Kuća u polarnom krugu

TEREN NA KOME JE OBJEKAT LOCIRAN NALAZI SE TIK UZ POLARNI KRUG I VEOMA JE SPECIFIČAN – ISTOVREMENO SUROV I VELIČANSTVEN, OGOLJEN U VEGETACIJI, ALI BLISTAV U GEOMORFOLOGIJI. POSTOJEĆI PEJZAŽ JE OD AUTORA PROJEKTA ZAHTEVAO NEPRETENCIOZNA ALI DOMIŠLJATA REŠENJA.
Vega cottage je kuća za odmor smeštena na jednom od mnogobrojnih ostrva Vega arhipelaga u Norveškoj. Impozantne i široke vizure na Norveško more i oštre planine koje izranjaju iz njega, učinili su ovo istraživanje vrlo zanimljivim. Vikendica je koncipirana kao jedinstven odgovor na sve uslove njenog prirodnog okruženja, ali je još jedan presudan faktor uključen u poduhvat – tradicionalni lokalni arhitektonski uzorci koji su pronađeni nedaleko od lokacije, u neposrednoj blizini okeana. Radi se o kompleksu starih ribarskih koliba pod nazivom „Naust“, kroz čije je forme i materijalizaciju dokumentovano dugogodišnje iskustvo neimarstva u ovim uslovima i podneblju.

Baza kuće je granitna stena. Iz tog nivelisanog postolja razvija se razuđeni gabarit koji oponaša prirodne nepravilnosti okolnog pejzaža. Dve dominantne mase su denivelisane, što stvara poseban kvalitet u funkcionalnoj organizaciji unutrašnjosti. Da se ne bi ometale dominantne vizure prema moru, pristup kući je dat u formi uske prirodne jaruge, uvale gusto obrasle šipražjem i posute morskim peskom sa obližnje obale. Nakon pojave ove kuće pejzaž je ostao netaknut i divlji, čime su zadovoljeni i polazište i cilj autorske vizije.

Osnova objekta razvijena je na dva nivoa da bi se prilagodila terenu. U celini, prostorni plan je kompaktan. Znatan deo prostora prizemlja namenjen je društvenom životu, dok je na spratu razvijen sistem manjih spavaćih i porodičnih soba. Prizemlje je koncipirano nalik galerijskom prostoru – jedinstvene, centralno organizovane prostorije u čijem centru je smešteno funkcionalno čvorište kuće, kamin. Ognjište kao centar okupljanja duboko je urezano u ljudskoj svesti i vezuje se za same početke civilizacije.

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom kao glavnim upotrebljenim materijalom. Posebno su interesantni okviri oko staklenih zidnih površina koji tretiraju pejzaž kao štafelajnu sliku ili pak kao televizijski ekran. Od vrsta drveća zastupljeni su bor i breza, koji su suptilno kombinovani tako da se njihove taktilno-koloritske različitosti nadopunjuju. Izraz celokupnog enterijera je naturalan i takav da izgleda kao da ga je sam vlasnik ručno napravio. Potenciranje taktilnih vrednosti i patine koja se na kući razvija uporedo sa protokom vremena, predstavljaju poseban kvalitet projekta.//ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom.

Kuća u Polarnom krugu

TEREN NA KOME JE OBJEKAT LOCIRAN NALAZI SE TIK UZ POLARNI KRUG I VEOMA JE SPECIFIČAN – ISTOVREMENO SUROV I VELIČANSTVEN, OGOLJEN U VEGETACIJI, ALI BLISTAV U GEOMORFOLOGIJI. POSTOJEĆI PEJZAŽ JE OD AUTORA PROJEKTA ZAHTEVAO NEPRETENCIOZNA ALI DOMIŠLJATA REŠENJA.

Vega cottage je kuća za odmor smeštena na jednom od mnogobrojnih ostrva Vega arhipelaga u Norveškoj. Impozantne i široke vizure na Norveško more i oštre planine koje izranjaju iz njega, učinili su ovo istraživanje vrlo zanimljivim. Vikendica je koncipirana kao jedinstven odgovor na sve uslove njenog prirodnog okruženja, ali je još jedan presudan faktor uključen u poduhvat – tradicionalni lokalni arhitektonski uzorci koji su pronađeni nedaleko od lokacije, u neposrednoj blizini okeana. Radi se o kompleksu starih ribarskih koliba pod nazivom „Naust“, kroz čije je forme i materijalizaciju dokumentovano dugogodišnje iskustvo neimarstva u ovim uslovima i podneblju. Nesvakidašnji, neeuklidovski uglovi koji postoje u geometriji ovih kućica delimično su posledica praćenja konstitucije terena, a delimično – puka slučajnost. Drvene fasade odlikuju se čvrstom tektonikom, likovnom živopisnošću i snažnim vokabularom u aspektu materijalizacije, i karakteristično je da sa njih vrlo često izostaju prozori. Sve se to uklopilo u umetnički kredo autora, arhitektonskog dueta Kolman-Boye, koji je zasnovan na verovanju da dobra arhitektura treba da prečišćava svakodnevni život, bivajući pri tome hrabra, radoznala, evokativna i empatična. Tako su oni sebi postavili zadatak da sagrade „Savremeni Naust“ koji bi imao nepretencioznu pojavu i prepoznatljiv karakter, uz poštovanje narodnog jezika graditeljstva.

Plod njihovog razmišljanja, zalaganja i istraživanja oličen je u objektu koji kao da izrasta iz samog terena, i u tolikoj meri je srođen sa njim da se čini da od vajkada na tom mestu postoji. Ako ambijent shvatimo kao izvesnu melodiju, novi objekat je postavljen kao ton koji se prisno uklapa u nju, obogaćujući je i poštujući. Baza kuće je granitna stena. Iz tog nivelisanog postolja razvija se razuđeni gabarit koji oponaša prirodne nepravilnosti okolnog pejzaža. Dve dominantne mase su denivelisane, što stvara poseban kvalitet u funkcionalnoj organizaciji unutrašnjosti. Da se ne bi ometale dominantne vizure prema moru, pristup kući je dat u formi uske prirodne jaruge, uvale gusto obrasle šipražjem i posute morskim peskom sa obližnje obale. Nakon pojave ove kuće pejzaž je ostao netaknut i divlji, čime su zadovoljeni i polazište i cilj autorske vizije.

Nedvosmisleni derivati savremenosti kao neophodne vremenske atribucije kuće, vidljivi su u tehnologiji gradnje i primene materijala, stilu enterijera i posebno koncepciji prozorskih otvora. Dok na pojedinim fasadama i dalje nema prozora, frontalne fasade objekta snabdevene su širokim staklenim površinama koje su pri tome izgubile funkciju prozora i postale stakleni zid-zavesa. Kao na velikoj zidnoj slici, njima su obuhvaćena tri glavna elementa, odnosno prostorna pravca: okean, planinski obrisi i stenovito tle same lokacije.

AUTORI SU SEBI POSTAVILI ZADATAK DA SAGRADE SAVREMENI OBJEKAT KOJI BI IMAO NEPRETENCIOZNU POJAVU I PREPOZNATLJIV KARAKTER, UZ POŠTOVANJE LOKALNOG TRADICIONALNOG GRADITELJSKOG UZORA.

Osnova objekta razvijena je na dva nivoa da bi se prilagodila terenu. U celini, prostorni plan je kompaktan. Znatan deo prostora prizemlja namenjen je društvenom životu, dok je na spratu razvijen sistem manjih spavaćih i porodičnih soba. Prizemlje je koncipirano nalik galerijskom prostoru – jedinstvene, centralno organizovane prostorije u čijem centru je smešteno funkcionalno čvorište kuće, kamin. Ognjište kao centar okupljanja duboko je urezano u ljudskoj svesti i vezuje se za same početke civilizacije. //ek Mare Janakova Grujić – Više u EKO KUĆI No13

Enterijer je opremljen jednostavno, ali vrlo nadahnuto i duhovito, sa drvetom.

Solarna govornica

ORGANIZOVANA ZAJEDNICA KOJU FORMIRAJU STANOVNIŠTVO, UPRAVA, STRUČNJACI I INVESTITORI VODI SE EKOLOŠKIM, MORALNIM, EKONOMSKIM I KULTURNIM VREDNOSTIMA. ONA KORISTI OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE UMESTO NAFTNIH DERIVATA. ONA IMA VIZIJU I PRIHVATA ODGOVORNOST ZA ZAŠTITU ONOGA ŠTO KORISTI.
Grad čine ljudi, građevine, slobodni prostori,saobraćajnice… ali ne samo to. Tu su i sekundarni slojevi, gradska oprema koja nas informiše i olakšava nam orijentaciju u prostoru. Oni su kao nameštaj u kući – oprema ulice ili trga čini da urbani ambijent dobije na kvalitetu ili izgubi na atraktivnosti.

Zbog sve veće popularnosti obnovljivih izvora energije, a u cilju stvaranja održivog i originalnog načina, komunikacije u jednoj modernoj urbanoj sredini, dizajner Hakan Gursu, direktor Designnobis-a, kreirao je telefonsku govornicu Solbooth, koja svoje energetske potrebe podmiruje korišćenjem solarne energije. Za njenu realizaciju korišćeno je kaljeno staklo i nerđajući čelik, a dizajn same govornice je potpuno transparentan, pa se proizvod skoro utapa u urbani prostor, naglašavajući svoju pristupačnost. Ova govornica, pored toga što ima, osnovnu funkciju da omogući obavljanje telefonskih poziva, takođe je i neka vrsta ’info-pulta’ gde svaki turista može da dobije najosnovnije informacije o gradu. Ovaj proizvod je osvojio drugu nagradu na konkursu ’’A’Design’’ u kategoriji Dizajn uličnog mobilijara 2012-2013. godine.//ek IVANA NIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Santorini večni sjaj Atlantide

SANTORINI, OSTRVO OBAVIJENO MITSKOM TAJNOM NESTANKA ATLANTIDE, DANAS JE SVETSKI POZNATA TURISTIČKA DESTINACIJA KOJA POSETIOCE ODUŠEVLJAVA SVIM OVOZEMALJSKIM ČARIMA – IZUZETNOM KLIMOM, SPECIFIČNOM I PRELEPOM ARHITEKTUROM, CRNIM PEŠČANIM PLAŽAMA, NEZABORAVNIM TIRKIZNIM PLAVETNILOM EGEJSKOG MORA I ČAROBNIM ZALASCIMA SUNCA.

Ostrvo Santorini je najintrigantnije i najjužnije ostrvo u grupaciji Kiklada. U prošlosti je bilo poznato kao Kalista, Najlepša, i Tera, po legendarnom doseljeniku Terasu iz Sparte. Današnje ime je dobilo po Agia Irini (Santa Irini), zaštitnici ostrva. Santorini danas poput broda plovi sredinom Egejskog mora, ponosno podignutog pramca i sa svim ožiljcima koji su ga obeležili na dugom putovanju kroz istoriju, nestvarnom lepotom prirode izaziva strahopoštovanje i pokreće večno pitanje: ’‘Da li je u tom vodenom prostranstvu oivičenom kalderom, strmim liticama vulkanskog grotla, na čijem horizontu je zalazak sunca jedan od najlepših na svetu, zaista potonula i zauvek nestala legendom ovenčana civilizacija Atlantide?“

MIT O ATLANTIDI
Hronika biblijske katastrofe urezane u memoriju ovog ostrva vraća nas u praistoriju sve do kosmogenijskih preokreta u utrobi Planete, geoloških promena u Zemljinoj kori i do naknadne evolucije ostrva u sadašnji oblik, koji je rezultat dugoročne aktivnosti vulkana. U novijoj istoriji bilo je nekoliko erupcija vulkana, ali je najpoznatija ona iz 1550.godine p.n.e, nazvana Minojskom erupcijom, koja se po svojim katastrofalnim razmerama i posledicama smatra jednom od najvećih u ljudskoj istoriji. Današnji izgled ostrva je upravo posledica ove ogromne vulkanske erupcije od koje je zapadni deo ostrva progutan u dubinama Egejskog mora i koja je sa sobom, prema mnogim teorijama, odnela sve tragove visoko razvijene, najzagonetnije civilizacije čovečanstva – Atlantide, koja je nepovratno nestala u trenutku kada je bila na svom vrhuncu. Misterija o civilizaciji Atlantide može se naći i u Platonovim dijalozima, u kojima je opisano kako je ova katastrofa ogromnih razmera odredila sudbinu Atlantide, velike i divne države superiorne u odnosu na ostala ostrva, koja je svoju nadmoć dugovala izuzetnoj civilizaciji i koja je nestala pod morem u toku jednog dana i jedne noći.

ISTORIJA OSTRVA
Santorini svoju jednostavnu topografiju eliptičnog oblika duguje vulkanskim aktivnostima u davnoj istoriji, a katastrofalna Minojska erupcija je definisala arhipelag od pet ostrva: Fira, Tirasija, Aspronisi, Palea Kameni i Nea Kameni od kojih su poslednja dva, usled snažnih tektonskih promena i vulkanskih aktivnosti doslovno izronila iz dubine mora u centru kaldere, ne tako davne 1707.godine. Istorija, geologija i arheologija nam nude niz činjenica vezanih za stvaranje i evoluciju ovog neverovatnog mesta. Na liticama nekadašnjeg vulkanskog grotla koje okružuju kalderu u visini od 150-300 metara, horizontalne paralelne trake crvenih, čokoladno braon, oker, žutih i crnih stena i lave, formirane su tokom ponovljenih erupcija i predstavljaju jedinstven dokaz o burnoj istoriji ostrva.Arheološki nalazi na Santoriniju ukazuju da je u doba Minojske erupcije na ostrvu postojala bogata pomorska kultura sa razvijenom privredom.

Nađeni su dvojni sistemi cevi, što sugeriše da je jedan sistem cevi bio za toplu vodu verovatno geotermalnog porekla, i što predstavlja izuzetno naprednu tehnologiju za ono doba. Nalazište Akrotiri predstavlja jedinstvenu arheološku celinu gde su na velikom prostoru saèuvani. Pogled na kalderu i vulkan sa ivice Fire Među belim hotelima ušuškana je kupola pravoslavne crkve Sv. Jovana kompletni infrastrukturni delovi nekadašnjeg velikog i bogatog grada. Kuće su bile prave male palate očigledno prebogatih stanovnika. Iskopavanje u Akrotiriju verifikuje postojanje Minojske civilizacije pre velike erupcije, i iz ovog vremena očuvane su freske, keramički elementi, nameštaj, napredni drenažni sistem i trospratna zgrada.

ARHITEKTURA
Arhitekturu Santorinija nije lako opisati, jer nigde na svetu ne postoji takva igra i odnos oblika i boja. Ono što je specifično za ovaj otok su grozdovi belih kikladskih kućica prošarani plavim kupolamana vrhovima crnih vulkanskih stena, a na plažama preovlađuje crveni i crni pesak.
Na ovom ostrvu naselja su graðena na visokim liticama daleko od mora, a većina kuća su mali beli objekti, uglavnom sa kupolama na nekom delu krovne konstrukcije, dok je celo ostrvo ispresecano uskim, krivudavim, kamenom popločanim ulicama. Santorini je poznat po mestima Fira i Oia, čija arhitektura i panorame predstavljaju glavnu atrakciju za brojne posetioce iz celog sveta i čije su fotografije najčešće objavljivane u svetskum medijima.

Firu karakterišu kuće ofarbane u belo, sa lukovima i plavim svodovima, koje se protežu po ivicama nekadašnjeg vulkanskog kratera i koje na suncu bljeskaju poput školjki. Mesto se kaskadno spušta prema morskoj obali strmim stepenicama koje povezuju terase vila i restorana. Oia je poznata po tradicionalnim kikladskim vetrenjačama koje dominiraju panoramom i sastavni su deo pejzaža ovog mesta. Svojim neoklasičnim vilama, šarenim kućama, malim crkvama i uskim kaldrmisanim ulicama nudi najromantičnije prizore i otkriva mnogo lepih mesta koja treba posetiti. O sakralnoj arhitekturi, crkvicama kojih ima više od tri stotine, najbolje svedoče fotografije. Na vrhovima crnih vulkanskih stena izviru brojni zvonici ičine pejzaž jedinstvenim na svetu.

SANTORINI DANAS
Iako je već godinama na listi deset najposećenijih svetskih destinacija, Santorini ostaje čudesno divlji dragulj Mediterana, ostrvo kontrasta gde se podjednako uživa u ludom noćnom provodu i u tihovanju na prelepim plažama, uz pogled na moćni vulkan koji stalno upozorava da se veličanstvena priroda ne može ukrotiti.
Fira je glavni grad Santorinija, izuzetne arhitekture, sa jednim od najlepših pogleda na morsko plavetnilo. Grad se nalazi na 260 metara iznad površine mora i sagrađen je na ivicama i obroncima nekadašnjeg vulkanskog kratera. Tokom leta, u večernjim i noćnim satima grad ne spava, terase svih kafića i restorana su ispunjene turistima koji dolaze da uživaju u prelepom pogledu, opuštenoj atmosferi i muzici i uz izvaredan zalazak sunca nad dubokim plavim morem degustiraju čašu dobrog domaćeg vina.

Po lepoti ne zaostaje Oia, koja je proglašena za najlepše turističko selo na planeti. Oia je jedna od najvažnijih atrakcija Santorinija, a šetnja po mermernim pločama u njenim uličicama je apsolutno jedinstven doživljaj. Oia je stecište svetskog džet-seta, čiji pripadnici po astronomskim cenama kupuju i iznajmljuju kuće na najatraktivnijim pozicijama i sa najlepšim pogledom. Ostala naselja su male ribarske luke, od kojih su najpoznatiji i za posetioce i turiste najinteresantniji Kamari, Emporio, Perisa, Pirgos, Terasija i Akrotiri kao glavno arheološko nalazište Minojske civilizacije iz perioda pre velike erupcije. U podnožju ostrva nalazi se stara luka, u koju danas pristaju samo kruzeri, luksuzna plovila kojima turisti krstare Mediteranom. Od luke do Fire treba se popeti uz 566 veoma strmih i uglačanih kamenih stepenica, a kao alternativni prevoz postoje i žičara i čuveni Santorini taksi – magarci.
Danas Santorini uživa ugled najpoznatije svetske turističke destinacije koju svake godine posećuju hiljade turista iz celog sveta, opčinjeni tajnom nestanka jedne od najvećih civilizacija savremenog čovečanstva, ali isto tako i svim ovozemaljskim čarima ovog izuzetnog ostrva sa specifičnom klimom i nezaboravnim plavim morem.

OBALA I PLAŽE
Obale Santorinija spadaju u najlepše na Mediteranu, a ono što ovo ostrvo već na prvi pogled čini jedinstvenim, jesu plaže od vulkanskog peska. Kada se tome doda beskrajno tirkizno plavetnilo Egejskog mora, Santorini zaista izgleda kao raj na zemlji. Vulkanska lava je u dodiru sa morem stvorila fantastične oblike i boje koje predstavljaju glavno obeležje plaža Santorinija. Poznate plaže nalaze se uglavnom duž istočne i jugoistočne strane ostrva, a svaka od njih ima posebne karakteristike. Ako krenemo iz Oie prema istoku ili jugu, prvo su tu plaže Bakedes, Koloumbus i Rajska plaža. Ne vide se najbolje sa glavnih puteva, pa ih koriste uglavnom poznavaoci ostrva. Potom slede Monolithos, Avis I Kamari, jedna od najbolje organizovanih plaža na ostrvu, sa brojnim hotelima, barovima i restoranima. Iza njih su Perivolos i Perisa. Na jugu ostrva je Vlihada, Crvena plaža i Bela plaža dostupne su samo sa morske strane.

VEGETACIJA, HRANA I VINO
Zbog sušne sredozemne klime, vegetacija je ovde veoma oskudna, sa malo zelenila. Prema jednoj od najstarijih legendi, na ovom ostrvu je rođen grčki bog vetra Eol. Severoistočni vetar meltemi ovde ne prestaje da duva, pa tokom vrelih letnjih dana posetioci imaju utisak da je u ostrvo uperen veliki
fen. Na ostrvu vlada umereno mediteranska klima, sa suvim i toplim letima i blagim zimama, a posetioce svakako raduje podatak da od maja do oktobra kiša ne pada gotovo nikada.
Klima sa 350 sunčanih dana godišnje oduševljava česte goste ovog ostrva i omogućava im da tokom cele godine uživaju u tajnama ostrvske kuhinje i vina. Turizmu danas konkuriše gajenje vinove loze, koja zbog povoljne klime i mineralnog sadržaja vulkanskog tla daje verovatno najbolja vina u Grèkoj. Uzgaja se oko 40 sorti grožđa, a zbog nedostatka vode i stalnih vetrova, loza je polegla po plodnom tlu. Najpoznatije i najskuplje vino je Vinsanto, jako i slatko vino koje se posle odležavanja od pet godina služi kao aperitiv.

Nikteri je još jedno vino popularno na Santoriniju, nazvano po praksi berbe grožđa noću da bi se izbegla oksidacija i kvarenje. Vina ima za svaki džep, prodaju se na točenje, i to najčešće crveno i belo desertno vino koje meštani jednostavno zovu gliko – slatko. Vinarije su takođe jedan od zaštitnih znakova Santorinija, od kojih su neke pretvorene u prave muzeje sa tradicionalnom opremom za vinarstvo, i u kojima možete uživati u degustaciji razlićitih sorti vina.

Na ostrvu takođe uspevaju pistaći i masline, i za naše pojmove neobično sitno povrće – minijaturne, preslatke lubenice, beli patlidžan, čeri paradajz i posebna vrsta graška od koga se pravi specijalitet grčke kuhinje, fava. Jedna od legendi o ovom ostrvu je da na njemu ima više vina nego vode, više magaraca nego ljudi i više crkava nego kuća. Samo prvi deo ove turistima namenjene bajke u potpunosti je tačan, jer na ostrvu ne postoji ni jedan izvor niti bunar, a sva voda koja se koristi donosi se brodovima i skupo se plaća. Santorini, ostrvo obavijeno mitskom tajnom nestanka Atlantide, danas je svetski poznata turistička destinacija koja posetioce oduševljava svim ovozemaljskim čarima – izuzetnom klimom, specifičnom i prelepom arhitekturom, crnim peščanim plažama, nezaboravnim tirkiznim plavetnilom Egejskog mora i čarobnim zalascima sunca.//Više u EKO KUĆI No13

O sakralnoj arhitekturi, crkvicama kojih ima više od tri stotine, najbolje svedoče fotografije.

Design by Hakan Gursu

ONO ŠTO PRESUDNO ODLIKUJE DIZAJNERA I ČINI GA JEDINSTVENIM I NEPONOVLJIVIM , ONO ŠTO ČINI NJEGOVU JEDINSTVENU FILOZOFIJU I ODRE ĐUJE NJEGOV LIČNI PRISTUP DIZAJNIRANJU JESTE SPOSOBNOST UMETNIKA DA IDENTIFIKUJE PROBLEM.
Dr Hakan Gursu, izuzetno nagrađivan dizajner iz Ankare je od samog početka svog kreativnog života bio fasciniran dizajnom i mogućnošću da sve što vidi prenese na papir. Akademski obrazovan u Turskoj i Japanu, iz oblasti dizajna, arhitektura, enterijera i urbanizma, svoje profesionalno delovanje je proširio na međunarodnom planu, posebno u Rusiji, a redovnu akademsku karijeru je obavljao na Tehničkom Univerzitetu u Ankari. Svoje poznavanje održivih materijala i inovativnih načina za njihovo korišćenje ga ne ograničava samo na dizajniranje proizvoda, već kroz holistički koncept obuhvata sve njegove pojedinačne delove, i svaki proizvod posmatra kroz njegovu namenu odnosno širi kontekst. Kroz delovanje vlastitog studia DESIGNNOBIS, uvodi inovativna rešenja u dizajniranju proizvoda, sa ciljem da olakša proizvodni proces i poveća efikasnost proizvodnje, za šta je, uz svoj tim, višestruko nagrađivan u poljima arhitekture, enterijera i dizajna.

>> SEĆATE LI SE KAKO STE I ZAŠTO ODLUČILI DA POSTANETE INDUSTRIJSKI DIZAJNER?
Detinjstvo sam proveo pored same morske obale, u Istanbulu. Sam sam sebi pravio igračke i tako sam stalno nešto dizajnirao. Sem toga, voleo sam da sve što vidim prenesem na hartiju. Moji roditelji su očekivali da ću postati arhitekta, jer bi arhitektura najbolje spojila tu moju izuzetnu moć percepcije i moju crtačku veštinu. Srećom, otkrio sam industrijski dizajn, ne baš tako popularan u to vreme, i tada definitivno odlučio šta će mi biti profesija. Dizajn mi nije samo davao prostora da usavršim svoje već postojeće sposobnosti, nego mi je dopuštao da ih razvijem do neslućenih visina i da ih u budućnosti podignem na vrlo visok nivo. Osnovne studije sam završio kao jedan od najboljih studenata u klasi, master studije sam završio na odseku za arhitekturu, a doktorat sam uradio u oblasti urbanog dizajna.
>>RADITE NA KREIRANJU DRUGAČIJEG ŽIVOTNOG STILA, NEGUJETE EKOLOŠKI I ODRŽIVI DIZAJN. KAKO STE ODLUČILI DA SE ORIJENTIŠETE NA ODRŽIVI DIZAJN I U KOJOJ MERI TAKAV PRISTUP KARAKTERIŠE VAŠA AKTUELNA DIZAJNERSKA REŠENJA?
Kako se naše potrebe menjaju, tako se menja i svet. Masovna proizvodnja i potrošnja veće su nego ikad. Trošimo i prirodu, pa su ekološki problemi svuda oko nas. Toliko su izraženi da ih nikako ne možemo ignorisati. Dizajneri imaju zadatak da smisle šta da se uradi sa proizvodom nakon što se upotrebi. Toliko su nam promenjene životne navike i toliko je evoluirao industrijski svet, da dizajneri moraju u svoj rad da dodaju mnogo novih dimenzija. Održivost, tehnike proizvodnje, novi materijali, lokalni izvori i neophodnost reciklaže, sve su to odrednice u procesu dizajniranja na koje bitno utiču sami dizajneri.
>> ŠTA BI VAMA KAO DIZAJNERU I INOVATORU POMOGLO DA STVARI UČINITE ODRŽIVIJIM?
Odgovor je prilično jednostavan. Svesnost, i to odozgo na dole, kao i odozdo na gore. Prvi oblik svesnosti odnosi se na kompanije, koje treba da shvate činjenicu da je dugoročno smanjenje troškova moguće zahvaljujući upravo održivom dizajnu, i da treba da budu spremne da u to ime prihvate kratkoročno povećanje troškova. Sa druge strane, i krajnji korisnici moraju da naprave razliku između održivih i neodrživih proizvoda i da svesno donesu odluku o tome koje treba da kupuju.
>> ŠTA NA VAS NAJVIŠE UTIČE KADA TREBA DA OSMISLITE JEDNO SVOJE DELO? DA LI NA VAŠE ZAMISLI UTIČE I VAŠE ZNANJE IZ DOMENA ARHITEKTURE I KOLIKO?
Industrijski dizajner vremenom sazreva. Zato na moj rad utiču mnogi faktori, poput novih životnih iskustava, stečenog znanja iz različitih oblasti – sociologije, kulture, filozofije,kao i svakodnevnog posmatranja ljudi iz moje okoline. Na moj stvaralački proces svakako utiče i sve ono što se aktuelno dešava u arhitekturi. To je pre svega potreba za multifunkcionalnim dizajnom zbog trenda smanjivanja veličine prostora i broja prostorija. Takva ograničenja su uticala na dizajn mog stola i stolice pod nazivom Otto set.

>> ŠTA JE PRVO – IZBOR MATERIJALA ILI ZAMISAO DIZAJNA? KAKO ODABIRATE MATERIJAL ZA SVAKI VAŠ PROIZVOD?
Najčešće prvo ide ideja za dizajn, a onda razmatram izbor materijala. Ponekad imam različite verzije dizajna za različite materijale. Desi se ponekad da me materijal vodi i da on predstavlja srž projekta. Primer za ovo je projekat Infinite Light. Osnovna zamisao je bila da se ponovo upotrebe i ožive plastične boce, tako da je dizajn bio okrenut svojstvu PET boca da dobro izoluju zvuk i toplotu i da su trajne i otporne na oštećenja. Na taj način je materijal odredio dizajn.
>> KOLIKO VREMENA PROTEKNE OD ZAMISLI DIZAJNA DO REALIZACIJE PROIZVODA? KOJI DEO TOG PROCESA JE ZA VAS NAJUZBUDLJIVIJI?
Od zamisli i stvaranja opšteg koncepta do materijalizacije prototipa nekog proizvoda najčešće protekne šest meseci, a za složeniji dizajn potrebno je ponekad i dve do tri godine. Najzanimljiviji deo je onaj kada prve skice sazrevaju i pretvaraju se u konačni projekat, a pri tome se razmatraju različiti faktori i donose odluke koje bitno utiču na krajnji rezultat, izgled i svojstva projekta. Uzbudljiv je ceo razvojni proces, i najsitniji detalji donose radost. Proces razvoja projekta je uvek uzbudljiviji od finalizacije, jer kad je gotovo, onda je gotovo, a to znači pristupanje novim projektima.
>> KOJIH VREDNOSTI I KOJE ETIKE SE DRŽITE KADA JE REČ O DIZAJNIRANJU? ŠTA VAS ČINI JEDINSTVENIM I DRUGAČIJIM U ODNOSU NA DRUGE DIZAJNERE?
Ono što presudno odlikuje dizajnera i čini ga jedinstvenim i neponovljivim, ono što čini njegovu jedinstvenu filozofiju i određuje njegov lični pristup dizajniranju jeste sposobnost umetnika da identifikuje problem. Problem koji ja odlučim da razrešim, drugi dizajner možda i ne vidi ili ne smatra da zavređuje trud. Ja se hranim mesom i kostima života i kulture. Za mene je od najveće važnosti da moj dizajn ima ulogu i da daje doprinos u oblikovanju svih budućih vizura i perspektiva. Sem toga, uživam u tome da razvijam takve projekte koji će motivisati korisnike da razmisle o konceptu njihovog oživljavanja. Drugim rečima, jedan od mojih ciljeva je da korisnika podstaknem da razmisli o proizvodu pre nego što ga konačno odbaci kao otpad i da tako produži njegov životni vek.
>> ŠTA JE PO VAMA NAJVEĆI USPEH KOJI STE DO SADA POSTIGLI U KARIJERI, I DA LI STE SE ODLUČILI ZA NEKO POSEBNO POLJE UNUTAR VAŠE PROFESIJE?
Ima više uspelih projekata i postignuća koja su mi dragocena, ali su mi ipak najveći izazov one nagrade koje još nisam osvojio. Trajno i održivo postizanje uspeha je najbolje. Dizajner ne može da uživa u luksuzu da se opredeli samo za jednu oblast stvaralaštva. Naprotiv,ako dizajner u svom portfoliju ima raznovrsne oblasti i raznorodne projekte, garancija je da je sposoban da iznedri dobre ideje i predoči značajne inovacije.

>> DA LI SE VAŠE AKTIVNOSTI U OBLASTI INDUSTRIJSKOG DIZAJNA ŠIRE I NA DRUGE OBLASTI, POPUT ARHITEKTURE, UNUTRAŠNJEG DIZAJNA, URBANOG DIZAJNA I URBANIZMA?
Moje poznavanje održivih materijala i inovativnih načina za njihovo korišćenje nije ograničeno samo na dizajniranje proizvoda. Dizajn predstavlja jedan holistički koncept koji se ne može deliti na pojedinačne delove. Naprimer, kada dizajniram jahtu, uradim do detalja i dizajn njenog unutrašnjeg prostora. Ponekad se dizajn radi obrnutim redosledom: prvo unutrašnjost, a onda spoljni deo koji će biti u skladu sa njom. Ne može se jedan proizvod odvojiti od njegove namene i konteksta. Kada dizajniram kućne aparate, prvo proučim kuhinjski prostor. To se odnosi i na nameštaj. Pre nego što pristupim dizajnu nameštaja, pozabavim se prostorom u koji će biti smešten. Urbani dizajn je tema moje doktorske disertacije. Zaista volim da radim na urbanom mobilijaru i na interakciji proizvoda i korisnika u urbanom okruženju. Svim predmetima iz oblasti urbanog dizajna koje sam uradio veoma sam zadovoljan. Tu su nagrađivana ekološka telefonska govornica SolBooth, taksi stanica, klupe, i još mnogo toga.
>> RADILI STE I U DRUGIM ZEMLJAMA, U JAPANU I U RUSIJI. DA LI SU ISKUSTVA IZ TIH ZEMALJA UTICALA NA VAŠ PRISTUP DIZAJNU?
Svakako! To je neizbežno. Nisam tamo stekao samo globalnu perspektivu, nego sam dobio i priliku da usvojim posebnu percepciju i interpretaciju modernih tokova u različitim kulturama.Posebno je Japan snažno uticao na moje dnevne navike. Usvojio sam Zen učenje i smatram da je ono veoma blisko mom konceptu dizajna, toliko da se sa njim čak i preklapa u mnogim aspektima.
>> DOBITNIK STE MNOGIH NAGRADA ZA DIZAJN.ŠTA VAS VUČE NAPRED DOK RAZVIJATE SVOJA DIZAJNERSKA DELA?
Sila koja pokreće dizajn je želja da stvarate i da se izrazite. Produktivnost i sposobnost kreacije daju smisao životu, tako da se osoba razvija i menja zahvaljujući stvaranju. Planiram da stvaram sve dok dišem, dok sam živ. Da budem iskren, sve te nagrade koje dobijam samo su izgovor. Pravi cilj je osetiti radost u procesu stvaranja dizajna.
>> KOJE VAM JE VAŠE DELO NAJDRAŽE?
Do sada je svaki moj dizajn imao za mene posebno značenje i bio je vezan za mene posebnom pričom. Ipak, ako baš moram da izaberem jedno delo, to je jedrenjak od 66 metara Snow, koji ima posebno mesto u mom životu zbog dužine vremena koje smo proveli na njegovom projektovanju, a još više zato što me uvek iznova zadivljuje njegova poetska priroda.

>> DO KOJE MERE SU INDUSTRIJSKI RAZVOJ I STANDARDIZACIJA U RAZLIČITIM OBLASTIMA UTICALI NA POMERANJA U UMETNOSTI DIZAJNA I NA ORIGINALNOST DIZAJNERSKIH REŠENJA?
Moj pristup dizajnu uvek je imao za cilj da olakša proizvodni proces i poveća efikasnost proizvodnje. Stoga verujem da najnovije tehnike i standardi ne predstavljaju nekakvo ograničenje. Naprotiv, oni sigurnom rukom vode dizajnera i oživljavaju pojedine projekte. Ako potpuno ovladate proizvodnim procesom i materijalima, dobijate priliku da ovladate upotrebom resursa na ispravan i odgovoran način. Jedan naš proizvod, Living Pots, napravljen je od otpada u industrijskoj preradi drveta i pretvara taj otpad u funkcionalne i dekorativne posude raznih veličina. Ponavljam, mi oživljavamo otpadni material i stvaramo održive proizvode.
>> KOJE SU PREDNOSTI, A KOJE SU MANE PROFESIJE INDUSTRIJSKOG DIZAJNERA?
To zavisi od regiona u kojem radite. U industrijskim društvima, uloga dizajnera je jasno definisana i jedina mana je postojanje velike konkurencije. U našem društvu ostaje još mnogo toga što treba rešiti, jer se dizajn još uvek na skali vrednosti doživljava kao nepotrebni luksuz. Tako misli većina vlasnika malih i srednjih preduzeća, a takođe i većina potrošača. Trebalo bi edukovati i poslovne ljude i potrošače da bi shvatili da je dizajn neophodan u procesu industrijalizacije, a posebno u masovnoj proizvodnji. Po meni je dizajn važno oruđe u procesu kombinovanja tehnologije i nauke. Pozitivističke nauke se baziraju na posmatranju i donošenju zaključaka. U tom spoju dizajn obuhvata zapažanja kao razultat posmatranja i transformiše ih u konkretne proizvode. Zato ja sebe ponekad doživljavam kao naučnika. Ako bih morao da se opredelim za neku drugu profesiju, bilo bi to nešto u oblasti biogenetike, što je jedan oblik dizajna, jer se tu dizajniraju kodovi prirode. Biti pravi laboratorijski genijalac u priznatoj laboratoriji, to mi zvuči uzbudljivo.
>> KOJI JE NAJBOLJI SAVET KOJI STE OD NEKOGA DOBILI?
Ne sećam se takvog saveta. Ja lično verujem u predanost radu i učenje tokom celog života. Život je putovanje, kao i dizajn. Priroda je najbolji učitelj, škola u kojoj možete sve da naučite. //ek IVANA NIIKOLIĆ – Više u EKO KUĆI No13

Art Eco

U utorak, 3. juna u 19 sati u Galeriji Karas u Zagrebu, Praška 4, otvorena je izložba „ART ECO“, žirirana tematska izložba članova ULUPUH-a. Autor koncepcije je Davor Klarić a kustoskinja i selektorka Ana Lendvaj. Organizator izložbe je ULUPUH.
Ekološka dimenzija svakog umetničkog medija danas je pitanje kulturne higijene civilizacije koju i dalje želimo nazivati naprednom. Stoga je ULUPUH, na predlog Sekcije za oblikovanje odevanja, usvojio kao svoj dugoročni projekat ciklus bijenalnih izložbi sa ekološkom temom, uz sudelovanje svih ULUPUH-ovih sekcija. Naziv izložbe Art Eco namerno asocira i korespondira s Art Deco pravcem čiju dekorativnost u oblikovanju (vodeću u mnogim ULUPUH-ovim sekcijama) “zaodijeva” ekološkim pristupom. Odabrani radovi pripadaju različitim umjetničkim žanrovima, od modnog dizajna do nakita, skulpture ili fotografije. Autori su na temu odgovorili neposredno ili s njom interferirali na razne drugačije načine – u izvedbi djela, izborom materijala, komparacijom eko i anti-eko situacija, tema, materijala.
„Zanimalo nas je kako primijenjeni umjetnik funkcionira u eko-zoni, u njezinim zabranama i ograničenjima ugrađenim u samu definiciju ekologije. I kakvu si umjetničku slobodu mogu dozvoliti primijenjeni umjetnici odrasli u svijetu koji je svjedok ekološkim turbulencijama proizvedenim čovjekovim uvjerenjem da se njegove greške u odnosu na prirodu neće osjetiti još generacijama, a osjetile su se – odmah!?“ (Ana Lendvaj, iz predgovora izložbi)
Realizaciju izložbe omogućili su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Divlji u srcu

Lana Tikveša, diplomirani slikar-keramičar i profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, posle dužeg vremena obradovala je publiku, kolege i sve ljubitelje unikatnih keramičkih skulptura samostalnom izložbom Divlji usrcu. Izložila je dvanaest skulptura različitih dimenzija, nastalih u periodu 2008-2013. godine u tehnici keramike sa elementima od drveta, za koje je više puta bila nagrađivana u zemlji i inostranstvu, na prestižnim postavkama .
Polazište za ove skulpture su forme čajnika, ali samo kao povod. Skup prepoznatljivih elemenata, čak neka vrsta metafore ljudske figure, čini ove forme bliskim i inicira komunikaciju sa posmatračem. Kroz istraživanje različitih tekstura i struktura gline, kolorističkih odnosa površina, ove forme se razvijaju, mutiraju i evoluiraju do apstraktnih oblika, asociraju na podvodni svet, različite organske ili pak geološke strukture, na takav način da svaka razvija svoj karakter i ličnost, svoj emocionalni naboj. Različite površine i njihovi odnosi i tokovi, odnos celine forme i detalja, pokret i kretanje zaustavljeni i zamrznuti u vremenu, zapravo su pokušaj da se zabeleži i sačuva neki jedinstveni trenutak, emocija i atmosfera, potraga za esencijom osećanja i pokreta, za.suštinom života. Bogatog kolorita,besprekorne tehničke izvedbe, likovno i umetnički na vrhunskom nivou, ove fantastične gromade monumentalnošću i lepotom su odašiljale snažnu pozitivnu energiju i plenile svojom snagom i veličanstvenošću tokom desetodnevne postavke u galeriji SINGIDUNUM. //ek MAJA ŠKALJAC STANOŠEVIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Skriveni raj

ZA GRUPU ARHITEKATA IZ FINSKE, GRAĐENJE LETNJIKOVCA NA JEDNOM OD OSTRVA ARHIPELAGA  PREDSTAVLJALO JE I VIŠE OD ZANIMLJIVOG ISKUSTVA. PORED RAZRADE KONSTRUKTIVNIH DETALJA NA LICU MESTA, PROCES GRAĐENJA PODRAZUMEVAO JE I PECANJE RIBE, UPOTREBU SAUNE I OPUŠTANJE NA OBALI  MORA.
Velkua, oblast koja broji 300 ostrva, od kojih je 9 naseljeno tokom cele godine, predstavlja jednu od najznačajnijih turističkih destinacija u Finskoj. Pored domaćeg stanovništva, koje nije brojno, na ostrvima arhipelaga uvek boravi i veliki broj turista. Prelepa priroda pruža mogućnost bavljenja različitim vidovima rekreacije, poput pecanja, vožnje čamcem ili čak planinarenja. Upravo tu, na jednom od ostrva, izgrađen je letnjikovac – Vila Meklin. Projekat potpisuje arhitektonski studio Huttunen-Lipasti-Pakkanen Architects iz Helsinkija. Letnjikovac čine dve celine: glavni objekat i sauna. Glavni objekat se odlikuje jednostavnom funkcionalnom organizacijom sa jasno izdiferenciranom noćnom i dnevnom zonom, a njegov veći deo  čini terasa sa pogledom na more.

Noćna zona je pozicionirana u severoistočnom, ulaznom delu, i  denivelacijom je, pomoću nekoliko stepenika, odvojena od dnevne zone sa terasom, koje su jugozapadne orijentacije. Linearna organizacija unutrašnjosti u celosti je podređena spoljašnjem okruženju. Geometrijom primarnih oblika arhitektura Vile Meklin izranja iznad obalskih stena, ušuškana u nisko rastinje u kojem dominiraju trava, mahovina i žbunje kleke. Percepcija spoljašnjosti omogućena je velikim prozorskim površinama usmerenim ka pejzažu. Arhitektura oblikovana u harmoniji sa okruženjem, kontrolisanih vizura, nije retka pojava u istoriji gradnje. Poput nadaleko poznate Stahl house iz Los Anđelesa, dela arhitekte Pjera Keniga, i Vila Meklin je nastala iz istih pobuda.

Kritičar Nil Džekson je to opisao ovako: „Ne možete videti kuću kada ste u njoj. Imate pogled i živite sa okruženjem, sa spoljašnjošću. Na taj način i upravo zbog toga sagrađena je Stahl house“. Suštinski, Vila Meklin ne bi imala istu vrednost ukoliko ne bi postojale vizure visokog vizuelnog kvaliteta koje je omogućio njen artikulisan i jednostavan arhitektonski izraz. Nadomak glavnog objekta nalazi se sauna sa kabinom za goste i terasom.

Sličnog oblikovnog karaktera, smešten pod krošnjama visokog rastinja, objekat saune omogućava privatnost i pruža komfor. Poput kakve prirodne pećine, prostorna koncepcija saune pruža osećaj sigurnosti i intimnosti, što je dodatno naglašeno blizinom vode, stena i drveća.// ek BILJANA VILOTIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Fotograf: Vukica Mikača

Vukica Mikača / Likovni umetnik fotografije. Član  ULUPUDS a. Profesionalni fotograf .  Od sedamnaeste godine radi kao slobodni umetnik kada su joj prvi put objavljene fotografije Bijelog dugmeta u dnevnom listu POLITIKA . Od tada do danas sarađuje sa POLITIKOM, a tokom višedeceniske karijere sarađivala sa mnogim novinama i časopisima širom ex Jugoslavije. Fotografije je objavljivala u DUGI, BAZARU, TV REVIJI, JATOVOJ REVIJI, sarajevskom VENU, slovenackim OBRAZIMA, M MAGAZINU,  GLORIJI…
Od devedesetih godina glavna vokacija joj je pozorište, i spada u red naših najuglednijih pozorišnih fotografa. Trinaest godina je bila saradnik i oficijelni fotograf  pozorišta ATELJE 212 . Saradnju je zaokruzila velikim brojem fotografija objavljenih u Monografiji Ateljea 212 objavljene 2oo5. povodom 5o godina postojanja ovog pozorišta. Šest sezona je radila kao fotograf  KRUŠEVAČKOG POZORIŠTA, POZORIŠTA PUŽ, a 13  godina je bila oficijelni fotograf  pozorišta BOŠKO BUHA. Sarađivala je i sa NARODNIM POZORIŠTEM, naročito s Jagošem Markovićem, JUGOSLOVENSKIM DRAMSKIM, BEOGRADSKIM DRAMSKIM, BUDVOM  GRADOM TEATROM. Redovno objavljuje fotografije u teatarskim časopisima LUDUS i SCENE.
Živi i radi u Beogradu.

Kuća od nabijene zemlje

Renovirani stari  kameni  ambar  postao je pravo mesto za život porodice koja brine o životnoj sredini.
Građenje nabijenom zemljom potiče od najstarijih vremena. Odlučiti se za ovakav vid izgradnje znači odbraniti pravo na upotrebu prirodnog i ekološkog materijala, neiscrpnog, sveprisutnog i lako dostupnog većini, promovisati lokalne resurse, i ljudske i prirodne, poboljšati uslove života, vrednovati kulturnu raznolikost i podržavati sistem društvene brige za gradnju i održavanje izgrađenog.

U krizama koje su  zadesile stanovnike Zemlje, ekonomskoj i energetskoj, zemlja nudi rešenje. Njene prednosti su višestruke: od potvrde kvaliteta tokom viševekovne upotrebe, do toga da je potpuno podložna reciklaži (pod uslovom da joj nisu dodavani neorganski stabilizatori), da ne koristi nikakvu energiju za proizvodnju (osim ljudske snage), da ima moć termoregulacije okoline (vezuje višak vode iz vazduha, pa ga oslobađa po potrebi), da nema nikakva štetna dejstva, do toga da u sebi nosi ogromne kreativne potencijale. Svim ovim aspektima se vodio i arhitektonski studio Roswag Aarchitekten prilikom rekonstrukcije i produženja starog ambara u naselju Ilov u Nemačkoj, stvorivši tako interesantnu eko kuću od izuzetnog ekološkog materijala, od nabijene zemlje.

Dizajn koncept
Ambar i novi produžetak objekta projektovani su korišćenjem strategija pasivnog dizajna, a struktura izgrađenog objekta je od materijala sa malim uticajem na  životnu sredinu, što je čini izuzetnim ekološkim domom. Glavna karakteristika doma su zidovi napravljeni od nabijene zemlje uzete iz okruženja zarad dobijanja dovoljno velike termalne mase koja će usporiti prenos toplote. Ambar od grubog kamena zadržan je u svom izvornom obliku, kao negrejan prostor, dok je struktura novog dela od nabijene zemlje sa izolacijom od konoplje, modernizovala stari kameni deo kuće koji je ostao autentičan.

U novom delu kuće kuhinja i dnevni boravak se nalaze u prizemlju, a spavaće sobe na spratu. Stari ambar je odvojen od novog dela kuće zastakljenim otvorima, a krov sa kontinualno postavljenim solarnim kolektorima spaja oba dela kuće u jednu strukturu. Osnova prizemlja i sprata otvara se ka južnoj strani. Iznad novoizgrađenog dela objekta nalazi se velika staklena krovna badža.  Kuhinjski blok koji takođe gleda kroz veliki zastakljeni otvor, predstavlja aktivan centar kuće sa više mirnih prostorija za život na istočnoj strani. Kupatila i instalacije su raspoređeni na severnoj strani. Postojeći deo objekta koji se koristi kao višenamenski prostor, dopunjen je novim funkcionalnim prostorima ispod jednog zajedničkog krova.//ek IVANA NIKOLIĆ- Više u EKO KUĆI No12

Skriveni raj

ZA GRUPU ARHITEKATA IZ FINSKE, GRAĐENJE LETNJIKOVCA NA JEDNOM OD OSTRVA ARHIPELAGA PREDSTAVLJALO JE I VIŠE OD ZANIMLJIVOG ISKUSTVA. PORED RAZRADE KONSTRUKTIVNIH DETALJA NA LICU MESTA, PROCES GRAĐENJA PODRAZUMEVAO JE I PECANJE RIBE, UPOTREBU SAUNE I OPUŠTANJE NA OBALI MORA.
Velkua, oblast koja broji 300 ostrva, od kojih je 9 naseljeno tokom cele godine, predstavlja jednu od najznačajnijih turističkih destinacija u Finskoj. Pored domaćeg stanovništva, koje nije brojno, na ostrvima arhipelaga uvek boravi i veliki broj turista. Prelepa priroda pruža mogućnost bavljenja različitim vidovima rekreacije, poput pecanja, vožnje čamcem ili čak planinarenja. Upravo tu, na jednom od ostrva, izgrađen je letnjikovac – Vila Meklin. Projekat potpisuje arhitektonski studio Huttunen-Lipasti-Pakkanen Architects iz Helsinkija.
Letnjikovac čine dve celine: glavni objekat i sauna. Glavni objekat se odlikuje jednostavnom funkcionalnom organizacijom sa jasno izdiferenciranom noćnom i dnevnom zonom, a njegov veći deo čini terasa sa pogledom na more.

