ŽIVOT IZNAD OBLAKA

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

AUTORI:

BILJANA WILLIMON, SLIKARKA

LOKACIJA:

SLIKARKA, KOLUMNISTKINJA, IDEJNI TVORAC NEPREVAZIĐENIH INOVATORSKIH TELEVIZIJSKIH PROJEKATA U EMISIJAMA SERIJALA GALERIJA TAJNI I AUTORKA ZAŠTITINOG  ZNAKA TV STUDIJA B, EMISIJA POD ZAJEDNIČKIM NASLOVOM LAGUMI,   BILJANA  WILLIMON SPADA U ONE UMETNIKE ZA KOJE SE JEDNOSTAVNO KAŽE DA SU MULTIMEDIJALNI

Samo uporni i istrajni mogu da ostvare svoj san na način kako ga je realizovala Biljana Willimon. Jednog dana se našla u ulici Admirala Geprata, u šetnji sa mamom i tada malom ćerkom Aleksandrom. I kako u hodu skenira okolinu, čim je podigla pogled da osmotri arhitektonsku celinu građevina pored kojih je prolazila, ugledala je na vrhu jedne zgrade prelepu kupolu. Zagledala se u nju i kazala majci: “Vidi, ovde ću živeti jednog dana!“

Tako je i bilo. Posle svih peripetija, uz savlađivanje raznih prepreka, ona danas ima stan i atelje na vrhu jedne petospratnice u centru grada, a pogled sa ulice na osvetljenu kupolu predstavlja prolaznicima poseban doživljaj. Slikarka, kolumnistkinja i autorka neprevaziđenih inovatorskih televizijskih projekata u emisijama Galerija tajni, kao i zaštitnog znaka TV Studija B sa emisijom Lagumi, Biljana Willimon spada u one umetnike za koje se jednostavno kaže da su multimedijalni. To je ponekad prednost, a sa druge strane, često se čini da  jedan od izbora trpi na račun onog drugog. Time se više bave kritičari, a ona bira vreme i medij kada poželi nešto da kaže. Što god radila, ona je tome maksimalno posvećena, jer ni u jednom poslu nije pravila kompromise. Isto važi i za visoko estetizovani prostor u kome živi i stvara:

„Sve to što sam radila sa ovim potkrovljem i sa kupolom apsolutno liči na mene. To je podrazumevalo da sam učestvovala u svim radovima sa majstorima. Umeli su da kažu: evo je ova karakondžula, ali ja sam se uporno ponašala kao nepostojeći nadzorni organ, i nije mi promakla ni jedna etapa u radu. Kuvala sam im kafu i služila piće kada nisu radili na skelama. Mislim da sam umela sa majstorima jer sam ih poštovala, ali im nisam dozvoljavala da me foliraju.“

Prirodno i veštačko svetlo karakteriše Vaš životni prostor. Dali ste direktno učestvovali u određivanju pozicije i vrste rasvete?

Kvalitetnom rešenju veštačke rasvete sam dala izuzetan značaj, jer sam želela prostor koji će u svakom trenutku imati ravnomerno osvetljenje. Sama sam određivala poziciju rasvetnih tela, i to se pokazalo kao sasvim stručno urađeno. Koristila sam skupu rasvetu sa LED diodama i sijalicama sa malom potrošnjom energije, što sam sve unapred kupila. Volim skup dizajn kad je reč o nameštaju, ali i o rasveti. Ne zato što je skup, već zato što su dobre i kvalitetne stvari i proizvodi po pravilu skupi. Ja plaćam umetničko delo koje mi se dopada i koje želim da imam u stanu, bilo da je to slika ili skulptura. Zašto onda ne bih na fotelju ili na rasvetu gledala kao na umetničko delo koje mi ulepšava život?

U vašem stanu, ataljeu, postoje samo ulazna vrata i vrata na ulazu u kupatilo.

To je prostor od 150 kvadrata u dva i po nivoa. Htela sam da bude saglediv, a kako god ga pogledam, iz kojeg god ugla, on je meni i dopadljiv. Radujem se što vidim da i svi koji dođu dele moje raspoloženje. Dominiraju dve boje, crna i bela,  sa nekim bojenima akcentima u kupoli, kao što su ljubičasta stolica i koža, i crveni luster, a zapravo su najvažnije skulpture i slike. Recimo, nema knjiga, jer one koje su mi potrebne držim u zatvorenom ormanu, a najveći deo je u biblioteci kod moje Aleksandre. Slike i skulpture me najviše raduju i njima je sve podređeno.

Kod slikara u stanu, ateljeu, obično dominiraju autorova dela. Vi svoj prostor delite sa kolegama čiji se radovi uklapaju u vašu viziju lepog, atraktivnog, ekscentričnog?

Kada sam napravila kupolu, prvo što sam unela bio je rad Mrđana Bajića, jer sam od početka znala da je njemu tu mesto. Posle sam nabavila Duška Otaševića, Aleksandra Cvetkovića, Uroša Toškovića, Dadu Đurića…Naravno, pre toga sam imala Stojana Ćelića, Miodraga B. Protića, Vladu Veličkovića. Ja se neverovatno radujem kada ugledam kod nekog slikara delo koje mi se dopada i koje želim da imam na zidu. Dok ga ne kupim, ja ga nameštam, gledam,  isprobavam, igram igru koja me veseli. I uvek mi je žao kada sve popunim tako da više nema mesta za nešto novo. Moje poslednje otkriće je dizajner Uglješa Vrcelj, čiji mi je rad pomogao da prostor dobije novu dimenziju. Zdravko Joksimović mi je svojom skulpturom rešio problem ogledala kojim sam obložila jednu cev u stanu. Njegovu skulpturu sam stavila uz to ogledalo, jer bi bez nje taj deo izgledao kao detalj iz robne kuće. Ovako je to sjajna umetnička celina.

Nemate na zidu ni jednu svoju sliku iz ciklusa NITI, koji vas je obeležio kao slikarku. Zbog čega?

Ne postoji mesto na kome bih držala takav svoj rad, i zato ga nisam ni stavila. Sa druge strane, od svojih radova iz cklusa Šut u aut pravim printove i zalepila sam u stanu ogroman tapet od njih. I time sam pokrila deo zida.Ti printovi su, inače, veoma traženi i sada ih radim i za prodaju. Ja nisam zaljubljena u svoje radove, ja sam zaljubljena u lepo oblikovan prostor po svojoj meri. Držim se  vizuelnih zakona koje nisam strogo učila na fakultetu, ali ponešto sam ipak naučila kad je reč o teoriji forme, naprimer, ili kad je reč o poštovanju zakona likovnosti. Danas sam u fazi da mogu da dizajniram neke stvari kao da sam završila dizajn.

Vi očigledno više volite da sami dizajnirate prostor nego da to prepuštate arhitektima.

Arhtekti ne uključuju u svoj rad onoliko likovnosti koliko bih ja želela. Za mene je idealna kombinacija arhitekte i umetnika koji je slikar, dizajner, vajar. Tu bi se našla mera između arhitektonske strogosti i umetničke razbarušenosti. Užasava me činjenica da ljudi projektuju prostor, projektuju nameštaj za taj prostor, sve to spajaju, ukalkulišu i novac, koliko će sve to da košta, samo ne računaju čime će da ukrase zidove i ćoškove. To vam je kao kad imate ženu sa skupom haljinom, skupom tašnom, dobrim nakitom, ali jeftinim cipelama sa iskrivljenom štiklom. Kada vidim životni prostor bez i jedne slike, ja se uplašim. Pitam se u šta gleda neko ko živi u tom stanu. Preko onoga što ima ili nema na zidu, svaki vlasnik životnog prostora pokazuje ko je i kakav je. Ja bih se zarad slike i skulpture odrekla skupog nameštaja. Umetničko delo u stanu oplemenjuje čoveka, oplemenjuje dete koje odrasta u takvom prostoru.

Novost u vašoj karijeri je priprema monografije. Koliko vam to predstavlja zadovoljstvo, koliko je to veliki angažman s obzirom na činjenicu da vašu karijeru pored slikarstva jednako obeležava i bogato televizijsko stvaralaštvo?

Postoji u toj monografiji jedan deo u kome govorim o svojim klinačkim stremljenjima, o tome kako sam kao mala htela da budem poznata, slavna. To je san većine mladih, samo mali deo ga ostvari. Ja sam u svojoj karijeri uspela da spojim slikarstvo kao ljubav kojoj nisam robovala, i televiziju kao otkriće kojem sam se radovala.

Moj izbor je bio i ostao  konceptualna umetnost i to je ono što istinski volim. Jednom mi je prijateljica pričala kako  je na nekoj večeri slušala Miću Popovića koji me je hvalio kao  sjajnog  portretistu, i kako je rekao da je šteta što to ne radim. Meni je laskalo što je on tako mislio, ali nema te cene, nema te ponude za koju bih ja naslikala neki portret. Moj otpor je toliki da čak mislim kako to ne bih ni umela da uradim. Jednom me je jedan prijatelj zamolio da za nekog bogatog  novosadskog kupca naslikam pejsaž, vojvođansku ravnicu.  Hteo je da mu baš  ja to uradim. Posle silnih molbi,  pristanem. Krenem, a meni muka. Sve je u redu, naslikam predeo, ravnicu, ali kad pogledam, imam mučninu, sve mi to deluje neubedljivo, bez energije i shvatim da slikam bez emocija, bez strasti…Na kraju zamolim prijatelja da se izvini čoveku. Ja to, jednostavno nisam mogla. Ne umem da slikam po narudžibini, za novac, na zadatu temu, pa još realistički…

U svojoj karijeri ste pokazivali dozu slobode na kojoj su vam mnoge žene zavidele. Kako ste se izborili za nju?

Ja sam imala suštinsku slobodu zahvaljujući roditeljima i njihovom razumevanju. Oni su bili ljudi koji su na pravi način brinuli o meni, uključujući i to da sam imala ograničeno vreme za izlaske gotovo do kraja studija. Ali sa druge strane, ja sam se udala bez njihovog znanja, i nisam se bojala kako će da reaguju. Moji izbori, a bilo ih je po principu „ili to ili ništa“, pokazivali su da sam ja takva i da nema promene. A njihovo razumevanje se sastojalo u tome da se nisu ni trudili da bilo šta menjaju. Naročito posle bratovljeve smrti. Sećam se da sam jednom prilikom kazala mami kako hoću da vidim ko sam ja ustvari, hoću svašta da probam, da uradim, da vidim šta mogu, a šta ne. I tako je i bilo.

Danas znam da sam probala sve što me je zanimalo i da znam ko sam. Nisam probala drogu jer me nije zanimala, ne pijem jer mi alkohol ne prija, ne pušim jer sam alergična na duvan, živim zdrav život.

KADA SAM NAPRAVILA KUPOLU, PRVO ŠTO SAM UNELA BIO JE RAD MRĐANA BAJIĆA, JER SAM OD POČETKA ZNALA DA JE NJEMU TU MESTO. POSLE SAM NABAVILA DUŠKA OTAŠEVIĆA, ALEKSANDRA CVETKOVIĆA, UROŠA TOŠKOVIĆA, DADU ĐURIĆA…NARAVNO, PRE TOGA SAM IMALA STOJANA ĆELIĆA, MIODRAGA B. PROTIĆA, VLADU VELIČKOVIĆA.

Da li i dalje maštate?

Maštam uvek. Maštam da mi neko postavi solarne ćelije na krov, pa da imam toplu vodu i  struju, a ne da razmišljam o poskupljenjima i o grejanju. Ono što je najbliže ostvarenju je uvođenje lifta u moju zgradu. Projekat je već urađen. A ono najlepše čemu se jednako radujem kao što sam se radovala kupoli, jeste buduća velika terasa koju bih sagradila i sa koje bih imala pogled na naše prelepo dvorište. Šta god želeli, ako je to realno i moguće, ako usmerite svu energiju u tom smeru, san će vam se ostvariti. //ek RADMILA STANKOVIĆ – Više u EKO KUĆI No10

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: