Korak po korak kroz gradske pešačke zone

“GRAD JE ONAKAV KAKVI SU MU LJUDI, A LJUDI ONAKVI KAKAV JE GRAD U KOJEM ŽIVE.”, REKAO JE JOŠ DAVNO DOSITEJ OBRADOVIĆ – A JAVNI PROSTORI SU NAJBOLJA SLIKA TOG ODNOSA, NAČINA ŽIVOTA I VREMENA U KOJEM SU NASTALI.
Najšira definicija arhitekture je da ona predstavlja di­jalog. A on podrazumeva komunikaciju, u ovom slučaju između samih sugrađana i između njih i urbanog pro­stora. Dakle, najdelikatniji ispit koji arhitektura polaže je taj iz dijaloga! A najvažnija ocena je ona koja se očitava u javnom prostoru!  Otvoreni javni prostor, u kojem glavnu ulogu ima gospodin pešak, čovek koji svojim korakom odmerava urbanitet jednog ambijenta, predstavlja najuzvišeniju dimenziju arhitekture! Javni prostor će nam reći da li je arhitektura dosegla do umetnosti građenja, da li je u sebi spojila filozofiju, umetnost, tehniku, da li je u svoju prezentaciju utkala istoričnost, savremenost, kulturu, tehnologiju, tradiciju, stvaralaštvo, sociologiju, esteti­ku, odmerenost.  Arhitekturu ovde sagledavamo ne samo kao vid tehnike proizvodnje prostora – fizičkog i materijalnog – već kao oblikovanje atmosfere, atmosfere koja nije nešto konkretno i objašnjivo već je odraz duhovne sna­ge same arhitekture.

PEŠAČKE OAZE KAO GENIUS LOCI, ILI SRCE GRADA
Svaka urbana sredina obavezno ima određeni prostor namenjen samo pešacima. Tu se ljudi okupljaju nede­ljom i praznicima, povodom različitih manifestacija, da bi obeležili važne datume, susreli se, porazgovarali, doneli neke odluke.  Kada je reč o većim gradovima, metropolama, javnih prostora ima više, različitih su veličina i sadržaja i rasuti po celom gradu. Postoji onaj centralni, koji se obično nalazi u starom gradskom jezgru i, uglavnom je pretvoren u pešačku zonu, ali postoje i manje sekvence pešačkih oaza izvan centra. Da se ne vraćamo u daleku prošlost i podsećamo srednjevekovnih i antičkih gradova, ali i praistorijskih naseobina, u kojima je takođe postojao centralni pro­stor namenjen okupljanju i održavanju različitih svet­kovina.

Mogli bismo reći da je javni prostor za grad nešto kao što je ognjište (simbolično) za porodicu – mesto susreta, razgovora, druženja, proslava, rasprava, dono­šenja odluka, središte osećaja zajedništva i pripadnosti.Oni su odlični pokazatelji prilika u urbanoj za­jednici, jer su rezultat međusobnog delovanja vlasti i građana, u kojem se ogleda sistem vrednosti koje je društvo dostiglo i uspostavilo. Kvantitet i kvalitet javnih prostora i objekata, namena (kulturna, verska, držav­no-administrativna, komercijalna, rekreativna, itd.) i položaj u gradskom tkivu, učestalost i način korišćenja, uređenost i slični kriterijumi, govore o kompleksnosti ovih prostora. Jer, grad je red, a taj red se prvenstveno sagledava u otvorenom prostoru.// ek OLIVERA DRAGAŠ – Više u EKO KUĆI No 04

HODANJE JE LJUDSKA AKTIVNOST, TOLIKO PRIRODNA DA PODRAZUMEVA DA JE OBAVLJAMO BEZ NAPORA I RAZMIŠLJANJA, TAKO DA NAM SVE VREME DOK PEŠAČIMO PREOSTAJE DA ISTOVREMENO OPAŽAMO SVET OKO SEBE. ZBOG TOGA JE VAŽNO ŠTA NAM TO OKRUŽENJE NUDI.