KROZ AMAZONIJU

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

PERU JE ZEMLJA SUPER HRANE, MESTO GDE POSTOJI 150.000 VRSTA AUTOHTONIH BILJAKA KOJIH NEMA NIGDE DRUGDE NA PLANETI. POSLEDNJIH DESET GODINA ODANDE DOLAZE NEVEROVATNE ŽITARICE PUNE PROTEINA – KINOA, CHIA, AMARANT, PERUANSKA MAKA KAO BILJKA PLODNOSTI, MAČJA KANDŽA KOJA TOPI CISTE, KAMU KAMU, BILJKA KOJA OD SVIH BILJAKA NA PLANETI SADRŽI NAJVEĆU KOLIČINU VITAMINA C

U mom detinjstvu putovanje avionom je bilo iskustvo za privilegovane. Poluprazni avioni, doterane stjuardese, niko te ne kažnjava za višak prtljaga. Danas su Holanđani sami sebe ukinuli na aerodromu Shiphol u Amsterdamu. Više nikoga ni ne vidiš od osoblja, samo gomila smorenih putnika lagano napreduje u vijugavim redovima dok ostali bespomoćno bulje u mašine za bording karte i mašine za čekiranje. Više nikoga ne možeš da šarmiraš. Avion za Limu je krcat, jedina prijatna vest je što KLM-ov avion ide na biodizel. Posle sedamnaest sati leta stižem u Limu, glavni desetomilionski grad Perua, peti po veličini u Južnoj Americi. Dočekuje me nasmejani domaćin, Novosađanin Lester Milidragović, vlasnik kompanije Superfoods, koja proizvodi NAŠU peruansku MAKU, na nekih deset hektara andske zemlje. Posle dva i po sata vožnje kroz beskrajni grad, dolazimo u mestašce Sinegilju, koja će mi biti baza za sve pravce daljeg putovanja. Zaprepašćena sam kamenom pustinjom koja okružuje Limu. Ovde nikada ne pada kiša. Rastinje se zaliva dva puta dnevno. Prvi susret sa srećnim jednostavnim ljudima je na pijaci na kojoj nema čega nema. Od prodavaca kokosa, hiljada vrsta krompira, kukuruza i banane, do mesta gde se sprema specijalitet peruanske kuhinje, živa riba seviće u sosu od limete i belog luka.

Peru je zemlja super hrane, mesto gde postoji 150.000 vrsta autohtonih biljaka kojih nema nigde drugde na planeti. Poslednjih deset godina odande dolaze neverovatne žitarice pune protein – kinoa, chia, amarant, peruanska maka kao biljka plodnosti, mačja kandža koja topi ciste, kamu kamu, biljka sa najvećim sadržajem vitamina C na planeti.

Lima je grad stalno obavijen oblacima i maglom, a sunca ima svega nekoliko sati dnevno. Deset miliona ljudi, automobili i autobusi čine da se satima ulazi i izlazi iz grada. Uništena zemljotresom sedamdesetih godina prošlog veka, Lima je sačuvala staro jezgro, koje se smatra najlepšom arhitektonskom celinom u Južnoj Americi. Prošetali smo se pešačkom zonom nalik Knez Mihailovoj, popili nacionalno piće ‘chicha moradu’ od crnog kukuruza, ananasa, cimeta, karanfilića i šećera od trske, i stigli do glavnog gradskog trga, Trga od oružja (Plaza de Armas), sa Gradskom većnicom, predsedničkom palatom iz 1938. i crkvama iz 16. i 17. veka, Mersed i San Pedro. U katedrali iz 16. veka nalazi se grob osnivača Lime, čuvenog Fransiska Pizara. Taman kad sam posmislila: ‘Sada nam nedostaje samo jedna procesija’ vidim gomilu sveta ispred katedrale. Priđem i ugledam zaštitinicu Lime svetu Rozu, za kojom se pružio dugačak red naroda, vojske i vojnih muzičara. Sutradan je počela ekspedicija. Ukrcali smo se u luksuzni autobus sa ležajevima koji cele noći putuje i prelazi preko 4.000 metara visokih Anda, ne bi li se sa druge strane spustio u gornju i srednju Amazoniju, koja se prostire na nadmorskoj visini od 1.500 do 2.500 metara. U zoru smo stigli u gradić Tingo Maria, na samo 500 km od prestonice, gde vlada tropska klima, noću padaju neviđene tople kiše i džungla buja, uprkos nadmorskoj visini od 2.000 metara. Prelazak preko 4.000 metara meni nije doneo mučninu i povraćanje jer je moj organizam čist i bez otrova, ali sam morala da dišem polako i duboko. Tingo Maria se nalazi u podnožju planina koje zovu Uspavana lepotica jer imaju obris devojke koja spava.

Na samo par minuta od grada, nalazi se nacionalni park sa bezbrojnim vodopadima i pećinama. To je možda bio najčudesniji i najautentičniji dodir sa netaknutom prirodom, sa pravom amazonskom džunglom. Malo hodanja po visećim drhtavim mostovima, vožnja otvorenim triciklom, koji je osnovno prevozno sredstvo u Amazioniji, i stižemo do glavne turističke atrakcije – penjanja po vodopadima sa tako romantičnim nazivom, Nimfin veo. Svuda dobroćudni psi nešto njuškaju, dok mi prijatan postariji vodič daje stare ‘Starke’ za pentranje po stenama i priča kako je vodopad dobio ime. Tako se, kaže, zvala neka popularna TV novela, pa su odlučili da po njoj nazovu vodopade.

Posle dva kilometara pešačenja došli smo do prvog od dvanaest vodopada. Nigde drugog puta, nego penjanje uz vodu i stene! Prepala sam se živa, ja koja ne smem da se popnem merdevinama uz drvo da uberem trešnje, ali me je, priznajem, bilo sramota od psa koji nam je pravio društvo i bez problema se verao uz kamenje. Buljim tako ispred sebe, gledam kamen po kamen, plašim se da se ne okliznem. Ali dobroćudni vodič koji poput divokoze ide ispred mene, baci mi konopac sa čvorovima, i mic po mic, eto mene polako na vrhu prvog vodopada, pa drugog, trećeg. Lester se, nabijen adrenalinom, verao bez problema, a ja sam pogledom tražila neverovatne plave tirkizne leptirove o kojima sam toliko slušala. Kažu da kada ti leptiri promene putanju i mahanje krilima, da se menja klima na planeti. I zaista, par tirkiznih za kameru neuhvatljivih leptira nas je pratilo, a onda su iščezli u dubini džungle.

Džungla ili ‘hungla’ kako ovde kažu, zaista je haos. Hiljadugodišnja stabla, neka oborena od zemljotresa, blokovi kamenja, sedimenti stena poput prirodnih stepenika, džinovsko zmijoliko korenje, debele lijane, po neka orhideja u visini, i peckavi komarci. Ogromni! Ali premazani smo peruanskim sprejom protiv insekata i zaista nigde ni plika ni uboda. Malo su me vukli, malo sam se ja učila veštini penjanja, tek, od dvanaest vodopada uspela sam da se popnem uz osam i pređem visinsku razliku od neverovatnih stotinjak metara. Pila sam tu izvorsku vodu i konačno shvatila zašto se petina sve pijaće vode sveta nalazi baš u ovim planinama. Gde god da pipneš Ande, iz njih i na ovim neverovatnim visinama izviru potoci i rečice, i sve se sliva i uliva u vijugavu anakondu budućeg Amazona. Moj otac je 1968. godine bio na filmskom festivalu u Sao Paolu i stigao je do ušća Amazona u Atlantski okean. Pričao mi je nedavno da je tamo Amazon širok 80 kilometara, kao Jadransko more, i da se tek iz aviona može sagledati. Ja sam krenula sa druge strane, od izvora ka mladom Amazonu.

