.
Enterijer kuće je integrisan sa spoljnim prozorom na horizontalnom i vertikalnom planu.
Kuća sa zelenim omotačem
PRILIKOM RENOVIRANJA I PREUREĐENJA KUĆE U AVENIJI BRUKS, ARHITEKTI SU SE TRUDILI DA SE U POTPUNOSTI PRIDRŽAVAJU KONCEPTA ZELENE GRADNJE. PORED PRIMENE EKOLOŠKIH MATERIJALA ZA IZGRADNJU, POSEBNO SE VODILO RAČUNA O SMANJENJU POTROŠNJE VODE, KOJA JE SIGURNO JEDAN OD NAJVREDNIJIH RESURSA NA ZEMLJI, A SA VELIKOM NEBRIGOM SE TROŠI U OGROMNIM KOLIČINAMA.
Kuća se sastoji iz prizemlja i prvog sprata. Oni su povezani spiralnim stepenicama koje se protežu do krovne terase i deluju poput dimnjaka kroz koji u kuću ulazi prohladan vazduh. Zastakljeni izlaz na krov omogućava zenitalno osvetljenje enterijera i pruža otvoren pogled ka nebu. U prizemlju su smeštena velika staklena vrata koja otvaraju kuću ka dvorištu i čine da prelaz iz spoljašnjeg u unutrašnji prostor bude neprimetan. Na prvom spratu nalaze se veliki prozori na koje su postavljene letve od kedra u vidu žaluzina, koje služe za zasenu unutrašnjih prostorija. Spavaća soba na prvom spratu proširena je tako da jednim delom izlazi izvan okvira prvobitne kuće, čime se u prizemnom delu stvorio natkriveni prostor idealan za smeštaj automobila.
Enterijer kuće je integrisan sa spoljnim prostorom na horizontalnom i vertikalnom planu. Diskretni floralni motivi u keramici, na staklu i na ogradama terasa, nadovezuju se na zelene površine u enterijeru i eksterijeru. Pri opremanju enterijera kuće vodilo se računa da se koriste prirodni materijali kao što su drvo i kamen.
Tako su podovi u kući i spiralne stepenice prekiveni parketom od javorovog drveta, dok je za pultove u kuhinji korišćen reciklirani kamen. U čitavom rešenju kuće, očigledno je da je velika pažnja posvećena zaštiti životne sredine. Za izolaciju kuće korišćeni su reciklirani pamuk i ekološka pena. Kako bi se maksimalno smanjili toplotni dobici i gubici, svi prozori i staklena vrata su sa trostrukim zastakljenjem.
Pored toga, korišćeno je LED osvetljenje, kao i ekološke boje i premazi. Poseban akcenat stavljen je na primenu toaleta sa štedljivim vodokotlićem, čime se znatno smanjuje potrošnja vode. //ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No07
ENTERIJER KUĆE JE INTEGRISAN SA SPOLJNIM PROZOROM NA HORIZONTALNOM I VERTIKALNOM PLANU.
Kuća kao životni san
SNAGA PRIRODE U SAVREMENOJ ARHITEKTURI U ŠIREM KONTEKSTU PODRAZUMEVA I PRIRODAN NAČIN ŽIVOTA, BEZ STRESA, SA MEROM, U SKLADU SA PRIRODNIM POTREBAMA, JER JE ČOVEK, PRE SVEGA, DEO PRIRODE. SVOJIM INTERVENISANJEM U OKVIRU PRIRODE, ČOVEK NE BI SMEO DA NARUŠAVA ODREĐENE PRIRODNE ODNOSE, VEĆ BI TREBALO DA IM SE PRILAGOĐAVA.
Poznati američki arhitekta Čed Openhajm je za izgradnju kuće koristio materijale sa lokaliteta – drvo reciklirano sa ambara starog 300 godina i kamen. Takođe, zamenio je i povećao prozorske okvire na kući, kako bi unutrašnjost objekta povezao sa okolnim pejzažom.Poželeo je da se elementi konstrukcije ne vide, kao ni instalacije, i da slavine budu neupadljive. Da bi postigao da se otvori za vrata uklapaju u zidove, nije ih postavio u dovratke. Prekidači su takođe slabo primetni, sa diskretnom zelenom i crvenom lampicom koja pokazuje da li je svetlo uključeno ili isključeno. Odvodi u kupatilu su u obliku proreza koji se nalaze po obodu slivnih površina.
