EKO DUHOVNOST

NAJPOSEĆENIJE
PRIJAVITE SE ZA NEWSLETTER
Asset 1

LOKACIJA:

DANAS LJUDI BOLJE POZNAJU KOSMOS NEGO SOPSTVENU DUŠU I KILOMETARSKE DUBINE OKEANA NEGO BESKRAJNU DUBINU SVOJE DUHOVNE DIMENZIJE.

ŠETNJA HRAMOM
Ne znam da li ste bili u crkvi Svetog Nikolaja u Zemunu, tamo na putu od Dušanove ulice prema Keju, Dunavu i čuvenoj “Sent-Andreji”.Stara varoška crkva sa fantastičnim, zaista raskošnim drveno-zlatnim ikonostasom (sa čak 84 osamnaestovekovne ikone na sebi), sa mističnim freskama zemljanih boja i sa mnogo diskretne polutame prošarane dnevnim svetlom (propuštenim kroz visoke vitraže šarenih stakalaca spojenih olovnim “malterom”).

I sve je unutra nalik fruškogorskim manastirima iste generacije: ista aristokratska atmosfera, isti svečani osećaj kada se nađete usred hrama, pod visokim svodovima i unutar belih zidova oslikanih u neobičnom stilu onovremenog “vizantijskog baroka”.Oseća se nadvremenska, autentično-misterijska aroma nečega što živi još samo na ovim mestima. Kako bi starinskim rečnikom rekli: unutar poslednjih životvornih oaza usred duhovne pustinje koju nam je Božija promisao odredila kao sudbinu, ili tako već nekako…
I dok sam prolazio laganim koracima (da ne uznemirim dugo taloženu tišinu) kraj velikog Ikonostasa (između Svetog Nikolaja Mirlikijskog i Svetog Jovana Preteče na svojim krajevima), i dok sam nemo gledao u tek obnovljene plavo-zeleno-crvene freske prigušenih boja, i dok sam kroz debele zidine pažljivo slušao udaljene i utišane zvuke ulice kako se neumoljivo rasipaju i raspršuju u ovom sakralnom bunaru večnosti, i dok sam palio, jednu za drugom, molitvene voštanice u pesku potopljenom u vodi, razmišljajući o ljudima kojih više nema i stvarima koje nam toliko nedostaju… – OSEĆAO SAM DA ZAISTA POSTOJI NEKI DRUGI SVET, koji nam prethodi i traje uporedo sa našim vidljivim životima (onim određenim logikom, nepoverenjem svih vrsta, ironijom i cinizmom, neizbežnom kritičkom svešću i strahom od smrti). Osećao sam da postoji i neka druga i drugačija Srbija, koja se ne izdaje i ne ostavlja, koja traje, neprekinuto, kroz vekove i sve zamislive i nezamislive radosti i nesreće.Osećao sam da u nekom nevidljivom svetu I SADA, SASVIM REALNO (I NAD-REALNO, ako hoćete), POSTOJE NAŠI PRECI, koji nas s nadom i molitvama očekuju da im se pridružimo.
Osećao sam da se kobno samozavaravamo, ako više ne znamo i ne umemo da verujemo u taj nevidljivo-postojeći svet koji je duže od hiljadu godina određivao sve snove i čežnje naših davno zaboravljenih predaka.

Osećao sam kako nečujno pulsira i metafizički podrhtava ovaj višedimenzionalni duhovni prostor, uvlačeći me u sebe (tačno u meri koju sam ga sam prizvao i, tako, verovatno, zaslužio takvo osećanje).I znao sam da moja, ali i sudbina svih nas zavisi isključivo od nečeg što se nalazi s one strane naše svakodnevice, u neposrednoj blizini božanskog prisustva. Osetio sam da u svojoj veri i ljubavi za beskrajnom Lepotom nisam sam. I da nikada neću biti ostavljen. Osetio sam, po ko zna koji put, da su naš život i naša sudbina zaista vredni svakog našeg truda i napora, svih naših rizika i žrtvi. I da je naša drevna, starostavna vera najjasnija svetlost koja osvetljava naš duhovni i zavičajni, samim početkom dvanaestog veka započeti Put.

SVETA ZEMLJA U NAŠEM KOMŠILUKU
Paradoksalno, u neposrednoj blizini naših gradova i mesta na kojima živimo, tu odmah kraj naših domova, nalaze se one čudne građevine sa kupolom i krstom na vrhu, koje svojom drskom anahronošću odmah privlače pažnju svih turista i svakog stranca što naiđe u ove krajeve. Za razliku od stranaca, mi kao da smo se već nekako navikli na njih, pa i ne vidimo sasvim jasno ono za šta je potrebno mirno oko i iskrena radoznalost.Nikada se ne vidi najbolje ono što je odmah tu, kraj nas, pa ma koliko drugima bilo lepo i značajno, čudesno i originalno. To je već poznata stvar i inspirativna tema mnogih interesantnih knjiga i filmova. U našoj zemlji se nalazi na stotine ovakvih svetinja pod vizantijskom kupolom, sa oltarima odvojenim drvenim Ikonostasima od ostatka hrama, najrazličitije starosti i skoro svih klasičnih stilova sakralne evropske arhitekture. Tu su, od Kosova do nekadašnje severne granice Srbije (s beogradskom tvrđavom kao svojevrsnim urbanim graničnikom), naši srednjovekovni manastiri, koji plene velikim zidnim platnima prekrivenim “vizantijski plavim” freskama i onom čudesnom, tajanstvenom tišinom kojom su ispunjene ove mermerne školjke, preostale iz nekih davno prošlih i skoro zaboravljenih vremena. Kao da smo, ulazeći u ova sveta mesta, zakoračili u oživljenu prošlost, toliko različitu od svega drugog što se nalazi oko nas. Ove kamene, pre više vekova oslikane dvorane pune tišine i nadzemaljskog spokoja su i najsavršenija mesta za meditaciju koja se uopšte mogu zamisliti.Svi elementi za tako nešto su tu: i mir, i tajna, i drevnost, i diskretno prisustvo egzotično (u monaške mantije) obučenih čuvara ovih svetinja, i hipnotično svetlucanje (kraj ikona upaljenih) kandila u polutami manastira, i istočnjačko-opojni miris zapaljenog tamjana koji nas uvodi unutra (u naše unutrašnje biće), i milozvučni horski poj savršeno usklađenih glasova (što pevaju čežnjive molitve i svečane himne Hristu, Bogorodici i svetiteljima).

I to nije sve.

Pravoslavni manastiri u Srbiji su podizani, po pravilu, na najlepšim mestima koja se mogu naći. Obično je tu negde u blizini kakva bistra reka, netaknuta šuma, zelene cvetne livade, planinski vrhovi pod snegom, te savršen položaj hrama u odnosu na nebesku putanju sunčeve svetlosti nad manastirom tokom svih dnevnih mena (počevši od rane zore pa do noći pod zvezdama)…A i sva gradska gužva je dovoljno daleko, kao i zagađenost vazduha, svakodnevna nervoza, preterana pričljivost, banalne teme za razgovor, naša endemska svadljivost, urbana ironija i moderni cinizam, ekstremno racionalni odnos prema životu, savremeni sekularizam – sve su to ometajući šumovi onog spoljašnjeg života, kojih (ni u najmanjoj meri) nema u okolini drevnih manastira, a kamoli unutar njihovih zidina.To su, dakle, savršena mesta za duboku meditaciju, i to bez ikakvih posebnih priprema i rituala.Nema nikakvih prepreka za povlačenje u svoju suštinu i duboki mir svog bića, gde se osluškuju otkucaji srca i ritam večnosti.Tu naša tela postaju misterijske posude u kojima se komešaju i preobražavaju čula. Pretvaraju se u medijumske provodnike nekih zapretenih i nama odavno još nedostupnih i nepoznatih energija. Danas ionako ljudi bolje poznaju kosmos nego sopstvenu dušu i kilometarske dubine okeana nego beskrajnu dubinu svoje duhovne dimenzije.I ako prisustvujemo liturgijama i dugim (često celonoćnim službama), i ako sudelujemo u svetim tajnama, i ako se ispovedamo, i ako je manastir prepun vernika i hodočasnika, i ako u hramu nema apsolutno nikoga osim nas – u svim nabrojanim slučajevima imamo priliku da iz vremena osetimo večnost i da u konkretnom osetimo metafizički prostor.
Nije potrebno da putujemo desetine hiljada kilometara da bismo osetili neobjašnjiva, sakralna strujanja i one mistične intuicije koje možemo naći i tu, kraj nas: blizu Despotovca (Manasija), na periferiji Kraljeva (Žiča, a, odmah tu blizu i Studenica), kraj Čačka (manastiri ovčarsko-kablarske klisure), kod Trstenika (Ljubostinja), kraj Prijepolja (Mileševa), kod Ćuprije (Ravanica), nedaleko od Novog Pazara (Sopoćani). I u severnom fruškogorskom prostoru postoji veoma veliki broj nešto mlađih sakralnih objekata i pravoslavnih hramova, brižljivo postavljenih u blago i melanholično-ravničarsko okruženje ove, visinom možda ne previsoke, ali duhovnošću i tradicijom – visoke i reprezentativne “druge Svete Gore” (po mnogo čemu slične mediteranskom Atosu). A o Hilandaru ne treba suvišno trošiti reči. Tamo se odlazi, ko može sebi to da priušti (nije reč o novcu, već o drugoj vrsti priprema, o dozvolama za ulazak i boravak i strogim pravilima koja ne dopuštaju “stupanje ženske noge” na Svetu Goru), na pravo-pravcato hodočašće posle koga se ne vraćamo kući onakvi kakvi smo iz nje otišli, tragom Svetog Save i svih srpskih kraljeva. Bilo kako bilo, ako želite da meditacijom sebe očistite iznutra i resetujete svoj zamoreni nervni sistem, umorni duh i sa svih strana pritisnutu dušu, za to ne postoje nikakve prepreke.

Dovoljno je samo malo volje i odgovarajuća karta svih srpskih manastira – i već ste obavili skoro sve što je potrebno za isceljujuću meditaciju i veliko “unutrašnje putovanje” u centar svog bića, tamo gde još nikada nismo bili.// EKO KUĆA No11

Autor teksta: Redakcija
EKO KUĆA je prvi evropski i regionalni portal koji stručnjacima kao i široj čitalačkoj javnosti, nudi celovite informacije iz svih segmenata eko arhitekture i kulture.
Pogledajte još: