Dijalog o klimatskim promenama

Dijalog O Klimatskim Promenama 2023

Zašto je važno da razgovaramo o klimatskim promenama? Ima li nade održati globalnu temperaturu na zadovoljavajućem nivou? I kakve su posledice klimatskih promena za nas

Portugal postavlja standarde: Rekordna proizvodnja zelene energije

Portugal Min

Portugal je postigao izuzetan podvig oslanjajući se isključivo na vetar, hidro i solarnu energiju šest uzastopnih dana. Nacija sa populacijom od 10 miliona, demonstrirala je uspešan probni rad za rad mreže bez fosilnih goriva. Obnovljivi izvori proizvodili više struje od potrošnje preko 6 uzastopnih dana

Permakultura

PERMAKULTURA JE SVEOBUHVATNA NAUKA O ZEMLJI KOJA SE BAVI SVIM VIDOVIMA ODRŽIVOSTI LJUDSKE VRSTE, UZ POŠTOVANJE SVIH OBLIKA ŽIVOTA I SVAKE OSOBENOSTI, I ZALAŽE SE ZA ORGANIZACIJU ŽIVOTA U SKLADU SA PRIRODOM. KROZ NJU SE OSTVARUJE HARMONIČNA INTEGRACIJA LJUDI I OKOLINE, ŠTO NA ODRŽIV NAČIN OSIGURAVA HRANU, ENERGIJU I SKLONIŠTE I ZADOVOLJAVA MATERIJALNE I NEMATERIJALNE POTREBE SVAKOG POJEDINCA.
U pedesetogodišnjoj praksi, već duže vremena niko ne zna šta je zapravo permakultura, čak ni Bill Mollison, koji je to izjavio 1991. godine u intervjuu za jedne američke novine. Potvrdio je da, otkako su Holmgren i on struktuirali permakulturu kroz nauku o sistemima uz elemente agrokulture, sociologije, energetike itd., permakulturi pristupa vrlo mnogo ljudi koji sa sobom donose mnogo toga što nije permakultura. I danas, 24 godine kasnije, nije potpuno jasno šta je permakultura ustvari. Je li to pokret? Zastupa li političke stavove ili ne? Da li je aktivizam? Je li zelena gradnja ili proizvodnja organske hrane? Da li je prerasla u kulturu ili je još uvek izvorna agrikultura? Doprinosi li permakultura sveopštoj medijskoj industriji straha ili nudi rešenja? Poštuju li permakulturaši etička načela permakulture, da li ih provode u delo? Ako ih provode, da li to rade na održiv način?
Začetke permakulture kao interdisciplinarne nauke o zemlji, s namerom globalnog širenja i primene, osmislio je tasmanijac Bill Mollison u periodu između 1972. i 1974. godine. Nedugo zatim pridružio mu se David Holmgren (danas arhitekta), koji je u to vreme slušao neka Mollisonova predavanja na univerzitetu u Hobartu, Tasmanija. Mollison i Holmgren najčešće se navode kao suosnivači permakulture. Premda se reč ‘permakultura’ javila nešto ranije (prvo 1911, a kasnije u nekoliko publikacija kao što je J.R. Smithova “Žetve sa stabala” iz 1929. godine ili P.A.

Permakulturni dizajn je praktična primena znanja o prirodi i načela preuzetih iz prirode u oblikovanju nekog prostora (okućnica, vrt, stan, balkon, imanje i sl.). Permakulturni dizajn se temelji na prirodnim konceptima, materijalnim i strateškim komponentama uvedenim na takav način da funkcionisanje permakulturnog sistema podržava sve forme života. Glavno područje permakulturnog delovanja odnosi se na dizajn, odnosno permanentnu agrikulturu, što je moguće jedino uz podržavanje etike poštovanja istinskih vrednosti, a iznad svega gajenje osećanja lične odgovornosti u brizi o zemlji (Zemlji).

Tokom svih ovih godina bavljenja permakulturom, održivost je bila osnovna stvar u većini naših delatnosti. Mnogi ljudi o njoj govore, dobar deo institucija u modernim hijerarhijskim demokratijama je za to zadužen, mnogi i različiti pogledi i stavovi dolaze sa svih strana i čini se da je održivost sve, samo ne jednoznačna. Ne znači svima isto. Često zavisi od interesa, interesnih grupa, načina života ili pogleda na svet. Permakultura od samih početaka zastupa jedan isti pogled na održivost. Sve što čovek uzme, uzeo je iz prirode.

Zelena gradnja nije samo upotreba “zelenih” prirodnih materijala, premda se današnji trendovi u toj grani permakulture uglavnom fokusiraju na materijale i njihovu primenu. Od prirodnih materijala, danas se najčešće koristi glina (nabijena ili u formi nepečenih cigli), drvo (oblice, balvani, cepanice ili rezana građa), slama, čokot kukuruza, kamen ili hempokrit. Kinezi već milenijumima dizajniraju građevine prema geomantijskim načelima. Jedno od njih kaže da se prava linija ponaša poput Zmaja, a on je personifikacija destruktivne energije.// – Više u EKO KUĆI No17

Održivost u permakulturnom vrtlarstvu, u današnjem tehnološki razvijenom, informacijskom i “modernom” društvu znači optimalnu količinu zdrave.

Živa enciklopedija – Palacio de Congresos

JEDAN OD PRVIH ZELENIH ZIDOVA KOJI IMITIRA EKOSISTEM OBLASTI U KOJOJ SE NALAZI I PRUŽA PROLAZNICIMA PRILIKU DA SE U KRATKOM VREMENU UPOZNAJU SA RAZNOLIKIM BILJKAMA BASKIJE.

U severnom delu Španije, u gradu Vitorija u Baskiji, nalazi se neobična zgrada Palacio de Congresos, koja dočarava jedinstveni ekosistem tog predela. Pored biljaka, zgradu krasi i neobična struktura poput rečne mreže koja se proteže duž čitave fasade, ukazujući na značaj vode za opstanak živog sveta. Zelena fasada ove zgrade predstavlja samo deo projekta Zeleni prsten, koji ima za cilj da se poveća broj zelenih površina u gradu. Kompanije Urbanarbolismo i Unusualgreen, koje se bave projektovanjem i izgradnjom zelenih krovova i vertikalnih zidova, učestovale su u ovom projektu kojim se priroda iz okoline uvukla u sam centar grada. Zamisao pejzažnih arhitekata bila je da se na malom prostoru poput fasade Palacio de Congresos prikaže čitav ekosistem Baskije i njene provincije Alave, kako bi se stanovnici i posetioci grada upoznali sa prirodom koja ih okružuje.
Za fasadu ove zgrade može se reći da je poput enciklopedije biljaka, jer je na površini od 1498 m2 posađeno preko 33.000 domaćih (autohtonih) vrsta biljaka. Pejzažni arhitekti želeli su da prikažu biljke onako kako one zaista rastu u prirodi, tako da su čitavu fasadu podelili na nekoliko celina, od kojih svaka predstavlja jedno određeno stanište. Gledano s leva na desno, fasada je pokrivena biljkama močvarnog staništa Salburua, koje se nalazi na periferiji Vitorije. Uglavnom su posađenje razne vrste višegodišnjih biljaka poput onih iz porodice trava oštrica, kao vežljika (Scirpoides holoschoenus), Cyperus longus i Carex mairii, a pored njih posađene su i perene Juncus maritimus i Juncus acutus, koje svojim izgledom podsećaju na trave.

Močvarna staništa u prirodi često smenjuju kultivisani predeli, na kojima se gaje razne povrtarske i druge kulture, što je na ovom vrtu prikazano sadnjom raznih vrsta salata. U severnom delu fasade prikazan je šumski pejzaž, tako da dominiraju žbunaste biljke poput planinske ribizle (Ribes alpinum), mukinje (Sorbus aria), belog gloga (Crataegus monogyna) i crnog trna (Prunus spinosa). U ovom delu posađene su i druge vrste koje se u prirodi javljaju u vidu žbunića ili polužbunova poput biljaka iz porodice vresova kao Erica vagan, ali i druge vrste biljaka kao Genista occidentalis, Globularia nudicaulis i Teucrium pyrenaicum.

Kako bi se u potpunosti prikazala šumska vegetacija, posađene su i niže biljke koje rastu u senci viših biljaka, odnosno drveća i žbunja. Neke od njih su razne vrste iz porodice pravih trava (Poaceace), poput Bromus erectus, zatim i biljke iz porodice pravih oštica (Cyperaceae) poput Carex humilis. U ovom vrtu napravljeno je mesta i za dve vrste drveća, evropsku bukvu (Fagus sylvatica) i tisu (Taxus baccata).

Ovo je jedan od prvih zelenih zidova koji imitira ekosistem oblasti u kojoj se nalazi, i čak 97 % vrsta prisutnih u ovom vrtu su domaće i endemske vrste Alave. Sadnja domaćih biljaka bila je najveći izazov projekta, jer se većina biljaka Vitorije adaptirala na sušne periode, i sada se bori da preživi na vlažnom supstratu vertikalne bašte. Zato su za ovaj projekat arhitekti morali da naprave male izmene u hidropon sistemu koji je primenjen u vertikalnom vrtu, kako bi se obezbedila optimalna vlažnost supstrata za rast i razvoj biljaka.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No11

Vrt Little Venice

U DIZAJNU OVOG MODERNOG VRTA PREOVLAĐUJU PRIRODNI ELEMENTI – VODA, KAMEN I DRVO, DOK DETALJI PADAJU U DRUGI PLAN, KAKO BI TRUD OKO NJEGOVOG ODRŽAVANJA BIO SVEDEN NA MINIMUM.

U vreme kada u velikim gradovima ostaje sve manje mesta za prirodu, koja biva potisnuta ka ivicama grada, kuće sa vrtom, pa i onim najmanjim, sve više dobijaju na ceni. Bašte u gradovima predstavljaju mesta u kojima njihovi vlasnici mogu da se razonode i opuste, i bar na kratko pobegnu od užurbanog gradskog života. Problem vrtova u gradu je nedostatak privatnosti, jer su često okruženi kućama i zgradama, pa vlasnici i dizajneri moraju da nađu adekvatan način da stvore prostore zaklonjene od pogleda. Pored toga, okolne zgrade bacaju senku na vrt, što znatno ograničava izbor biljaka za sadnju. Zato je prilikom planiranja vrta u gradu potrebno obratiti pažnju na mikro-uslove sredine koji vladaju na datoj lokaciji, kako bi vrt bio funkcionalan duži niz godina.
Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.

Dobro osvetljenje bilo je glavni zahtev vlasnika, kako bi bašta mogla da se koristi i tokom večeri.

Vrt je podignut pre 25 godina, i pre ponovnog uređenja izgledao je veoma zapušteno, a čitav sadržaj izgubio je smisao. Najveći problem vrta Little Venice predstavljala je narušena privatnost, kao i kod svih urbanih bašti u gusto izgrađenim delovima grada. Postojeća vegetacija bila je u veoma lošem stanju i loše isplanirana, tako da su zadržana samo dva stabla bele breze…

Jednom svojom stranom vrt je prislonjen uz objekat, dok su ostale strane ograđene zidovima, pa je pristup vrtu moguć jedino prolaskom kroz kuću. Kako bi se obezbedila privatnost, zidovi su podignuti za pola metra, a zatim su na njih postavljene drvene pregrade od kedra. U žardinjere postavljene uza zidove posađene su specijalno orezane japanske kaline (Ligustrum japonicum) sa krošnjama koje počinju u nivou vrha zidova, čime se još više povećava intimnost prostora.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09