Arhitekta je nastojao da minimalno utiče na prirodu i da ovaj objekat uklopi u idilično okruženje šuma, potoka i planine. Solarni kolektori koji se nalaze obezbeđuju potrebnu energiju za napajanje električnom strujom i snabdevanje toplom vodom, a izuzetno veliki prozori, zastakljeni izolacijskim staklom za pasivne kuće, ukidaju granicu između enterijera i spoljašnjeg prostora.
Iako ovaj objekat ima samo tri glavne etaže, one su podeljene na medjunivoe, što stvara osećaj topline i prisnosti. Kao i sama arhitektura, i nameštaj je krajnje sveden. Paleta boja koja se provlači kroz ceo objekat je neutralna, uglavnom su to nijanse sive, crne i bele boje, koje se ne suprotstavljaju bogatom koloritu okolnog pejzaža
Kuća je sagrađena u čast japanskom Wabi Sabi senzibilitetu, koji predstavlja takvo estetsko gledanje na svet koje prihvata prolaznost i nesavršenost. Prema mišljenju arhitekte Tadao Anda, “Wabi-Sabi je japanska umetnost pronalaženja lepote u nesavršenosti i dubine u prirodi, prihvatanje prirodnih ciklusa rasta, propadanja i smrti.”
Ovaj koncept prihvata izreku ’’less is more’’ – ’’manje je više’’. Enterijeri su harmonični, sa minimumom dekoracije i bez suvišnih detalja. Objekat izuzetne lepote i harmonije, smešten na mirnoj i idiličnoj lokaciji, jednostavno i nenametljivo se uklapa u okolno zelenilo, kojim ovaj predeo obiluje. / ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No07
IZUZETNO VELIKI PROZORI, ZASTAKLJENI IZOLACIJSKIM STAKLOM UKIDAJU GRANICU IZMEĐU UNUTRAŠNJOSTI I SPOLJAŠNJEG PROSTORA.
Paleta boja koja se provlači kroz ceo objekat je neutralna, uglavnom su to nijanse sive, crne i bele boje.
Kuća kao životni san
SNAGA PRIRODE U SAVREMENOJ ARHITEKTURI U ŠIREM KONTEKSTU PODRAZUMEVA I PRIRODAN NAČIN ŽIVOTA, BEZ STRESA, SA MEROM, U SKLADU SA PRIRODNIM POTREBAMA, JER JE ČOVEK, PRE SVEGA, DEO PRIRODE. SVOJIM INTERVENISANJEM U OKVIRU PRIRODE, ČOVEK NE BI SMEO DA NARUŠAVA ODREĐENE PRIRODNE ODNOSE, VEĆ BI TREBALO DA IM SE PRILAGOĐAVA.
Planovi za izgradnju svake kuće, po pravilu imaju dugu istoriju vezanu ne samo za ostvarivanje složene finansijske konstrukcije, već i za rešavanje možda još značajnijeg momenta – nalaženje prave lokacije za realizaciju ove životno važne investicije.
Poznati američki arhitekta Čed Openhajm, koji je odrastao u Nju Džersiju, imao je petnaest godina kada je sa roditeljima i sestrom otišao na skijanje u zimski centar Aspen u državi Kolorado. Ovo mesto ga je opčinilo snežnim padinama i prirodnim lepotama. Nakon tog putovanja, obećao je sebi da će jednog dana napraviti kuću baš na tom mestu, na Crvenoj planini u Aspenu.
Danas je Openhajm poznati arhitekta u Majamiju. Nakon dužeg vremena, konačno je 2008. godine ispunio svoje obećanje i ostvario životni san. Kupio je kuću na Crvenoj planini, sagrađenu 1971. godine, sa idejom da je renovira i napravi sebi i svojoj porodici kuću za stanovanje. Renoviranje je završeno 2012. godine, kada su se Openhajm, njegova supruga i dvoje dece uselili u svoj novi dom. Porodica u ovom objektu provodi sve slobodno vreme, i koristi ga zimi za odmor i uživanje u zimskim sportovima, a leti za boravak u predivnoj prirodi i na terenima za rekreaciju.
