Paleta boja kao tema dizajna

KOLORITNA ŠEMA  KAO IDEJA OKO KOJE SE GRADI DIZAJN VRTA SPROVODI SE TAKO ŠTO SE NIT JEDNE ILI VIŠE BOJA UZETIH IZ UNUTRAŠNJOSTI DALJE PROTEŽE KROZ VRT, ČIME SE DVA PROSTORA POVEZUJU U JEDNU CELINU.  VAŽNO JE RAZMIŠLJATI O TOME DA SE ŠEMA BOJA KOJE SE ODABERU PAŽLJIVO STAVI U ODNOS SA SVAKIM ASPEKTOM I ELEMENTOM DIZAJNA CELOKUPNOG PROSTORA.

Prilikom kreiranja otvorenog prostora i enterijera, tema je jako važan činilac koji je tu da uokviri celokupnu priču koju jedan dizajner želi da predstavi kroz svoje delo. Ona je nit koja povezuje sve zasebne elemente u celinu, pri čemu se ostvaruje preko potreban efekat nesvakidašnjeg u prostoru. Teme mogu biti različite – od multipliciranja manjih elemenata u prostoru, preko boje i teksture, potenciranja stilizacije, implementacije skulpturalnosti, potenciranja šare, pa sve do insistiranja na minimalizmu i svedenosti. Tematika otvorenog prostora je najbitniji faktor dobro dizajniranog ambijenta. Uživaoci ovakvih prostora tu činjenicu nepogrešivo prepoznaju.
Bez obzira da li se bašta stvara od inicijalne skice na listu papira, kao što je to slučaj kod novoizgrađenog objekta, ili se preduzimaju koraci za obnovu postojeće bašte i kuće, prikladno je bazirati dizajn oko usvojene šeme boja ili dizajnerske teme koja karakteriše unutrašnjost objekta.

Preuzimajući šemu boja kao ideju oko koje se zasniva dizajn vrta, ovaj koncept može biti sproveden tako što se nit jedne ili više boja uzetih iz unutrašnjosti dalje širi kroz vrt, čime se dva prostora stapaju u jednu celinu. Ukoliko postoji unutrašnji zid u određenoj boji, onda se jedan zid spolja može obojiti tonom iste boje. Na taj način se stiče utisak jedinstvenog prostora i korisnik isprva ne zna tačno da li se nalazi unutra ili spolja. Korišćenjem koloritnih zidova u vrtu kreira se svojevrsna ambijentalna ušuškanost i postiže efekat skrovišta, što pomaže stvaranju osećaja sigurnosti i zaštićenosti stanara i njihovih biljaka.

Veoma su dopadljive arhitektonske baze u otvorenom prostoru koje su vrlo čiste u formi i tu su da naglase vertikalnu ili horizontalnu dimenziju vrtnog prostora. Koja boja je efektnija i bolja za akcentni zid zavisi od toga gde se vrt nalazi i o kom podneblju je reč. Sivi, braon-sivi i dijapazon različitih zemljanih tonova izgledaju dobro svuda, jer ističu kolorit i teksturu biljaka. Plave i intenzivno ružičaste boje dobro funkcionišu kao pozadina za biljke arhitektonskog oblika i izgleda poput kaktusa, kao i za različite cvetne forme biljaka.

Kreator ovog unikatnog vrta kaže da voli da koristi svetle boje u vrtovima u sunčanim zemljama. Sa korišćenjem svetlijih tonova je oprezan u Velikoj Britaniji, jer ovakve strukture često mogu izgledati kao tupi objekti bez karaktera, osim ako se boja ne koristi kao element iznenađenja na poleđini zida. U okviru jednog londonskog privatnog poseda definisana je unutrašnjost i spoljašnjost kuće u istim nijansama bež boje, podovi u enterijeru i spoljna terasa su izvedeni u istoj bež nijansi krečnjaka, a slobodnostojeći zidovi u bašti obojeni su takođe bež nijansom. //ek DEJAN POPOV – Više u EKO KUĆI No 28