Noćna zona je pozicionirana u severoistočnom, ulaznom delu, i denivelacijom je, pomoću nekoliko stepenika, odvojena od dnevne zone sa terasom, koje su jugozapadne orijentacije. Linearna organizacija unutrašnjosti u celosti je podređena spoljašnjem okruženju. Geometrijom primarnih oblika arhitektura Vile Meklin izranja iznad obalskih stena, ušuškana u nisko rastinje u kojem dominiraju trava, mahovina i žbunje kleke. Percepcija spoljašnjosti omogućena je velikim prozorskim površinama usmerenim ka pejzažu. Arhitektura oblikovana u harmoniji sa okruženjem, kontrolisanih vizura, nije retka pojava u istoriji gradnje. Poput nadaleko poznate Stahl house iz Los Anđelesa, dela arhitekte Pjera Keniga, i Vila Meklin je nastala iz istih pobuda.

Kritičar Nil Džekson je to opisao ovako: „Ne možete videti kuću kada ste u njoj. Imate pogled i živite sa okruženjem, sa spoljašnjošću. Na taj način i upravo zbog toga sagrađena je Stahl house“. Suštinski, Vila Meklin ne bi imala istu vrednost ukoliko ne bi postojale vizure visokog vizuelnog kvaliteta koje je omogućio njen artikulisan i jednostavan arhitektonski izraz. Nadomak glavnog objekta nalazi se sauna sa kabinom za goste i terasom. Sličnog oblikovnog karaktera, smešten pod krošnjama visokog rastinja, objekat saune omogućava privatnost i pruža komfor. Poput kakve prirodne pećine, prostorna koncepcija saune pruža osećaj sigurnosti i intimnosti, što je dodatno naglašeno blizinom vode, stena i drveća.

ARHITEKTONSKI KVALITET VILE MEKLIN NE OGLEDA SE U NJENOJ POJAVNOSTI ILI ESTETICI, VEĆ U AKUMULACIJI I STIMULACIJI POZITIVNIH ISKUSTAVA KORISNIKA PROSTORA.

U pogledu izbora građevinskog materijala, projekat karakteriše primena prirodnih materijala, u najvećoj meri drveta. Primena drveta u enterijeru manifestuje se kroz oblaganje zidova i upotrebu drvenog nameštaja. Simplifikovan kolorit enterijera, uz minimalnu neophodnu opremljenost nameštajem, dodatno osnažuje ideju korelacije sa prirodnim okruženjem i u potpunosti je u službi korisnika prostora.// ek BILJANA VILOTIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Ambijent dnevnog svetla u enterijeru doprinosi vizuelnom komforu korisnika prostora.

Skriveni vrt

DOK SAVREMENI ŽIVOT U SVE VEĆOJ MERI SMANJUJE DIREKTAN KONTAKT ČOVEKA I PRIRODE, U JEDNOM TIPIČNOM, GUSTO NASELJENOM JAPANSKOM PREDGRAĐU KRIJE SE MALA I NEOBIČNA ZELENA OAZA PRIVATNOSTI.
Okružena planinama sa severne, i prelepim gradskim pejzažom sa južne strane, ova lokacija je bila idealna za eksperiment u stambenoj arhitekturi, što postaje sve veći trend u Japanu. S obzirom na to da se nalazi tik uz stambenu četvrt, bio je pravi izazov sačuvati netaknutu prirodu, životni komfor i privatnost. Ma-style architects, talentovani arhitektonski duo iz Japana, otkriva nam svoja razmišljanja o procesu projektovanja Skrivenog vrta: Privatnost je bila ključna za dizajn. Na početku smo mislili da izgradimo kuću sa unutrašnjim dvorištem. Međutim, tako se ne bi zadržala privatnost oko dvorišta, niti cirkulacija vazduha. Želeo sam kuću sa unutrašnjim dvorištem na rubu objekta. Tako sam i došao do zamisli plutajućeg zida.
Spoljni zid visok 2,4 m i izdignut skoro jedan metar od tla, omogućava potpunu privatnost, a ujedno i prodor svetlosti i odličnu ventilaciju. Ta potpuna zatvorenost minimalističkom belom fasadom podseća na ono Loos-ovo načelo koje kaže da bi arhitektura trebalo prema spolja da bude suzdržana, a unutra prostorno bogata.

Dok se ostali stambeni objekti direktno povezuju sa ulicom, Skriveni vrt se od nje ograđuje. Na taj način imate mogućnost da se izolujete od spoljnog sveta i ušuškate u svoj intimni kutak. Zelena ivica i plutajući zid spajaju prostor i u isto vreme pokazuju unutrašnju i spoljašnju granicu, koristeći staklo koje doprinosi osećaju otvorenosti.
Autor objašnjava: Odlučio sam da jedina granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora budu stakleni paneli, kako bi se prostor dnevnog boravka zajedno sa zelenilom sagledavao kao jedna celina.

“ARHITEKTURA BI TREBALO DA PREMA SPOLJA BUDE SUZDRŽANA, A UNUTRA PROSTORNO BOGATA.”
– ADOLF LOOS

Skriveni vrt postao je nejasno područje koje se prostire duž ivice celog objekta. Toj neodređenoj granici doprinosi i promenljivost zelene ivice tokom godine, gde biljke menjaju svoj karakter u skladu sa godišnjim dobom, i tako neprekidno osvežavaju enterijer čineći ga zanimljivim i nikada istim. Unutrašnjost kuće ispunjavaju svetle prostorije otvorenog tipa, što je čest pristup japanskih arhitekata u tretiranju enterijera porodičnih stambenih kuća. // ek KATARINA TOMIĆ – Više u EKO KUĆI No12

Uski prostor između objekta i granice parcele pejzažno je uređen.

Besprekorno bela boja je prolivena po celom enterijeru stana.

Reciklirane kreacije – lampe

Veronika Lamar je inovativni industrijski dizajner koji od samog starta brine o životnoj sredini. Nakon završetka studija na univerzitetu u Montrealu, nekoliko godina radi kao programer proizvoda za manju proizvodnju. Shvatajući kolika je količina industrijskog otpada, odlučuje da stvara reciklirane predmete dobrog dizajna i dobrog kvaliteta. Od 2008. godine, u kontekstu održivog dizajna otvara svoju  radionicu u kojoj dizajnira i izrađuje inovativne lampe koristeći reciklirane materijale. Konstantno  traga za velikom količinom otpada i neiskorišćenog materijala. Njene kolekcije se sastoje od lampi proizvedenih od predmeta za svakodnevnu upotrebu, kao što su staklene tegle raznih veličina, CD kutije, delovi bicikla, kao i razni drugi predmeti. Ne postoji limit u njenoj inspiraciji. Njene lampe su izvedene pedantno, u čvrstim materijalima, i predstavljaju inovacije jedinstvene originalnosti i kvaliteta.

Gradski vrt

KOMBINACIJA PRIRODNIH USLOVA I ONOGA ŠTO JE ČOVEK DODAO I STVORIO, U POTPUNOSTI JE ODREDILA JEDINSTVEN IZGLED OVOG MALOG VRTA.
Gradski vrt originalnog naziva Urban Spring deo je jedne porodične kuće u San Francisku, sagrađene još davne 1930 godine. Na prvi pogled, ovaj vrt izgleda kao bilo koji lepo uređen vrt, ali je ustvari jedinstven po tome što se u njemu nalazi izvor, po čemu je i dobio ime Urban Spring, odnosno Gradski izvor. Uređenje vrta predstavljalo je deo glavnog projekta kompletnog renoviranja ove porodične kuće, koji je uključivao ojačanje konstrukcije kuće, uređenje enterijera i izgradnju vrtne radionice.
Želja klijenta bila je da se u potpunosti iskoristi potencijal vrta u odnosu na njegov položaj, postojeće zelenilo i prisustvo izvora u prvom redu. Vlasnici, po profesiji pejzažni arhitekti, sarađivali su sa arhitektom u razradi idejnog rešenja. Zamisao vlasnika bila je da vrt sadrži prostor za vežbanje, deo za prijem gostiju, deo za igru dece i vrtnu radionicu za rad na umetničkim projektima.

Parcela je smeštena na nagnutom terenu, u gusto naseljenom delu San Franciska, gde su kuće poređane jedna uz drugu, čime je pristup vrtu moguć samo kroz kuću. Vrt je okrenut ka severu, pravougaonog je oblika, i  zauzima površinu od 116 m2. Većina postojeće vegetacije je uklonjena jer se usled nebrige nalazila u rđavom stanju, ali je zadržano veliko prekrasno drvo leptospermum (Leptospermum scoparium), koje je bilo zdravo i bujno.
Arhitekti su iskoristili nagnutost terena ovog placa tako što su izdvojili dva nivoa, međusobno povezana stepenicama i stazama napravljenim od recikliranih materijala.  U gornjem delu vrta nalazi se patio od brodskog poda, sa koga polaze interesantne drvene stepenice koje vode do travnjaka smeštenog u donjem delu placa.