Karakteristično je za ovo podneblje da su kuće velike kvadrature, ali Openhajm je za sebe želeo kuću drugačiju od okolnih. Njegova osnovna ideja je bila da sagradi kuću koja će se stopiti sa okolnim pejzažom, tako da praktično ’’nestane’’. Da bi ostvario ideju uspostavljanja dijaloga unutrašnjeg i spoljnog prostora, projektom rekonstrukcije starog objekta arhitekta Openhajm je povezao svoje veliko iskustvo i znanje u integralnom projektovanju.
Elementi rekonstrukcije
Za izgradnju kuće koristio je materijale sa lokaliteta – drvo reciklirano sa ambara starog 300 godina i kamen. Takođe, zamenio je i povećao prozorske otvore na kući, kako bi unutrašnjost objekta povezao sa okolnim pejzažom. Poželeo je da se elementi konstrukcije ne vide, kao ni instalacije, i da slavine budu neupadljive. // ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No07
’’AKO MOŽETE DA NAPRAVITE KUĆU KOJA NESTAJE, ONDA MOŽETE DA SE USREDSREDITE NA ONO ŠTO JE ZAISTA BITNO, A TO JE PRIRODA” – CHAD OPPENHEIM
PREMA MIŠLJENJU ARHITEKTE TADAO ANDA, “WABI-SABI JE JAPANSKA UMETNOST PRONALAŽENJA LEPOTE U NESAVRŠENOSTI I DUBINE U PRIRODI, PRIHVATANJE PRIRODNIH CIKLUSA RASTA, PROPADANJA I SMRTI.”
Paleta boja koja se provlači kroz ceo objekat je neutralna.
Kameleon
POPUT ŽIVOG BIĆA, SPOLJA SIMETRIČNA, IZNUTRA ASIMETRIČNA, OVA KUĆA SE, ZAHVALJUJUĆI ODLIČNOM IZBORU BOJA I LOKALNIH MATERIJALA, SAVRŠENO UKLAPA U OKOLNI PEJZAŠ, KAO KAMELEON.
Pščinja je grad u poznatoj kulturno i industrijski razvijenoj oblasti Gornja Šlezija,na jugu Poljske, čuven i po finoj čipki i kolekciji šleskih narodnih nošnji, a nalazi se na istoimenoj reci, pritoci Visle. U blizini je važna brana na reci Visli, zbog koje je napravljeno veštačko jezero Laka, koje snebdeva vodom okolnu oblast. Na jezeru se može jedriti i surfovati na dasci. U šumi koja okružuje jezero Laka, prema projektu arhitekte Petera Kučije sagrađena je kuća koja se kao kameleon savršeno uklapa u okolni pejzaž.
Oblik kuće je zamišljen tako da na najbolji način absorbuje sunčevu energiju. Objekat se sastoji iz dve celine. Prizemni deo je oblika kocke kvadratnog oblika sa centralnim usečenim delom u obliku slova U, i sadrži: ulaz, ostavu, garderobu, stepenišni prostor, kuhinju, trpezariju, dnevni boravak, spavaću sobu i kupatilo. Krov iznad ovog dela je ravan i zelen, sa bujnom vegetacijom, i omogućava racionalno sakupljanje kišnice.
Spoljna obrada fasade prizemlja je od vertikalno poređanih drvenih daski od ariša iz okolne šume. Daske su ostavljene netretitane, a na pojedinim nasumično odabranim mestima, premazane su nijansama žute i narandžaste boje, koje odražavaju boju okolnog rastinja. Centralni deo, koji se sastoji iz tri etaže, obložen je crnim eternitom, da bi se smanjili gubici toplote iz objekta.
Uz nisko-tehnološke elemente obnovljih izvora: solarni dimnjak, hlađenje isparavanjem, materijali sa visokom termalnom masom, upotrebljene su i savremene tehnologije kao što su: sistem pametne kuće, solarno grejanje i ventilacija sa rekuperacijom, toplotna pumpa i fotonaponski paneli, kao i obnovljivi, reciklirani i inovativni materijali.
Ovaj inovativni dizajn deluje sveže i vrlo efektno, što dokazuju mnogobrojne nagrade i priznanja koje je arhitekta Peter Kučia dobio za projekat ove kuće.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No07
KUĆA ORIGINALNOG NAZIVA – CO2 SAVER (ŠTEDIŠA UGLJEN-DIOKSIDA), OPRAVDANO JE DOBILA NADIMAK KAMELEON, ZBOG MOGUĆNOSTI DA SE ODLIČNO PRILAGODI USLOVIMA OKOLINE PRIMENOM PRINCIPA NAPREDNOG ODRŽIVOG DIZAJNA.
Pogled iz staklenika na terasu, dvorište i okolnu šumu.
Zajednički prostor trpezarije i kuhinje.
Kameleon
POPUT ŽIVOG BIĆA, SPOLJA SIMETRIČNA, IZNUTRA ASIMETRIČNA, OVA KUĆA SE, ZAHVALJUJUĆI ODLIČNOM IZBORU BOJA I LOKALNIH MATERIJALA, SAVRŠENO UKLAPA U OKOLNI PEJZAŠ, KAO KAMELEON.
Dizajn je bio određen sa dva zahteva: niski troškovi gradnje i niski troškovi života u novoizgrađenoj kući. Tradicionalan način gradnje, upotreba lokalnih materijala i recikliranih građevinskih elemenata, samo su neki od činilaca koji su doprineli smanjenju cene izgradnje. Trud je urodio plodom, tako da cena izgradnje nije bila viša od cene izgradnje standardne kuće, a ukupna potrošnja energije je deset puta manja od energije koju troši tipična kuća u Poljskoj.
Oblik kuće je zamišljen tako da na najbolji način absorbuje sunčevu energiju. Objekat se sastoji iz dve celine. Prizemni deo je oblika kocke kvadratnog oblika sa centralnim usečenim delom u obliku slova U, i sadrži: ulaz, ostavu, garderobu, stepenišni prostor, kuhinju, trpezariju, dnevni boravak, spavaću sobu i kupatilo. Krov iznad ovog dela je ravan i zelen, sa bujnom vegetacijom, i omogućava racionalno sakupljanje kišnice. Iz središnjeg usečenog dela se uzdiže volumen prizmatične zasečene forme, obložen crnim eternitom. U okviru ovog volumena formira se prostor sprata i potkrovlja. Na spratu se nalaze studio, galerija i stepenišni prostor, a u potkrovlju soba, kupatilo i hodnik.
Iz središnjeg usečenog dela se uzdiže volumen prizmatične zasečene forme, obložen crnim eternitom. U okviru ovog volumena formira se prostor sprata i potkrovlja. Na spratu se nalaze studio, galerija i stepenišni prostor, a u potkrovlju soba, kupatilo i hodnik. Iz prostorija u ovom delu kuće pruža se neometan pogled na obližnje jezero, a po lepom vremenu vidi se i planina Beskidi. Ostali deo prizemlja u centralnom, slobodnom delu iskorišćen je za staklenik i terasu.
Površina zidova i dela krova na severnom delu kuće ušestvuje sa svega 19 procenata u ukupnoj površini omotača, što je veliki pozitivni pomak u odnosu na 33 procenta u standardnom dizajnu.// ek LJILJANA RADOJIČIĆ- Više u EKO KUĆI No07
Stepenišni prostor, prozirnei lake konstrukcije, sa galerijom na prvom spratu.
Zajednički prostor trpezarije i kuhinje.
Ekokult 2013.
”EKO KUĆA”, PRVI SRPSKI MAGAZIN POSVEĆEN EKO ARHITEKTURI I EKO KULTURI, POKRENUO JE VELIKU JEDINSTVENU MANIFESTACIJU I IZLOŽBU EKOKULT, KOJI JE PRVI PUT ODRŽAN U BEOGRADU, OD 21. DO 26. JANUARA 2013. GODINE, U GALERIJI PROGRES, KNEZ MIHAJLOVA 27, RADOVI PREKO 45 UČESNIKA IZ SRBIJE I 35 UČESNIKA IZ INOSTRANSTVA, IZ RAZNIH OBLASTI UMETNOSTI, IZAZVALI SU VELIKO INTERESOVANJE JAVNOSTI I MEDIJA.
EKOKULT, predstavlja jedinstvenu manifestaciju sa velikom izložbom i pratećim programom u okviru kojih su integrisani svi segmenti eko arhitekture, eko kulture, eko umetnosti, eko dizajna i eko života. Takav koncept manifestacije i izložbe otvorio je dijalog sa širom javnošću, promovišući znanje, razvoj i primenu ekološkog, energetskog i održivog načina razmišljanja, sa željom da direktno i praktično utiče na način posmatranja života i sveta. Namera organizatora je ostvarena okupljanjem arhitekata, umetnika, stručnjaka iz raznih oblasti, kao i učesnika iz svih segmenata kulturnog života, koji su u takvoj sinergiji približili ovu problematiku velikom broju posetilaca. Ovakvim pristupom, EKOKULT je otvorio nove mogućnosti promovisanja eko načina života i razmišljanja, ali isto tako i promociju kompanija i institucija koje u sklopu svoje delatnosti stavljaju akcenat na ekologiju i energetsku efikasnost, uz aktiviranje umetnika svih generacija i poznatih ličnosti, ekološki orijentisanih, čime je na najbolji način promovisan eko stil života kao stil budućnosti.
Tokom trajanja izložbe organizovani su prateći programi, predavanja, prezentacije i panel diskusije o aktuelnim temama svrstanim u 4 programska bloka: Eko heroj civilizacije Nikola Tesla, Eko arhitektura, Eko umetnosti-eko dizajnu i Eko životu. U direktnom razgovoru sa publikom, odgovore je dao veliki broj istaknutih stvaralaca i umetnika iz naučnog i javnog života iz oblasti arhitekture, dizajna, slikarstva, vajarstva, primenjenih umetnosti, književnosti, publicistike i eko života. Autor manifestacije i izložbe EKOKULT. je Mr Vladimir Lovrić, dia, predsednik ULUPUDS-a i glavni i odgovorni urednik magazina za eko arhitekturu i kulturu EKO KUĆA, koji je ujedno bio i moderator pratećeg programa. EKOKULT je izazvao izuzetnu pažnju kulturne javnosti u Srbiji, tako da je sledeće postavljanje već najavljeno u Prirodnjačkom muzeju u Novom Sadu od 16. do 31. maja 2013. godine, kada će takođe biti održan i veliki broj tribina. U Noći Muzeja, 18. maja, od 20h do 23h biće organizovan multimedijalni performans u kome će učestvovati poznate ličnosti, nosioci svih segmenata ove manifestacije.
Mat pel zelena zgrada
PROJEKAT REKONSTRUKCIJE SKLADIŠTA ZAŠTIĆENOG KAO DEO INDUSTRIJSKOG NASLEĐA SAN FRANCISKA UJEDNO JE I PRVI OBJEKAT KOJI JE POSTIGAO LEED GOLD SERTIFIKAT U OVOM GRADU, PRI ČEMU JE DO SADA OSVOJIO I PREKO 20 NAGRADA I PRIZNANJA STRUKE U RAZNIM KATEGORIJAMA, VEZANIM KAKO ZA POSTIGNUT IZUZETAN STEPEN ODRŽIVOSTI, TAKO I ZA IZUZETNE ARHITEKTONSKE KVALITETE.
Kroz saradnju višestruko nagrađivanog arhitektonskog biroa iz San Franciska, Aidlin Darling Design, koji se odlikuje posvećenošću rešavanju problema održivosti u svakom projektu, sa kompanijom Matarozzi/Pelsinger Builders, takođe iz San Franciska, u ovom slučaju ujedno klijenta i glavnog izvođača radova, stvoren je multifunkcionalni prostor u kome održive strategije poput prirodne ventilacije ili ponovne upotrebe materijala i strukturalnih elemenata postaju neodvojiv deo arhitektonskog jezika.
Pošto proizvođači Matarozzi/Pelsinger Builders slove za kompaniju koja održivo građenje vidi kao cilj u svom budućem poslovanju, hteli su da to nedvosmisleno potvrde kroz projekat svog novog sedišta. Zato su kupili zaštićeni industrijski objekat, izgrađen oko 1912. godine sa namerom da ga renoviraju u skladu sa principima održive gradnje.
Uz saradnju sa arhitektima iz Aidlin Darling Design-a stvorili su koncept rekonstrukcije koji se bazirao na zadržavanju strukturalnih elemenata, jer su ih upravo oni, po njihovim rečima, i privukli ovom devastiranom nekadašnjem skladištu pivskih boca. Drvene grede su očišćene i ojačane, dok su pojedine iskorišćene za nameštaj i detalje u enterijeru. Multifunkcionalni prostor rekonstruisanog objekta, osim kancelarija Mat/Pel koje zauzimaju prvi nivo na drugom spratu, ima i prostor za izdavanje, dok prizemlje i deo dvorišta zauzima restoran koji pretenduje na LEED Platinum sertifikat za održive enterijere.
Među održivim rešenjima koja su doprinela dobijanju zlatnog LEED sertifikata je i upotreba obnovljivih izvora energije, u vidu instalacije solarnih panela snage 30kW, koji pokrivaju preko 30% potreba za električnom energijom godišnje, obezbeđujući tako 9 od 10 mogućih poena za kriterijum smanjenje potrošnje električne energije. //ek BOJANA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No07
OSIM OBLIKOVNE VREDNOSTI REŠENJE DUPLE FASADE DOPRINELO JE REŠAVANJU MNOGIH ARHITEKTONSKIH PROBLEMA, KAO ŠTO JE ZAŠTITA OD SUNCA I KONTROLA UPLIVA DNEVNOG SVETLA, PRIVATNOST UNUTAR OBJEKTA I POSTIZANJE PRIRODNE VENTILACIJE. TIME JE OMOGUĆENO REŠAVANJE UNUTRAŠNJOSTI OBJEKTA KAO JEDINSTVENE FUNKCIONALNE CELINE PODELJENE TRANSPARENTNIM PREGRADAMA, ČIME JE OMOGUĆENA NESMETANA POPREČNA VENTILACIJA I VIZUELNI KONTAKT SA SPOLJNIM OKRUŽENJEM.
Zelena gradnja održiva gradnja
NAJNAPREDNIJE ZEMLJE U EKOLOŠKOM I ODRŽIVOM PRISTUPU ZELENOJ GRADNJI RAZVILE SU SLOŽENE PROGRAME SERTIFIKACIJE A SVAKI OD NJIH SADRŽI CILJEVE I STRUKTURU METODA OCENJIVANJA, PRETHODNE I TEKUĆE PROCESE ZA UNAPREĐENJE KRITERIJUMA I NJIHOVE DEFINICIJE, OPIS PROCESA SERTIFIKACIJE I PRATEĆE TROŠKOVE.
Održivost u zgradama mora biti različito definisana za različite epohe i mora se konstantno prilagođavati tako da odgovara napretku društva i tehnologije.
Obezbeđenje kvalitetnog života budućim generacijama, se može osigurati održivom i efikasnom upotrebom izvora na planeti. Ovaj se zahtev odnosi na arhitekturu i na urbanizam, kao i na upotrebu zemlje. Danas i u budućnosti, cilj mora biti postizanje arhitektоnskih rešenja najboljeg mogućeg kvaliteta u svim njenim segmentima, pri čemu se istovremeno mora obezbediti maksimalna zaštita prirodnih izvora.
Prethodnih godina su razvijeni različiti sistemi, metodologije i sredstva koja omogućavaju da se izmeri i uporedi kvalitet održivih zgrada. Oznake, sertifikati i sistemi procene, se posmatraju kroz njihovu zavisnost od socijalne, političke, kulturne i klimatske situacije nacije ili regiona za koji su bili razvijani.
Istorijski razvoj termina „održivost“, u smislu u kojem se danas koristi, uobličila je Svetska komisija za čovekovu okolinu i razvoj, poznatija kao Bruntland komisija. Izveštaj ove komisije, pod nazivom „Naša zajednička budućnost“, koji datira iz 1987. godine, definiše održivi razvoj kao „razvoj koji zadovoljava potrebe današnjeg trenutka tako da pri tome ne ugrožava mogućnosti budućih generacija da zadovolje sopstvene potrebe“.
ODRŽIVOST JE KONCEPT GLEDANJA U BUDUĆNOST RAZVOJA SVIH EKONOMSKIH, EKOLOŠKIH I SOCIJALNIH ASPEKATA LJUDSKOG POSTOJANJA. OVA TRI STUBA ODRŽIVOSTI SU MEĐUZAVISNA I ZAHTEVAJU STALNO USKLAĐIVANJE.
Način na koji danas pristupamo razmišljanju o održivosti ima svoje korene u sedamdesetim godinama prošlog veka, a rane devedesete godine označile su i početak primene ekloških principa i postavljanje optimalnih standarda za kvalitet klime i komfora u zatvorenim prostorima za boravak, baziranih na konceptu energetske efikasnosti. Upotreba obnovljivih izvora energije počela je postepeno da prelazi u standardnu praksu.
Održiva arhitektura se često opisuje terminima „ekološko planiranje“ i „energetski efikasno građenje“. Ipak, ekologija i energetska efikasnost su samo neki od aspekata održivog razvoja. Oblast održive i zelene gradnje obuhvata značajno veći opseg tema. Dok aspekti ekologije, ekonomije i sociologije formiraju klasične dimenzije održivog planiranja i građenja, održiva arhitektura se i na nacionalnom i na internacionalnom nivou sve više karakteriše prema kategorijama kao što su: kvalitet tehnologije i procesa, kao i funkcionalne i specifične lokacijske karakteristike.
Jedinstven odgovor na kompleksne kriterijume koji se odnose na objekte, materijale, njihovu energetsku efikasnost i sl., ustanovljen je pojmom green building koji označava način projektavanja i građenja koji daje zadovoljavajuća rešenja u pogledu što većeg broja postavljenih ekoloških kriterijuma. Za razliku od termina kao što su solarne kuće, pasivne kuće, energetski efikasne, pametne kuće itd., koji su prepoznatljivi upravo po tome što su vezani za ispunjenje određenog kriterijuma (štednja energije, korišćenje obnovljive energije, integrisano upravljanje sistemima), termin zelene zgrade, koji se na našem govornom području javlja kao prevod anglosaksonskog termina green building ne nudi prepoznatljiv koncept koji stoji iza ovakvih objekata. Razlog tome je upravo činjenica da termin ”green building ne označava samo zgradu kao finalni proizvod, već proces projektovanja, građenja i procene zgrade, koji nosi sve odlike održivog procesa, a koji je teško definisati i urediti isključivo putem zakona i pravilnika. Ispunjenost svih kriterijuma koji stoje iza jedne zaista održive zgrade, jeste delikatno pitanje, pošto svaka konkretna situacija nosi sa sobom određena ograničenja i specifičnosti. Stepenovanje ispunjenosti kriterijuma nije jednostavno i upravo zbog toga su se razvili sistemi vrednovanja koji u svojoj suštini sadrže definiciju pojma zelenih zgrada.
Građevinski materijali i zgrade su ekstremno dugovečni i imaju uticaj na našu životnu sredinu i društvo dugi niz godina i zato zaslužuju našu veliku pažnju u pogledu njihove primene i razvoja. Uvođenje i razvoj sistema sertifikacije su omogućli definisanje zahteva i ciljeva održive gradnje na jasan i sveobuhvatan način. Ovi sistemi funkcionišu kao dragoceno oruđe koje obezbeđuje dobar dizajn i potvrdu kvaliteta, pomažući investitorima i projektantskim timovima da se podignu zgrade poželjnih ekoloških kvaliteta.
Ekonomski aspekti su fundamentalni faktor za uspeh sistema sertifikacije zelene gradnje u budućoj upotrebi. Cilj je da se uravnoteže dodatni troškovi nastali kroz sertifikaciju sa uštedom postignutom kroz unapređenu gradnju koja omogućava dodatni prihodi kroz više cene izdavanja i stabilnu vrednost nekretnine.
Sve dok sertifikacija stambenih zgrada ne bude zakonom propisana, na način na koji je to urađeno u Velikoj Britaniji, kategorije zelene gradnje biće privlačne samo na tržištu poslovnih zgrada i komercijalnih prostora.
Standardizacija različitih sistema za ocenjivanje zelene gradnje na internacionalnom nivou još uvek nije na vidiku, zbog izraženih regionalnih razlika. Ako bi ova standardizacija bila postignuta, ostatak ne bi bio samo značajna sinergija i ušteda, već i maksimalan stepen transparentnosti i upoređivanja održivosti u zgradama. Ali, trenutna situacija ima svojih prednosti: princip ”konkurencija je dobra za posao” se takođe odnosi na sertifikaciju zgrada. Raznolikost u pristupu je korisna za dalji razvoj sadržaja svih sistema i daje onim već prisutnim i testiranim svež podsticaj za dalje.
Najnaprednije zemlje u ekološkom i održivom pristupu zelenoj gradnji razvile su složene programe sertifikacije a svaki od njih sadrži ciljeve i strukturu metoda ocenjivanja, prethodne i tekuće procese za unapređenje kriterijuma i njihove definicije, opis procesa sertifikacije i prateće troškove.
Nacionalni sertifikacioni sistemi – američki LEED, britanski BREEAM, nemački DGNB, japanski CASBEE, švajcarski MINERGIE, francuski HQE i sistem evropske unije EU GREEN BUILDING PROGRAMME – danas nalaze široku primenu i njihova međusobna konkurencija samo može doprineti daljem usavršavanju i razvoju novih sistema.