Urbana bašta

UREĐENJE EKSTERIJERA JEDNOG DOMA JEDNAKO JE VAŽNO KAO I UREĐENJE ENTERIJERA. VEĆINA LJUDI JE USREDSREĐENA SAMO NA UNUTRAŠNJOST KUĆE, ALI NE TREBA ZANEMARITI NI NJENU SPOLJAŠNOST UKOLIKO TEŽITE HARMONIJI.
Bašte u gradovima predstavljaju mesta u kojima njihovi vlasnici mogu da se razonode i opuste, i bar na kratko pobegnu od gradskog užurbanog života, a njihov dizajn je, pored neophodnog stručnog rešenja iz domena hortikulture, takođe veoma važan. Mali vrtovi mogu da postanu upravo takvi prostori gde se umetnost i priroda dopunjuju i stvaraju celinu koja kod njihovih korisnika izaziva posebnu emociju i uvodi ih u posebno stanje duha. Obložen kamenim pločama i drvenim podom, ukrašen biljkama, oplemenjen vatrom, ovaj vrt, iako mali, predstavlja jednu skladnu celinu koja daje utisak prostranosti zbog načina na koji je komponovan.
BAŠTA
Ova tipično duga i uska bašta gradske kuće sastoji se od tri komplementarna prostora, svaki različit i priča za sebe, ali su svi povezani kroz upotrebu materijala koji su korišćeni pri njenom uređenju kao i kroz sam odabir zelenila. Jednom stranom vrt je prislonjen uz objekat, dok su ostale strane ograđene zidovima prema susednim dvorištima, čime je pristup vrtu omogućen samo kroz kuću.

Od centralnih kuhinjskih vrata, uz stepenice i sve do središnjeg dela vrta, gde se nalazi izdignuti travnjak, proteže se staza koju čine velike svetle ploče od krečnjačkog kamena. U zadnjem delu nalazi se kamin, jedan od elemenata koji se neizostavno mora naći u jednoj bašti, a prostor oko njega je savršeno mesto za okupljanje i opuštanje, čak i kada su temperature niske, jer prisustvo otvorenog plamena stvara vrlo posebnu, toplu, romantičnu atmosferu. //ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No14

Suburban studio

PROSTOR KOJI JE SPOJIO I ISTOVREMENO ODVOJIO PRIVATNI ŽIVOT UKUĆANA OD NJIHOVE PROFESIONALNE DELATNOSTI, KARAKTERIŠU: UPOTREBA DRVENIH OBLOGA, ZELENI KROV I GREJANJE BAZIRANO NA TOPLOTI KOJU ODAJE RAČUNAR.

Projekat se bazira na rekonstrukciji stambenog objekta i dogradnji poslovnog objekta – studija u okviru istog dvorišta. Klasična viktorijanska prigradska kuća , uzeta kao uzorna matrica, remodelovana je, ozelenjena i osavremenjena u cilju zadovoljavanja kompleksnih potreba savremenog korisnika. Tako se na jednom mestu našao zaokružen život porodice, od privatne do poslovne sfere, a postojeća bašta transformisana je u njihovu višenamensku sponu.
Glavna fasada studija okrenuta je prema dvorištu i koncipirana je tako da se čini kao da pluta nad staklenim panelom, formirajući svojevrsni “ekran” koji razdvaja i istovremeno spaja radni prostor studija sa ostatkom bašte.

Stakleni panel koji se nalazi na mestu uobičajenom za sokl, vrlo je interesantan element projekta, koji briše granice prostora, ali istovremeno ograničava to brisanje na najnižu, podnu zonu. Ovim postupkom se zapravo omogućio kontrolisan ulazak i izlazak ‘informacija’.
Dvorišni prostor, koji se proteže od stambenog objekta na jednom kraju do studija na drugom, ima potpuno drugačiji izgled od klasičnog prigradskog dvorišta. Njegov pretežno “težak” izraz karakteriše sveprisutna drvena obrada površina. Ta površina se prevashodno ističe po svojoj velikoj moći transformacije – tokom radnog dela nedelje njen izraz je formalan i javan, dok tokom vikenda ona prerasta u neformalni prostor za dečju igru.

Kada se podigne set drvenih poklopaca u podu dvorišta, otkriva se podzemno igralište u pesku, zatim ognjište i na kraju bazen za decu sa dovodom tople i odvodom hladne vode. U blizini su smešteni i mali kružni travnjak i skrivena pumpa sa sistemom filtera namenjenih obližnjem ribnjaku.

KLASIČNA VIKTORIJANSKA PRIGRADSKA KUĆA, UZETA KAO UZORNA MATRICA, REMODELOVANA JE, OZELENJENA I OSAVREMENJENA U CILJU ZADOVOLJAVANJA KOMPLEKSNIH POTREBA SAVREMENOG KORISNIKA.

Materijali upotrebljeni za izgradnju studija su odabrani tako da odgovaraju konceptu prigradskog objekta: drvene obloge koje evociraju vreme mačevalaštva, valoviti aluminijum koji podseća na međuratne prefabrikovane garaže ili na nešto kasnije konstruisano tzv. Andersonovo sklonište.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Vrt Little Venice

U DIZAJNU OVOG MODERNOG VRTA PREOVLAĐUJU PRIRODNI ELEMENTI – VODA, KAMEN I DRVO, DOK DETALJI PADAJU U DRUGI PLAN, KAKO BI TRUD OKO NJEGOVOG ODRŽAVANJA BIO SVEDEN NA MINIMUM.

U vreme kada u velikim gradovima ostaje sve manje mesta za prirodu, koja biva potisnuta ka ivicama grada, kuće sa vrtom, pa i onim najmanjim, sve više dobijaju na ceni. Bašte u gradovima predstavljaju mesta u kojima njihovi vlasnici mogu da se razonode i opuste, i bar na kratko pobegnu od užurbanog gradskog života. Problem vrtova u gradu je nedostatak privatnosti, jer su često okruženi kućama i zgradama, pa vlasnici i dizajneri moraju da nađu adekvatan način da stvore prostore zaklonjene od pogleda. Pored toga, okolne zgrade bacaju senku na vrt, što znatno ograničava izbor biljaka za sadnju. Zato je prilikom planiranja vrta u gradu potrebno obratiti pažnju na mikro-uslove sredine koji vladaju na datoj lokaciji, kako bi vrt bio funkcionalan duži niz godina.
Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.Vrt Liitle Venice smešten je u prestižnom delu Londona, a njegovo preuređenje radila je pejzažni arhitekta Kejt Guld iz Engleske. Klijent je šestočlana porodica poreklom iz Egipta, čija je želja bila da se kreira moderan vrt sa motivima Egipta, koji bi bio pogodan za porodična okupljanja, naročito leti.

Dobro osvetljenje bilo je glavni zahtev vlasnika, kako bi bašta mogla da se koristi i tokom večeri.

Vrt je podignut pre 25 godina, i pre ponovnog uređenja izgledao je veoma zapušteno, a čitav sadržaj izgubio je smisao. Najveći problem vrta Little Venice predstavljala je narušena privatnost, kao i kod svih urbanih bašti u gusto izgrađenim delovima grada. Postojeća vegetacija bila je u veoma lošem stanju i loše isplanirana, tako da su zadržana samo dva stabla bele breze…

Jednom svojom stranom vrt je prislonjen uz objekat, dok su ostale strane ograđene zidovima, pa je pristup vrtu moguć jedino prolaskom kroz kuću. Kako bi se obezbedila privatnost, zidovi su podignuti za pola metra, a zatim su na njih postavljene drvene pregrade od kedra. U žardinjere postavljene uza zidove posađene su specijalno orezane japanske kaline (Ligustrum japonicum) sa krošnjama koje počinju u nivou vrha zidova, čime se još više povećava intimnost prostora.//ek ALEKSANDRA RADINOVIĆ – Više u EKO KUĆI No09

Ispod Sunca

P oostojeće zgrade su često zanemarene Pepeljuge sveta zelene gradnje. Njihov potencijal u okviru doprinosa smanjenja ugljendioksida veoma je lako prevideti, jer im se prilikom rekonstrukcije uvek uzima u obzir njihova eko-energetska održivost. „Novi efekat staklene bašte nas izaziva na preispitivanje našeg verovanja u osnove tehnološkog napretka zapadnog sveta. Promena verovanja je kulturna promena, a u tu promenu su umešani i umetnost i umetnici” – kaže istoričar umetnosti Entoni Gormli. Arhitekte i graditelji su još više umešani u kulturnu promenu, jer sa trenutnim principima projektovanja zgrada i naglaskom na emisiju ugljen-dioksida gledaju decenijama i vekovima u budućnost.
Jedna kuća u širem centru Birmingema privlači mnogo pažnje. Vlasnik kuće i autor projekta, arhitekta Džon Kristofers (John Christophers), odlučio je da renovira i proširi postojeću kuću staru 170 godina, iz ranog viktorijanskog perioda.
Površina postojeće, klasične engleske kuće iz 19. veka duplirana je i u prizemlju i na spratu, a proširena je u zoni potkrovlja u novom delu. Kuća je porasla u visinu da uhvati sunčevu svetlost, a proširena je u osnovi, u segmentu bočnog dela dvorišta, stvarajući tako više prostora za porodični život. Koncepcija otvorenog prostora u vertikalnom smislu otvorila je volumen dnevnog boravka visinom koja se proteže kroz dve etaže. Rekonstrukcija kuće omogućila je proširenje postojećih prostorija i formiranje novih funkcionalnih celina.

U prizemlju su smeštene sledeće prostorije: ulaz, hodnik, WC, garderoba, ostava za bicikle, trpezarija, kuhinja, dnevni boravak i garaža. Dvorišna fasada je gotovo cela u staklu, omogućavajući da se u budućnosti dogradi staklenik. Na spratu su tri spavaće sobe, dva kupatila i radni prostor, sa unutrašnjim škurama koje omogućavaju pogled na dnevni boravak. U potkrovlju su studio, tehničke ostave i terasa. Potkrovlje je planirano kao prostor za studio sa terasom, sa koje se pruža predivan pogled na poslovni centar Birmingema. Krov potkrovlja je izveden u zahtevanoj visini, nagibu i orijentaciji za postavljanje fotonaponskih panela i solarnih kolektora, koji snabdevaju kuću sa 92% potrebne energije.

Rekonstrukcijom je kuća dobila oznaku nivoa 6, koji je najviši – najbolji nivo („zero carbon”), a prema Pravilniku za održive zgrade u Velikoj Britaniji. To zapravo znači da se u celoj kući ne koriste fosilna goriva za grejanje, zagrevanje tople vode, rasvetu, kompjutere… Sve je obnovljiva energija. Nema radijatora za grejanje prostora, samo peć na drva koja se koristi kada su najhladniji dani u zimskom periodu. Cirkulacija vazduha je kontrolisana da bi se izbegli gubici u grejanju. Unutar zidova i podova su membrane koje služe da spreče protok hladnog vazduha unutar zgrade i onemoguće gubitke toplote iz unutrašnjeg prostora.

U osnovi, ova kuća je kao veliki balon koji mora da bude nepropustljiv za vazduh. Mnoge ideje nisu zahtevale previše rada pri realizaciji. Postojeće jasenovo drvo u dvorištu obezbeđuje senku u letnjem periodu, a zimi pušta sunčeve zrake u kuću. Rasveta u potkrovlju je višeg nivoa žute boje nego što je to uobičajeno, „varajući” na taj način naš mozak da da je toplije no što jeste. „Mislio sam da će ljudi, dolazeći u kuću u kojoj nema grejanja, podsvesno misliti kako im je hladno, ali rasveta ima mnogo topliju temperaturu boje nego što je uobičajeno, što znači, ja se nadam, da će ljudi imati osećaj dodatne toplote u prostoru” – kaže arhitekta i vlasnik kuće Džon Kristofers.

Tokom izgradnje kuće primenjena je ekološka zelena tehnologija na novi način, a lekcije naučene na ovom projektu već se koriste na novim projektima. Integracija nove kuće sa postojećom okolinom veoma je važna. Iako ima potpuno različit karakter od ostalih kuća u ulici, ona doprinosi modernom izgledu ulične perspektive. Kuća se izdvaja svojim izgledom, jer je puna neobičnih, zadivljujićih i veoma dobro smišljenih detalja, sa snažnim i pažljivim dizajnom izuzetnog kvaliteta.// ekLJILJANA RADOJIČIĆ – Više u EKO KUĆI No03

Kibic fenster na engleski način