Porodica bistrih potoka

EKOLOŠKA KOMUNA U PODNOŽJU PLANINE RUDNIK – PIONIRSKA TAČKA POVRATKA PRIRODI. PORODICA BISTRIH POTOKA JE JEDINSTVENA UMETNIČKA EKOLOŠKA KOMUNA U SRBIJI I ŠIREM REGIONU ZASNOVANA NA PRINCIPIMA JEDNOSTAVNOSTI, ISKRENOSTI I HRABROSTI.
Iz Novog Sada krenuli smo kombijem 1. maja 1977. Tako je započela misija povratka prirodi, komuni i elementarnoj umetnosti. Želeli smo da ostvarimo svoj san započet događajima oko 1968. (Omladinske revolucije) o promeni sveta, a onda smo shvatili da mi sami moramo da se menjamo. I to iskonski, individualno i etički. Šuma je za mene, moju ženu i ćerku Istu, bio korak ka plemenitijem životu. Kroz dve godine došli su na svet Aja i Sun, pa se naša porodica zaokružila sa pet članova i mnogim ljudima koji su sa nama živeli. Osnovna načela bila su: Filozofija zemlje, Otvoreni dom, Umetnost i Skromna ekonomija. Osnovno načelo egzistencije nam je bilo – ’’Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti.’’ I eto, ovaj dom u koji dolaze ljudi, razmenjuju se ideje i gaji nada i optimizam, traje trideset šest godina.

U šumu smo stigli iz gradske komune koju su činili: Slobodan Tišma, Miroslav Mandić, Vera Vasilić, Peđa Vranješević, Čeda Drča, Ana Raković, Vladimir Kopicl, Lana Belić, Slavko Bogdanović, Mirko Radojičić, Vladimir i Božidar Mandić. Uz nas su bili Želimir Žilnik, Dejan i Bogdanka Poznanović, Judita Šalgo, Tibor Varadi, Oto Tolnai, Vujica Rešin Tucić, Zoran Mirković, Anđelija Terzić, Katalin Ladik – ljudi predani duhu avangarde. Konceptualna umetnost i bratstvo krasili su angažman naše gradske komune. Trpeli smo i posledice zbog angažovane umetnosti i društvenog nepristajanja na institucije i partijske instrukcije. Nekoliko članova komune zbog delovanja u umetnosti posetilo je zatvor u Sremskoj Mitrovici u trajanju od jedne godine.

Mene ja zanimala Zelena revolucija. Ona je zasnovana na kreativnom anarhizmu – NE PRISTAJEM, ALI NI NE RUŠIM. Zanimao me je individualni gest i odgovornost, iz čije filozofije je proizašla briga za Planetu i Pojedinca. Zagovarali smo dolazak ’’Doba 5 E’’ – EKOLOGIJA, ETIKA, EROTIKA, EMOCIJE, ESTETIKA! Ni jedan od ovih pet elemenata ne možeš kupiti na tržištu, barem ne za novac.

Moja žena Braila i ja obrađivali smo baštu na organski način, uzimali lekovito i hranljivo bilje i punili magacin hrane, tako da smo nahranili ljude sa preko 350.000 obroka. Sami smo pravili krevete, stolice, patos od krivih i odbačenih dasaka (pripadali smo drvenoj civilizaciji) i razvijali gostoljublje kao osnovu komunikacije i napora da ne izgubimo ljubav prema čoveku. Beket je pred kraj života govorio: ’’Ismevao sam čoveka, ali da budem iskren – voleo sam ga!’’. Živeli smo autohtono i oslobođeni zahteva koje je nametao novac. Putovali smo autostopom, pozajmljivali knjige i nosili odeću (pomalo iznošenu) koju smo dobijali od prijatelja – donatora. Živeli smo idilu u maloj oazi u šumi na obroncima Rudnika, sa osećanjem da nismo inferiorni u odnosu na jednog njujorčanina ili parižanina, jer smo shvatili da dolazi doba Planetarizma, zajedničke ideje koja bi mogla da okupi svet oko nesebične budnosti – Spasiti Život!

PORODICA BISTRIH POTOKA JE PROJEKT MODERNE UMETNOSTI i istorije sa puno samostalnih detalja i događaja koji se lagano pretvaraju u mit o čoveku koji ne želi da napusti humanost, prisnost, plemenitost i saosećanje sa bolom zemlje koji ona nosi.
U šumi smo zatekli drvenu kuću, kamenu kuću, kuću od blata i još dva objekta napravljena od prirodnih materijala. Pet kuća sagrađeno je u duploj spirali, a njihovo delovanje slično je delovanju pet unutrašnjih organa. Ja sam malo nešto dograđivao. To nazivam ’’arhitekturom od oka’’, jer u prirodi je sve grbavo i krivo i što god bih merio, ispadalo je neukusno. Kada bih grede poređao samo gledajući ih, sve bi dobro ispalo. Jednom mi je Čedomil Veljačić, naš budistički monah sa Cejlona pisao: “ Piši neravno, kao što je priroda“.

Posle avangardnih događanja sedamdesetih godina prošlog veka, Porodica bistrih potoka nastavila je umetnost autentičnog ispoljavanja. Ta umetnost nazvana je ’’estetikom divljizma’’. Božidar je nju primenio u tekstovima, u likovnoj praksi i u pozorištu. Svako umetničko delo, pre svega, nastaje iz neznanja i ničega, a tek naknadno (vremenom) ono svoje isijavanje oblikuje i određuje kao biće umetničkog življenja.

UMETNOST NIJE UMETNOST AKO LIČI NA UMETNOST. Sve je u dubini čoveka. Najveći događaj za čoveka je susret sa samim sobom. Stvarati umetnost tako da liči na tebe samog! Umetnost je ono delo za koje autor odgovara životom i smrću.
DUHOVNOST je rafinirana mreža na kojoj je sazdana egzistencija komune. Mreža se ne vidi, ali ona preobražava biće i iščekuje dolazak nežne epohe, doba u kojem će progovoriti duh deteta, igre i neutilitarnosti. Nikoga ne učim, veli Božidar Mandić, ali ni od koga ni ne učim. Sve što je značajno dolazi iz nezavisnosti. I iz autentičnog.
Ista, Aja i Sun i moja unučad Lav, Vuk, Teo i Luna, mada ne žive u šumi, nose ’’šumski senzibilitet’’. Treba koračati ispred sebe!

Načelo gradske komune u Novom Sadu je bilo: Telesna ljubav je duhovna plovidba dvoje ili više ljudi koji se vole. A na staroj kući od blata, čatmari, pisalo je: SVAKOJ SILI SAM POKORAN, I NEPRIJATELJU OVA JE KUĆA OTVORENA. Taj duh traje i u ovom veku. Gostoljublje bi trebalo da postane najizazovniji zalog moderne umetnosti. Ako možeš da podeliš sebe, bogat si!
Jedan od najvećih ciljeva Porodice bistrih potoka je: ne proizvoditi bol.

Tako se naša komuna pretvara u mit i odlazi u istoriju budućnosti. Doba materijalizma lagano završava misiju, dolazi doba duha i duše – doba u kome će se čovek očovečiti, ponovo postati biće dostojno kosmičkog postojanja. Biti ličnost osnovno je značenje individualne revolucije. I kako kaže Božidar Mandić: Živim sam sa puno ljudi i pišem o samom sebi! //ek BOŽIDAR MANDIĆ Više u EKO KUĆI No08

Porodica bistrih potoka

EKOLOŠKA KOMUNA U PODNOŽJU PLANINE RUDNIK – PIONIRSKA TAČKA POVRATKA PRIRODI. PORODICA BISTRIH POTOKA JE JEDINSTVENA UMETNIČKA EKOLOŠKA KOMUNA U SRBIJI I ŠIREM REGIONU ZASNOVANA NA PRINCIPIMA JEDNOSTAVNOSTI, ISKRENOSTI I HRABROSTI.
Iz Novog Sada krenuli smo kombijem 1. maja 1977. Tako je započela misija povratka prirodi, komuni i elementarnoj umetnosti. Želeli smo da ostvarimo svoj san započet  događajima oko 1968. (Omladinske revolucije) o promeni sveta, a onda smo shvatili da mi sami moramo da se menjamo. I to iskonski, individualno i etički. Šuma je za mene, moju ženu i ćerku Istu, bio korak ka plemenitijem životu. Kroz dve godine došli su na svet Aja i Sun, pa se naša porodica zaokružila sa pet članova i mnogim ljudima koji su sa nama živeli. Osnovna načela bila su: Filozofija zemlje, Otvoreni dom, Umetnost i Skromna ekonomija. Osnovno načelo egzistencije nam je bilo – ’’Sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti.’’ I eto, ovaj dom u koji dolaze ljudi, razmenjuju se ideje i gaji nada i optimizam, traje trideset šest godina.

U šumu smo stigli iz gradske komune koju su činili: Slobodan Tišma, Miroslav Mandić, Vera Vasilić, Peđa Vranješević, Čeda Drča, Ana Raković, Vladimir Kopicl, Lana Belić, Slavko Bogdanović, Mirko Radojičić, Vladimir i Božidar Mandić. Uz nas su bili Želimir Žilnik, Dejan i Bogdanka Poznanović, Judita Šalgo, Tibor Varadi, Oto Tolnai, Vujica Rešin Tucić, Zoran Mirković, Anđelija Terzić, Katalin Ladik – ljudi predani duhu avangarde. Konceptualna umetnost i bratstvo krasili su angažman naše gradske komune. Trpeli smo i posledice zbog angažovane umetnosti i društvenog nepristajanja na institucije i partijske instrukcije. Nekoliko članova komune zbog delovanja u umetnosti posetilo je zatvor u Sremskoj Mitrovici u trajanju od jedne godine.

Mene ja zanimala Zelena revolucija. Ona je zasnovana na kreativnom anarhizmu – NE PRISTAJEM, ALI NI NE RUŠIM. Zanimao me je individualni gest i odgovornost, iz čije filozofije je proizašla briga za Planetu i Pojedinca. Zagovarali smo dolazak ’’Doba 5 E’’ –  EKOLOGIJA, ETIKA, EROTIKA, EMOCIJE, ESTETIKA! Ni jedan od ovih pet elemenata ne možeš kupiti na tržištu, barem ne za novac.

Moja žena Braila i ja obrađivali smo baštu na organski način, uzimali lekovito i hranljivo bilje i punili magacin hrane, tako da smo nahranili ljude sa preko 350.000 obroka. Sami smo pravili krevete, stolice, patos od krivih i odbačenih dasaka (pripadali smo drvenoj civilizaciji) i razvijali gostoljublje kao osnovu komunikacije i napora da ne izgubimo ljubav prema čoveku. Beket je pred kraj života govorio: ’’Ismevao sam čoveka, ali da budem iskren – voleo sam ga!’’. Živeli smo autohtono i oslobođeni zahteva koje je nametao novac. Putovali smo autostopom, pozajmljivali knjige i nosili odeću (pomalo iznošenu) koju smo dobijali od prijatelja – donatora. Živeli smo idilu u maloj oazi u šumi na obroncima Rudnika, sa osećanjem da nismo inferiorni u odnosu na jednog njujorčanina ili parižanina, jer smo shvatili da dolazi doba Planetarizma, zajedničke ideje koja bi mogla da okupi svet oko nesebične budnosti – Spasiti Život!

PORODICA BISTRIH POTOKA JE PROJEKT MODERNE UMETNOSTI i istorije sa puno samostalnih detalja i događaja koji se lagano pretvaraju u mit o čoveku koji ne želi da napusti humanost, prisnost, plemenitost i saosećanje sa bolom zemlje koji ona nosi.
U šumi smo zatekli drvenu kuću, kamenu kuću, kuću od blata i još dva objekta napravljena od prirodnih materijala. Pet kuća sagrađeno je u duploj spirali, a njihovo delovanje slično je delovanju pet unutrašnjih organa. Ja sam malo nešto dograđivao. To nazivam ’’arhitekturom od oka’’, jer u prirodi je sve grbavo i krivo i što god bih merio, ispadalo je neukusno. Kada bih grede poređao samo gledajući ih, sve bi dobro ispalo. Jednom mi je Čedomil Veljačić, naš budistički monah sa Cejlona pisao: “ Piši neravno, kao što je priroda“.

Posle avangardnih događanja sedamdesetih godina prošlog veka, Porodica bistrih potoka nastavila je umetnost autentičnog ispoljavanja. Ta umetnost nazvana je ’’estetikom divljizma’’. Božidar je nju primenio u tekstovima, u likovnoj praksi i u pozorištu. Svako umetničko delo, pre svega, nastaje iz neznanja i ničega, a tek naknadno (vremenom) ono svoje isijavanje oblikuje i određuje kao biće umetničkog življenja.

UMETNOST NIJE UMETNOST AKO LIČI NA UMETNOST. Sve je u dubini čoveka. Najveći događaj za čoveka je susret sa samim sobom. Stvarati umetnost tako da liči na tebe samog! Umetnost je ono delo za koje autor odgovara životom i smrću.
DUHOVNOST je rafinirana mreža na kojoj je sazdana egzistencija komune. Mreža se ne vidi, ali ona preobražava biće i iščekuje dolazak nežne epohe, doba u kojem će progovoriti duh deteta, igre i neutilitarnosti. Nikoga ne učim, veli Božidar Mandić, ali ni od koga ni ne učim. Sve što je značajno dolazi iz nezavisnosti. I iz autentičnog.
Ista, Aja i Sun i moja unučad Lav, Vuk, Teo i Luna, mada ne žive u šumi, nose ’’šumski senzibilitet’’. Treba koračati ispred sebe!

Tako se naša komuna pretvara u mit i odlazi u istoriju budućnosti. Doba materijalizma lagano završava misiju, dolazi doba duha i duše – doba u kome će se čovek očovečiti, ponovo postati biće dostojno kosmičkog postojanja. Biti ličnost osnovno je značenje individualne revolucije. I kako kaže Božidar Mandić: Živim sam sa puno ljudi i pišem o samom sebi!
O PORODICI BISTRIH POTOKA:
ŽELIMIR ŽILNIK: Porodica bistrih potoka je predsednik ljutog diletantizma.
VLADETA JEROTIĆ: Božidar Mandić nije guru, već Homo religiosus.
VLADAN RADOVANOVIĆ: Porodica bistrih potoka je jedan od retkih vidova gde se ukida granica između umetnosti i života.
LASLO BLAŠKOVIĆ: Porodica bistrih potoka  ustvari  je veliko pitanje u odnosu na veštačko stimulisani i virtuelno zatočenički svet.
JOVAN ĆIRILOV: Porodica bistrih potoka, na čelu sa Božidarem Mandićem, dokaz je ostvarene utopije. Njihova umetnost teče kao potok pored koga su se nastanili.