Čitav plac je u senci, a jedini osunčani segment nalazi se u donjem delu, sa koga se pruža pogled na San Francisko i planine nadomak grada. Zato su vlasnici i arhitekti odlučili da upravo na tom mestu postave patio, odnosno deo za sedenje.  Kako  bi se omogućila privatnost, čitav plac ograđen je drvenom ogradom uz koju je puštena puzavica klematis. Na nekoliko metara od kuće, u gornjem delu vrta, izvire voda iz pukotina glinovitog zemljišta. Kako se voda  ne bi nekontrolisano razlivala, izvor je ograđen iskopanom glinom u vidu bazena.

BUJANJE VEGETACIJE U VRTU OMOGUĆENO JE ZAHVALJUJUĆI DOVOLJNOJ KOLIČINI IZVORSKE VODE, ŠTO JE ARHITEKTE NAVELO DA OVU GRADSKU OAZU NAZOVU URBAN SPRING, ODNOSNO GRADSKI IZVOR. KROZ CEO VRT SPROVEDEN JE SISTEM KANALA KOJI SE NAPAJAJU VODOM SA IZVORA, TAKO DA ONA STIŽE DO SVIH DELOVA BAŠTE, ČINEĆI DA VEGETACIJA IZGLEDA BUJNO U TOKU CELE GODINE.

Upravo je ovaj izvor bio najveća inspiracija za kreiranje konačnog izgleda vrta. Vlasnici su želeli da dočaraju tropske šume koje obiluju biljkama i vodom. Zato je kroz ceo vrt sproveden sistem kanala koji se pune vodom sa izvora i omogućavaju da voda stigne do svih delova bašte.// ek Aleksandra Radinović – Više u EKO KUĆI No12

Razne životinjice koje su svoje stanište pronašle u ovom vrtu.

Pampur lampa

Dizajner Stiv Gejts, iskoristivši stare staklene flaše, osmislio je interesantno rasvetno telo. Nalik običnom zatvaraču flaša za vino, ova lampa se sastoji od LED rasvete na donjem delu čepa a kao i na klasičnom pampuru, gornji deo joj je od plute. LED osvetljenje unutar boce se uključuje i isključuje zavrtanjem i odvrtanjem jednog dela čepa, čime se stvara nežan sjaj u unutrašnjosti flaše. Takođe se može grupisati nekoliko flaša, kako bi izvor svetlosti bio jači. Da bi se napunila baterija lampe, jednostavno se odstrani gornji deo od plute u kome se krije USB adapter i pomoću kompjutera se može dopuniti. Jedan sat punjenja je dovoljan da obezbedi dva i po sata svetlosti.

Metafizika putovanja

GODINE PROLAZE, ALI SE NAŠE PUTOVANJE NASTAVLJA. AKO BOLJE RAZMISLIMO, SVE ŠTO JE ZAISTA VAŽNO I STVARNO UZBUDLJIVO U NAŠIM ŽIVOTIMA NEKAKO NAJVIŠE LIČI NA PUTOVANJE… PA KAD SMO VEĆ KOD TOGA, NE BI BILO ZGOREG DA SE, UOČI JEDNOG MOG KONKRETNOG PUTOVANJA, SVI ZAJEDNO PODSETIMO LEPRŠAVE SUŠTINE OVOG NEOBIČNO VAŽNOG POJMA…

Žurim ka autobuskoj stanici.
Čeka me putovanje za Novi Sad.

Bez nekog posebnog razloga, odlučio sam da pokušam da živim u oba najveća srpska grada, tragajući tako za idealnom formulom zemlje koju mi je sudbina odredila rođenjem. Sa radošću hitam ka glavnoj beogradskoj saobraćajnoj raskrsnici, sav ispunjen idejom putovanja koje mi predstoji…

„Nije toliko važno živeti, važno je ploviti!“, rekao je za večnost (pre skoro hiljadu godina) čuveni rimski naučnik Plinije Stariji.
Ova rečenica je postala moto svih kasnijih svetskih putnika, eto sve do danas.
Kao da je u svakom od nas ugrađen neki čudan metafizički žiroskop, koji nas tera da stalno menjamo pravac i ritam svojih koraka.
Kao da zaista živimo tek kada smo pokrenuti, kada idemo ka nečemu.

Dokaza za obnoviteljsku i isceliteljsku dimenziju putovanja ima na pretek. Od velikih putnih ekspedicija (u potrazi za Zlatnim runom, za povratkom u Itaku, za biblijskim Zavetnim kovčegom i arturijanskim Svetim Gralom, za molitvenim obilaskom Svete Zemlje, za vizantijskim Carigradom Kavafija i Jejtsa, za Miloševom uokruženom nebeskom Plavom zvezdom), pa preko svih onih osvajačkih putovanja (na vrhove Alpa i Himalaja, u dubine Atlantskog i Tihog okeana, do obala Amerike i Ognjene zemlje, u amazonske džungle i užareni pesak Sahare, „kroz pustinju i prašumu“)… Sve do onih malih, ličnih putovanja, koja nam po pravilu donose uzbuđujuću radost promene i svet još neotkrivenih šansi za moguću sreću.

Dovoljno je da se podsetimo samo naših osnovnoškolskih i gimnazijskih ekskurzija, pa nam ne treba boljih i upečatljivijih dokaza o važnosti putovanja.
Kad god smo se spremali za ekskurziju na kraju godine, osećali smo se kao da nam čitav život zavisi od toga.
Mnogi među nama su se očajnički borili za što bolji uspeh, samo da bi nekako privoleli svoje stroge roditelje da ih puste na ekskurziju, „sa društvom“.
I ne može se nikakvim rečima opisati ta naša radost dok smo se smeštali u autobus, raspoređivali po sedištima (što više pozadi, to bolje) i grickali nokte u očekivanju Velikog Početka naše avanture.
Uostalom, na ekskurzijama smo bolje upoznavali i svoje drugove iz razreda, i profesore koji su išli sa nama, ali i same sebe.
Tako ja nikada neću zaboraviti jedno ovakvo srednjoškolsko hodočašće, kada sam braneći svoje drugarice od primorskih siledžija zaradio duboki ožiljak na bradi (koji, eto, i danas sa jednakim ponosom nosim baš kao i tada).
Mnoge važne inicijacije smo doživeli i preživeli upravo na ovim ekskurzijskim životnim ispitima. Sa izuzetkom „Vrzinog kola“ Brane Ćosića i Vitezovićevog „Lajanja na zvezde“, ova tema skoro da uopšte nije obrađena u našoj lepoj književnosti, kao da su srpski pisci odrasli u inkubatoru ili na Mesecu, a ne u pauzama između spektakularnih školskih ekskurzija.

Putovanje je najsuštinskiji razlog ljudskog postojanja, sve tamo od isterivanja iz Rajskog vrta.
Neprestano smo, putujući, pokušavali da dospemo do idealnog pejzaža svoje sudbine, do nečega što nam onako tragično i melanholično nedostaje.
Zato nije nimalo slučajno što se nekada do svetih mesta obavezno putovalo, i to dugo i opasno, kroz najrazličitije prepreke i iskušenja.
Jer samo ako se zasluži cilj putovanja, putovanje ima smisla.
Otuda i onaj srećni pojam „bogotražiteljstva“, koji nam rečito kazuje jednostavnu istinu kako za Bogom možemo samo tragati, a ne i trajno posedovati nekakvo egzaktno, faktičko znanje o njemu.
Iz istog razloga smo dobili i onaj antologijski primer alegorijskog razgovora dva mrava.

Jedan od njih jedva nosi na leđima poveći kamičak, pa ga onaj drugi pita:
„Gde si krenuo?“
Ovaj odgovori, ne zastajući ni trenutka:
„Idem ka Svetoj Zemlji“.
Prvi mrav ga zaprepašćeno pogleda, pa ga upita:
„Pa ti ne možeš za života stići do tamo! Znaš li ti koliko je to daleko?!“
Sav pogrbljen pod svojim teretom, mrav-hodočasnik mu spokojno odgovori:
„Verovatno si u pravu. Ali, to me nimalo ne plaši. Umreću putujući ka Svetoj
zemlji, a moj život će tako dobiti smisao“…

Da, čitav naš život i jeste putovanje ka najvažnijem cilju koji smo sami odabrali.
Od izbora našeg životnog putovanja zavisi sve ono najvažnije što će nam se usput dogoditi.
Tako da bismo slobodno mogli da kažemo: „Reci mi gde putuješ i reći ću ti ko si“.

U potvrdu toga, sve od 17. veka imamo na raspolaganju jednu od najčitanijih knjiga u istoriji čovečanstva: legendarni „Put hodočasnika“ engleskog pisca Džona Banjana u kome se ljudski život prikazuje kao put povratka prema Nebeskom Gradu, tamo odakle smo svi potekli.
Na osnovu ovog prvorazrednog evropskog bestselera kasnije je nastalo i danas nam mnogo poznatije putovanje male Doroti u Čarobnjaku iz Oza Frenka Bauma i Alisine avanture u Zemlji čuda Luisa Kerola.

Razmišljajući na ovu večiti temu (koju neće iscrpsti ni ovaj mali priručni esej o putovanjima), stigao sam do autobusa za Novi Sad.
Tačno na vreme.
Uskoro ću krenuti na sever, ka panonskoj ravnici usred koje je podignuta lepa varoš kraj Petrovaradinskog šanca, oivičena mističnim fruškogorskim manastirima, nostalgičnim sremskokarlovačkim uspomenama i raskošnim bačkim salašima.
Sedam i nestrpljivo čekam da pođemo…

Uživam, baš kao da sam na nekoj svojoj davnoj gimnazijskoj ekskurziji ili kakvom krstonosnom hodočašću mojih krajiških predaka.
Počinje još jedno putovanje u mom životu…//

ek Dragoslav Bokan

Drvene lampe Lampemm

Studio ’’LampeMM’’ proizvodi lampe i nameštaj od punog drveta, uglavnom oraha, trešnje i hrasta. Proizvodi su kompletno ručno izrađeni i zaštićeni prirodnim lakovima koji ističu i štite prirodnu boju drveta. Dizajn prati i inspirisan je teksturom konkretnih komada drveta, kojima čiste linije i jednostavni oblici omogućavaju da dođu do izražaja. Cilj dizajniranja ovakve lampe je da se stvore funkcionalni i svedeni komadi, pod uticajem estetike nameštaja iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Nova kolekcija se zasniva na kombinovanju trouglastih elemenata od drveta i kružnih zaobljenih oblika od ručno rađene keramike i betona.

Levijatan lampa

Inspirisana Levijatanom, najčešće prikazivanim  kao divovski kit, koji je predstavljao gospodara mora, ova lampa je napravljena od izuzetno ekološkog materijala, bambusa, koji je dostupan u dve nijanse, karbonizovana smeđa i prirodna natur boja, sa LED trakama kao izvorom svetlosti. Voluminozna forma lampe čija se svetlost  probija kroz prepletene romboidne oblike stvara utisak pokreta u uslovima bestežinskog stanja. Dimenzije lampe su 125x50x50cm, a njena težina je 4,5kg.
Ova lampa će učestvovati avgusta meseca ove godine na manifestaciji i izložbi ’Globelight 2014’ u Australiji, gde se prezentuju novi talentovani dizajneri u domenu umetnosti i dizajna svetlosti i rasvete, u saradnji sa galerijom Anita Traverso.

Kuća za ljubimca

Arhitektonski biro JVA dizajnirao je ovu kućicu za pse za časopis Wallpaper. Izgrađena je da bi bila deo njihove ’Hand Made’ izložbe u Palazzo Brioni na Milanskom sajmu nameštaja 2012.godine.
Ova kućica je inspirisana narodnim tehnikama norveške gradnje, mada je projekat rezultat savremene proizvodnje, sa korišćenjem ekoloških materijala, prvenstveno drveta sečenog na kompjuterski upravljanim CNC mašinama. Kebony je specijalno obrađeno drvo odličnih karakteristika, modifikovano u procesu pod nazivom kebonizacija (kebonization). Ovaj proces smatra se ekološkom procedurom koja pospešuje karakteristike drveta uz pomoć primene biootpada industrije šećera. Proizvodi se u istoimenoj norveškoj firmi, Kebony, koja proizvodi ekološko drvo sa svojstvima sličnim tropskim vrstama kao što je tikovina.
Projektovana je tako da se lako transportuje i montira. Krov se sastoji od čistog polikarbonata koji pruža zaštitu od vremenskih uslova, ali u isto vreme je izuzetno lagan i proziran materijal koji ističe i naglašava samu strukturu kućice koja je napravljena od elemenata koji svojim oblikom predstavljaju imitaciju psećih kostiju. Kućica je  prozirna i propušta svetlost u svoju unutrašnjost.

Letnjikovac u Danskoj

ARHITEKTONSKI BIRO JVA IZ OSLA, ČIJI SU VODEĆI ARHITEKTI EINAR JARMUND I HÅKON VIGSNÆS, PROJEKTOVAO JE U DANSKOJ PO MNOGO ČEMU INTERESANTAN OBJEKAT LETNJE KUĆE. EKOLOŠKI MATERIJALI, OPŠTA JEDNOSTAVNOST I ČOVEKOMERNOST PROJEKTA, DUHOVITO KOMPOZICIONO I FUNKCIONALNO REŠENJE, SAMO SU NEKE OD POSEBNOSTI OVOG PODUHVATA.

Ovaj letnjikovac se nalazi  u lepom i vetrovitom seocetu nadomak ostrvskog grada Sjelanda, poznatog po brojnim kućama za odmor. Namenjena je petočlanoj porodici koja ima kućnog ljubimca, psa. Na ovim činjenicama zasnovan je koncept projekta koji se dalje razvijao poštujući klimatsko-geografske uslove lokacije, specifičan ukus investitora, kao i osobeni autorski stav projektanata.
Projekat predstavlja u arhitektonskom smislu skup od pet malih objekata organizovanih radijalno. U njihovom središtu je na taj način formirano dvorište, potpuno zaštićeno od vetra. Koncept ovakvog projekta predstavlja zapravo stilizovano minijaturno selo, pri čemu je organizacija prostora preuzeta od lokalnog tradicionalnog tipa seoske kuće sa farmom. Pet objekata predstavljaju: kuhinju, roditeljski, dečiji, gostinski i komunalni blok. Pored stvaranja prostorne barijere od vetra, ovakva funkcionalno-organizaciona koncepcija zahvalna je u mnogim drugim aspektima. Pre svega, ona je omogućila ukidanje komunikacionih međuprostora u unutrašnjem prostoru (predsoblja, hodnika i sl.) i usmerila odvijanje porodičnog života prema spolja.

Time je znatno smanjena bruto korisna površina, te ceo kompleks zauzima površinu od svega 123 m2. Radijalnim rasporedom funkcionalnih jedinica smanjena je razdaljina među njima, a samim tim korisnici su postali međusobno bliži u prostornom smislu. Na kraju, između objekata kompleksa formirani su novi spoljašnji prostori sa namenom prolaza, prostora za odlaganje, predbašti, bašti, do kojih se direktno i lako dospeva iz središnjeg dvorišta, a koji ipak ostaju zaklonjeni onoliko koliko je korisnicima potrebno.
Pet objekata su formirani tako da imaju istu visinu, dok širine i dužine varijaju, i uslovljene su samom namenom. Tako su dobijeni različiti uglovi među krovovima, što je stvorilo razigranu i nadahnutu kompoziciju u odnosu na okolne letnjikovce urađene po klasičnom, uobičajenom modelu.

Kompoziciona shema petokrake zvezde nejednakih krakova doživljava se sa svake strane posmatranja kuće različito, a autori su posebno vodili računa o „perspektivnosti“ vizura. Materijalizacija objekta predstavlja još jedan interesantan detalj. Spoljašnjost je izrađena od talasastog aluminijumskog lima, često korišćenog materijala na severu Evrope. Materijal je potpuno ekološki, izvanredno pogodan za reciklažu, a takođe i vrlo zahvalan za primenu u ovakvim klimatskim uslovima.

ENTERIJER KARAKTERIŠE POTPUNA SVEDENOST I ISKRENOST U PRISTUPU. GARDEROBERI, PLAKARI, KUHINJSKI ELEMENTI ZA ODLAGANJE, POLICE – SVE JE DIZAJNIRANO BEZ FRONTALNIH ELEMENATA, KAO SUVIŠNIH, NEPOTREBNIH DETALJA KOJI IMAJU TENDENCIJU PRIKRIVANJA. STOLOVI, STOLICE I KOMODE POČIVAJU NA NAJJEDNOSTAVNIJEM DIZAJNU, I SVE OVO VRAĆA ČOVEKA PRAVIM, SUŠTINSKIM VREDNOSTIMA.

Potpuno je neutralne boje, i ta neutralnost, jednostavnost i minimalizam karakterišu projekat u celini. Fasade objekata sa zabatima (one prema centralnom dvorištu i one prema selu) izrađene su od vodootpornog drveta – sibirskog ariša, koje zrači toplom, kućnom atmosferom, zahvaljujući kojoj se i samo unutrašnje dvorište doživljava kao deo doma. I unutrašnjost objekata je izrađena od drveta, zastupljenog u beloj (zidovi, obloga krova) ili natur boji (podovi, mobilijar).// ek Mare Janokova Grujić – Više u EKO KUĆI No12

Letnjikovac u Danskoj

Arhitektonski biro JVA iz Osla, čiji su vodeći arhitekti Einar Jarmund i Håkon Vigsnæs, projektovao je u Danskoj po mnogo čemu interesantan objekat letnje kuće. Ekološki materijali, opšta jednostavnost i čovekomernost projekta, duhovito kompoziciono I funkcionalno rešenje, samo su neke od posebnosti ovog poduhvata.
Ovaj letnjikovac se nalazi  u lepom i vetrovitom seocetu nadomak ostrvskog grada Sjelanda, poznatog po brojnim kućama za odmor. Namenjena je petočlanoj porodici koja ima kućnog ljubimca, psa. Na ovim činjenicama zasnovan je koncept projekta koji se dalje razvijao poštujući klimatsko-geografske uslove lokacije, specifičan ukus investitora, kao i osobeni autorski stav projektanata. Projekat predstavlja u arhitektonskom smislu skup od pet malih objekata organizovanih radijalno. U njihovom središtu je na taj način formirano dvorište, potpuno zaštićeno od vetra. Koncept ovakvog projekta predstavlja zapravo stilizovano minijaturno selo, pri čemu je organizacija prostora preuzeta od lokalnog tradicionalnog tipa seoske kuće sa farmom.

Pet objekata predstavljaju: kuhinju, roditeljski, dečiji, gostinski i komunalni blok. Pored stvaranja prostorne barijere od vetra, ovakva funkcionalno-organizaciona koncepcija zahvalna je u mnogim drugim aspektima. Pre svega, ona je omogućila ukidanje komunikacionih međuprostora u unutrašnjem prostoru (predsoblja, hodnika i sl.) i usmerila odvijanje porodičnog života prema spolja. Time je znatno smanjena bruto korisna površina, te ceo kompleks zauzima površinu od svega 123 m2. Radijalnim rasporedom funkcionalnih jedinica smanjena je razdaljina među njima, a samim tim korisnici su postali međusobno bliži u prostornom smislu.

Na kraju, između objekata kompleksa formirani su novi spoljašnji prostori sa namenom prolaza, prostora za odlaganje, predbašti, bašti, do kojih se direktno i lako dospeva iz središnjeg dvorišta, a koji ipak ostaju zaklonjeni onoliko koliko je korisnicima potrebno.// ek MARE JANAKOVA GRUJIĆ – Više u EKO KUĆI No12