Eko prirodni materijali
WPC (WOOD POLYMER COMPOSITE) – KOMPOZITNI MATERIJALI NA BAZI DRVETA
Sastoji se od drvnih vlakana, plastičnih matrica i raznih drugih aditiva. Udeo vlakana drveta je obično između 50-90%. Pozitivne osobine su sledeće: visoka otpornost na vlagu, vremenske uticaje, insekte i mikroorganizme, veća postojanost u odnosu na pucanje, uvijanje i cepanje povećana otpornost na požar itd. Ono što je najvažnije jeste to da se ovi materijali mogu praviti od otpadnog materijala (i onog na bazi polimera i onog od drveta i ostalih prirodnih vlakana), kao i to da se i sami, nakon upotrebnog veka, mogu u potpunosti reciklirati.
Kompozitni materijali svoju primenu nalaze u otvorenom prostoru (za podne profile, profile za stolariju, zidne obloge, ograde, opremu za dečja igrališta, klupe, stepeništa, pešačke mostove), u enterijeru (za pregradne zidove, podove, nameštaj, stolariju, stepeništa, lajsne, police), u javnom prostoru (za ograde, zvučne barijere na auto putevima, razne table i znakove), u automobilskoj industriji (za unutrašnje obloge vrata i hauba, oslonce za sedišta, stražnje police).
HEAT TREATED NATURAL WOODS – TERMIČKI OBRAĐENO DRVO
Ovo drvo je termički obrađeno delovanjem visoke temperature i pritiska, čime se hemijska struktura njegovih ćelija menja bez unošenja dodatnih hemikalija. Ono dobija tamniju boju, postaje otporno na spoljne uticaje (sunce, vetar, vlagu), insekte i truljenje. Lako je za održavanje (jednom godišnje ga treba tretirati zaštitnim uljima), dobija na čvrstoći, stabilnih je dimenzija (jer ne upija i ne ispušta vlagu), dužeg veka trajanja.
Zahvaljujući ovim osobinama, pruža nam se prilika da ga koristimo na neočekivanim mestima: kao fasadne obloge, u vidu pregrada koje služe kao zaštita od kiše, za podne obloge oko bazena, izradu baštenskog nameštaja, u kupatilima.
Slična metoda, kojom se drvo nižeg kvaliteta priprema za spoljnu upotrebu, jeste acetilacija, tj. proces prilikom kojeg se iz drveta uklanjaju apsorberi i oslobađa voda, tako da postaje trajnije i otporno na spoljne uticaje. Kuvanjem se može postići i tamnija boja.
BAMBOO – BAMBUS
Postoji oko hiljadu različitih vrsta bambusa, i oni se mogu se naći u svim klimatskim uslovima, na hladnim planinama i u vrelim tropskim regionima. Efikasan je agens u otklanjanju ugljen-dioskida i moćan u stvaranju kiseonika. Za razliku od drugih vrsta drveta, bambus je veoma lagan, ali zahvaljujući velikoj gustini, tvrđi je od mnogih vrsta drveta.
Upotreba bambusa u građevinarstvu veoma je rasprostranjena. Tradicionalno se koristi za građevinske skele, nameštaj za domaćinstvo, podne i zidne obloge, roletne. Može postići relativno visok nivo čvrstoće, pa se u ekološkoj gradnji koristi i kao armatura, umesto one klasične – od čelika. Kada se koristi u spoljnim uslovima, potrebno je zaštititi ga od uticaja vlage, od insekata, kao i od gljivičnog truljenja. Nedavno su ga otkrili i proizvođači bicikala, jer je čvrst i lagan, pa je takav bicikl pouzdan, interesantan i pogodan za nošenje.
COCONUT WOOD – KOKOSOVO DRVO
Struktura kokosovog drveta je kararteristična po tome što nema godišnje prstenove, tj. godove. Masa na periferiji stabla (debljine oko 5 cm) mnogo je kvalitetnija od one u njegovoj unutrašnjosti i više se koristi. Ovo drvo je otpornije i jače od hrastovog drveta, i ima mnogo manji stepen bubrenja i skupljanja.Klasična tehnologija prerade drveta može se primeniti i na kokosovo drvo.
Zbog zanimljive površinske strukture koristi se za proizvodnju zidnih panela, parketa, nameštaja, za izradu elemenata enterijera (lampi, vaza, raznih posuda i pribora), modnih detalja. Kokosova vlakna u kombinaciji sa drugim (jutom, lateksom) koriste se i za porizvodnju papuča i odevnih predmeta.
CORK – PLUTA
Ovaj u potpunosti prirodan i obnovljiv materijal dobija se od kore hrasta plutnjaka. Sadrži 40 miliona ćelija po kubnom centimentru i gotovo 50% njegove mase čini vazduh. Ova masa se melje do oblika granulata i zatim, uz pomoć vruće pare pod pritiskom, presuje se do dobijanja plutene pleve. Kod pečene plute, granulat se tokom ekspandiranja presuje u blokove, a oni se kasnije mogu seći u ploče. Smola plute služi kao vezivno sredstvo, a nije potrebno dodavati sredstva protiv zapaljivosti.Pluta je vrlo lagana i elastična, i odlična je za zvučnu i termo izolaciju. Posebnu otpornost ima na insekte, kiseline, vodu, požar; ugodna je za hodanje i dugog je životnog veka (nekoliko decenija).
Najčešće se koristi u enterijerima, pri izradi podnih i zidnih obloga. Pluta je u potpunosti ekološki i biorazgradiv materijal, te ne opterećuje životnu sredinu.
TRSKA
U pitanju je barska biljka sa cevastom stabiljkom, koja uspeva u močvarnim predelima. Počinje svoj razvoj u proleće, čim temperatura mulja dostigne 6-8°C, i onda naglo raste (prosečno, dnevno, oko 3 cm, maksimalno 5–6 cm). Punu razvijenost postiže nakon tri do pet godina, što je čini idealnim obnovljivim izvorom.
U građevinarstvu se najviše koristi kao krovni pokrivač, zatim kao armatura u zidovima od naboja, za toplotnu i zvučnu izolaciju podova, zidova, potkrovlja, kao ispuna za ograde, potom za izradu suncobrana, kabina i tome slično. Doskora se pletivo od trske, zbog svoje strukture i krutosti, koristilo kao idealna podloga za malterisanje plafona.
Trska je prirodni ekološki materijal sa mnogo dobrih osobina: troši malo energije tokom proizvodnje, otporna je na glodare, odličan je termički i zvučni izolator, i bez ikakvih je štetnih uticaja na zdravlje ljudi. Poseduje radiološke i elektromagnetne osobine, ima sposobnost da vrši difuziju tako da objekat „diše”, pa na ovakvim zidovima ne dolazi do stvaranja vlage i buđi usled uparavanja, a istovremeno se stvara povoljna mikroklima u objektu.
Ukoliko se pravilno ugradi, vek trajanja joj je neograničen. U ekološkom smislu je korisna jer eksploatacija trščanih polja ima pozitivan efekat na životnu sredinu, pošto prečišćava otpadne vode.
SLAMA
Materijal koji se hiljadama godina koristio u građevinarstvu danas ponovo dobija na popularnosti, naročito sa ekološkog stanovišta. Bale od slame se koriste ne samo kao izolacija, već se od njih prave i gotovo kompletni zidovi. Ugrađuju se u već pripremljene „okvire” od nosećih elemenata konstrukcije, najčešće drvenih stubova i greda. Slama se postavlja sistemom preklopa i dodatno povezuje i pričvršćuje klinovima ili vrpcama. Na ovako pripremljenu osnovu nanose se malter ili blato, i to vrlo pažljivo, jer ukoliko neka slamčiča ostane da viri, ona može poslužiti kao fitilj za izazivanje požara. Iako je slama lako zapaljiva, gusto upakovane bale slame imaju visoku otpornost na plamen.
Kod ovakvih zidova ne postoje hladni mostovi, nisu potrebi dodatni vezivni ni zaptivni elementi (mada se mogu upotrebiti po želji), u slami nema polena, te ne postoje alergeni koji bi mogli biti neugodni.
Danas na tržištu postoje i dodatno kompresovane bale, koje imaju daleko veću izolacionu i mehaničku otpornost od onih standardnih, pa se, osim za zidove, može koristiti i za izolaciju tavanskih prostora i podova, a relativno niska cena slame čini da je prilikom izgradnje možemo koristiti u izobilju. Njen jedini nedostatak može predstavljati neotpornost na vlagu, tako da se kod ovakvih zidova mora obezbediti način otpuštanja viška vlage. Takođe, opasnost predstavljaju i hidroinstalacije, kod kojih može doći do curenja i izlivanja, pa se cevi moraju postavljati izvan zidova, ili se moraju koristiti plastične, sa dodatnim sigurnosnim mehanizmima.
Kod nas se slama, naročito u Vojvodini, veoma mnogo koristila u gradnji kuća. Danas to nije slučaj, iako je starost tih objekata i uvek prijatna mikroklima u njima dokaz da su takvi objekti dugovečni, kvalitetni i bezbedni.// Više u EKO KUĆI No03
Energetski neutralna kuća 2.0
NAKON USPEŠNE REALIZACIJE ENERGETSKI EFIKASNE KUĆE 1.0 U AMSTERDAMSKOM NASELJU STEIGEREILAND, ARHITEKTONSKI BIRO FARO NAPRAVIO JE UNAPREĐENU, DRUGU VERZIJU ISTE KUĆE. NOVA KUĆA, NAZVANA 2.0, ENERGETSKI JE NEUTRALNA I SAGRAĐENA PO PRINCIPU CRADLE-TO-CRADLE.
U pogledu energetske efikasnosti, kuća je pravljena po pasivnim standardima, pa je emisija ugljendioksida smanjena za 95-100%. Nivo pasivne kuće je u ovom slučaju postignut trostrukim zastakljenjem, toplotnom izolacijom od bioloških materijala debljine 30 cm, kao i izolacijom od aerogela, zatim potpunim zaptivanjem svih mogućih toplotnih mostova (čak su i vrata za mačku izolovana i zaptivena), i upotrebom izmenjivača tolote. Svi izolacioni materijali su organski. Termička masa je postignuta malterisanjem pojedinih zidova glinom.
Integrisane vakuumske cevi u delu fasadnog venca sakupljaju toplotnu energiju za pripremanje tople vode, a pomoću 10 m2 vakuumskih kolektora, koji zadovoljavaju potrebe domaćinstva. Vetrenjača i fotonaponske ćelije, postavljeni na krovu, proizvode električnu energiju koja pokriva uobičajene potrebe korisnika.
Električna energije se proizvodi kada ima dovoljno vetra i sunca, i može se koristiti neposredno u kući. Višak energije se predaje elektrodistributivnoj mreži, odakle se kasnije, u danima bez dovoljno sunca ili bez vetra, može ponovo preuzeti. U tom slučaju mreža služi kao neka vrsta amortizera koji ravnomerno raspoređuje energiju tokom čitave godine. Sva prikupljena energija i tehnička voda skladište se na više mesta. Rezervoar zapremine 2 m3 služi za skladištenje energije, a za čuvanje sanitarne vode namenjen je bojler od 300 litara. Kišnica se sakuplja u rezervoaru u vrtu i služi kao sanitarna voda za toalete.
Toplotni sistem u kombinaciji sa trostrukim staklom obezbeđuje visok komfor u unutrašnjem prostoru. Veliki otvori na fasadi omogućavaju zagrevanje pomoću sunčeve energije, a podzemni toplotni razvod služi za zagrevanje vazduha tokom zime, odnosno – za hlađenje tokom leta. S obzirom na to da je kuća odlično izolovana, dodatno zagrevanje najčešće nije potrebno. U slučaju da je nepohodno povećati temperaturu u kući, za grejanje se koristi peć na pelet, koja se nalazi u dnevnom boravku. Snabdevanje vazduhom se obavlja direktno spolja, ali uz prethodno zagrevanje pomoću izmenjivača toplote.
ENTERIJER KUĆE JE UREĐEN U SKLADU SA ČITAVOM IDEJOM O ODRŽIVOSTI, OD PRIRODNIH MATERIJALA I BEZ NEPOTREBNIH UKRASA.
Arhitektonsko oblikovanje kuće urađeno je po sličnom principu gradnje, poput tipičnih amsterdamskih kuća u nizu. Volumen je definisan veličinom parcele i visinom susednih objekata, tako da je, poštujući ta pravila, sagrađena kuća koja se odlično uklapa u ulični niz. Spratovi su ostali istih visina, izuzev pojedinih delova koji su promenjeni, kao što je viseći dnevni boravak. Fasadna obloga je napravljena od spaljenog drveta. Spaljivanje površine drvenih dasaka je stara japanska tehnika, kojom se drvo prirodnim putem štiti od truljenja i insekata. Spoljašnji ugljenisani sloj služi kao zaštita, pa nije potrebno dodatno farbanje i lakiranje.// ekMILICA SAMARDŽIĆ – Više u EKO KUĆI No03
Dnevni boravak je oslonjen na ogromno stablo drveta, postavljeno horizontalno i učvršćeno zategama. Stablo drveta doneto je sa jednog od amsterdamskih kanala, gde je moralo da bude posečeno radi uređenja keja.
Rajačke Pivnice
LEPOTA ARHITEKTURE REFLEKSIJA JE KONTEKSTA, KAO ŠTO JE VINSKI BUKE ODRAZ SPECIFIČNOSTI OKRUŽENJA. ZBOG SVOJE GROZDASTE STRUKTURE, RAJAČKE PIVNICE SU ČESTO POREĐENE SA SPONTANO NASTALIM GRADOVIMA-TVRĐAVAMA, IZ ČEGA SE MOŽE IZVUĆI PARALELA DA JE POJAVA KONCENTRISANJA GRADSKOG TKIVA, NEKADA DIKTIRANA POTREBOM ZA SIGURNOŠĆU. RAJAČKE PIVNICE SE NALAZE NA BRDU IZNAD SELA, NA ZARAVNI JUGOISTOČNE EKSPOZICIJE, KOJA JE “ŠTITASTO” OKRUŽENA VINOGRADIMA.
Umnogim našim krajevima, veličina i broj privrednih objekata oduvek su zavisili od imovinskog stanja domaćinstva, geografske sredine i raznovrsnosti ekonomije. U naseljima Negotinske Krajine, koja su se isključivo bavila vinogradarstvom, u skladu sa njihovim imovinskim stanjem, javljaju se čitave skupine pivnica – tzv. vinska naselja.
U selima kao što su Rajac, Rogljevo i Smedovac počeli su veoma rano da se bave vinogradarstvom, a pošto su prirodne karakteristike Negotinske Krajine gotovo predodređene za gajenje vinove loze, ova su naselja postala znatno bogatija u odnosu na ostala u ovoj oblasti.
Rajačke pivnice se nalaze na brdu iznad sela, na zaravni jugoistočne ekspozicije, koja je “štitasto” okružena vinogradima. Ovo je od naročitog značaja, jer su pomenute zaravni preko celog dana izložene suncu, zbog čega grožđe iz ovih vinograda sadrži visok procenat šećera, koji omogućava proizvodnju kvalitetnog, ekološkog vina.
Izdvajanje pivnica izvan sela bilo je od višestrukog značaja za razvoj: a) izdvojenost u odnosu na naselje i druge ekonomske objekte uslovljena je higijenskim razlozima i time što je vino veoma podložno uticajima, prvenstveno mirisima iz okoline; b) blizina vinograda je neophodna zbog brzine i kvaliteta odvijanja tehnološkog procesa (prerada i početak vrenja).
Grupisanje pivnica u posebne celine i njihovo postepeno progušćavanje bilo je uslovljeno brojnim faktorima, od kojih su neki i danas veoma aktuelni: a) pivnice su velikim delom postavljane u “okrajke” vinogradskih parcela, kako bi se one maksimalno iskoristile za uzgajanje loze; b) grupisanje objekata u “grozdaste” strukture smatra se opravdanim sa gledišta čuvanja vina i vinograda od kradljivaca, te se često smatra da je angažovanje jednog čuvara po naselju sasvim dovoljno; c) zgusnutost, kao i kamena obrada pivnica odgovaraju održanju specifične temperature i adekvatnog mikroklimata.// ekĐORĐE ALFIREVIĆ – Više u EKO KUĆI No03
Karakterističan ambijent
Novija rekonstrukcija pivnice
Novi materijali
PROSTORNA TKANINA
Tkanine sa dvoslojnom strukturom nazivaju se prostorne ili 3D tkanine. Razmak između slojeva varira od nekoliko milimetara do 10 cm i može se upotrebiti za regulisanje temperature u prostoru. Taj vazdušni prostor između slojeva celu strukturu čini izrazito laganom ali ipak čvrstom a u zavisnosti od toga čime se puni, moguće je napraviti strukture za različite upotrebe.
Proizvode se od tkanina, pletenih materijla ili vune a upotrebljavaju se u proizvodnji nameštaja i odeće, kao i za formiranje privremenih arhitektonskih struktura.
MEMBRANE
Tekstilne memabrane se sastoje od floropolimera ili poliestra otpornog na vremenske prilike , habanje, UV zračenje. Ove tkanine su se pokazale kao veoma otporne i na razne biološke i hemijske uticaje, tako da su pogodne za upotrebu u ekstremnim klimatskim uslovima.
Zbog vizuelne dinamike materijala i naglašene treće dimenzije, lakoće i transparentnosti, objekti tekstilne arhitekture predstavljaju svojevrsne skulpture u prostoru.
Pogodna je za pokrivanje površina na aerodromima, stadionima, javnim i izložbenim prostorima, halama, zimske i letnje bašte, tende i nadstrešnice, cirade i pokrivke (za bazene npr.), itd. Mogućnosti primene u oblasti savremene arhitekture su zaista široke.
NANOTEKSTIL
Nanotekstil je tekstil koji u sebi sadrži inteligentne nano čestice. Ovaj material odbija vodu i prljavštinu, a propušta vazduh i svetlost, otporan je na abraziju, bakterije, gljivice, mikrobe, produženog je veka trajanja.
Nano-vlakna mogu biti napravljena od plastike, biopolimera, metala, keramike, stakla ili vune u kombinaciji sa polimerima.
Svoju primenu nalaze u ekološkim tehnologijama, medicini, građevinsrstvu, automobilskoj i avio industriji.
Drvo kao stari-novi eko-materijal
U poslednjih nekoliko godina, imajući u vidu da je ekološki kriterijum sve značajniji prilikom izbora materijala, drvo se ponovo sve češće koristi. Životni ciklus drveta je održiv, jer je ono CO2 neutralno, što znači da tokom svog života uzima onoliko ugljen-dioksida koliko otpušta prilikom sagorevanja ili raspadanja. Drvo upija zagađivače iz vazduha, vlagu i postiže psihološku harmoniju sa ljudima. Zahvaljujući svojim tehnološkim, ekološkim, ali i psihološkim karakteristikama, drvo je čest izbor za fasadne obloge.
Drvo na fasadi je izloženo brojnim uticajima iz spoljnog okruženja, koji remete površinu i strukturu drveta, skraćujući time njegov vek trajanja. Značajni uticaji iz spoljašnje sredine koji mogu oštetiti drvo jesu sledeći: atmosferski uticaji (kiša I vetar), velike temperaturne oscilacije, sunčevo zračenje (posebno ultraljubičasto zračenje), uticaj zemljišta (gde se razvijaju razni organizmi koji uništavaju drvo), zagađenost vazduha (odakle čestice prašine, čađi, soli, sumpora i sl. ubrzavaju eroziju površine drveta), i štetočine (mikroorganizmi I insekti).
Usled delovanja spoljašnje sredine, javljaju se različite posledice na drvenim elementima. Drvo je hidroskopno, pa prima vodu, zbog čega se povećava poprečni presek elementa, a zatim se smanjuje kako se drvo suši. Posledica ovih oscilacija bivaju pukotine na drvenoj površini. Pukotine još mogu nastati i usled mraza, načina sečenja drvene građe i promena temperature vazduha. One mogu biti različite veličine, a duboke pukotine mogu da oslabe celu strukturu, jer se u njima sakuplja voda i razmnožavaju štetočine. Gljive razlažu drvo, pa ono truli i na površini se pojavljuje bela trulež. UV zračenje, sunce, vetar, kiša i prašina dovode do toga da nezaštićene drvene površine vremenom posive. To je prirodan zaštitni sloj, ali u mogim slučajevima nije poželjan iz estetskih razloga.//Više u EKO KUĆI No 03
Kuća svetlosti
HOLISTIČKI PRISTUP PROJEKTOVANJU I IZGRADNJI OVE KUĆE OVENČAN JE BROJNIM NAGRADAMA I PRIZNANJIMA. “OVA KUĆA PREDVIĐA FUNKCIONISANJE ZGRADA U BUDUĆNOSTI” – KAŽE JURI TROJ. NAKON TRIDESET GODINA UPOTREBE, EKOLOŠKI TRAG BIĆE NEUTRALISAN, A NJENO DALJE KORIŠĆENJE NEĆE IMATI NEGATIVNE POSLEDICE PO PRIRODNU SREDINU.
Vizija stvaranja klimatski neutralnih zgrada, sa visokim stepenom komfora stanovanja, pokrenula je projekat MODEL HOME 2020 pod vođstvom kompanije Velux. U cilju razvoja održivih zgrada – zgrada budućnosti, u periodu od 2009. do 2011. godine sagrađeno je šest eksperimentalnih demonstracionih kuća, na šest različitih lokacija u pet različitih zemalja. Ove kuće treba da odgovore na vizije i tri glavna principa projekta MODEL HOME 2020 – energetski efikasno projektovanje, visoki stepen komfora stanovanja i minimalani uticaj na životnu okolinu. Takođe, kroz projekat je stavljena u prvi plan veza objekata sa različitim klimatskim, kulturnim i arhitektonskim uslovima u zemljama u kojima su sagrađeni.
U mestu Pressbaum kod Beča, u šumskoplaninskom regionu, sagrađena je Kuća svetlosti, kao treća po redu iz projekta MODEL HOME 2020 i prva CO2 neutralna kuća u Austriji, uzbudljive i privlačne arhitekture, sa naglašenim kosim krovom. Pri projektovanju kuće osnovni izazov je bio naći ravnotežu između energetski efikasne arhitekture i arhitekture koja unutrašnjosti kuće daje maksimum dnevnog svetla i sunčeve energije.
Autori Kuće svetlosti su arhitekte Matijas Hejn i Juri Troj, pobednici pozivnog konkursa, izabranih između devet mladih i perspektivnih austrijskih arhitekata poznatih po već uspešnim projektima i realizovanim objektima.
Parcela je veoma uska i dugačka, sa dvostrano strmim padom terena, limitirana sa dveju strana već sagrađenim objektima, a sa predivnim pogledom na šumu i jezero Weinerwaldsee.
Jedna od specifičnosti kuće je i jugozapadno orijentisan visokokvalitetan atrijum, okružen kuhinjom, trpezarijom i dnevnim boravkom, koji – osim obilja prirodne svetlosti tokom celog dana – omogućava i pasivne solarne dobitke toplote kroz vertikalne staklene stene. Dnevni boravak i trpezarija imaju visoko postavljene krovne prozore, koji putem interesantno osmišljenih tunela usmeravaju dnevnu svetlost u centar prostorije, a fasadni prozori omogućavaju veličanstvene poglede na okolinu i maksimalan pasivan zahvat sunčeve energije. U okviru severoistočnog zida u dnevnom boravku, koji prvenstveno služi za akumulaciju energije, nalazi se niša za sedenje i čitanje, iz koje se uživa u panoramskom pogledu na jezero. U potkrovlju se nalaze tri spavaće sobe i dva kupatila, sa centralnim hodnikom, koji je ujedno i veliki prostor za igru dece. Roditeljska soba prima jutarnje svetlo preko atrijuma, na koji su istovremeno mogući pogledi iz više prostorija. Podrum se može koristiti kao poslovni prostor ili mali odvojeni stan.
Najmarkantniji deo kuće je krov, koji je u odnosu na jugozapadnu fasadu isturen za jedan metar, i na taj način skriva neatraktivnu susednu kuću, a krovne prozore transformiše u svetlosne tunele, koji sunce i nebo “dovode” u dnevni boravak.
Projekat je sa posebnom pažnjom osmišljen u segmentu ekologije, s obzirom na drvenu konstrukciju, drvenu unutrašnju i spoljnu oblogu, na upotrebu ekobetona, toplotne izolacije bazirane na ovčijoj vuni, kao i mnogih sličnih, ekološki osmišljenih detalja.// ekLJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No03
Kuća promišljene arhitekture
PORODIČNA KUĆA NAPRAVLJENA OD EKOLOŠKIH MATERIJALA PREDSTAVLJA IDEALAN DOM ZA LJUBITELJE TRADICIONALNE I ODRŽIVE ARHITEKTURE. SPAJANJEM NARODNOG I MODERNOG GRADITELJSTVA NASTALA JE SAVREMENA KUĆA, ZDRAVA ZA ŽIVOT.
KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.
Nedaleko od Zagreba, u okolini Bistre, na parceli od 2.000 m2, nalazi se kuća porodice Zajec, u okolini tipičnoj za ruralni severozapad Hrvatske. Parcela je pretežno ravna, smeštena na području Parka prirode “Medvednica”, sa pogledom prema zapadu, koji seže daleko preko polja.
U želji da izbegnu bučan i neurotičan ritam gradskog života i da postignu oslobađanje od zagađenosti svake vrste, mladi bračni par Zajec se odlučio na život u prirodi, i tako je nikla ova neobična kuća, koja privlači poglede svakog prolaznika, jer ni po čemu ne liči na tradicionalne drvene kuće. Drvena arhitektura je već odavno kod nas potpuno zapostavljena. A ovaj objekat je primer vraćanja prirodnim materijalima iz našeg neposrednog okruženja. Vlasnica i arhitekta, Marina Zajec, zaljubljenik u tradicionalnu arhitekturu, ostvarila je klasičnim arhitektonskim elementima, ali i svojom kreativnošću, savremenu modernu građevinu, zdravu za život.
Pored modernog izgleda, ova kuća ima još jednu specifičnost, a to je upotreba slame kao visokoizolacionog prirodnog građevinskog materijala. Slamu su sakupljali baliranjem na vlastitim poljima i u saradnji sa lokalnim stanovništvom. Samostalno su pratili izradu drvene obloge pročelja – od vađenja balvana iz šume do obrade drveta. Kuća je, može se reći, njihov ručni rad. Dok se Marina bavila razradom projekta, njen suprug Miro Zajec, po zanimanju agronom, brinuo se o nabavci materijala i izvođenju radova.
Drvena fasada se svojim oblikom i odabirom materijala razlikuje od okolnih kuća. Krov je neobične forme, a zahvaljujući odgovarajućem nagibu i materijalizaciji, nema opasnosti od gomilanja snega i kišnice.
Ova kuća od drveta i slame je odličan primer promišljene arhitekture, koja je i po svome enterijeru u skladu sa okolinom.
KUĆA JE ODLIČAN PRIMER PROMIŠLJENE ARHITEKTURE, KOJA SE SKLADNO UKLAPA U SPOLJNI PROSTOR.
Kuća je koncipirana tako da su prostori dnevnog boravka u prizemlju, orijentisani ka zapadu, dok su spavaće sobe na spratu. Podrum je izveden uobičajeno, sa armirano-betonskom konstrukcijom, a ima namenu pomoćnih prostorija. Prizemlje i sprat su u potpunosti napravljeni od drveta. Na aksonometrijskom prikazu noseće drvene konstrukcije jasno se vidi način slaganja elemenata.// ekIVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No03
Grejanje je rešeno samo jednom pećnicom na drva, postavljenom u dnevnu prostoriju, koja istovremeno služi kao centralno grejanje vode u kupatilima.
Tehnologija eko gradnje?
TEHNOLOGIJA EKOLOŠKOG GRAĐENJA PODRAZUMEVA KOMBINACIJU TRADICIONALNIH I NOVIH MATERIJALA I NAČINA GRAĐENJA, ŠTO OMOGUĆAVA ZNAČAJNO SMANJENJE POTREBA ZA ENERGIJOM I AKTIVNO DOPRINOSI ZAŠTITI ŽIVOTNE OKOLINE.
Mere ekološkog građenja su izuzetno kompleksno područje, jer proizilaze iz mnoštva posebnih disciplina – od gradnje gradova, preko arhitekture, do upotrebe aktivnih tehničkih sistema, o kojima treba voditi računa pojedinačno, ali i u međusobnim korelacijama. Odnos prema zelenilu, vazduhu, zemljištu, vodi važan je isto koliko i odnos prema vrstama materijala koji se koriste, načinu eksploatacije objekata i kasnije mogućnosti recikliranja svega što je u njih ugrađeno. Danas se traži multidisciplinarni pristup projektovanju, koji zahteva učešće stručnjaka iz raznih oblasti, uz sinhronizaciju rada svih članova tima. Specijalizacija u ovoj oblasti postaje sve značajnija, a ekološki ispravno graditi znači iskoristiti što je moguće racionalnije prirodne potencijale okruženja, savremena tehnička i tehnološka dostignuća, i uspostaviti pravilan balans svih komponenti.
Čovek je oduvek sebi pravio dom. Najpre je tražio prirodna skloništa, a onda je počeo da ih pravi sam. Mera njegovog doma bila je u skladu sa njegovim potrebama, ali je nagli (i nekontrolisani) tehnološki razvoj tokom 20. veka narušio ovu ravnotežu.
Zgrade su značajno promenile naše prirodno okruženje. Ne samo da troše najveći deo proizvedene energije, već troše i ogromne količine materijala, koji kasnije, nažalost, postaje ogromna količina građevinskog otpada. Za izgradnju objekata utroši se oko 40% kamenog materijala, 25% drvene građe, 16% vode, 40% energije. Dodajte tome odgovarajuće količine nameštaja, bele tehnike i druge opreme. Zamislite samo kako izgleda sve to kao građevinski i elektronski otpad sa kojim ne možemo ništa korisno da uradimo. Zbog toga je veoma važno koristiti ekološke materijale, i to u svim segmentima gradnje, a naročito razmišljati o vremenu „posle”, kada objektima prođe vek trajanja, tj. unapred voditi računa da se upotrebljeni materijali mogu reciklirati i koristiti ponovo; na taj način postižemo dva cilja istovremeno – ne trošimo nove resurse i ne pravimo novi otpad.
Dakle, tehnološki ispravno graditi znači što je moguće štedljivije koristiti materijale, okrenuti se onim recikliranim gde god je to moguće, racionalno upotrebiti pomoćna tehnička sredstva i što bolje se osloniti na tradiciju građenja u odgovarajućem kontekstu.
Tokom istorije, u svakodnevnoj arhitekturi – za razliku od prestižnih građevina kulturnog značaja – uvek se težilo smanjenoj i efikasnoj upotrebi energije i dostupnih resursa. Pored odgovornog korišćenja karakterističnih lokalnih materijala, kao što su kamen i drvo, štednja je bila osnov za njihovu pažljivu upotrebu. Odlučujući preokret je nastao u vreme tzv. industrijske revolucije. Resursi i energije su postali dostupni u neograničenim količinama, a za razvoj arhitekture to je značilo prevazilaženje prirodnih ograničenja i novi ideal – „sve je izvodljivo”. Tehnološki napredak doprineo je i razvoju materijala, a njihove nove sposobnosti najpre su isprobane na velikim inženjerskim konstrukcijama – mostovima, železničkim stanicama, izložbenim halama itd. Kristalna palata Džozefa Pakstona, podignuta 1851. godine u Londonu, označila je početak revolucije u građevinarstvu.
U ranim danima modernizma, podsticaj istraživanju i unapređenju materijala dolazio je od velikih potreba za zgradama novog koncepta – transparentnih površina, svetlih, provetrenih i osunčanih prostorija. Put je vodio ka ideji prefabrikacije, kojoj je svoj doprinos dao i Le Korbizijeov „Dom-Ino” sistem iz 1917. godine. Njegovo interesovanje za stambenu arhitekturu severnoafričkih gradova dalje je rezulturalo novim građevinskim elementom – brisolejima, koji predstavljaju jednostavnu zaštitu od sunca, a imaju i konstruktovnu ulogu u prihvatanju opterećenja, tako da su potpuno u duhu današnje ekonomske i energetske efikasnosti.
Nemački arhitekta Martin Vagner razvijao je ideju održivosti sa sociološkog i ekološkog stanovišta. Razvio je koncept „rastuće kuće”, sa velikim staklenim površinama za pasivno grejanje i modularnim sistemom za proširenje prostora, koji omogućava praćenje rasta porodice.
Posle Drugog svetskog rata, modularni sistem gradnje koristio se u mnogim zemljama. Bukminster Fuler je radio na unapređenju svojstava građevinskih elemenata, kao što su industrijska proizvodnja, smanjena težina, manja cena, varijabilnost, ponovna upotreba, transport i primena u ekstremnim klimatskim uslovima. Svojom idejom „Svemirski brod Zemlja”, Fuler je kreirao globalni koncept zgrade, sa dodatnim instalacijama potrebnim za njeno funkcionisanje.//Više u EKO KUĆI No03