Dok pijem i umivam lice prozirnom izvorskom vodom, pokušavam da shvatim ovo nepregledno prostranstvo zvano Amazonija, koja se prostire na nezamislivih 5,5 miliona kvadratnih kilometara površine i zahvata devet država: Brazil, Kolumbiju, Peru, Venecuelu, Ekvador, Gvajanu, Surinam i Francusku Gvajanu. Geolozi smatraju da su Andi prilikom sudara geoloških ploča (a ispod Perua leže tri takve ploče i zato tlo neprestano podrhtava), zaokružili sve vode Južne Amerike. Erozijom istočne obale one su potekle ka Atlantskom okeanu, stvorivši pluća sveta, Amazoniju. Amazonija ubrzano nestaje. Gledam kako se nemilice sve krči i zemlja prodaje budzašto. Novopristigli tricikli i motocikli ispuštaju izduvne gasove i predviđa se da će do kraja 21. veka Amazonija nestati. Kada čoveku izvade pluća, on umire.

Amazoniju dele na visoku, srednju i donju. U donju niko više ne ulazi jer tamo još uvek žive plemena koja nisu videla ono što mi zovemo civilizacijom, niti su ikad srela belog čoveka. Vlada Perua je, u nameri da ih zaštiti, zabranila ulazak u donju Amazoniju. U plućima sam sveta i dišem. Duboko… Nema kreštanja ptica. Samo zvuk vode koja se obrušava sa visina. Osećam se kao da sam u filmu Džona Bormana ‘Smaragdna šuma’. Voda je zaista smaragdna, i zeleno je zaista zeleno. Ne želim da se vratim u grad sa pilećim krilcima na tezgama. Želim ovde da ostanem. Naš drugi vodič, koji nam čuva telefone, novac i dokumenta, pun strpljenja pokazuje mi koju lijanu da uhvatim i na koji kamen da stanem. Amazonska prašuma sadrži preko 390 milijardi stabala 16.000 različitih biljnih vrsta. Ispod nje teče podzemna reka Rio Hamza, duga šest hiljada kilometara, 400 metara kraća od Amazona, a u jednom delu čak teče vertikalno.

U Amazoniji postoje dva godišnja doba – kišno i sušno. Sad smo na granici. Noću pada kiša, a preko dana je suvo. Kada dođe kišni period, vodopadi postaju opasni, neverovatna vodena sila krene iz ovih brda i spaja se sa podzemnim vodama u nepreglednu vodu. Više ne osećam strah. Lester je pun energije i namerava da se uzvere uz poslednji Nimfin veo. Ja odustajem i posmatram okolinu iz senke jednog neverovatnog drveta. Gledajući sada nepristupačno lice Amazonije, mislim kako je nekada vrvela od života i bila gusto naseljena. Arheolozi otkrivaju da postoje dokazi da je pre dolaska Kolumba ovaj region bio pun naselja, čak i gradova. Deset miliona indijanskih plemena vladalo je ovom šumom, dok ih danas ima svega 200.000. Dvanaesti oktobar, moja slava Miholjdan, ovde se decenijama slavio kao Kolumbov dan, dan kada je otkrivena Amerika. Od pre nekoliko godina, zahvaljujući naporima države Venecuele, 12. oktobar je proglašen za Dan otpora, dan kada je počeo jedan od najvećih genocida u istoriji ljudskog roda.

Gledam kako amazonski mravi strpljivo rade oko ogromnog mravinjaka i setim se njihovih sunarodnika iz zoološkog vrta u Kelnu. Oko 500.000 mrava je u Nemačkoj, u organizaciji Svetskog fonda za zaštitu prirode, nedavno demonstriralo za spas Amazonske šume, čiji opstanak ugrožava sve intenzivnija ekonomska aktivnost. Tada je defilovalo pola miliona insekata koji su umesto plakata nosili listove na kojima je pisalo ‘Spasimo Amazoniju’, ‘Merkelova, upomoć!’ i ‘Solidarnost’. U povorci su bili južnoamerički mravi sekači lišća, poznati pod imenom Atta, koje upravo gledam kako užurbano mile po čvornovatom drveću čije korenje izlazi dva metra iznad zemlje.

Zdravstveno stanje Amazonske šume je alarmantno. Nedavna studija objavljena u časopisu Nature otkrila je da Amazonija absorbuje dva puta manje CO2 nego pre 25 godina, što preti da još više pogorša posledice planetarnog zagrevanja. Tužno pomislih da je na ovoj planeti mnogo plemenitije biti glista nego čovek. Glista od đubreta napravi zemlju, a mi od zemlje napravismo đubre…. Lester se popeo uz najviši vodopad i ušao u pećinu. Sada mi je žao što se i ja nisam uspentrala. Posle celodnevne avanture po vodopadima u život me povratila jedna zrela slatka papaja i kokosova voda sa mangom. Spavanje uz dobovanje tropske kiše u hotelu sa parkiranim motociklima u lobiju… Sledećeg jutra hvatamo grupni taksi za novi grad u džungli, Aguatiju. Automobili su tek nedavno stigli do Amazona. Opčinjeni brzinom, vozači ludo voze, pretiču u krivinama kamione, tako da sam uglavnom zatvarala oči da ne bih vrištala. Na moje pitanje koliko ima nesreća, stigao je odgovor: ne mnogo. Ubrzo sam shvatila i zašto. Tolerantni vozači, svi se sklanjaju, svi uspevaju da izbegnu sudare. Kako – ne znam, ali ima nešto u tim ljudima koji su beda i sirotinja, ali nasmejani, mirni, okrenuti mnogobrojnim članovima svojih porodica. Srećni ljudi…

Malo, malo, pa su neki radovi na putu i stoji se satima. Niko nije ljut ni nervozan, žene prodaju čips od banana i svežu papaju, a naoružani vojnici štite vozače i putnike od razbojnika. U Aguatiji smo smešteni na samoj ivici močvare sa krokodilima, pored ribnjaka sa pajčetom, najvećom ribom Amazona i sveta koja dostigne dužinu i do 3 metra, sa kućnim ljubimcima zelenim papagajem koji se smeje, lenjivcem koji je uspeo da pobegne u džunglu i jatom pataka, u motelu gde nema vrata, nema prozora, sa limenim krovom po kome udara kiša, terasama bez ograda ali beskrajno čistim, udobnim krevetom gde sam provela kišnu amazonsku noć. Lilo je iz neba i zemlje, i sve je to ujutru nestalo uz sunce i sok od papaje, manga, ananasa, ćirimoje. U Peruu i najsiromašnija porodica u faveli ima blender. Voće se jede u velikim količinama.

Aguatia je puna ljudi, tricikala i grilovanih pilića po uličnim tezgama. Nastavili smo dalje ka prirodnoj atrakciji, vodopadu pod imenom Mladin veo. Uz put su mi pokazali kafanu u obliku letećeg tanjira. Vozim se luksuzno, sedim na dasci prebačenoj preko ivica prikolice koju vuče motocikl. Stižemo do crnog đavoljeg vodopada, gde se voda sliva niz potpuno crnu stenu koja ako se bolje zagleda ima obrise đavoljeg lica. Par stotina metara dalje, izletnički kompleks Mladin veo. Divno uređen park sa ogromnim amazonskim drvećem i belim cvetnim zvonima čiji miris ima halucinogena svojstva.

Smaragdna voda, topla i prijatna, prirodna hidro masaža. Nezaboravano popodne, gde ja glumim Kristinu iz filma Maratonci trče počasni krug. Napolju je sparno i vrelo i kupanje u vodopadu je pravo osveženje. Sve vreme u glavi odjekuje neka peruanska kumbija koju je puštao sa kasete vozač onog mahnitog taksija. Samo bih da pevam. Padaju selfiji koje noćas stavljam na Instagram. Lester uživa u snimanju, a ja jedva čekam da vidim šta će doneti sutrašnji dan. Kuda li ćemo krenuti na našem uzbudljivom putu kroz Amazoniju?

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: