Pogled u pejzažnu arhitekturu

NAJJEDNOSTAVNIJE REČENO – PROSTORI PEJZAŽNE ARHITEKURE SU ŽIVI. ČAK I KAD JE U NJIMA SAMO JEDAN ČOVEK, ON VIDI ŽIVOT OKO SEBE. TO JE MOŽDA OSNOVNA SPECIFIČNOST I RAZLIČITOST PEJZAŽNE ARHITEKTURE U ODNOSU NA ARHITEKTURU GRAĐEVINA I DRUGE PRIMENJENE UMETNOSTI.

Pejzaž koji nas okružuje je dinamičan i čudesan. On je izvor života, boja, mirisa, hrane, vode, lepote. On je došao od Boga ili od Majke Prirode (kako ko više veruje), ali on može i da se oblikuje. Može da se kreira na mikro nivou, pa da sebi napravimo mini pejzaž – vrt oko kuće, vrt za uživanje, ili da se stvara na nivou grada, pa da kreiramo park, zeleni trg ili čitavu zelenu mrežu koja može da provetrava grad, ublaži buku ili letnju žegu, smanji napetost ljudi, umekša oštre ivice grada. Pejzaž može da se kreira i na nivou regiona, vodeći računa o očuvanju prirodnog, ili očuvanju sklada između prirodnog i stvorenog – kulturnog predela. Ko se bavi takvom kreacijom okruženja? Pejzažna arhitektura je struka koja teži tome.

Pejzažna arhitektura je profesija bazirana i na nauci i na umetnosti i kulturi. Odnos prema pejzažu je pokazatelj kulture jednog naroda ili razvijenosti vremenske epohe. Istorija nas uči tome. Uklapanje čoveka u prirodu je stvorilo predivne kulturne predele Toskane i veličanstvene vrtove italijanske renesanse. Još pre toga, mističnost mesta je inspirisala čoveka da stvori neke neobične pejzaže, kao što je npr. čuveni Stounhendž. Kineska kultura je uzdizala prirodu na nivo božanstva i divljenje prema prirodi je iskazano u kineskom vrtu, koji je svetsku slavu dobio kroz modifikovane kopije oličene u japanskom vrtu. Kamen u tim vrtovima je simbol prirode, mudrosti. Na drugoj strani sveta, Francuzi su stvorili pravilne geometrijske parkove. Englezi su kopirali kineski stil i stvorili pejzažne vrtove koji odišu pitoresknošću i romantikom, a period XX veka je stvorio varijacije pejzažnog (engleskog) pristupa kombinujući zeleno i građeno. Savremeno doba stvara nove pristupe i nove kombinacije građenih i prirodi bliskih struktura, i uključuje u taj proces najsavremeniju tehnologiju.

Osmišljeno ponašanje prema okruženju i izbalansiran odnos čoveka i prirode je neminovnost. Predeo koji nas okružuje je ranjiv: fizički, vizuelno i na svaki drugi način. Zato mora s njim da se postupa oprezno i da ga uređuje neko ko ga poznaje, ko pravi sintezu. Upravo je to zadatak pejzažne arhitekture, jer se greške vraćaju kao bumerang koji pogađa čoveka.

Kako pejzažna arhitektura deluje?
Pejzažna arhitektura utiče na prostor na različitim prostornim nivoima, od širokog planiranja predela i regiona, preko osmišljavanja otvorenih prostora grada, do dizajniranja vrtova i malih zelenih balkona. Na širokom prostornom nivou, aktivnost pejzažne arhitekture je planiranje i upravljanje predelima. Ono naročito obuhvata ekološko planiranje, zaštitu predela, prirode i životne sredine, kao i planiranje rekreativnih područja. Planiranjem predela stvaraju se mesta koja čuvaju prirodne i kulturne vrednosti, vodeći računa o izbalansiranom odnosu ljudskih i prirodnih procesa.
Na detaljnijem nivou, deluje druga oblast pejzažne arhitekture – pejzažni i vrtni dizajn. Ova oblast se bavi detaljnom kreacijom različitih tipova prostora: parkova, izletišta, memorijalnih prostora, otvorenih prostora stambenih blokova i ustanova, zelenih trgova, privatnih vrtova, zelenih krovova, balkona. Pejzažni i vrtni dizajn teže da u prostoru stvore kompoziciju koja ima strukturu, funkciju, oblik i značenje. Najčešće funkcije otvorenih prostora su odmor, rekreacija, relaksacija, vizuelno uživanje, zaštita. Čine ga raznoliki elementi prirodnih struktura (reljef, voda, biljke) i stvorenih komponenti (male građevine, zastori, mobilijar, skulpture, ali i arhitektonski objekti sa kojima je potrebno uspostaviti najpovoljniji odnos). Pejzažni dizajn kreira prostorne oblike, ali je često potrebno da saopšti i primerenu skrivenu poruku, ideju, metaforu ili simboliku (npr. kod memorijalnih prostora).

Jedna od oblasti pejzažne arhitekture je i pejzažno inženjerstvo, koje treba da realizuje (izgradi) zamišljeno u prostoru, kao i da vodi brigu o održavanju i negovanju pejzaža kojeg koristi čovek. Stvoreni pejzaž treba da živi svoj život i vremenom da dobija na značaju, naročito zbog biljaka koje svojim rastom postaju sve važnije. Od svih primenjenih umetnosti, dinamika i višedimenzionalnost su najizraženiji u pejzažnoj arhitekturi. Vremenska dimenzija vrta i pejzaža je izrazita, naročito ako strukturu prostora čine voda i biljke. Promenljivost se sagledava na dnevnom nivou, kroz igru svetlosti i senke, kroz promenu meteoroloških uslova (kiša, sunce, magla), a isto tako je izražena dinamika sezonskih promena (cvetanje, listanje, žuto lišće, zimske krošnje pod snegom). Posebnu dimenziju pejzažne arhitekture čini i aktiviranje čula mirisa (miris cveća, četinarskih biljaka, trave), kao i čula sluha kroz dinamiku zvuka (žubor vode, cvrkut ptica). Najjednostavnije rečeno – prostori pejzažne arhitekure su živi. Čak i kad je u njima samo jedan čovek, on vidi život oko sebe. To je možda osnovna specifičnost i različitost pejzažne arhitekture u odnosu na arhitekturu građevina i druge primenjene umetnosti.//